EKOLOGIJA


DAJTE ZEMLJI ŠTO VIŠE I ŠTO

BOLJEG BAKRA –  TITO

Praksa povećanog zagađenja u Boru ili “Ekoliški genocid” uveden je u aktivnu praktičnu upotrebu još pre drugog svetskog rata, što ne treba da nas čudi ako se uzme u obzir da su Rudnik bakra Bor tada eksploatisali stranci, tj. Francuzi. Kao organizovani otpor protiv “Ekološkog genocida” iz tog perioda zabeležena je tzv. “Vlaška buna”. Ovu ekološku pobunu, uz civilne žrtve sa smrtnim ishodom – ili popularno “u krvi”  ugušila je žandarmerija tadašnje državne zajednice.

Krajem osamdesetih godina prošlog veka “Ekološki genocid” je stekao svoju “popularnost” i svoje pristalice u krugovima Miloševićeve vlasti i menadžmenta RTB-a (Nikola Šainović), što je izbilo na videlo kroz aferu “Embarga na informisanje” tokom 1989. godine, kada se saznalo da su ljudi iz struktura tadašnje vlasti i RTB.a, radi provizije, posredstvom firmi Marka Riča uvozili i prerađivali u Boru tzv. “penalisane koncentrate” (uz zvanični popust od 6 dolara na svakih 5 ppm-a zagađenja uvoznog koncentrata iznad dozvoljenih granica, “obogaćenog” i teškim metalima koji predstavljaju kumulativne otrove bez obzira na koncentraciju – živa, kadmijum, arsen, olovo, itd. i nukleidima prirodnog i veštačkog porekla).

Tada je to nezvanično pravdano tobožnjim patriotizmom zbog više sile – poćetak raspada SFRJ i ratnih sukoba, ali u tom periodu “sasvim slučajno” su stekli bogatstvo ljudi iz tadašnjih struktura vlasti (naprimer Miroslav Mišković, Slobodan Milošević sa porodicom, Nikola Šainović i neki drugi), jer je nezvanično procenjeno da je ukupna provizija za uvoz takvih koncentrata isplaćena u iznosu od oko 2 milijarde dolara, od čega je delom finansiran socijalni mir u državi, delom su finansirane ratne operacije na prostorima bivše SRFJ, a jedan ogroman deo je završio u privatnim džepovima učesnika i organizatora ove vrste “patriotskog Ekološkog genocida”.

Od tog vremena desile su se neke promene. Milošević je umro, Mira Marković je sa sinom pobegla iz Srbije, Šainović je osuđen na višegodišnju robiju zbog ratnih zločina, a Miroslav Mišković je pokupovao pola Srbije i uz pomoć struktura vlasti razvio veliki biznis.

Ono što se nije promenilo jeste činjenica da su građani Bora i dalje podvrgnuti posledicama “Ekološkog genocida”, ali sada imaju mogućnost da budu informisani koliko su kog dana progutali raznih otrova. Sada se to pravda lošim radom topioničkih agregata uz obećanja da će biti bolje kad se izgradi Nova Topionica, a da bi se to bolje desilo neophodno je da se u strukturama vlasti i RTB-a zadrže ovi postojeći rukovodeći i upravljaćki kadrovi.

Koliko su u laži kratke noge svako se može uveriti ako se podseti činjenice da je građanima Bora obećavano smanjenje zagađenja nakon svake rekonstrukcije pogona RTB-a radi povećanja proizvodnje bakra i zlata (prilikom izgradnje sadašnje Topionice davana su lažna obećanja da će proizvodnja te Topionice biti toliko ekološki čista da će radnici u toj Topionici raditi u “belim mantilima”). Naravno, da ta obećanja nisu bila nikada ispunjena, jer se uvek posle povećanja proizvodnje povećavao i stepen zagađenja i površina zagađenja.

Poslednje lažno obećanje dato je građanima Bora i okoline povodom  izgradnje Novih filtera. Pa eto izgrađeni su i pušteni u rad ti filteri a zagađenje je veće nego što je bilo – vidi:

https://bokisingl.wordpress.com/2009/08/18/akcija-smanjenja-zagadenja-u-boru-kao-partijski-marketing/

https://bokisingl.wordpress.com/2009/08/19/ekoloska-prevara-gradana-bora/

Gostujući u večernjem terminu TV Bor 20.05.2011. godine direktor RTB-a Bor je zamolio građane da se „strpe“ još nekoliko godina dok se u RTB-u Bor ne izgradi Nova Topionica, koja će, prema njegovim očekivanjima, omogućiti veliko povećanje proizvodnje bakra i zlata uz istovremeno drastično smanjenje zagađenja životne sredine.

Obzirom na dosadašnja lažna obećanja građani Bora i okoline ne treba više da budu „lakoverne, već neverne Tome“, jer i potpunom laiku za oblast metalurgije, uz primenu zdravog razuma i čiste logike, rezon govori da “apel za strpljenje građana od nekoliko godina” u praksi podrazumeva “DOŽIVOTNO TRPLJENJE POSLEDICA EKOLOŠKOG GENOCIDA”.

Naime, ako se, pri proizvodnji bakra od oko 20.000 tona, iz pogona RTB-a ispušta tako velika količina otrova, koji zagađuju čak i susedne države, logično je da će se sa povećanjem proizvodnje bakra za 20 puta bar toliko puta povećati i proizvodnja otrovnih gasova. E, sad nešto od toga će biti uhvaćeno efikasnijim tehnološkim postupcima u obliku sumporne kiseline, ali u tom slučaju i sama sumporna kiselina bi zbog problema sa proizvodnjom, rukovanjem, skladištenjem, plasmanom i transportom, ubrzo postala nerešiv ekološki problem, pogotovu ako se uzme u obzir da bi to radili naši ljudi sa sadašnjim nivoom ekološke svesti i navika.

Što se tiče zagađenja od kumulativnih otrova, u koje spadaju teški metali, koji se zajedno sa bakrom nalaze u koncentratima, niko od zvaničnika ne spominje kako će Nova Topionica rešiti taj očigledno nerešiv problem, jer ti teški metali naročito arsen, živa, olovo i kadmijum i sada pri ovako niskoj proizvodnji predstavljaju smrtnu opasnost, naročito za decu i omladinu Bora i okoline. Šta će biti sa građanima kada Nova Topionica počne da ispušta u vazduh i vodotokove 20 puta veću količinu teških metala? Ali, to sadašnje vlastodršce ne zabrinjava, jer tada će oni, kao i prethodni davaoci lažnih obećanja biti “dobro nafatirani” i daleko od Bora.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

U prilici sam da zainteresovanima za dešavanja u oblasti ekologije skrenem pažnju da su u mogućnosti da redovno, preko automatskih stanica za praćenje kvaliteta vazduha instaliranih u Beogradu, Pančevu, Beočinu, Smederevu i Boru, prate informacije o sledećim vrednostima:

-sumpor dioksidu,

-suspendovanim česticama,

-meteorološkim parametrima (pravcu i brzini vetra, temperaturi vazduha, relativnoj vlažnosti vazduha i atmosferskom pritisku)

Svi navedeni podaci su u realnom vremenu dostupni na sledećem sajtu: www.sepa.gov.rs

Pored navedenog, dostupni su i podaci o katastrima zagađivača, vodama, vazduhu, zemljištu, promeni klime, otpadu, biodiverzitetu, hemikalijama i polenu.

Na sajtu se mogu naći i podaci o raznim formularima, zakonskim propisima, raznim publikacijama, radovima, prezentacijama, projektima, raznim aktivnostima i sastancima.

Mora se priznati da je ovo važan korak ka ekološkoj modernizaciji Srbije i uspostavljanju reda i kontrole u oblasti ekologije. Mogućnost uvida šireg sloja građanstva u ekološke aktivnosti pruža mogućnost većeg uticaja javnog mnjenja na suzbijanju neodgovornog i nezakonitog ekološkog ponašanja zagađivača.

Ovo je posebno važno za građane koji žive u tradicionalno zagađenim ekološkim sredinama kao što su Bor i Pančevo.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Sigurnost atomskih centrala

Srđan KUSOVAC (Robert PARSONS, Jan MAKSYMIUK, Dejan RADULOVIĆ)

Hiljade ili desetine hiljada mrtvih ili raseljenih, stotine hiljada obolelih, milioni ozračenih. Tako izgleda 20 godina kasnije epilog havarije u atomskoj centrali u Černobilu – najtežeg incidenta u korišćenju nuklearne energije u civilne svrhe.

Pre dvadeset godina, 26. aprila 1986. dogodila se najteža nuklearna katastrofa ikada u upotrebi atomske energije u civilne svrhe. Eksplodirao je jedan od četiriju reaktora sovjetske atomske centrale u gradu Černobilu u Ukrajini. Kontaminirano oko 150.000 km² tla. Zračenju, bilo direktnom u vreme incidenta bilo indirektnom, kasnije putem hrane i na druge načine, bilo je izloženo najmanje sedam milijuna ljudi. Broj umrlih od radijacije ili raznih oboljenja nastalih kao posledica radijacije ni danas nije poznat. Stručnjaci barataju brojkama od 4.000 do 60.000 umrlih. Desetine hiljada ljudi su raseljene, milioni i dalje žive na ozračenom području u čijem je pustom centralnom delu radioaktivno zagađenje i dalje toliko da stručnjaci procenjuju da u njemu normalan život neće biti moguć ni za 500 godina. Na dvadesetu godišnjicu najteže nuklearne nesreće u upotrebi atomske energije u civilne svrhe razmatramo sigurnost atomskih postrojenja i odlagališta nuklearnog otpada i ostalih nusprodukata rada atomskih postrojenja.

HAVARIJA, TIŠINA, NEGIRANJE, MINIMIZIRANJE

26. april 1986, noć subote na nedelju. Stanovništvo većeg dela Evrope mirno spava. U Ukrajini počinje lanac događaja koji će dovesti do katastrofe do tada neviđenih razmera.

U 1:23 eksplodirao je jedan od četiriju reaktora ogromne atomske centrale u Černobilu odbacivši u vis 1.000 tona težak poklopac jezgra nuklearnog reaktora. Pedesetak tona urianijumskog goriva odmah je isparilo. Daljih 70 tona uranijuma i oko 900 tona visokoradioaktivnog grafita raspršeno je u atmosferu oko reaktora. Preostalih 800 tona grafita ostalo je u reaktoru uzrokujući požar koji će buktati narednih deset dana.

Samo nekoliko sati nakon havarije stub radioaktivnog materijala visok oko kilometar krenuo je nošen vazdušnim strujama na severozapad – ka Belorusiji, i Rusiji, zatim još dalje. Ali panika nije počela da se širi Evropom jednostavno zato što ni sovjetska ni svetska javnost nisu znale da se nešto neobično uopšte događa.

Čak dva dana bila su potrebna da u Moskvi bude objavljena prva zvaničnu informacija:
“Dogodila se havarija u atomskoj centrali u Černobilu. Jedan od atomskih reaktora je oštećen. Preduzete su mere na eliminisanju posledica havarije. Pomoć je pružena povređenima, formirana je vladina komisija”.
Tako je glasila vanredna vest objavljena na državnoj televiziji dva dana po nezgodi, 28. aprila 1986. To je bilo sve što su građani imali pravo da saznaju.
Informacija je izneta u javnost tek nakon što je javljeno sa mernih stanica u Švedskoj, Finskoj i Norveškoj da je u atmosferi izmerena ogromna količina radioaktivnosti. Stepen radioaktivnosti na mernoj stanici u Švedskoj, udaljenoj neke dve hiljade kolometara od Černobila, bio je toliki da su Šveđani pomislili kako radioaktivnost u atmosferu pušta jedna njihova atomska centrala koju su, dok ne istraže šta se događa, odmah evakuisali.

Sovjeti onda počinju da brifuju strane državnike o tome šta se dogodilo. Javnost u čitavom svetu i dalje ne zna ništa više od šture službene informacije. Novinari u Londonu spopadaju ambasadora Sovjetskog Saveza Leonida Zamjatina prilikom njegovog izlaska sa sastanka sa tadašnjom premijerkom Margaret Tačer (Thatcher). Ambasador Zamjatin bio je prvi sovjetski zvaničnik koji je javno progovorio o događaju u Černobilu.

Novinar: Šta kažete na ovdašnje izveštaje da su hiljade ljudi poginule? Je li to istina.

Zamjatin: Ne, to nije istina.

Novinar: Je li gospođa Tačer ljuta zbog toga što niste ranije obavestili svet o incidentu?

Zamjatin: Ne. Informisali smo jutros zvanično Vladu Ujedinjenog Kraljevstva o nezgodi. Upravo smo sa premijerkom
razgovarali o tom problemu.

Novinar: Jeste li zatražili britansku pomoć?

Zamjatin: Pa nismo zatražili pomoć ali premijerka je ponudila pomoć britanske strane.

No, ni nakon prvih informacija nije bilo ničega što bi moglo ukazati i svetu i sovjetskoj javnosti na razmere katastrofe. Godinu dana nakon što je Mihail Gorbačov proglasio važnost „glasnosti” odnosno otvorenosti i transparentnosti prva reakcija sovjetskih vlasti na atomsku katastrofu bila je negiranje ozbiljnosti incidenta.
Eksplozija u Černobilu predstavljala je ključni test za novu politiku otvaranja sovjetskih vlasti. Stravičan je način na koji su vlasti na tom testu pale. Građanima su uskraćene precizne informacije o opasnosti i razmerama onoga što se dogodilo. Informacije nisu bile uskraćene samo u prvim danima i sedmicama nakon nesreće, već i godinama nakon toga.

Danas, dvadeset godina od havarije, podaci ukazuju da je tokom prvih deset dana od havarije u Černobilu oslobođeno u životnu sredinu stotinu puta više radijacije nego što je oslobođeno eksplozijama atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju.

PROBIJANJE ISTINE

Godine će proći da u javnost počne da se probija istina o tome da sovjetska vlast nije samo skrivala informacije o incidentu u Černobilu, nego da je i reagovala krajnje nespretno, nespremno i neznalački.

Svjatlana Aleksijevič, beloruska književnica koja je napisala nekoliko knjiga o incidentu u Černobilu opisuje Radiju Slobodna Evropa tadašnju reakciju ljudi oko najmoćnijeg čoveka najveće države sveta, generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza:

Aleksijevič:

„Centrala gori i Gorbačev o tome obaveštava javnost, a najbolje nuklearne fizičare šalje u Černobil. Oni u nuklearnu elektranu u plamenu odlaze bez ičega, nisu poneli čak ni svoje pribore za brijanje. Ni oni sami nisu shvatali šta se dogodilo. Čula sam Gorbačova kako je na pitanje jednoga od njih ovako odgovorio: ‘Šta vi hoćete? Pitao sam generale koji su prisustvovali testiranju nuklearne bombe i rekli su mi da to nije ništa. Rekli su mi da su na mestu eksplozije bili nakon dva sata. Kažu da je sve što vam treba čaša crnog vina i da će s vama biti sve u redu’“, kaže Svjatlana Aleksijevič.
Informacija o incidentu nije skrivana samo zato što je to bilo u Sovjetskom Savezu uobičajeno nego i zato što je uspeh u korišćenju atomske energije državna propaganda uopotrebljavala za međunarodni prestiž, a eventualni neuspeh je doživljavan gotovo kao sramota socijalističkog društva. U slučaju Černobila dodatni problem bio je to što se incident dogodio na centrali koja je trebalo da predstavlja simbol sovjetske energetske budućnosti.

ŠTA SE ZAPRAVO DOGODILO?

Reaktori poput onog broj četiri u atomskoj centrali u Černobilu rade otprilike na sledeći način: Oslobađanje neutrona jezgra uranijuma 235 do kojeg dolazi fisijom usporeno je grafitom u tolikoj meri potrebnoj za održavanje lančane reakcije ali ustovremeno u meri da reakcija bude kontrolisana. Toplota kao proizod fisije zagreva vodu stvarajući paru koja pokreće turbinu. Zapadni stručnjaci često su kritikovali ovakav, sovjetski tip atomskih centrala jer nedostatak posebne strukture koja služi zaštiti od eventualne kontaminacije okoline, iziskuje upotrebu ogromne količine inače zapaljivog grafita u srcu reaktora.

Ono što se dogodilo zapravo je sledeće: Započeto je 26. aprila 1986. u 1:23:00 uobičajeno ispitivanje sistema hlađenja reaktora. Sigurnosni sistemi su prethodno namerno isključeni kako oni ne bi sprečili izvođenje testa. Plan je bio smanjenje snage reaktora na četvrtinu maksimalne snage. Ali procedura nije krenula kako je bilo planirano i očekivano. Iz još uvek nepoznatih razloga snaga reaktora, koja je trebalo da bude smanjena na četvrtinu maksimalne projektovane, smanjena je za samo oko1%. Kada se to dogodilo snaga je morala da bude lagano dodavana. Ali je tridesetak sekundi od početka testa usledio neočekivani nagli udar snage. Reaktor je tada trebalo isključiti (kako bi bila prekinuta lančana reakcija), što je predviđeno i što bi se uobičajeno dogodilo bez ikakvih problema. Ali, sa delom sigurnosnih sistema namerno isključenih zbog testa, kontrolisano isključivanje reaktora, koje je pokušano u 1:23:40 nije uspelo. Reaktor nije ostao samo bez hlađenja nego je ostao i van kontrole. Četiri sekunde kasnije, u 1:23:44 tri godine star reaktor se usijao do temperature od oko 2.000ºC, gorione šipke uranijuma su se istopile. Onda je inicirano paljenje zaštitnog grafita koji je bio oko reaktora. Eksplozija je odbacila 1.000 tona težak krov reaktorske prostorije. Radioaktivnost je pokuljala u atmosferu.

Onda su na svim nivoima sovjetskog sistema prevladale ignorancija i parališuće opiranje preuzimanja odgovornosti.
Kada je bilo jasno da kako vreme prolazi stanje može biti samo gore, hiljade ljudi, od kojih su mnogi bili dobrovoljci, ili je javnosti rečeno da su dobrovoljci, počele su, neviđenom hrabrošću, borbu za kontrolu nesreće. Cilj je bio pokušaj zaustavljanja isijavanja zračenja iz reaktora. Najpre su iz ogromnih teretnih helikoptera bacali materijal u usijano jezgro reaktora. 1.800 helikoptera bacalo je neprestano pesak i drugi materijal u goruće jezgro reaktora. Prvo vreme nije bilo nikakvih znakova da su time postigli bilo šta. Jedan od sovjetskih stručnjaka reći će deceniju kasnije da je to bilo kao da pokušavate da ugasite šumski požar izlivajući u njegovo središte po jednu bocu vode. Ali, rekao je, nije bilo drugog rešenja. Makar je tada izgledalo da ga nema.

KONZERVIRANJE REAKTORA

U kontaminirano područje su na operaciju čišćenja poslati su roboti ali su odmah počeli da se kvare. Onda je širom Sovjetskog Saveza prikupljeno oko 600.000 ljudi sa zadatkom da u Černobilu čiste radioaktivni otpad i da izgrade sarkofag – betonski omotač oko četvrtog, eksplodiranog reaktora. Zvali su ih “likvidatori”. Došli su bez odgovarajuće opreme, mnogi od njih nisu ni znali gde i zašto odlaze. Jedan od njih, Kazak Talgat Sujunbai, 44-orogodišnji oficir Crvene Armije, kaže da je doveden u belorusko selo Novosjolki, četrdesetak kilometara od reaktora a da nije imao pojma da se atomska nesreća uopšte dogodila.

Sujunbai: Kada sam prvi put stigao u Černobil prvo što mi se urezalo u misli bio je krajolik. Ličio je na neku predivnu sliku. Kako se približavate vidite u daljini grad, šumu, put, reku i crkvu koje sjaje. Kao naslikani. To će mi biti urezano u misli do kraja života.

„Čuli smo neke glasine, ali nismo o tome ništa znali. Kada sam prvi put stigao u Černobil prvo što mi se urezalo u misli bio je krajolik. Ličio je na neku predivnu sliku. Kako se približavate vidite u daljini grad, šumu, put, reku i crkvu koje sjaje. Kao naslikani. To će mi biti urezano u misli do kraja života. Rekli su nam da idemo da gradimo električnu centralu. Nismo znali kakvu. Rekli su: ‘Idete u područje Samare. Tek tamo smo saznali da je naše odredište Černobil. 80% nas je protestovalo, ali su nam komandiri rekli da ćemo ako odemo biti kažnjeni kao dezerteri. Tako su nas plašili.
Nismo imali specijalnu odeću. Samo uobičajenu vojnu uniformu jer nam je rečeno da nema visoke radijacije, da je nivo takav da možete bez problema da radite dan ili dva. Nosili smo uniforme, koje smo na kraju dana samo istresali, a menjali smo samo donji veš. I narednog dana isto”, kaže Sujunbai.

ČERNOBIL DANAS

Danas, dvadeset godina kasnije, područje prečnika 30 Km oko Černobila zatvoreno je za javnost i ograđeno je bodljikavom žicom. U tom području je nekoliko potpuno praznih gradova iz kojih je stanovništvo iseljeno pre dve decenije.
Sve je kao zaleđeno. Ostaci rublja i dalje lepršaju na balkonima. U nekim kućama još su porodične fotografije na zidovima. Sablasan prizor, kaže Radiju Slobodna Evropa Martin Vagner (Wagner), češki fotograf koji je nedavno posetio kontaminirano područje:

„Ulazite u dečji vrtić i vidite razbacane igračke i gas-maske među lutkama. Pomislite na decu koja su tada bila tu”, kaže Wagner.

Slične su uspomene Aleksandra Velikina, Rusa, jednog od „likvidatora” čiji je zadatak, među ostalim, bio da u gradu Pripjatu udaljenom tri kilometra od Černobila, prikuplja privatne stvari 45.000 ljudi iseljenih na brzinu dan nakon incidenta:

Velikin: Ušao sam u dvosobni stan. Pokušajte samo da zamislite kako su ti ljudi evakuisani na brzinu, dok su bili usred nekog posla. Zatičem nenamešten krevet, na stolu do pola pojeden sendvič i šolju čaja. U takvom stanju je stan bio ostavljen. Ali to je još bilo podnošljivo osim jedne stvari: ulazim u drugu sobu, tamo je dečiji krevet, prekrivač je otkriven. Na jastuku vidim trag dečije glavice. Moja kćerka je tada imala četiri godine.

EPILOG

Dvadeset godina nakon najteže atomske nesreće ikada epilog je sledeći:

31 osoba poginula je u nuklearnoj elektrani u momentu havarije.
135.000 ljudi je evakuisano, ali u zoni povišene kontaminacije i dalje živi oko 5.500.000 ljudi.
70.000 ljudi ostali su invalidi usled bolesti disajnih organa, krvotoka, nervnog sistema ili od onkoloških bolesti.
Učestalost raka štitne žlezde povećana je u kontaminiranom području 20 do 30 puta, a smrtnost usled raka štitnjače je jedan do jedan i po put veća u odnosu na ostali deo nekadašnjeg Sovjetskog saveza.
Smrtnost usled kardiovaskularnih bolesti, oboljenja respiratornog, probavnog ili endokrinog sistema udvostručena je.
Rađaju se deca sa karcinomima, više je nego što je uobičajeno dece rođene kao hidrocefalusi – od bolesti poznatije u narodu kao „vodena glava”.

Najteže su, to je jasno, prošli „likvidatori”. 94% od onih koji su još živi pati od raznih bolesti. Žive napušteni, zaboravljeni i poniženi. Kadirbek Sasikulov, jedan je od 4.500 bivših „likvidatora” iz Kirgizije:

„Više od 85% su invalidi. Ima 1.650-oro dece likvidatora. 15% od njih je teško bolesno ili su invalidi.”

Posljednji reaktor atomske centrale u Černobilu zatvoren je pod međunarodnim pritiskom decembra 2000. Više od tri hiljade ljudi danas radi na jačanju “sarkofaga” oko četvrtog reaktora koji vremenom popušta. Čitava zatvorena zona je jedno ogromno odlagalište nuklearnog otpada i kontaminiranih alatki i uređaja koje su koristili „likvidatori”. Od oko hiljadu jama u koje je radioaktivni materijal odložen popisano ih je manje od pola.

POUKE

Šta je naučeno iz katastrofe koja se dogodila pre 20 godina u Černobilu?

Stručnjaci danas ocenujuju da je uzrok havarije u Černobilu bila nesrećna kombinacija ljudske greške i nesavršene tehnologije.
Snaga atomskog reaktora inače kontroliše se tako što se među gorione elemente spuštaju ili se podižu specijalne kontrolne šipke napravljene tako da absorbuju neutrone. Što su te šipke izvučene više, snaga reaktora je veća, što su supštene niže među gorione elemente, absorbuju više neutrona pa je snaga reaktora manja. Kada su sasvim na dnu, reakcija je potpuno zaustavljena, odnosno reaktor je isključen.

Ono što se dogodilo u Černobilu je sledeće: Testiranje je, u vremenskoj stisci, počelo, a da reaktor još nije radio stabilno na nižoj snazi.
Naime, prethodne večeri snaga reaktora je smanjena radi redovnog održavanja. Onda je odlučeno da ta prilika bude iskorišćena za testiranje odnosno za dobijanje odgovora na pitanje da li bi u slučaju eventualnog isključivanja reaktora bilo dovoljno struje za rad sistema za slučaj nužde i pumpi za glađenje jezgra dok dizel pumpe ne postanu operativne.
Reaktor je oko 23:00, 25. aprila radio na pola snage. Odlučeno je da snaga bude dodatno smanjena. Za potrebe testa podešena je na 1.000 MW, ali je zbog ljudske greške pala na samo 30MW. Operator je u 01:00 26 aprila pokušao da podigne snagu reaktora ručno podižući kontrolne šipke. Snaga reaktora je onda nekako stabilizovana na 200MW. Povećanje tečnosti za hlađenje i pad pritiska pare zahtevao je onda podizanje skoro svih šipki. Rad reaktora postao je izuzetno nestabilan pa je operator, da bi podesio snagu, morao da pomera šipke gore-dole svakih nekoliko sekundi.
Ali pumpe su, zbog rada turbine na manjoj snazi davale sve manje i manje tečnosti za hlađenje reaktora. A dodatni sistemi predviđeni za takve situacije bili su namerno isključeni.
U jednom momentu, kada je bez hlađenja, udar snage došao do nivoa oko stotinu puta većeg od predviđenog, operater više nije mogao da kontroliše rad reaktora. Onda su usledile eksplozije.

Jes Anders Knape (Yes Knappe), član gradske uprave švedskog Karlštata, grada takođe zavisnog od proizvodnje nuklearne energije, smatra da je ključna pravovremena informacija. Ljudi moraju biti informisani o tome gde žive, kakve su opasnosti blizine nuklearne eletrane, i moraju biti uvežbani u tome šta da čine u slučaju nesreće:

„Kad se desi katastrofa poput ove, na početku su zainteresirani i država i okolne zemlje, čitav svet ako hoćete. Ali kad prođe prvi talas zainteresovanosti, onda ostaju lokalne vlasti koje moraju da se brinu o stanovništvu. Naravno, ako imate otvoreno građansko društvo, lakše je stvari postaviti na svoje mesto.”

Politički gledano, nesreća u Černobilu uticala je u mnogome na ondašnji Sovjetski Savez. I to bi morala da bude lekcija koju treba naučiti. Nekadašnji ukrajinski diplomata Jurij Šerbak objavio je još 1987. knjigu dokumenata o černobilskoj nesreći s namerom da čitaocima pruži uvid u ono što od vlasti nisu mogli da doznaju. Šerbak ocenjuje u izjavi Radiju Slobodna Evropa da je Gorbačovljeva vlast skrivanjem tačnih podataka o Černobilu doprinela širenju jaza između države i običnog sveta:

Šerbak: Propagandne laži te nedostatak pouzdanih informacija (o Černobilu) uticali su na milione ljudi, naročito u Ukrajini do te mere da su izgubili i ono malo vere u ono što je Gorbačov govorio o perestrojci, glasnosti, i svemu ostalom.

„Propagandne laži te nedostatak pouzdanih informacija (o Černobilu) uticali su na milione ljudi, naročito u Ukrajini do te mere da su izgubili i ono malo vere u ono što je Gorbačov govorio o perestrojci, glasnosti, i svemu ostalom.”

Maša Lipman, glavna urednica žurnala “Pro et contra”, moskovskog Karnegi centra, smatra, međutim, da je Gorbačov zapravo uradio maksimalno koliko je tada bilo moguće. Podigao je koliko-toliko, poklopac tajni koji više nikada nije mogao da bude vraćen na svoje mesto ni za koji drugi slučaj. Zato je, kaže Radiju Slobodna Evropa Maša Lipman, Černobil zapravo predstavljao prekretnicu u sovjetskom društvu:

„On je učinio nešto toliko veliko da ni on sam ni svet oko njega tada nisu čak bili svesni toga čemu doprinose: konačnom raspadu Sovjetskog Saveza i na kraju rastakanju komunističkog sistema. Naravno, on nije bio siguran, on dakako nije znao da to radi, ali je odluku doneo računajući ako prođe – prođe, možda nesvestan koliko taj izbor divovski, koliko je gigantski.”

Svjatlana Aleksijevič, beloruska književnica, autorka nekoliko knjiga o Černobilu:

„Ja mislim da je ovo bila jedna od najvećih katastrofa 20. stoleća, a 20. stoleću katastrofa nije nedostajalo. Najgore je to što je čovek stupio na tlo izvan granica ljudskog znanja. To znači da je naše viđenje sveta, naše mesto u svetu, naš sistem vrednosti i naša spremnost da se svemu ovome suprotstavimo – sve je to došlo pod sumnju.”

SIGURNOST DANAŠNJIH NUKLEARNIH ELEKTRANA

Dr Stjepan Lulić, fizičar, čelnik Laboratorije za radio ekologiju Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu govori Radiju Slobodna Evropa o sigurnosti današnjih atomskih centrala.

RSE: U čemu se suštinski razlikuju elektrane sovjetskog tipa, kakva je bila ona u Černobilu, od atomskih centrala zapadnog tipa?

LULIĆ: To je jako velika razlika zato jer su ruske elektrane građene tako da nemaju taj kontejner dok su ove američke i ove građene u Evropi, ali to je sve na principu američke tehnologije, one imaju kontejner i imaju veliku zaštitu. Tako da tu ne bi moglo doći do toga što se dogodilo u Černobilu.

Jedina atomska centrala u državama nastalim iz Jugoslavije ona je u Krškom. Iako je bugarska elektrana Kozloduj bliža recimo građanima Makedonije, Kosova i većeg dela Srbije ipak je Krško prvo na šta većina ljudi u tim zemljama pomisli kada se pomene atomska centrala u blizini. Elektrana u Krškom, zajedničko je vlasništvo Hrvatske i Slovenije. No javnost tih dveju zemalja i čitave regije više zna o političkim nesuglasicama vezanim za eksploataciju elektrane nego za sam njen rad. Je li ta elektrana sigurna pitamo dr Stjepana Lulića:

Lulić: Krško je sigurna, pouzdana elektrana. Nije do sada imala nikakovih akcidenata po onoj skali Međunarodne agencije za atomsku energiju. To su uvijek bile nezgode, ako su bile, tipa nula recimo. Znači one zanemarive. Nije uopće moglo biti nekog utjecaja na okoliš. Ako se redovito i dovoljno održava, što se radi u Krškome, i ako se poštuju sve procedure vođenja nuklearne elektrane, njezinog rada i sigurnosti koje su točno definirane i propisane mislim da nema nikakvog straha da bi moglo doći do neke nezgode.

„Krško je sigurna, pouzdana elektrana. Nije do sada imala nikakovih akcidenata po onoj skali Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). To su uvijek bile nezgode, ako su bile, tipa nula recimo. Znači one zanemarive. Nije uopće moglo biti nekog utjecaja na okoliš. Tako da kad se gleda Krško, ono već radi 24-ta, 25-ta godina, to je pouzdana elektrana. Sada je u remontu. Znači ako se redovito i dovoljno održava, što se radi u Krškome, i ako se poštuju sve procedure vođenja nuklearne elektrane, njezinog rada i sigurnosti koje su točno definirane i propisane mislim da nema nikakvog straha da bi moglo doći do neke nezgode koja bi imala utjecaj na sam okoliš oko nuklearne elektrane Krško, a da ne govorimo šire ako se gledaju druge države koje su udaljene.

RSE: Je li, bez obzira na sve sigurnosne mere i stručnost osoblja, najsrećnije rešenje gradnja elektrane u blizini milionskog grada – Zagreba?

LULIĆ: Čujte, kad se gleda ta udaljenost – Zagreb je recimo 30-50 Km ili zračna linija ili tijek rijeke Save koja uglavnom služi za hlađenje nuklearne elektrane Krško. To – je li bilo pametno ili nije bilo pametno – Vi znate da je tih sedamdesetih godina kad se počelo razgovarati o izgradnji nuklearne elektrane u Jugoslaviji onda se krenulo sa nekim ambicioznim projektima da se gradi i deset nuklearnih elektrana na teritoriju Jugoslavije. Onda je donesena neka politička odluka, znate kako se to donosilo, da ta prva koja će se graditi bude u Sloveniji, da bude negdje na putu između Ljubljane i Zagreba tako da bi ta distribucija struje bila jeftinija i na neki način pouzdanija.

SRBIJA 1989. – TAJNO SPALJIVANJE NUKLEARNOG OTPADA

Javnost informacija. Neskrivati ništa. Reći ljudima. To je ipak najveći nauk Černobila.

Međutim, gotovo dvadeset godina nakon te nesreće Dejan Radulović, novinar Radija Slobodna Evropa jedan od prvih koji u javnost u Srbiji uspeva da iznese informacije da je na istoku te zemlje, u Timočkoj krajini krajem osamdesetih verovatno tajno spaljivan nuklearni otpad. Nada Ajdačić je bila šef laboratorije za merenje radioaktivnosti Instituta u Vinči. Ono što je pronašla u Borskoj reci bili su produkti nečega zbog čega je izgubila karijeru:

„To su bili fisioni produkti. A to ne bi smelo da se nađe u prirodi. To znaju oni koji znaju šta su radili i zbog čega su, na osnovu naših nalaza, nas lišili i profesionalnog života i ljudskog i moralnog statusa i uništili jednog mog saradnika, koji je sa 42 godine ostao na ulici.”

Šta se, zapravo, dešavalo 1989. godine, kada su objavljeni rezultati koji su ukazivali na pojavu fisionih produkata i povećanu radioaktivnost u Timočkoj krajini, pokušala je još pre 17 godina da od državnih vlasti sazna Jelka Miljković, tada predsednica Komisije za zaštitu životne sredine u Skupštini SFRJ, objavljujući javno podatke do kojih je došla:

„Ovakav nalaz radiokontaminenata u otpadnim vodama u Borskoj reci karakterističan je za određene vrste nuklearnih objekata. Radi se, dakle, o radioaktivnom otpadu koji se ilegalno sa rudom uvozi iz zapadnih zemalja koje poseduju ovaj tip reaktora, a to postoji samo u Nemačkoj.”

Savetnik za energetiku u SFRJ Dejan Dimov kaže da se radilo o velikom eksperimentu, sa kojim je bila povezana i Vinča:

„Čitava ta regija je bila planirana za ceo jedan program koji će opsluživati nuklearke. Oni su eksperimentisali, oni su pravili takve svinjarije, kad moram tako da kažem.”

RSE: Kad je u pitanju radioaktivni otpad, da li je bilo njegovog uništavanja u borskoj topionici?

DIMOV: Apsolutno. Oni nikad nisu hteli da kažu koji su izotopi nađeni.

RSE: Direktor laboratorije za zaštitu od zračenja i zaštitu životne sredine Instituta za nuklearna istraživanja Vinča Milojko Kovačević:

„Ma to nema nikakvog osnova, mislim…. Ha, ha, ha. To je najobičnija izmišljotina.”

Pozivajući se na izveštaj komisije iz 2001. godine, generalni direktor Rudarsko-topioničarskog basena Bor Borivoje Stojadinović demantuje sve navode da RTB Bor ima ikakve veze sa uništavanjem nuklearnog otpada i, slično kao i nadležni u Vinči, pojavu veštačkih radionuklida dovodi u vezu sa Černobilom:

„Nuklerani otpad nikada nije topljen u Boru. Tačka. Nikada nikakve debele pare nisu došle u Bor po tom osnovu, jer nije bilo ni posla po tom osnovu. Tačka.”

U priči o nuklearnom otpadu dolazimo do tovara broda „Barbara Blomberg”, koji bi, verovatno, bio zaboravljen da te, 1989. godine, kada je i postavljeno pitanje radioaktivnosti, nije bilo onih koji su javno pitali šta se dešava sa brodom kome nije dozvoljeno da pristane u Turskoj, a koji je, uz blagoslov tadašnjih vlasti, dva puta prošao kroz prevodnicu Đerdapa:

„Postavili su barže. One su istovarene. Jedan deo je, verovatno, išao za Bor. Verovatno, ja to ne znam. A drugi deo je išao za “Teslu” u Obrenovcu. A drugi brod je išao za Rumuniju.”

Bivši predsednik opštine Kladovo i ekspert Svetske zdravstvene organizacije, doktor Sibin Ilić kaže da se radilo o smrtonosnom tovaru:

„Nuklearni otpad iz atomskih elektrana Nemačke, u kome je bio osiromašeni uranijum.”

Jedan od očevidaca prolaska “Barbare Blomberg” kaže da je bio u prilici da na prevodnici Đerdapa kratko porazgovara sa posadom:

„Meni se prvo obratio čovek sa broda, sa konvoja, koji mi je rekao: ‘Je li bre, burazeru, je li ti znaš šta radiš, ti znaš šta te čeka posle ovoga? ‘Pitao sam ih da li znaju da to može da ih košta života. Rekli su da, ali sam ih pitao i koliko su uzeli za to. Rekli su: ’Mi smo uzeli, mi smo se obezbedili za sva vremena. A sad, šta će Bog da nam da posle toga i dokle ćemo da doguramo, to je naš problem’.”

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Dajte zemlji što više bakra, poručio je Tito borskim rudarima, oni ga poslušali, čak i taj njegov savet uramili i okačili na ulazu Direkcije Rudarsko-topioničarskog basena (RTB). Danas, i ne samo danas, naročito kada duva košava, pa se dim spusti do kolena i izdajnički pocepa poneku najlon čarapu, retko ko među njima pokušaće da izračuna koliko ih je, zapravo, koštala Brozova preporuka. Jer, iako niko i ne očekuje da zatekne vazdušnu banju u industrijskom, „dođoškom“ gradu, do sada nije urađeno nijedno sistematsko istraživanje o tome koliko stalno prekoračene dozvoljene granice sumpor-dioksida, arsena utiču na ljudsko biće.
Početkom prošloga veka otvoreni rudnik nahranio je mnoga usta. Već 1935. izbila je vlaška buna: nekoliko hiljada seljaka se razjarilo budući da su im imanja pustošena dimom i otpadnim vodama. Od Francuza, tadašnjih vlasnika koncesije, dobili su odštetu. I to je, smatra se, bio prvi ekološki protest u Boru, posle kojeg je nastupio decenijski period zatišja, period kada su im „kese bile sestre“.
Međutim, otkako je u Boru druga vlast, donatori se najavljuju i, još je bitnije, otkako je logika „ćuti, dok ima dima, ima i plate“ zaspala, odnosno otkako je prosečna rudarska plata pala ispod republičkog proseka (5 100 dinara), ekološka drama polako počinje da izbija u plan. Ne baš prvi.

Pčele
Do 1947. Bor se smatrao rudarskom kolonijom. Od tada je zvanično promovisan u grad. Stanovi su krenuli da niču kao šampinjoni (500, 600 godišnje), ljudi su dolazili da rade, dobro zarade i dobiju stan. S okolnim, uglavnom vlaškim selima, iz kojih ponekad nestanu pčele, opština ima oko 60 000 stanovnika, hronične restrikcije vode, najveći stepen toplifikacije u zemlji, jeftinije grejanje i neverovatnu cenu kvadrata u reotkupu od 200 do 400 nemačkih maraka. Srećom, pitkom vodom odličnog kvaliteta – kad je ima – snabdeva se iz zaštićenih izvorišta.
U lokalnoj skupštini tesan je odnos snaga: 23 odbornika iz DOS-a, 23 iz levice i jedan iz SPO-a. Poslednji autobus za Beograd kreće u 15 i 30, brzi voz razdaljinu od 250 kilometara savlađuje za šest sati. Bolje, ukoliko se ima u vidu da su nekada prečicom jurili preko Niša (RTB je vredno učestvovao u izgradnji brojnih objekata širom SFRJ, uključujući i prugu Beograd-Bar). Banalan je pokazatelj, ali u „visokorazvijenoj opštini“ „Mek Donalds“ ne postoji.
Okružen bukovinom i ostalim prirodnim bogatstvima, „crni“ Bor verovatno je i jedinstven grad u kome se razdaljina naselja i značajnih institucija meri u kilometrima. Prerađivačka zona, recimo, nalazi se na sedmom kilometru od centra. No, glavni izvori zagađenja, dimnjaci Topionice RTB-a, stoje tik iza gradske pijace. Milica Mitić iz Orahovca, od 1999. smeštena u jedinom borskom hotelu „Srbija“ s još 250 kosovskih izbeglica, potresla se dok je švercovala donji veš, jer do večernjeg zatvaranja tezge više nije bio beo.

Arsen
„Gde možeš da se navikneš? Joooj, kad krene košava… peče za gušu! Padne u grad, ne može da se diše, ma živ čovek se ne vidi. Nije ni čudo da svi beže u Zaječar“, kaže radnik RTB-a Dragutin Gižić. Uobičajeni odgovor Borana, premda je istina da su se, ipak, manje-više svi pomirili – s istinom. Što se mora, teško nije. Uostalom, priče o kraćem životnom veku, povećanoj stopi oboljenja respiratornih organa, smrtnosti beba i oslobađanja borskih regruta vojne obaveze, mahom stižu „spolja“. Tu i tamo se šušne u samom Boru. „Malo se preteruje u tim pričama“, ocenjuje Dragomir Dragić, član gradske vlade zadužen za ekologiju, pionir među borskim ekolozima. Zbog pokrenutih zelenih ideja, 90-ih su ga nazivali diverzantom.
Dr Milivoje Rilak, specijalista socijalne medicine u Zdravstvenom centru Bor, usamljeni je dobrovoljac, obrađivač podataka koji bi ukazali na tendencije u zdravlju stanovništva. Prema podacima sakupljenim od 1975. do 2000, nije registrovao da Borani „igde odskaču“: „Bolesti respiratornih organa su na prvom mestu oboljevanja u svih osam opština preimenovanog Timočkog regiona.“ Računajući i blagodatnu Sokobanju.
Što se smrtnosti tiče, opet u svih osam opština, na prvom mestu su kardiovaskularne bolesti. Maligne su na drugom, s tim da ih Zaječar beleži više od Bora (!) u kome su, pomenimo, sledeće na redu bolesti digestivnog sistema i traumatizam. Ali, dr Rilak potvrđuje da je smrtnost odojčadi najizraženija u ovoj opštini. Primetio je i da se često pojavljuju slučajevi zelene plodove vode, „kad nerođena beba pati, nema dovoljno kiseonika“. Kolegama ginekolozima skrenuo je pažnju, oni mu odgovorili „da, trebalo bi se time pozabaviti“ i na tome se sve završilo.
Rukovodilac Odeljenja za zaštitu životne sredine Instituta za bakar Bor dr Novica Milošević kaže da sumpor-dioksid, „dominantan u ovoj sredini“, u dozvoljenim granicama može da se nađe i u okolini do 15 kilometara. „Arsen je konstantno iznad dozvoljene granice.“ Postavlja se i pitanje granice. Do 1992, bila je tri mikrograma po kubnom metru, da bi potom preko noći bila skinuta za
1 200 puta. Spuštena je na dva i po nanograma.
„Plašim se da je došlo do neke zabune oko jedinica“, veruje Milošević i dodaje da je u Mađarskoj, na primer, prirodni fon arsena šest-sedam nanograma. Eksperti su Ministarstvu za zdravlje odavno predložili da se limit poveća na 300 nanograma. Predlog i dalje leži u nekoj fioci. Dakle, po važećim, izgleda nerealnim standardima, arsen neprestano prelazi crtu, inače bi je „prelazio povremeno“. Povremeno ga prelazi i kadmijum (vidite antrfile).

Gornjak
Jednoglasna je konstatacija da mnogo zavisi i od meteoroloških uslova, kao i činjenice da nadmorska visina donekle spasava Borane od većih začepljenja pluća. „Evo, sad je dobro, duva gornjak (zapadni vetar – prim. autora) i sve nosi prema Slatini“, pokazuje prstom u nebo domaćica Đurđica Nikolić.
Hektari i hektari žiratnog zemljišta su bolesni, Borska reka je mrtva, Timok, znači i Dunav u koji se uliva, ugrožen je opasnim sedimentima. Bune se i Bugari. „Postoje samo pretpostavke o korelaciji zagađenja i zdravlja. Bruka“, kaže Dragić: „Za Bor i Timočku dolinu mora da se donese poseban zakon, zakon o tome kako će se izvršiti sanacija, kako će se živeti, preživljavati i kako će se priznavati to da nam je prihod bio zajednički, a šteta lokalna.“
O novoj tehnologiji za RTB govori se oko dvadeset godina. Ova tehnologija je stara oko 30 godina. Gradonačelnik Krsta Kalčić (DHSS) tvrdi da je za modernu opremu potrebno 150 miliona dolara. Strane delegacije su dolazile i odlazile, obećanja lebde u borskoj čađi.
Predsednik opštine redovno prima građane utorkom i ne seća se da mu se iko požalio na gušenje, ili bolest uopšte. „Svi su se srodili.“ Kalčić, pak, priznaje („nema tajni“) da se obližnja sela ne bave povrtarstvom, upravo zbog aerozagađenosti. Seljaci koji se usude da odgaje ponešto, na otvorenoj tržnici kriju odakle su. Takođe, od nekadašnje inicijative da rukovodstvo rudnika najugroženijima, onima koji žive i rade u centru grada, obezbedi izvesne beneficije, isto nije bilo ništa. Niti će, kako stvari stoje, biti.
Kako bi se štetnost sumpor-dioksida umanjila i korist od RTB-a povećala, sedamdesetih godina izgrađene su tri fabrike sumporne kiseline. Jedna se srušila na dan Titove smrti, podi- gnuta je nova. Svejedno, rade smanjenim kapacitetom. Kao i sam rudnik, mada radnici redovno idu na posao, nema prinudnih odmora, tri smene su pune. A kiselina… Kiselinu nije lako uskladištiti, nema kome ni da se proda, jer su i naše fabrike bazne hemije pogođene sankcijama i ostalim. Druga je stvar što se dešavalo i da Topionica ne radi usklađeno s fabrikama kiseline; rečju, sumpor-dioksid nastavio je da se vijori nad Borom.

Kiselina
Posle usvajanja Zakona o zaštiti životne sredine, ranih devedesetih, RTB je podigao ekološku pripravnost. Milovan Nikolić, pomoćnik generalnog direktora RTB-a, izjavljuje da „RTB želi da smanji zagađenje, ne beži od toga, ali u ovom trenutku jednostavno ne može“. Nema se para. Kad ih bude bilo, možda i RTB Bor, poput bratskog, francuskog grada Kreza, od Topionice napravi – biblioteku! Nikolić objašnjava da je za sanaciju tamošnjeg rudnika trećinu novca dala Evropska zajednica, trećinu francuska vlada, trećinu firma.
Da duša ne bude grešna, treba navesti da je pre nekoliko godina urađena rekultivacija jalovišta. Na taj način, izvođači akcije, borski učenici „zaradili su za ekskurziju“. No, „zbog niske PH vrednosti“, od
1 600 000 sadnica trenutno vegetira svega pola miliona. A zahvaljujući upotrebi rudničke termoelektrane, gotovo ceo grad prešao je na centralno grejanje, pa je dopunsko opterećenje od razbacanih kotlarnica donekle ublaženo.
Početni promašaj, promašaj građenja Bora uz rudnik, teško je ispravljiv. Rudnik štuca, piše se Zoranu Đinđiću, cena bakra niža je nego ikada, plate očajne. Grad ranije nije razmišljao o alternativi. Pošto nikada nije kasno, sada se ide – pomalo ironično je – na razvijanje turizma. Ne bi ni Slobodan Milošević gradio „konake“ na Dubašnici da je priroda štedela u darovima istočnoj Srbiji.
Bor je deklarativno u vrhu prioriteta „nove ekološke politike“ Vlade Srbije. Ovih dana aktuelizovana je i vest da je, zbog prerade opasnih radioaktivnih materijala u topionicama Bora, osamdesetih radijacija bila povećana za 50 puta u odnosu na dozvoljene granice. Stručni tim je na terenu.
Vlada Srbije shvatila je i da, gledano s ekološke tačke, Bor bije mrtvu trku s Pančevom, za koga će Borani reći da je „čista lirika“ naspram njih, iako, podvlačimo, ne jadikuju toliko zbog zdravlja. Više zbog zemljišta, voda, ličnih dohodaka… Usput, od donatora se mnogo očekuje. Jovan Tomić, vozač: „Ako će da daju pare, onda ćemo da pričamo i da umiremo.“

ANA VUČKOVIĆ

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: NIN

Resornim ministarstvima i inspekcijama poslato upozorenje da je aerozagađenost sedamdesetostruko uvećana i da moraju da intervenišu. Odgovora nema

BOR – Građani Bora i okoline ponovo se šetaju s maramicama na ustima. Eko-stanica u centru grada, poklon EU, izmerila je pre desetak dana, u jedan sat po ponoći, 70 puta veću prisutnost sumpor-dioksida od dozvoljene.
Merni instrumenti pokazali su da je sumpor-dioksida u kubnom metru vazduha više od 12.000 mikrograma, a zakonski je dozvoljeno samo 150 mikrograma. Sledećeg dana, u isto vreme nebo je bilo malo vedrije, izmereno je 7.640 mikrograma nezdravog vazduha, u kome je dokazano da ima i čvrstih čestica, od olova i cinka do žive, arsena, pa i najopasnijeg po zdravlje – kadijuna.
– Poslali smo resornim ministarstvima i inspekcijama upozorenje da je aerozagađenost nad Borom sedamdesetostruko uvećana i da moraju da intervenišu, pa i po cenu zatvaranja dotrajalih pogona topionice. Odgovora po običaju nema, ali je evidentno da inspektori za ekologiju nemaju hrabrosti da vinovnike kažnjavaju. Stručnjaci Svetske banke nisu napamet preporučili da se topionica najkasnije do kraja 2006. godine zatvori.
Ona seje otrov već godinama i decenijama i sve zbog upošljavanja starih, u savremenom svetu davno odbačenih kapaciteta. Da li je uvozni koncentrat prljav niko neće da saopšti, ali je istina da je topionica odradila svoje i da je bolje da stoji nego da nas truje. Utoliko pre, jer proizvodnja bakra iz naših rudnika se zasigurno ne isplati, a od uvozne prerade sirovina, očigledno, isto se teško živi – kaže Dragan Jankucić iz sindikata Nezavisnost Topionice i rafinacije.
Prema našim saznanjima, uvozne sirovine stizale su iz Turske, a sada dolaze čak iz Čilea. Novica Milošević, najkompetentniji ekološki stručnjak u Boru, ističe da se događaju akcidentne situacije i da je to maltene normalna pojava kod zastarele i propale topioničke tehnologije.
I još nešto je evidentno – od prošlog ponedeljka, kada je delegacija Vlade Srbije, na čelu sa potpredsednikom Miroljubom Labusom, posetila Bor – lakše se diše. Nebo je vedrije, a iz topioničkih dimnjaka nema uobičajenog raznobojnih vazdušnih zavesa. To znači da je, verovatno, dok ne prođe nezadovoljstvo građana, smanjena proizvodnja uvoznog koncentrata bakra.
B. F.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: Glas javnosti, petak 11.mart 2005.

Srpski „El Dorado“

pun olova i arsena

Vek „zlatne groznice“ potrajaće najduže dve i po godine

BOR – Eksploatacija rude iz „Čoka Marina“, kako je već planirano, prouzrokovaće ekološki genocid nad timočkim, prevashodno borskim stanovništvom. Sva dosadašnja aerozagađenja potekla iz borske topionice i rafinacije bila bi dečja igra u poređenju sa topljenjem rude iz našeg „El Dorada“.

U svetu je, istina, uobičajena eksploatacija ovakve rude, ali uz selektivno flotiranje, gde se posebno izdvajaju koncentrati olova i cinka i, opet, posebno bakra. Da bi se to uradilo potrebno je u „Čoka Marinu“ izgraditi flotaciju za olovo i cink, čija bi isplativost bila dovedena u pitanje, jer rudno telo raspolaže malim rezervama. Zato je propao pokušaj takozvanog kolektivnog flotiranja, kaže inženjer Dejan Stefanović iz borskog Instituta za bakar, koji je uradio i najvažnije projekte „Čoka Marina“ i koja odavno gazduje obližnjim, i većim delom napuštenim, rudnikom zlata „Blagojev kamen“.

Kadmijum, Germanijum…
Inženjer Stefanović pisao je u Rumunskoj reči (broj 2, izlazi u Vršcu) o mogućnostima još jedne ekološke katastrofe u istočnoj Srbiji vezane za „Čoka Marin“, gde je napomenuo i to da se u rudi tog rudnika, sem arsena, olova, cinka i sumpora, nalaze još neke štetne komponente: kadmijum (redovni pratilac cinka), germanijum (pratilac olova) i najmanje – živa!
Nije strašno?
Dragiša Jovanović, direktor borske Topionice i rafinacije, koja je već imala probna topljenja polimetalične rude iz „Čoka Marina“, rekao nam je da je reč o maloj količini „Materijala“. To je svega deset odsto od topioničkih kapaciteta. – Zeleno svetlo za topljenje i celokupnu proizvodnju dali su i nadležni republički organi. Ne razumem zašto dizati prašinu u ovim teškim vremenima oko svega i svačega? Zašto nas ne pustite da radimo i ostvarimo dohodak. Kuda vode tolika sumnjičenja – zapitao se Jovanović.

Odgovarajuće tehnološko rešenje nije pronađeno. Zato su stručnjaci predložili jedinu preostalu mogućnost: otkopavanje najbogatije rude, sa sadržajem zlata od 14 do 16 grama po toni. To je ruda koja može direktno da bude topljena, sa iskorišćenjem zlata od 90 odsto.

– Tu nastaje nova muka. Sve ostale komponente: bakar, olovo i cink gube se, što je ogromna šteta. Gubitak tih metala i nije toliko strašan koliko izvesnost da će oni da stignu u atmosferu i izazovu ekološki problem. Sem tih, postoje i druge, po zdravlje ljudi štetne, primese. Glavni je arsen. Dakle, suočavamo se sa olovom i arsenom, izazivačima kancerogenih oboljenja – naglašava Stefanović.

Na naše pitanje – koliko će biti vredan danak eksploataciji „Čoka Marina“, jer će se iskorišćavati samo zlato (55 kilograma) i srebro (108 kilograma mesečno), Stefanović je odgovorio: “ Kada se svi parametri saberu, dobiće se bruto prihod od blizu 15 miliona dolara, s realnom mogućnošću da ostane pet miliona dolara profita.

S obzirom na to što je za ponovno vraćanje u život celog rudnika Majdanpek potrebno najmanje 70 miliona dolara, jasno je da „Čoka Marin“ ne može da pokrije takvu investiciju.“ Dejan Stefanović i mnoge njegove kolege veruju da vek ove „zlatne groznice“ nije dugačak – okončaće se za dve do dve i po godine. Prve tone danas najzlatonosnije rude već su prerađene u borskoj topionici.

B. FILIPOVIĆ

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Prvog jutra u 2009.godini najviša dnevna količina supor-dioksida (SO2) izmerena je na mernom mestu u Brezoniku i iznosila je 38.171 mikrograma po metru kubnom što je preko 100 puta više od dozvoljenih vrednosti, jer maksimalna dozvoljena količina SO2 u vazduhu iznosi 350 µg/m3. Takođe, raznim merenjima utvrđeno je i prisustvo čitave serije teških metala.
Mnogo puta ponavljanje ovakvih situacija u prošlosti, veliki broj obolelih i umrlih, kao i veliki broj podnetih prekršajnih i krivičnih prijava protiv zagađivača iz RTB-a, podstakli su Vladu Republike Srbije da pokuša ublažavanje ovog problema pre izgradnje Nove Topionice, tako što će se pustiti u rad dva filtera. Te filtere je nedavno u rad pustio Oliver Dulić, ministar ekologije.
Ono što nadležni iz RTB-a nisu rekli ministru Duliću i građanima Bora jeste činjenica da zbog njihovih loših navika i poimanja ekološke svesti, morala i savesti u Boru nije moguća proizvodnja bakra, zlata i ostalih proizvoda bez prekomernog zagađenja radne i životne sredine.
Naime, kada je naručivana poslednja topionička tehnologija, izgleda da niko iz RTB-a nije vodio računa o tome da ona nije ekološki primenjiva za preradu koncentrata bakra sa visokim sadržajem sumpora i teških metala.
Uzalud su naši vajni stručnjaci iz RTB-a potrošili silne pare i vreme radi obilaska takvih tehnoloških postupaka po celom svetu i divili se i čudili kako, naprimer radnici u Japanu proizvode bakar iz uvoznih koncentrata u belim mantilima a u krugu Topionice gaje travu i cveće. Jeste, ali njihovo shvatanje ekologije, morala i savesti ne dozvoljava im da uvoze i pretapaju penalisane koncentrate bakra sa  visokim sadržajem teških metala.
Ovaj podatak o penalisanju uvoznih koncentrata bakra za potrebe RTB-a u iznosu od 6 dolara na svakih 5 ppm preko dozvoljenog graničnog sadržaja, „neoprezno“ je izneo jedan od visokih rukovodilaca RTB-a na proširenoj sednici ekološkog pokreta „Dubašnica“, održanoj 30.10.1989. godine povodom „borske nuklearne afere“, što upućuje na zaključak da u RTB-u postoje ljudi, koji su zarad ovakve svoje lične provizije zainteresovani da se uvoze koncentrati sa što većim sadržajem otrovnih materija iznad dozvoljenih graničnih vrednosti, a onda, uz primenu svog tehnološkog neznanja, takve otrovne koncentrate razblažuju mešanjem sa domaćim koncentratima.
Nažalost, takvi naši „vajni stručnjaci“ izgleda da su propustili nastavu na fakultetima na kojoj je objašnjavano da teški metali u živim organizmima, zbog sporog izlučivanja, imaju kumulativno dejstvo, pa nikakvo „razblaživanje“ mešavinom sa koncentratima sa sadržajem teških metala ispod graničnih vrednosti ne može uticati na krajnji efekat – trovanje živih organizama i izazivanje raznih oblika bolesti kod ljudi zbog unošenja otrovnih materija iz vazduha, vode i ishrane namirnicama biljnog i životinjskog porekla sa akumuliranim teškim metalima.
Prema tome, dok se u RTB-u Bor ne izvrši smenjivanje rukovodilaca i rukovaoca postrojenja sa smanjenim nivom ekološke svesti, morala i savesti, bez obzira na primenu bilo kakvih novih tehnologija, u Boru neće biti smanjenog zagađenja.
Slobodan Radulović
Mondo: Bor u oblaku sumpor-dioksida

Koncentracija sumpor-dioksida u vazduhu u Boru i dalje je mnogo veća od dozvoljene i trenutno iznosi 15.000 mikrograma po metru kubnom, objavljeno je na sajtu Agencije za zaštitu životne sredine.

Dozvoljena granična vrednost ovog gasa u vazduhu je 350 mikrograma po metru kubnom.

Prvog dana 2009. godine zabeležena je rekordna zagađenost sumpor-dioksidom iz pogona Topionice, a koncentracije je oko 13 časova iznosila 38.100 mikrograma po metru kubnom vazduha.

Žitelji borskog naselja opisali su da je celo naselje pod sumpor-dioksidom koji je kao magla prekrio Brezonik.

„Nikada do sada nisam doživeo ovakvo zagađenje. Celo naselje je obavijeno dimom i maglom, imam utisak kao da mi je gvožđe u ustima, a kada se udahne peče grlo i osećam vrtoglavicu“, kazao je stanovnik Brezonika Goran Vasković i dodao da su roditelji zabrinuti i da ne puštaju decu da se igraju napolju.

Upravnik Topionice Slaviša Stefanović izjavio je agenciji Beta da su preduzete sve mere kako bi se smanjila aerozagađenost, tako što je proizvodnja zaustavljena i da iz dimnjaka više ne ide dim.

On je dodao da je sumpor-dioksid prekrio Brezonik zbog iznenadnih promena meteoroloških uslova, promene pravca vetra i nakon pada vazdušnog pritiska.

Fond za zaštitu životne sredine Ministarstva za ekologiju i Fond Ministarstva za nacionalni investicioni plan odobrili su krajem decembra RTB-u Bor 100 miliona dinara za projekat „Smanjenje emisije sumpor-dioksida iz pirometalurških pogona“.

Vršilac dužnosti generalnog direktora RTB-a Bor Blagoje Spaskovski kazao je da se ugradnja mokrih elektrofiltera u Topionici i rafinaciji bakra očekuje za manje od dva meseca i da će to doprineti da vazduh bude čistiji.

Republička inspektorka za zaštitu životne sredine Gorica Ćurčić je rekla Tanjugu da je Topionica bakra odmah po saznanju o velikoj koncentraciji sumpor dioksida u vazduhu, jutros oko 10.30 časova, zaustavila pogone.

Međutim, i pored toga, a zbog vremenskih prilika u Boru, koncentracija sumpor dioksida nije opala.

Ćurčićeva je navela da je fabrika bila dužna da reaguje čim je koncentracija sumpor dioksida bila povećana na 350 mikrograma po kubnom metru i da će inspekcija proveriti da li je ta fabrika pravovremeno reagovala.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: (agencije/MONDO)


Zagađeni vazduh u gradskim sredinama može da ima negativni uticaj na razvoj mozga beba dok su one još u majčinim stomacima, pokazali su rezultati jednog američkog istraživanja objavljenog u naučnom časopisu „Pediatrics“.

Naučnici su prvi put došli do tog zaključka o povezanosti zagađenosti vazduha, kojem su izložene trudnice i budućeg koeficijenta inteligencije njihove dece, obavivši istraživanje na 249 mališana rođenih od majki koje žive u Njujorku, a koje su tokom trudnoće 48 sati nosile uređaj za kontolu vazduha u stambenoj sredini u kojoj se nalaze.

Kada su napunila pet godina, odnosno pre polaska u školu, deca tih majki su bila podvrgnuta testovima za utvrđivanje koeficijenta inteligencije.

Testovi su pokazali da su deca koja su bila najizloženija zagađivačima u vazduhu imala rezultate četiri do pet stupnjeva slabije od onih manje izloženih toj opasnosti, objavio je francuski nedeljnik „Nouvel Observateur“.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: B92

U akciji „Očistimo Srbiju“ ministar ekologije Oliver Dulić pustio je u rad dva filtera, između topionice i fabrike sumporne kiseline u RTB „Bor“.

Ovih dana svedoci smo da se iz borskih topioničkih dimnjaka ponovo ispuštaju velike količine gustih crnih gasova a nad Borom se kovitlaju otrovni gasovi puni prašine, što argumentovano dokazuje nefunkcionalnost filtera koje je ministar ekologije Oliver Dulić nedavno pustio u rad pod sloganom „Očistimo Srbiju“, što znači da se ta akcija u Boru svela na običan partijski marketing i prevaru građana Bora da će disati čistiji vazduh dok se ne izgradi Nova Topionica, koja će navodno potpuno odstraniti aero zagađenje u Boru.

Interes svih dosadašnjih vlastodržaca u Boru uvek se svodio na stvaranje što većeg državnog profita u vidu proizvodnje što veće količine bakra i zlata, makar po cenu ekološkog genocida nad stanovništvom Bora i okoline, navodno za dobrobit većine stanovništva i države u celini.

Tako je svojevremeno za potrebe državnog interesa „patriotsko rukovodstvo RTB-a“ naredilo da se iskoristi rudno telo „H“ bogato bakrom i zlatom ali još više sumporom i arsenom.  Bakar i zlato je država uzela a sumpor i arsen ostavila građanima Bora i okoline. Takav nehuman gest prema stanovništvu nisu sprovodili ni Francuzi pre drugog svetskog rata ni Nemci za vreme drugog svetskog rata.

Ali alavoj vlasti ni to nije bilo dovoljno pa je tokom 1989. godine, uz pomoć „patriotskog rukovodstva RTB-a“, povećala državni profit preradom penalisanih uvoznih koncentrata bakra sa velikom količinom žive, prirodnih nukleida i ubačenih nukleida veštačkog porekla, poznatog kao „borska nuklearna afera“. Pretpostavlja se da je neko tada na ovom biznisu zaradio nekoliko milijardi dolara (nek su im prokleti), a mnogi građani Bora i okoline su od toga zaradili“ razne bolesti i smrt.

Nakon tog „državnog“ biznisa sa preradom otrovnih koncentrata i tako dobijenih radioaktivnih proizvoda u pogonima RTB-a Bor, kao gljive posle kiše, pojavili su se bogati pojedinci, koji su u vreme “ borske nuklearne afere“, kao vršioci važnih funkcija, imali „zasluge“  za „borski nuklearni biznis“, i sada tako stečenim bogatstvom neki od njih otkupljuju sve što je vredno u Srbiji a neki to na miru „krckaju“. Jedino je „Šaja“ zaglavio u zatvoru, ali ne zbog ekološkog genocida u Boru, već zbog ratnih zločina na Kosovu.

Slobodan Radulović


Dana 09. i 10. 02. 2006. godine, republički inspektori za zaštitu životne sredine, izvršili su inspekcijski pregled u Preduzeću „RTB BOR, Grupa Topionice i rafinacije bakra Bor“ DOO u ul. Đorđa Vajferta br. 20. i tom prilikom konstatovali sledeće:

– preduzeće se bavi proizvodnjom i preradom bakra, matični broj preduzeća je 07244851, a osnovna šifra delatnosti je 27441 (proizvodnja i prerada bakra).

U sastavu Preduzeća „TIR Bor“, na navedenoj lokaciji, nalaze se sledeće proizvodne celine:

  • topionica,
  • fabrika sumporne kiseline ( H2SO4 )
  • elektroliza u čijem sastavu se nalaze: pogon zlatare, linija za proizvodnju plavog kamena ( CuSO4 ) linija za proizvodnju nikalsulfata ( NiSO4 ) koja ne radi od 1980 godine i elektrolitička rafinacija,
  • livnica bakra i bakarnih legura u čijem sastavu se nalaze: linija za livenje bakra, linija za livenje mesinga i linija za livenje bronze koja je konzervirana avgusta 2005. god.,
  • energana,
  • pogon za proizvodnju bakarne žice (koji nije u funkciji)
  • pogon transporta (železnički i kamionski).

U procesu proizvodnje bakra (topljenja) koristi se koncentrat nabavljen na domaćem i inostranom tržištu. Atesti (hemijske analize) domaćih koncentrata rađene su od strane “Instituta za bakar Bor“, a za koncentrate iz uvoza ateste je radio „Jugoinspekt“-Beograd. Koncentracija Ni u ispitivanim uzorcima sa domaćeg i inostranog tržišta je manja od 0,01%, osim bugarskog koncentrata koji sadrži 0,02% Ni . Po izjavi odgovornih u „TIR BOR“, prilikom formiranja šarže vrši se mešanje domaćih i uvoznih koncentrata, zatim se dodaje topitelj i tako pripremljena smeša lageruje se u skladištu odakle se transportnim trakama doprema u topionicu. U procesu livenja bakra i bakarnih legura koriste se i sekundarne sirovine nabavljane od raznih dobavljača. Preduzeće radi internu kontrolu ulaznih sekundarnih sirovina, poseduje preliminarna uverenja o karakteru otpada izdata od strane Zavoda za zaštitu zdravlja Beograd i rešenja Agencije za reciklažu.

U trenutku inspekcijskog pregleda proizvodni procesi bili su obustavljeni u pogonima: topionice (reaktor, konvertor i plamena peć), fabrici sumporne kiseline i livnici, a rad je obustavljen po izjavi odgovornog lica 08. 02. 2006. god. u 18. časova zbog havarije na kotlu.

Obilaskom gore navedenih proizvodnih celina konstatovano je da se na istim nalazi sedam (aktivnih) stacionarnih izvora zagađenja vazduha i to: po dva na topionici i na livnica i po jedan na fabrici sumporne kiseline, elektrolizi (zlatara) i energani.

– merenje emisije od strane ovlašćene stručne organizacije „Institut za bakar Bor“ Bor, u 2005/06 god. vršeno je na emiterima u pogonu elektolize (zlatare), energane i u livnici na liniji za livenje mesinga, dok na ostalim emiterima nije rađeno. Iz izveštaja o izvršenom merenju na ova tri emitera vidimo da koncentracije emitovanih praškastih materija i sumpordioksida su ispod GVE ;

– rešenjem republičkog inspektora za ZŽS, Preduzeću „RTB BOR, Grupa Topionice i rafinacije bakra Bor“ D.O.O. naloženo je da preko ovlašćene stručne organizacije izvrši merenje emisije opasnih i štetnih materija na emiterima iz pogona topionice, rok za izvršenje rešenja je 13. 02. 2006 god;

– merenja imisije u 2005. god., vršena su od strane ovlašćene stručne organizacije ″Institut za bakar Bor″ Bor, i to na četiri merna za SO2 , dva merna mesta za čađ, petnaest mernih mesta za taložne materije i deset mernih mesta za suspendovane čestice sa analizom teških metala u njima. Iz godišnjeg izveštaja o izvršenom merenju za 2005.godinu vidljivo je prekoračenje GVI SO2 na svim mernim mestima, kao i prekoračenje GVI As u suspendovanim česticama u toku 8 meseci u 2005. god. Koncentracija Ni u suspendovanim česticama se meri na 4 merna mesta, a prekoračenje GVI je zabeleženo na jednom mernom mestu, u periodu od 01. do 07. 12. 2005. god., a koje se nalazi u skladištu „Jugopetrol-a“, u naseljenom mestu i u blizini deponije i manjih industrijskih objekata;

– merenje Ni u suspendovanim (lebdećim) česticama vrši se po izjavi Novice Miloševića, rukovodioca službe za ZŽS u Institutu za bakar Bor, od kraja 90-tih, stavljen na uvid izveštaj „Stanje zagađenosti vazduha u Boru i bližoj okolini“ koji je sačinio „Institut za bakar Bor“ koji obuhvata period 1976-1994. Koncetracije teških metala u suspendovanim (lebdećim) česticama prikazane su u izveštaju za period 1994-2005. godine;

Prekoračenja GVI za Ni dešavaju se sporadično u 1994., 1995., 2002., 2003., 2004., i decembru 2005. godine, prekoračenja se ne javljaju tokom cele godine, najčešće je to jednom do dva meseca godišnje. U januaru 2006.godine (mesečni izveštaj imisije) nije zabeleženo prekoračenje GVI Ni u suspendovanim (lebdećim) česticama;

– po izjavi Novice Miloševića, analizom uglja koji se koristi u gradskoj toplani i pepela koji nastaje, a koju je uradio „Institut za bakar Bor“ utvrđena je pojava nikla;

Merenja emisije i imisije koja je vršio „Institut za bakar Bor“ Bor, kao i način formiranja predmetnih izveštaja o izvršenim merenjima, nisu potpuno u skladu sa odgovarajućim pravilnicima (uzorkovanje za određivanje emisije gasova u topionici nije vršeno na adekvatnim mestima, za pojedine emitere podatke o emisiji dati su na osnovu proračuna koji se zasniva na proizvedenom SO2 gasu i proizvedenoj sumpornoj kiselini ( H2SO4 ), vreme uzorkovanja imisije suspendovanih čestica nije u skladu sa pravilnikom, itd…).

U skladištu H2SO4 u „TIR BOR“, smešteno je oko 25000 t. ove hemikalije. Kapaciteti navedenog skladišta, su skoro u potpunosti ispunjeni. Po izjavi odgovornih „TIR BOR“, nakon ispunjenja skladišnog prostora (za 7-10 radnih dana topionice) proizvodnja H2SO4 biće obustavljena, što u postojećem tehnološkom postupku proizvodnje bakra podrazumeva ispuštanje u atmosferu celokupnog SO2 nastalog u toku procesa proizvodnje.

Predlog mera:

  • dopunskim rešenjem naložiti merenje emisije teških metala ( Ni,Pb i As ) u praškastim materijama na emiterima topionice i livnice bakra i bakarnih legura, a u skladu sa Pravilnikom o graničnim vrednostima emisije, načinu i rokovima merenja i evidentiranja podataka. (″Sl. Glasnik RS″, br.30/97i 35/97) Rok: odmah.
  • istovremeno sa gore predloženim merenjima emisije, istovremeno nastaviti i merenja imisije na ustanovljenim mernim mestima, a u skladu sa Pravilnikom o graničnim vrednostima, metodama merenja imisije, kriterijumima za uspostavljanje mernih mesta i evidenciji podataka (″Sl. Glasnik RS″, br.54/92 i30/99);
  • naložiti izradu Plana i programa mera (kratkoročne i dugoročne mere) zaštite životne sredine sa jasno preciziranom dinamikom izvršenja tih mera i dostaviti ih Ministarstvu nauke i zaštite životne sredine, Upravi za zaštitu životne stredine, Odsek u Boru. Rok: 30 dana.
  • naložiti izradu Studije procene opasnosti, odnosno rizika od udesa i opasnosti od zagađivanja životne sredine, a u skladu sa Pravilnikom o metodologiji za procenu opasnosti od hemijskog udesa i od zagađivanja životne sredine,merarama pripreme i merama za otklanjanje posledica(″Sl. Glasnik RS″, br.61/94) Rok: 90 dana.
  • naložiti izradu i realizaciju Sanacionog plana u skladu sa čl.66. i 67. Zakona o zaštiti životne sredine (″Sl. Glasnik RS″, br.135/04) Rok: 90 dana.
  • u slučaju nemogućnosti organizovanja rada pogona za proizvodnju sumporne kiseline, rešenjem ispektor za zaštitu životne sredine Odsek Bor zabraniti rad pogona topionice ,a da ne bi došlo do direktnog ispuštanja u atmosferu celokupno proizvedenog SO2 u topionici;
  • izvršiti detaljnu inspekcijsku kontrolu u gradskoj Toplani i na osnovu svih potrebnih merenja emisije i neophodnih analiza produkata sagorevanja (otpadnih gasova i pepela), utvrditi uticaj rada Toplane na zagađenost vazduha u Boru, posebno na povremeno prisustvo Ni u suspendovanim česticama.
  • neophodno je proširiti još jednim mernim mestom za merenje imisije postojeći monitoring sistem kontrole kvaliteta vazduha u Boru i to postavljanjem jedne fiksne merne stanice za brzo određivanje koncentracije SO2 , koja će biti instalirana u naselju Brezonik.
  • potrebno je, od strane Komisije za davanje ovlašćenja stručnim organizacijama za merenje emisije i imisije, Ministarstva nauke i zaštite životne sredine, Uprave za zaštitu životne sredine, izvršiti detaljan nadzor u Institutu za bakar Bor i proveriti usklađenost rada istog sa odgovarajućim pravilnicima.
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
Izvor informisanja: Sektor za kontrolu i nadzor Ministarstva životne sredine i prostornog planiranja Republike Srbije.

NAPOMENA:

Ovaj dnevnik objavljujem u spomen mom pokojnom saborcu Petru-Peri Jovanoviću. Slava mu.

Dnevnik vodio: Slobodan Radulović

23.10.1989.

PONEDELJAK

Ovaj dnevnik počinjem da vodim kao nametnutu potrebu vremena u kome živim i događaja koji se dešavaju oko mene. Za neke od njih možda sam i sam uzročnik ali to nije osnovni motiv ovog dnevnika. Motiv je da se od zaborava sačuvaju detalji koji mogu biti od uticaja za razumevanje mnogih pojava u našoj stvarnosti. Ovaj dnevnik je u neku ruku nastavak arhivske građe za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“, ali se deo te arhivske građe možda može koristiti i za neke druge studije kao napr: „Zagađivanje životne sredine Bora i okoline“, „Zagađivanje životne sredine kao posledica zagađenja društvene sredine“, i dr.

Dnevnik počinjem da vodim nakon uspešnog osnivanja Ekološkog pokreta. Ovaj pokret osnovali smo radi odbrane osnovnih životnih interesa nas i naše dece i on treba da bude naše osnovno oružje za borbu protiv udruženih i organizovanih zagađivača na nivou udruženog rada i političkih foruma. Naime, lično gajim osnovanu sumnju (vidi moju arhivsku građu za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“) da su se u našem društvu neki centri moći i pojedinci kao njihovi izvršioci organizovali na načelima suprotnim Ustavu SFRJ radi ostvarivanja svojih privatnih interesa – bogaćenje bez rada na brz i lak način sve na račun interesa građana i države SFRJ. Organizovanost navedenih grupa i pojedinaca izvršeno je kroz tzv. Legalne institucije ali na ilegalan način zloupotrebom institucija za predlaganje, glasanje i izbor kandidata.

To se naime radi u tzv. Koordinacionim telima a po narudžbini moćnih pojedinaca čija moć potiče iz vremena njihovog naimenovanja po nalogu sa vrha. Naime, Predsednik države je sam sebi birao svoje saradnike, ovi su sebi birali svoje i, tako redom. To znači da je izborna praksa okrenuta naopako, tako da predstavnici pojedinih organa sa vrha biraju svoje delegate kao svoju izbornu bazu!!!

Na ovaj način legalne institucije pretvorene su u institucije mafije koja je svoje funkcije obavljala za svoju ličnu korist. Iz takvog sistemskog rešenja rukovođenja zemljom proističu sve naše nevolje: siromaštvo, zagađivanje životne sredine, nekontrolisano zaduživanje u inostranstvu, nepostojanje pravnog sistema, organizovane pljačke društvene imovine, zavađivanje pojedinih naroda i međusobno zavađivanje radnika i građana i sl.

I pored ovih notornih činjenica pojedini predstavnici i najveći pobornici takvog sistema raznim metodama sile i represije pokušavaju da zaštite „ime i delo“ Josipa Broza Tita koji je po meni najodgovorniji pojedinac za svu nastalu situaciju, jer je ona posledica njegovod „dela“. Kao jedini argument za zaštitu takvog njegovog dela je doneti Zakon o zaštiti imena i dela Josipa Broza Tita. Takav zakon je verovatno presedan u svetu jer se njime štiti jedan čovek od svake argumentovane kritike za učinjeno i neučinjeno u vreme kada je bio Predsednik SFRJ, Predsednik Centralnog komiteta SKJ i Vrhovni komandant vojske i to sve odjednom i doživotno!!!

Navedenim zakonom o očuvanju imena i dela Josipa Broza Tita praktično su suspendovani Ustav SFRJ i svi ostali zakoni jer se ime pokojnog predsednika ne sme dovoditi u bilo kakav negativan kontekst sa negativnim posledicama njegovog doživotnog komandovanja i rukovođenja koji su nas u vidu notornih činjenica pritisle i pritiskaju sve više iz dana u dan.

Iz navedenog primera sa zaštitom imena i dela Josipa Broza Tita vidi se da tzv. „legalne institucije“ nemaju stvarnu nameru da izvrše demokratske procese. To se vidi iz namere i prakse da se tzv. Zakon o izborima ignoriše i izigrava kroz uporna nastojanja da kompromitovani pojedinci opet zauzmu odgovorne funkcije.

Osnivanje našeg pokreta upravo je odgovor takvima da više nemamo strpljenja da čekamo da nam oni rešavaju probleme jer se to „rešavanje“ vršilo isključivo na našu štetu.

Promocija našeg pokreta izvršena je juče u emisiji Radio Bora u vidu ekološke tribine. Od pozvanih učesnika izostali su samo predstavnici RTB-a tj. predstavnici zagađivača i trovača. Ova je emisija snimljena i sastavni je deo arhive našeg pokreta.

Danas sam bio kod predsednice našeg pokreta dr Savice Petrović i dao joj na čitanje moju arhivsku građu za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“. U razgovoru rekla mi je da je čula od Svetlane Bjelogrlić da ona ima rezultate koji pokazuju da je voda u borskom vodovodu zagađena radionukleidima. Takođe smo razgovarali o učestalim nevoljama koje ima sada kao predsednica na radnom mestu. U jučerašnjoj emisiji radio Bora jedna slušateljka joj je javno postavila pitanje u vezi tog njenog problema. Očigledno je da ona sada sa funkcijom predsednice Ekološkog pokreta nije više podobna za svoje dosadašnje radno mesto – internista medicine rada zbog mogućnosti da podaci o broju obolelih radnika od posledica zagađenja radne i životne sredine budu dostupni javnosti. Pokušao sam da doktorki pomognem savetom da sačuva svoj psihološki mir i da se pravi kao da ništa nije bilo a za slučaj da zahtevaju promenu njenog radnog mesta da ona zahteva rešenje o novom raspoređivanju. Savetovao sam joj takođe da ne priča da se na nju vrši pritisak od ranije već da kaže da je to sada od kako je postala predsednica. Ovaj savet sam joj dao  sa željom da joj pomognem kroz delovanje našeg pokreta radi zaštite integriteta naše predsednice.

Na poslu mi je Radmila Petrović nudila da zajedno sa Petrom Jovanović odemo do Zaječara na razgovor sa Mihaljem Kertesom i da ga podsetimo na njegova obećanja koja im je dao prilikom letošnjeg razgovora u Beogradu. Ja sam to odbio i sada kao i tada jer sam smatrao da članovi predsedništva Srbije nisu neinformisane ličnosti i pozvao sam se na našu zajedničku predstavku za sanaciju borske situacije koja je zataškana i uz njihovu pomoć. Takođe sam rekao da im je od strane najviših foruma federacije dostavljena moja argumentovana predstavka u vezi dodele odlikovanja orden rada sa crvenom zastavom Institutu za bakar od strane Predsedništva SFRJ.

P. S. Doktorki Savici prilikom moje posete pokazao sam uput za laboratoriju koji je dobio moj sin Bojan radi kontrole krvne slike obzirom da dva dana nisu mogli da mu zaustave krvarenje izazvano vađenjem zuba. Zbog prisluškivanja razgovora od strane SUP-a posetu dr Savici nisam najavio telefonom.

24.10.1989.

UTORAK

Iz telefonskog razgovora sa dr Savicom saznao sam da se i dalje radi na njenom proterivanju sa dosadašnjeg radnog mesta. Savetovao sam joj da sačeka zvaničan akt – rešenje o novom raspoređivanju pa da onda vidimo šta ćemo.

Iz telefonskog razgovora sa Ivanom Krstićem saznao sam da mu ne dozvoljavaju da u studiju Radio Bora presnimi emisiju o ekološkoj tribini što sam ga ja zadužio da učini u telefonskom razgovoru u nedelju nakon emitovane emisije a što se i on sam ponudio obzirom da u Radio Boru radi kao voditelj emisije „Omladinski radioperiskop“.

Kao razlog za zabranu presnimavanja navedene emisije Ivan mi je naveo da mu traže zvanični zahtev Ekološkog pokreta, kao da oni ne znaju da im mi takav zahtev ne možemo uputiti zato što još nismo zvanično registrovani. Ali ovaj potez uredništva Radio Bora nas ne pogađa jer sam ja organizovao da Radmila Petrović snima direktno emisiju tako da mi snimak imamo ali mu samo fali jedan mali deo koji nije snimljen zbog neblagovremene promene trake.

Iz telefonskog razgovora sa Radmilom Petrović saznao sam da nisu ona i Pera išli za Zaječar jer je i Pera bio mišljenja da Kertes ima dovoljno informacija.

26.10.1989.

ČETVRTAK (pre podne)

Iz razgovora sa Radmilom Petrović saznao sam da je na pomolu frka oko rezultata ispitivanja vode za piće. Naime, pošto nije smela da mi kaže preko telefona o čemu se radi ja sam skoknuo do nje. Rekao sam joj da sam od doktorke Savice čuo tu lošu vest ali da sam čekao izvršni odbor pokreta večeras da se dogovorimo šta ćemo preduzeti.

Sa dr Savicom i Radmilom dogovorili smo se da današnji izvršni odbor snimamo na kasetofone i da svako ko ima ponese sa sobom i kasetofon i trake pa ćemo najbolje snimke da zadržimo za arhivu.

Sa dr Savicom sam razgovarao da je trebalo Nadu da zadužimo da pošto službeno putuje u Njujork izvesti ujedinjene nacije da smo u Boru formirali ekološki pokret. Nažalost izgleda da je Nada već otputovala.

26.10.1989.

ČETVRTAK (podne)

U 1300 od dr Savice saznao sam zastrašujuću vest da se u Boru vršilo spaljivanje nuklearnog otpada. Ovu vest kaže saznala je od Nade koja je odustala od puta za Njujork i vraća se u Bor. Naime, Nada je ovo saznala pošto je danas Izvršno veće Srbije o tome raspravljalo i u sutrašnjoj štampi bi o tome trebalo da bude vesti. O ovom razgovoru odmah sam obavestio Radmilu Petrović i zamolio je da o tome informiše članove ekološkog pokreta iz Instituta (Savu Lukića, Mićić Miliju – Eru, Ljubomira Veljkovića). U 1310 javio mi se otac iz Zaječara i pita da li ćemo sutra doći na slavu. Rekao sam da mi je slava presela i da ja neću moći da dođem. Ukratko sam mu rekao da ovde spaljuju nuklearni otpad i da nam je zato voda radioaktivna.

U 1330 primetio sam da mi je telefon isključen. U 1340 telefon je proradio.

26.10.1989.

ČETVRTAK (uveče)

U 1800 održali smo sednicu izvršnog odbora ekološkog pokreta . Sednici nisu prisustvovale Nada i Svetlana Bjelogrlić pa tako nije ni bilo reči o spaljivanju nuklearnog otpada i nukleidima u vodi za piće.

Na sastanku izvršnog odbora obrazovali smo komisije i odredili njihove predsednike. Sastanak je sniman, za predsednike pojedinih komisija određeni su:

  1. tehnološka komisija BOGOLJUB VELJKOVIĆ
  2. pravna komisija BAJIĆ SLAVKO
  3. komisija za publicistiku i propagandu SAVA LUKIĆ
  4. komisija za paćenje zdravlja građana dr LJILJA KRSTIĆ – JELENKOVIĆ
  5. komisija za vodotokove SVETLANA BJELOGRLIĆ
    1. komisija za zaštitu vazduha 1. SLOBODAN RADULOVIĆ (2. DRAGI KOSTIĆ; 3. dr MIODRAG MILJKOVIĆ)
    2. komisija za zaštitu zemljišta i hrane dr BERISLAV RISTIĆ (mr BRANISLAV VUKANOVIĆ)
    3. ekonomsko – socijalna komisija DRAGAN RANĐELOVIĆ

Po statutu ekološkog pokreta predsednici komisija su i članovi izvršnog odbora sa punim pravom odlučivanja.

Sava Lukić je informisao Izvršni odbor o želji Nikole Šainovića (potpresednik RTB-a) da razgovara sa rukovodstvom pokreta.

Formirana je komisija od pet članova i to:

SAVICA PETROVIĆ (u svojstvu predsednika)

MIĆIĆ MILIJA (u svojstvu sekretara)

SAVA LUKIĆ član

PERA JOVANOVIĆ član

Dr LJILJA PUŠIĆ član

Pajić (potpresednik) je izneo svoje zapažanje o izvesnoj diplomatskoj aktivnosti RTB-a u vezi sa formiranjem ekološkog fonda.

Pajić je skrenuo pažnju i na članak „Borskih novosti“ o prepucavanju u vezi sa živom.

Radmila Petrović je rekla da javnosti dugujemo i odgovor u vezi tzv. Čaršijskih priča o zagađenju sa živom (vidi arhivsku građu: 1. članak iz kolektiva pod nazivom „Tehnologija i čaršija“; 2. Odgovor – zahtev uredništvu Kolektiva Radmile Petrović da objavi njeno reagovanje na isti pod naslovom „Kad Tako-je-vići demantuju Njekrasova“).

Sava Lukić: Slaže se da reagujemo na takve napise u štampi.

Pajić: Ne možemo se složiti sa takvim napisom. Polazišta su „čaršijska“.

Mićić: Da Sava Lukić napravi članak do idućeg četvrtka i prezentira ga Izvršnom odboru.

Sava Lukić: „Ne slažem se jer Borske novosti izlaze pre toga“. Vi morate imati poverenja u nas.

Mićić: „U redu, ali da ti bude vodilja da je članak vrlo prizeman, da borski dimnjak od 115 m sa prečnikom otvora od 2 m nije toplomer da se 5 mg žive ne može porediti sa 500 kg, da kad se toplomer razbije živa iz njega padne na površinu od 2 cm2 a dimnjak zagađuje bar na 15 km oko sebe i da zato treba da druga Čedomira Kneževića bude sramota da se kao doktor tehničkih nauka tako obraća javnosti“.

Sava Lukić: Od danas svi članovi Izvršnog odbora su slobodni da slobodno istupaju. Kad vidimo da je neki naš član preterao onda on neće dobiti to poverenje (za slučaj da barata lažnim argumentima).

Ljuba Veljković: Predlaže da mr Jovana Mihajlovića uključimo kao rud. Inženjera u komisiju za tehnologiju.

Pajić: Moramo preventivno delovati da „najzad uđemo u škole“. Predlaže da se kartonske kutije oblepe propagandnim materijalom u stilu: ko zagađuje i sl. Zadužen je on za ovu stvar.

Slobodan Radulović: Dao sam predlog da u okviru emisije Radio Beograd „Čekajući vetar“ kandidujemo RTB za zagađivača godine. Predlog treba da zajednički obrazložimo mi predsednici komisije za zaštitu vazduha, komisije za vodotokove, komisije za tehnologiju i komisije za zaštitu zdravlja uz potkrepljujući dokazni materijal.

Pera Jovanović: Da emisiji „Čekajući vetar“ pošaljemo svoj prilog.

Pokret ga zadužuje da to realizuje.

Sava Lukić: Da se Pajić zaduži za propagandno delovanje u školama.

Dr Savica Petrović: Preuzimam obavezu da štamparija umnoži materijal.

Mićić: Otvaranje žiro računa. Da ga otvori Pera Jovanović i da otvori i čuva čekovnu knjižicu. Treba da se deponuju potpisi u banci. Zaduženi su za to predsednica Savica Petrović, potpresednik Pajić i sekretar Mićić. Izraditi pečat pokreta.

Mira Milutinović: da učlanimo društvo u laboratoriji, topionicim livnici, na fakultetu itd. Organizovati predavanje o živi. Određena je komisija za organizovanje predavanja i to u sastavu

  1. Mira Milutinović
  2. Jovan Mihajlović
  3. Slobodan Radulović
  4. Petar Jovanović

Jovan Mihajlović: Slučajno sam nabasao na jedan razgovor kod Daleta Vulića. Naime prisustvovao sam jednom razgovoru između njega i Mite Jovića prvoborca iz V. Krivelja kome je neki institut iz Beograda uzorkovao i analizirao zemljište i detelinu i našli su mu živu, selen itd.

Predložio sam da se pokrene inicijativa da se Dubašnica zaštiti od zagađivanja. Treba reagovati na nameru RTB-a da izmeni tok Beljavinske reke sa namerom da pojača dotok u Borskom jezeru odakle uzima vodu za svoju industriju. Smatram da RTB treba da koristi novac namenjen za takve projekte pre svega da prečišćava svoje otpadne vode i da njih vraća u proces a ne da čiste planinske izvore i reke koristi za svoju zagađivačku industriju.

Radmila Petrović: RTB će i dalje uvoziti koncentrat sa živom. Kako mi da ih sprečimo u tome. Zaključak je da im komisija za tehnologiju pošalje apel da pošto nemaju tehnologiju za preradu takvog koncentrata onda odustanu od njegove prerade i uvoza.

Pošto će i ubuduće u ovom mom dnevniku biti dosta reči o ekološkom pokretu smatram da treba ukratko da kažem kako je došlo do njegovog formiranja.

Pokret je formiran na osnovu početne inicijative nas troje: Pere Jovanovića, Radmile Petrović i mene. Naime, mi smo i pre tri godine pokušali formiranje odbora za zaštitu životne sredine ali tada to nije uspelo (vidi objašnjenje na str. ___ moje arhivske građe za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“).

Poučeni ranijim iskustvom ovoga puta smo bili obazriviji. Naime, iskoristili smo situaciju sa preradom koncentrata sa živom pa smo Ekspres politici poslali naše pismo pod naslovom „Ko u Boru žive živi žrtvuje“ sa zahtevom da to objavi u rubrici Tribina.

Redakcija ili uredništvo Ekspresa je naše pismo poslala novinaru Vuksanu Ceroviću a on je sa njim otišao kod Blaže Lekovskog i Dunjića (predsednika poslovodnog odbora TIR-a).

Predstavnici TIR-a su izjavili da u koncentratu sa živom ima manje žive nego što su im našli neki domaći instituti i osuli su na nas drvlje i kamenje o našem navodnom dušebrižništvu.

Novinar V. Cerović nakon razgovora sa predstavnicima RTB-a nije razgovarao sa nama već je objavio članak u Ekspres politici od 21.09.89. pod naslovom „Otrov oporih reči“ a pre toga je Kolektiv br. 36/15.09.89. pod naslovom „Tehnologija i čaršija“ objavio komentar svog novinara V. Pešića.

Uvređeni ovakvim neargumentovanim napisima i ponašanjem preko Pere Jovanovića i Radmile Petrović reagovali smo na to pismenim putem (na str. 9 ovog dnevnika rečeno je o reagovanju na napis Kolektiva).

Nakon upućivanja našeg reagovanja na članak „Otrov oporih reči“ novinar V. Cerović je proverio naše navode i našao da su tačni i to potvrdio u članku Politike ekspres od 10.10.89. pod naslovom „Analize potvrdile sumnju“.

Posle ovog članka usledilo je žestoko reagovanje Poslovodnog odbora RTB-a o navodnim neistinama i svu žestinu i gnev bacili su na Peru Jovanovića, možda i zato što je on podneo krivičnu prijavu protiv nekih rukovodilaca.

Svoje reagovanje RTB je objavio u Ekspres politici od 13.10.89. pod naslovom „Sumnje bez pokrića“. Na ovo novinsko prepucavanje praktično je stavljena tačka napisom V. Cerovića u Politici ekspres od 16.10.89. pod naslovom „Prevideli suštinu“.

U ovom članku je V. Cerović „okrpio“ rukovodstvo RTB–a da se služi sporednim argumentima i da njima pokušava da izbegne glavne tj. Licitiranjem količine uvezene žive izbegava se suština zašto je živa uvezena.

Paralelno sa novinskim prepiskama nas troje smo organizovali osnivanje ekološkog društva i za to formirali tzv. Inicijativni odbor.

Zasluga za ovu organizaciju pripada Peri Jovanović a Radmila i ja smo dali podršku i uzeli učešće u članstvu ovog onicijativnog odbora.

Pera Jovanović je sa predstavnikom socijalističkog saveza Gačićem ugovorio sastanak ne spominjući mu da će doći sa grupom građana.

Nama je pak rekao da nas Gačić očekuje i mi smo jednostavno (nas 9) otišli na razgovor.

Pred Gačićem smo na licu mesta potpisali zahtev za formiranje ekološkog društva Dubašnica i predali mu uz zahtev da nas što pre izvesti o saglasnosti socijalističkog saveza u vezi našeg zahteva uz obavezu da to bude pre 5.10.89.

Pošto je rukovodstvo socijalističkog saveza odugovlačilo sa davanjem saglasnosti u inicijativnom odboru je dogovoreno da se 4.10.89. održi osnivačka skupština i napisano je obaveštenje o tome i ovo smo na više mesta u gradu postavili.

U međuvremenu smo kontaktirali sa ljudima koje smo nameravali da uzmemo u rukovodstvo pokreta. Kontakti su vršeni telefonski sa dr Berislavom Ristićem i neposredno sa dr Savicom Petrović. Ovo smo radili kako bismo se osigurali da za Predsednika imamo bar 2 kandidata. U inicijativnom odboru dogovorili smo se da na skupštini nas troje osnovnih inicijatora, po mogućstvu, ne uzimamo reč zbog eventualnih mogućih provokatora, obzirom na naš pedigre i arhivsku građu sa birokratijom i mafijom.

4.10.        u 1700 održana je osnivačka skupština. Predsedavajući je bio Bogoljub Veljković a uvodno izlaganje dao je Sava Lukić.

Radmilac je pročitao statut i program rada. Za predsednicu smo izabrali dr Savicu Petrović pošto je dr Berislav Ristić bio službeno odsutan. U izvršni odbor ušli smo i mi iz osnovnog inicijativnog odbora a zbog opstrukcije neki iz šireg sastava inicijativnog odbora su otpali (napr. Doktorka koja je tvrdila da nema ozbiljno obolelih u Boru od zagađenja).

Kasnije smo načuli da suskupštini prisustvovali spremljeni provokatori koji su trebali da svojim istupanjem protiv nas troje osnovnih inicijatora da kompromituju pokret.

Na skupštini su prisutni pokazali viši stepen svesti od očekivanog jer su većina bili za ekološki pokret a ne ekološko društvo. Ovu inicijativu smo prihvatili sa zahvalnošću.

Eto ukratko tako sam ja doživeo formiranje ekološkog pokreta „Dubašnica“ Bor.

27.10.1989.

PETAK

Oko 0920 nazvala me Mira Milutinović da idemo na fakultet kod prof. Dr Berka Ristića. Usput smo svratili po Jovu Mihajlovića. Ja sam skoknuo do kopirnice Indoka i tamo Savi Radulović dao primerak pristupnice ekološkog pokreta da mi umnoži na geštetneru u 500 – 1000 primeraka.

Na fakultetu nismo našli odmah prof. Berka pa smo otišli do njegove žene i zadržali se u razgovoru na temu zagađivanje životne sredine.

Kasnije smo svratili do prof. Berka i ponudili mu da u okviru ekološke tribine održi jedno predavanje o živi. Ujedno smo ga informisali da smo ga u njegovom odsustvu izabrali za predsednika komisije za zaštitu tla i hrane. On to nije baš rado prihvatio rekavši da je on pogodniji da vodi komisiju za vodene tokove a za tlo i hranu predložio je mr Branislava Vukanovića. Mira i ja smo se složili (Jova nije prisustvovao) sa tim i obećali smo da ćemo na sledećem sastanku izvršnog odbora dati predlog da se to ispravi.

Oko 1350 Mira Milutinović me je pozvala da mi kaže da je saznala od jednog radnika SUP-a inače svog prijatelja da SUP ima dosta posla u vezi sa uvozom koncentrata žive. Navodno ovaj joj je rekao da su u ovu mućku umešani mnogi viđeni ljudi i rukovodioci. Za bliže informacije uputio je na neku ženu sekretaricu.

U 1500 na vestima sam slušao o vođenju rasprave CKSKJ o očuvanju imena i dela Josipa Broza Tita. Na osnovu onog što sam čuo izgleda da će se u senci Josipa Broza još dosta dugo sakrivati mnogi odgovorni za današnju krizu. U polit. Ekspres pročitao sam demanti generala Ivana Dolničara o falsifikovanju sahrane Josipa Broza o čemu je navodno on ranije dao intervju Svetlani Bulatović. Očigledno je da je Dolničar podlegao nekom pritisku najverovatnije iz vojnog vrha.

Oko 1620 nazvao sam oca Jovana u Zaječar i čestitao mu slavu. Rekao mi je da su mu kao gosti na slavi Joksa Marinković sa ženom (Joksa je republički sekretar za vazduhoplovstvo) zatim Dragi šumar iz Tekije sa ženom i tetka Vera komšika (žena pokojnog čika Baneta).

U 1650 nazvao sam doktorku Savicu i u razgovoru mi je rekla da je Nada Stojanović (direktorka deviznog sektora Jugobanke) saznala od nekog novinara da je dr Filimonović ministar zdravlja zabranio objavljivanje podataka o spaljivanju nuklearnog otpada u Boru.

U 1700 nazvao sam Nadu ali je ona prilegla pa sam razgovor odložio.

Zaboravio sam da navedem da sam u 1630 nazvao Peru Jovanovića i ugovorio sastanak tako što će on doći do mene na poslu.

U 1715 navratila mi je žena sa sinom Nenadom u družtvu sa Vesnom i njenim sinom Nikolom, jer sam popodne bio dežuran u meteorološkoj stanici.

Oko 1910 bio sam kod dr Savice i od nje saznao da će joj se javiti novinarka iz Večernjih novosti za intervju. Isto tako rekla mi je da je zvao Radmilac i rekao joj da će je povezati sa nekim mladićem koji je član Skupštine SR Srbije i Predsednik ekološkog pokreta Evrope.

Prilikom posete dr Savici poneo sam aparat za merenje radioaktivnosti i u njenom stanu izmerio oko 12 µR. Merenju je prisustvovala i Nada Stojanović. Pre odlaska kod dr Savice na česmi u prostoriji grupe za zaštitu vazduha izmerio sam radioaktivnost vode od 14µR.

Zaboravio sam da spomenem da mi je oko 1740 bio Pera Jovanović. Tom prilikom rekao mi je da je kontaktirao sa Dimovim iz NIN-a i da je ovaj zainteresovan da dođe u Bor. Pokazao mi je i pismo napisano Mihalju Kertesu (članu Predsedničtva SR Srbije) u vezi ponovnog izbora Nenada Gačića za predsednika socijalističkog saveza Bora i Đurića za sekretara. Rekao je da neko treba da putuje u Niš u Institut za zaštitu na radu čiji su nalazi juče pročitani na Skupštini SR Srbije a koje je zabranio da se objave dr Filimonović ministar zdravlja. Podaci se odnose na prisustvo nukleida u vodi. Od Pere sam saznao da je nuklearna mafija dva puta pokušala da ubije Dimova a od Nade da je bilo čak tri pokušaja.

U 2130 zvao sam dr Savicu i rekao joj da pokuša da sazna rezultate ispitivanja od Svetlane Bjelogrlić i da je uzmemo u zaštitu ako ima problema od strane mafije. Ukoliko ne dobijemo rezultate od Svetlane trebalo bi organizovati putovanje do Niša po iste. Dr Savica je rekla da će sutra pokušati da nađe Svetlanu i sazna rezultate i obavestiti me o tome.

28.10.1989.

SUBOTA

Danas sam ponovo proverio radioaktivnost instalacija za vodu Svi metalni delovi (baterije, slavine i sl.) pokazivali su duplo višu dozu radioaktivnosti od one koju imaju vazduh i tlo. Iz ovoga sam izveo zaključak da radioaktivnost potiče od vode iz zlotskog vodovoda. Ovo zato što sam sinoć merio u stanu dr Savice Petrović i nisam našao povećanu radioaktivnost. Po svoj prilici razlika potiče zbog različitih lokacija vodosnabdevanja Instituta i stana dr Savice petrović. Ova razlika navodi me na zaključak da je u pitanju sabotaža. Naime, Zlotski vodovod i zlotsko izvorište nisu neposredno ugrožena područja od zagađivanja iz pogona RTB-a. Naprotiv, pre bi se moglo očekivati da se radioaktivnost pojavi u izvorištu Kriveljske reke za slučaj da je bilo spaljivanja nuklearnog otpada u pogonima RTB-a.

O svom otkriću obavestio sam odmah Nadu Stojanović i Peru Jovanovića ali im nisam rekao preko telefona konkretno o čemu se radi. Od Nade sam tražio samo adresu poverljive osobe koja stanuje u 5 mesnu zajednicu kako bismo u njenom stanu proverili ovo što sam otkrio u Institutu, jer pretpostavljam da se ovo naselje snabdeva iz zlotskog vodovoda.

O navedenom saznanju obavestio sam i Eru (Mićić Miliju) sekretara pokreta rekavši mu (tel. razgovor) da imam snimljen dokument koji potvrđuje sumnje o radioaktivnosti vode za piće i pozvao ga da mu pokažem taj dokument.

Era je došao oko 1130 i zajedno smo proverili instrumentom KOMO-TM ser. Br. 73554 čija je skala izbaždarena na 100 podeoka i ima mogućnost merenja (preko preklopnika) za 1000 puta veću konc. Od izražene na skali. Zajedničkim merenjem u prizemlju i na spratu u zajedničkim WC-ima utvrdili smo sledeće:

1)     merenje na slavini koja je neispravna i blindirana instrument je pokazivao radioaktivnost do 10 podeoka što odgovara 11µR.

2)     Merenje na slavinama kroz koje teče voda instrument je pokazivao 18-20 podeoka

3)     Merenjem na istim slavinama ali pri prekidu protoka vode dobili smo vrednost 14-16 podeoka

Iz navedenih rezultata merenja izveli smo zajednički zaključak da se radi o povećanoj radioaktivnosti u vodi.

Oko eventualnog uzroka nismo se složili. Ja sam smatrao da se radi o nekoj sabotaži a Era je smatrao da je to posledica Černobilske katastrofe. Vreme će pokazati ko je od nas dvojice u pravu.

Sa Perom Jovanovićem bio sam u Medicinskom centru i izvršili smo merenja na tri mesta a rezultati su sledeći:

1)     ordinacija dr Ljiljane Kožoharu

–          pri protoku vode 12-14 podeoka

–          pri zatvor. slavini 8-10 podeoka

2)     sanitarni uređaji (baterija) u holu biološke laboratorije

–          pri protoku vode 16-20 podeoka

–          pri zatvor. slavini 12-14 podeoka

3)     apoteka

–          pri protoku vode 18-20 podeoka

–          pri zatvor. slavini 14-16 podeoka

U 1645 zvala me je Vida Rančić i rekla je da je merila radioaktivnost vode i da je i ona utvrdila da je povećana.

U 1700 vodio sam sina Nenada na čas kod logopeda i za vreme njegovog časa obišao sam Danicu i Miloja Đurića (moje bivče komčije). U razgovoru sam mu spomenuo da smo osnovali ekološki pokret i da sumnjamo da nam je voda za piće zagađena radionukleidima.

Rekao sam mu da je Veće udruženog rada SR Srbije dobilo informaciju na poslednjem sastanku o radioaktivnosti vode u Borskom vodovodu. On je obećao da će razgovarati sa M. Mrkajićem koji je član ovog veća. Tom prilikom izrazio je želju da postane i on član ekološkog pokreta.

U 1810 nazvao sam Radmilu Petrović sa namerom da je obavestim o rezultatima merenja. Rekla mi je da je o tome obavestio Pera Jovanović i da je on otišao u Oštrelj sa Gornjaković Radivojem (penzioner iz Brestovca član izvršnog odbora pokreta) da vrbuju članove za ekoločki pokret.

U razgovoru Radmila Petrović mi je rekla da će sutra ili prekosutra ići za Beograd i da će razgovarati sa Draganom Jovanovićem (novinar NIN-a – piše o ekologiji). Rekao sam joj da ga pozdravi od mene i da mu predloži da dođe u Bor, pogotovu što je on i ranije izrazio takvu želju.

29.10.1989.

NEDELJA

U 1730 nazvao sam Peru Jovanovića i od njega saznao da su objavljeni podaci o genocidu u Večernjim novostima od juče i u današnjoj Ekspres politici.

Čim sam saznao za ovu vest otišao sam kod dr Savice Petrovi-. U razgovoru izneo sam mišljenje da bismo trebali da pošaljemo Skupštini SFRJ kolektivni zahtev za odobrenje iseljenja iz SFRJ zbog genocida.

U 1930 otišao sam kod Radmile Petrović i predložio joj da kad bude išla za Beograd uzme obavezu da se raspita u koju stranu zemlju bismo mogli da se iselimo. Ona je rekla da odlaže put za neki dan pošto smo za sutra zakazali vanrednu sednicu izvršnog odbora povodom iznetih podataka u novinama.

U 2130 nazvao sam Đukija (Đurić Miloja) i obavestio ga da je u novinama izašao članak o genocidu sa uvozom nuklearnog otpada.

U 2150 pozvao sam novinara Dragana Jovanovića iz NIN-a da sutra prisustvuje našoj vanrednoj sednici ekološkog pokreta. Poziv je primila njegova majka.

U 2215 na stepeništu moje zgrade sreo sam komšije Buloga i Boška (zubara) i upoznao ih sa tekstovima iz novina.

U 2230 ponovo sam zvao Dragana Jovanovića i u ličnom (direktnom) razgovoru rekao mu da sutra imamo vanrednu sednicu ekološkog pokreta i da bi bilo dobro da dođe. Obećao je da će doći i da će ujedno pozvati i novinare koji su objavili tekstove u Ekspresu i Več. Novostima.

30.10.1989.

PONEDELJAK

Danas je tačno nedelja dana kako vodim ovaj dnevnik. Za to vreme događaji su počeli da se nižu, jedan za drugim a situacija se sve više komplikuje.

U 730 otišao sam kod dr Savice da je izvestim da sam za današnju vanrednu sednicu pozvao novinara Dragana Jovanovića.

Čim sam stigao obavestila me je da je čula da je u današnjim Večernjim novostima objavljen novi članak. Ja sam odmah skoknuo do kioska i kupio te novine. Zatim smo naglas pročitali strašan naslov na prvoj stranici: „Kriminal „A“ otpadom“.

Oko 830 otišao sam u Institut i tamo sa člankom upoznao Eru, Ljubu Veljkovića, Savu Lukića i druge. Svi su se zgražavali.

Oko 1100 svratio sam do Radmile u njenu kancelariju i pokazao joj članak.

U 1130 svratio sam do Jugobanke i članak pokazao svojoj ženi i njenim koleginicama.

Zaboravio sam da kažem da me je oko 1000 moj šef Novica Milošević obavestio da je aparat za merenje radioaktivnosti navodno u kvaru što ja nisam prihvatio jer je pokušao da me ubedi da sam merenja vršio sa neispravnim aparatom. Kada je video da ja to neprihvatam zahtevao je usmeno da mu napišem izjavu zašto sam vršio merenja van Instituta. Odbio sam to rekavši da mi piše prijavu ako smatra da sam ja izvršio neku zloupotrebu.

U 1730 došao sam ispred Doma kulture gde su već bili neki članovi izvršnog odbora i razgovarali sa Draganom Jovanovićem novinarom NIN-a i Dejanom Dimovim članom radne grupe Komisije za zaštitu životne sredine Skupštine SFRJ.

Od 18-21 trajao je prošireni vanredni sastanak ekološkog pokreta na kome je radno predsedništvo bilo u sledećem sastavu

  1. Sava Lukić predsedavajući
  2. Savica Petrović član
  3. Mićić Milija član
  4. Slobodan Radulović zapisničar

Sastanak je sazvan hitno zbog pisanja štampe da se u Boru već jedanaest godina prerađuje i skladira nuklearni otpad (večernje novosti str. 3 „Kriminal „A“ otpadom“)

Obzirom na značaj ovih događaja a koristeći priliku da sam na ovom sastanku vodio zapisnik, smatram da je potrebno da zapisnik bude sastavni deo ovog dnevnika. Pa evo kako je to izgledalo:

Dr Savica Petrović otvorila je sastanak  predložila je radno predsedništvo u sastavu i funkciji kako je napred rečeno. Pošto smo zauzeli mesta za stolom rad je nastavljen i na osnovu zapisnika tekao ovim redom:

Sava Lukić:

Na osnovu informisanja javnosti kroz pisanje štampe predložio je da postavljamo pitanja i ako je moguće od prisutnih predstavnika RTB-a dobijemo odgovore. Ovaj predlog je dat na diskusiju.

Mićić Milija – Era

Molim drugove da daju odgovore ali da to ne budu „blanko“ odgovori već da isti budu potkrepljeni argumentima kao i da sami predlože nadležnu instituciju koja će izvršiti merenja i dokazati suprotno od pisanja štampe. Ja vam ne verujem bez argumenata.

Sava Lukić

Mora se shvatiti da ovo nije suđenje već rasprava. Predlažem da rasprava krene redosledom tako što će se početi sa komentarom napisa u Borskim novostima od 25.1.89. u kome je objavljen tekst u kome su verbalno reagovali dr Čedomir Knežević Predsednik Poslovodnog odbora Instituta za bakar i mr Nikola Šainović Podpredsednik Poslovodnog odbora RTB-a. Mi smo danas Borskim novostima dostavili reagovanje Izvršnog odbora Ekološkog pokreta na navedeni napis sa molbom da to bude objavljeno u narednom broju. Sada postavljam konkretna pitanja prisutnim drugovima u vezi uvoznog i prerađenog koncentrata sa živom, i to:

1)     Zašto je kupljen takav koncentrat

2)     Ako se znalo za štetne posledice njegove prerade zašto je ona vršena.

3)     Ako je propisan tehnološki postupak za njegovu preradu zašto nisu dostupne tehnološke liste.

Tražim da čelni ljudi RTB-a daju demanti o štetnosti ili da to potvrde.

Đoka Stamenković

Mislio sam da će ovde biti prisutni i novinari koji su pisali tekstove pa da nam oni direktno izlože zvor svoje informisanosti o onome što su napisali.

Vlahović

Postavio bih nekoliko pitanja:

1)     Da li se meri radioaktivnost uvoznih sirovina

2)     Ako se to meri gde su ti podaci

3)     Kolika je radioaktivnost naše okoline

4)     Kojeg su izotopskog sastava, ko je vršio analize, zašto i na kojim uzorcima.

4)  Da li je tačno da se nuklearni otpad skladira u Boru.

Nekić

Da se kaže da li mi raspolažemo i dokumentima a ne samo člancima.

Sava Lukić

Moramo spojiti razgovor o živi i nuklearnom otpadu. Mi ne sumnjamo u ono što je objavljeno u štampi. Preuranjeno bi bilo da bilo ko daje unapred demanti. Predlažem da uvodno izlaganje o ovoj situaciji da novinar NIN.a Dragan Jovanović inače Predsednik Konferencije za zaštitu životne sredine u Beogradu.

Dragan Jovanović

Svoj izbor za Predsednika Konferencije za zaštitu životne sredine u Beogradu smatram dobronamernim činom i ja ću tu funkciju vršiti časno i pošteno. Ekologija nema gradske ili republičke atare, Možda ću ja biti prinuđen da posle ove borske afere podnesem ostavku. Mi novinari smo čudna stvorenja. Kratko živimo (prosek 42 god) ali smo dosta žilavi. Ovde je jedan drug izneo sumnju (Đoka Stamenković) u ono što pišu novine. I ova afera počinje slično kao i mnoge druge povikom na štampu. Na kraju ipak ispadne da su novinari u pravu. Mi novinari mnogo rizikujemo život baveći se ovim poslom ali to je naš životni poziv. Ili neće biti entuzijaista ili će prestati ekološki genocid. Još uvek naši političari ne shvataju da je borba za reformu besmislena ako se ne vrši reforma ekologije.

U ovoj situaciji očigledno je prisutno „černobilsko“ informisanje javnosti. Isti oni koji su nas informisali tada informišu

Nas i sada i to na isti način. Ali srećom ima u naučnom svetu i poštenih ljudi. Jedna od tih je i dr Nada Ajdačić. Nažalost ona je pod stalnom policijskom prismotrom zato što su došli rukovodioci Bora i tražili da se stavi embargo na informisanje javnosti o rezultatima istraživanja do kojih je ona došla. Ali zahvaljujući njenoj savesnosti izveštaj o tome nalazi se u rukama novinara i oni ne pišu napamet, već na osnovu tog izveštaja iako ga zvanično ne pominju. U Skupštini SR Srbije postavljeno je delegatsko pitanje (Jelka Miljković) o tome ali su dr Desimir Jeftić Predsednik Izvršnog veća Srbije i Dragiša Filimonović ministar zdravlja SR Srbije stavili embargo (zabranu) na informisanje javnosti. Smatram da zbog toga neko mora da odgovara politički zato što je logično da ako je stotinu delegata to čulo oni će svaki ispričati nekome i onda će početi da se šire razne glasine. One če da se množe i tako se stvara konfuzija u javnosti. Činjenica je da smo u periodu od 18-25 08.89. imali još jedan „černobilski“radioaktivni oblak. Da su ti ljudi skupili hrabrost priznali bi da su dobili takav izveštaj, koji pokazuje da se uvozi radioaktivni otpad. U ovom slučaju ne možemo se vaditi na Čaušeska. Postavlja se pitanje zašto su Radiša Gašić i Ante marković dozvolili da kroz našu zemlju prolaze brodovi natovareni nuklearnim otpadom. Ako se zalažemo za demokratiju neko mora da odgovara za nedemokratsko informisanje.

Sava Lukić

Predlažem da se odgovori Vlahoviću.

Nikola Šainović

Pre svega smatram inicijativu ekološkog pokreta za sazivanje ove sednice opravdanom. Moramo se navići da ovakve razgovore vodimo pred većim krugom ljudi. Ne možemo se više dogovarati saopštenjima i preko novina. Bor nije neka velika sredina pa se tako ne može ni sačuvati neka tajna. Ekološki pokret će pokretati pitanja koja će omogućiti da na videlo izađu sve tajne skidanjem embarga. Ovde treba raspraviti krupna pitanja da li je RTB svesno ili ne kupovao nuklearni otpad i koristio svoja postrojenja za preradu stranog i domaćeg takvog otpada. Takve tvrdnje su apsurdne jer mi u staroj Topionici prerađujemo stari bakar a na osnovu iznetih tvrdnji o ulazu blindiranih kamiona u Jamu može se očekivati i tvrdnja da uvozni koncentrat pored žive i nuklearnih otpadaka ima i virus side. Ni za jednu od pet optužbi nema dokaza. Ako neko od ovde prisutnih zna za kretanje takvih materijal neka to kaže. Činjenica je da se pretapanjem koncentrata ne može preraditi nuklearni otpad. Da odgovorim Vlahoviću. Dugo smo merili radioaktivnost. Imali smo slučaj sa radioaktivnim srebrom i stručnjaci iz Vinče su došli do zaključka da je to posledica Černobila. Mi u ovom kraju zaista imamo problema sa zagađivanjem životne sredine. Lično cenim rad dr Nade Ajdačić i imam dva časopisa sa savetovanja u Donjem Milanovcu u kojima ima i radova vezanih za radioaktivnost (jun 89). Citiram njen rad u vezi cezijumovog i dr, nizova. Sledi citat.

Na savetovanju je zaključeno da se ustanovi novi ciklus istraživanja nakon savetovanja. Ja ovde mogu da kažem da RTB nije svesno i organizovano vršio skladištenje ili preradu nuklearnog otpada. Ovde se otvara pitanje da li smo ubice svoje dece.

Sava Lukić

Ja moram da ovde pročitam deo današnjeg teksta iz Večernjih novosti koji glasi: „Što se tiče Bora, postoji sumnja da se kriminal sa uvozom i spaljivanjem nuklearnog otpada traje bar 11 godina. Na to ukazuju i gamaspektrometrijske analize uzoraka otpadne vode iz Borske reke u kojima je, uz znatno povećan sadržaj prirodno radioaktivnih nukleida iz uranovog, radijumovog i torijumovog niza, nađeno i značajno prisustvo veštačkih radionukleida fisionog porekla (Cs 137, Ce 144, Ru 106), karakterističnih za sasvim određene vrste nuklearnih objekata. Njihovo prisustvo ovde ne može se drugačije objasniti. O mogućim posledicama na zdravlje i potomstvo ovog življa i ovih i drugih otrova u Boru i celom tom delu istočne Srbije dovoljno je reći da se to može porediti sa genocidom najteže vrste. Spaljivanje nuklearnog otpada u starim pećima u topionici prikriva se, između ostalog, i tako što se u to vreme obično ispaljuju protivgradne rakete kako bi se izazvala kiša i radioaktivnost zadržala na ovoj lokaciji“.

Pošto drug Šainović nije odgovorio da li imamo ili nemamo efikasnu kontrolu ulaznih sirovina zaključak je očigledno da je nemamo.

Mićić Milija.

Ne slažem se sa Šainovićem u pogledu da ne treba sumnjati u RTB. Podsetiću na činjenicu da se nije smelo svojevremeno sumnjati ni u Staljina a on je ipak ubio oko 20 miliona ljudi. Vi iz RTB možda niste krivi ali ste dužni da dozvolite i zatražite da se izvrše merenja i da se objave dobijeni podaci.

Sava Lukić

Brana Filipović je ponovio reči Šainovića da su to izmišljotine.

Dejan Dimov

Mislim da je diskusija krenula u emotivnom pravcu. Šainović je nastupio odbranaški. Niko njih ne optužuje ali činjenica je da su istraživanja dala podatke da se sumnja da se to radi na teritoriji Bora. Bor nema uslove da vrši takva merenja i takve analize. Vinča je o tome dala zvaničan izveštaj pa prema tome predlažem da drugovi iz Bora ne govore unapred „nikad“i“ne“. Iz izveštaja se tačno vidi o čemu se radi. Činjenica je da je za ova merenja inicijativa došla iz Bora. Isto tako nesporno je da je borska tehnologija prljava. Iz navedenog izveštaja vidi se da je u Boru bilo radijacije 850 puta veće od dozvoljene. Istraga će pokazati kako je taj otpad došao tu. Činjenice o onome što je nađeno ukazuju da je to tačno. Pitanje je odakle je to došlo. Iz Rumunije sigurno nije jer oni imaju sasvim drugi tip nukl. Reaktora. Radijacija u Beogradu je bila 270 puta iznad dozvoljene granice. Junski izveštaj koji je Šainović pomenuo je star. U novom izveštaju daje se zaprepašćujući podatak od 37,4 Bq/m2. Merenja su vršena i u Beogradu i u Kladovu. Poznato nam je da su brodovi koji su krstarili Dunavom istovarili svoj „teret“. Moguće je da Vi neznate da vam je otpad utrapljen. Ovo što piše u novinama nije samo stav tih novinara. Iza njihovog pisanja stoje obe redakcije. Analize podataka koju rade stručnjaci dostavićemo ekološkom pokretu. O ovom otpadu znaju samo jedan ili dva čoveka.

Bratislav Dunjić

Ja sam zbunjen. Prve indikacije o radioaktivnosti pojavile su se 28-31.05.89 na savetovanju u Donjem Milanovcu. Tada je dr Nada Ajdačić izvela sumnju a ja sam 7.06.89. izdao naredbu za uzorkovanje uzoraka u TIR-u. Nada je dostavila izveštaj u kome piše da su to preliminarna istraživanja. Mi smo posle toga zahtevali detaljna istraživanja. Vinča je tada napravila kompletan program istraživanja iz dva dela i to:

-rudarski deo

-metalurški deo

Istovremeno smo zatražili i kontinuiranu kontrolu svih ulaznih sirovina. Ova stvar nam do maja meseca nije bila poznata.

Sava Lukić

Da li smo u prethodnih 11 godina imali takvu kontrolu.

Ljuba Veljković

Da li je kod kupovine koncentrata sa živom on kontrolisan posebno na živu a posebno na veličinu čestica i da li je vršeno penalisanje.

Blaža Lekovski

Koncentrat je penalisan tako što smo za svakih 5 ppm preko dozvoljene granice tražili 6 dolara. Nigde inače nije rečeno da živa nije opasna. Rečeno je da je rađeno sa 7 % takvog koncentrata u šarži.

Ljuba Veljković

Koliko sam shvatio Blaža je rekao da se kontrola na sitnu prašinu ne vrši.           Dragan Jovanović

Izveštaj o povećanoj radioaktivnosti o kome ovde govorimo odnosi se na period od 18-25 avgusta a 25 su istraživanja prekinuta na traženje ljudi iz RTB-a. Predstavnik SUP-a Srbije je rekao Nadi Ajdačić da neće izaći živa iz zatvora ako nekome saopšti rezultate ovih istraživanja.

Đoka Stamenković

Imam dva pitanja

1)     u vezi penalisanja sitne prašine

2)     mogućnost da nam je podmetnut nuklearni otpad

Sava Lukić

Da se odgovori da li u jamama ima nuklearnog otpada ili ne.

Radnik sa jame

Tražim da se pod hitno izvrše ispitivanja. Ja ne vidim mogućnost da se to unese u jamu. Jedino da neka budala to stavi u džep. Jedina mogućnost je da to hidrosistemom može da dođe sa flotac. Jalovinom koja se ubacuje u napuštene jame da ne bi išla u Borsku reku.

Sava Lukić

Da li neko u Boru ima rezultate merenja za avgust mesec.

Dragan Jovanović iz Bora

Provocira nekim pitanjima (nisam stigao da ih zabeležim) svog imenjaka iz Beograda.

Bratislava Dunjić

Nisam znala za osnivačku skupštinu ekološkog pokreta. Još pre 10 godina pokretala sam zahtev da se napravi program istraživanja zagađivanja. Rezultati su bili kontradiktorni. Bor ima 70 % zagađivanja. Na naučnom skupu u Donjem Milanovcu bilo je oko 90 radova. Na tom skupu zaključeno je da treba da se štampaju ovi radovi i izdata su 2 specijalna broja. Lično znam dr Nadu Ajdačić. Na osnovu ondašnjih radova zaključeno je:

–          da su istraživanja bila nedovoljno objašnjena a rezultati su kontradiktorni

–          da mi tražimo razjašnjenje

Spasovski

Reći ću da smo svi životno zainteresovani za kvalitet i uslove življenja. Orijentacijom Borske privrede mi smo predodređeni na zagađivanje. Niko nam nije konkretno rekao zašto se RTB dovodi u kontekst sa pojavom povišene radioaktivnosti. Imam primedbu na akademsku organizovanost ovog skupa. Predlažem da se okrenemo nauci koja treba da meritorno utvrdi kvalitet svih elemenata o kojima je reč. Pozdravljam inicijativu ekološkog pokreta i predlažem da od nadležnih organa telegramom tražimo da organizuju stručnu raspravu o ovim pitanjima.

Čedomir Knežević

Nisam pročitao šta su novine pisale ali ovde ima prisutnih novinara i službenih lica (P.S. Laže da nije pročitao, jer je bio prisutan u Institutu pre podne kada sam neke radnike upoznavao sa pisanjem novina i žalio se nekome – nisam video kome jer sam bio okrenut leđima – kako eto objašnjavam situaciju).

Ja nisam rekao da živa nije opasna. Moja diskusija o tome bila je u suprotnom smeru. Od samog početka priključio sam se ekološkom pokretu i ne vidim razloga da me neko proziva.

Ja sam govorio o reaktivnosti žive. Nisam ulazio u detalje oko uvoza ali mogu reći da imamo mi i domaćih koncentrata sa 2000 ppm olova i 4000 As. Moramo otvorno reći da su svi koncentrati zagađujući. Zato podržavam predostrožnost u vezi merenja i ispitivanja u lukama. Nije do sada bilo škrtosti TIR-a u pogledu nabavke instrumenata. Kada smo tražili gamaspektrometar Vinča je dala objašnjenje da je to skupo i da nama to nije potrebno.

Sava Lukić

Pitam da li imamo ili nemamo potrebnu opremu.

Dr Čedomir Knežević

Meri se onim što imamo a više o tome može vam reći Đorđe Timotijević upravnik Zavoda HTK.

Đorđe Timotijević

Ne vidim razloga da ja govorim o opremljenosti. Oprema koju mi imamo prati svakodnevnu situaciju u vezi zagađenja sumpordioksidom i čađu na nekoliko tačaka. Ti rezultati se saopštavaju. Što se tiče sadržaja žive to je praćeno nekoliko meseci u šarši. Rezultati nisu bili zabrinjavajući. Smatram da se takve šarže mogu tolerisati. Ako se želi stroža kontrola treba nabaviti novu opremu i kadrove. Za praćenje zagađenja postoji samo deo opreme.

Savica Petrović

Moram reći da ima mesta da sumnjamo i tražimo istinu. Mi žene i majke treba da se pitamo kakvu vodu piju naša deca, kakvu hranu jedemo i kakav vazduh dišemo. Mene su pitali da li je smrtnost povećana. Jeste ali ne mogu reći sa sigurnošću da li je to zbog žive ili nečeg  drugog. Za to su potrebnija detaljnija istraživanja. Ja sam imala preko 900 mladića za pregled pri regrutaciji za vojsku. Nisam baš detaljno vodila podatke ali koliko se sećam od svih njih oko 35-38 % je vraćeno na ponovnu laboratorijsku obradu zbog negativnih rezultata u kojima se radi o povećanju transamilazama. Iz kojih razloga ja ne znam. Inače lično smatram da ne treba da se svađamo već kako i šta da radimo i da to obavimo uz pomoć nauke.

Pera Jovanović (aplauz)

Nisam stručnjak ali ono što je objavljeno u „Galaksiji“ mnogo me zabrinjava. Zašto se ne daju argumentovani demanti da to nije opasno. Treba da se vidi šta se dešava okolnim selima (Slatina, Krivelj itd). Zašto stoka ne jede hranu, zašto su bunari zagađeni. Zašto je eksploatisano rudno telo „H“ sa arsenom a nisu ga eksploatisali ni Francuzi ni Nemci. Mi moramo da od šire društvene zajednice zatražimo vrhunsku tehnologiju radi smanjenja zagađenja.

Dr Savica Petrović

Samo da kažem da su mladići koji su vraćeni sa regrutacije samo privremeno a ne trajno nesposobni za JNA.

Radoslav Terzić

Mislim da čitavu ovu raspravu treba da konkretizujemo u nekoliko tačaka

1)                           Da Izvršnom Veću Srbije uputimo zahtev da skine embargo na informisanje javnosti u vezi navedenog izveštaja Nade ajdačić jer će to biti manji greh nego da stvar zataškamo.

2)                           Da uputimo zahtev Izvršnom Veću Srbije da se ustanovi ko je krivično odgovoran za sakrivanje informacije jer osnovni red počiva na istini.

3)                           Da basen Bor obezbedi potpunu kontrolu ulaznih sirovina jer nije tačno da raspolažemo tom opremom. Predlagali su nam da nabavimo pokretnu laboratoriju za merenja i sada vidimo da smo pogrešili što to nismo uradili.

U vezi regrutacije moram reći da su ti podaci vojna tajna ali eto reći ću ih

u 1987 bilo je 12 % nesposobnih

u 1988 bilo je 14 % nesposobnih

Gornjaković Radivoje

Prošle godine sve su voće i trava izgoreli a odzteta je plaćena smanjenjem poreza. Brestovac je zagađen sa tri strane

–          od Bora gasovima iz Topionice

–          od Brestovačke reke u koju se uliva kanalizacija bez filtriranja iz Banjskog polja i naselja Metalurg

–          od F-ke Lak Žice i F-ke soli isparenjima laka i cijanida

Bunari su svi zatvoreni jer je uveden vodovod. Ali voda u vodovodu nije zaštićena zato što je bazen iz koga se dobija otvoren. Niko o tome ne vodi računa.

Slatina je takođe jako zagađena. Držali su govor i rekli da će u borskoj reći moći da se peca riba. Pored borskog dima Slatinu zagađuje i dim od spaljivanja smeća.

Ja sam radio u vreme okupacije ali Nemci nisu dozvoljavali da se koristi ruda sa arsenom.

Krastavci i paradajz kod nas na selu ne uspeva i mi ga kupujemo od Cigani kada donesu.

Kada neko dođe u Bor onda se u Topionici smanji proizvodnja i manje je zagađenje.

Kriveljska reka je zagađena kao i Borska a filteri su pušteni kada se čulo da će ovde da budu prisutni ovi drugovi iz Beograda.

_________iz RTB-a

Sada se vrši akumulacija jer je ta reka presečena. Poslovi nisu završeni.

Radmila Petrović

Šta znače svakodnevne stalne kontrole zagađenosti vazduha na osnovu kojih se daju srednjednevne koncentracije. Lično mi je poznato da je jedan aparat za ta merenja u vreme kada se radilo sa živom navodno nije bio ispravan. Šta meni znači da saznam posle mesec dana da sam kontaminirana. Postoji desetak metoda za merenje sadržaja žive a rezultati se mogu dobiti skoro odmah. Nije tačno da nema žive u vazduhu a ima je i u talogu na mnogo širem prostoru jer 13 km u krug oko dimnjaka ne daje površinu samo od 169 km2 već više jer se radi o tzv. Razvijenoj površini. Činjenica je da Institut sa postojećom opremom nije spreman za kvalitetna merenja i kontrolu i jadno je što naš direktor Čedomir Knežević upoređuje borske dimnjake sa toplomerom.

Stojan R

Žalosno je što do sada nije bilo ovog ekološkog pokreta. Ako smo posle rata radi izgradnje zemlje morali da radimo sa prljavom tehnologijom ne moramo sada.

Dragan Jaševski

Podaci koje sa zakašnjenjem dobijamo od Instituta nam ništa ne znače. Nama trebaju ekološki semafori da bi to delovalo preventivno. Na TV smo videli primer iz Švedske šta se dešava kada se poveća koncentracija oleuma.

Drugo koncentrat iz Portugala ima u količini oko 6.5 miliona tona rezerve sa 16 % metala. Sumnjivo mi je što taj rudnik do sada nije eksploatisan u Portugalu. Tražim odgovor na pitanje

Ko je, kada i po kojoj ceni kupio koncentrat sa živom?

Dr Čedomir Knežević

Oprema koja se traži za signalizaciju zagađenja dosta košta ali ako se kupi moraće na osnovu nje da se preduzimaju i mere. Portugalski rudnik je počet ranije i ima koncentrat cinka sa 1500 gr žive/t. A što se tiče Radmiline diskusije o jadu i bedi neka to zadrži za sebe.

Nenad Gačić

Retki su sastanci koji traju tako dugo a da nam je pažnja sačuvana. Posle ovog susreta postaćemo agresivna sredina za zaštitu životne sredine. Bor je grad sa generacijama koje su tu rođene i tu žele da žive. Posle ovoga treba da zahtevamo više od društvene zajednice da cenu privređivanja u Boru ne plaćaju samo građani Bora. Učinili smo dosta za uslove u smislu da ostajemo u Boru ali nismo dobili dovoljnu podršku šire društvene zajednice za brže rešavanje problema. Ovakve debate moramo da vodimo i u Skupštini SFRJ i Srbije radi donošenja odgovarajućih zakona. Ovo je prilika za sve ljude da više učine za bolju i zdraviju životnu sredinu. Predlažem da se uvede i samodoprinos za ovu svrhu.

Stole

Smatram da rukovodioci RTB-a treba da obezbede sredstva i kadrove za bolju i efikasniju kontrolu.

Jovan Mijajlović

Da se pokrene inicijativa da se savezni porez na gorivo ukine za kamione koji ne koriste javne puteve i da se to usmeri u zaštitu životne sredine.

Šainović Nikola

Mislim da na osnovu svega iznetog možemo izvesti i neke zajedničke zaključke.

1)     Ova situacija nas je sve zabrinula

2)     Čuli smo zahteve da se u razrešenje toga uključi nauka

3)     Da se na jednom sastanku izlože planovi ekološke zaštite

4)     Čuli smo da se na dr Nadu Ajdačić vrši pritisak. Mogu da kažem da nosilac toga nije RTB.

5)     Koncentrat sa živom je kupljen na međunarodnom tržištu po međunarodnim normama

Spaskovski

Da se deo zajma za privredni preporod Srbije odvoji za zaštitu životne sredine.

Sava Lukić

1)                            Izvršni odbor Ekološkog pokreta predlaže kao stav celog Ekološkog pokreta da se najkasnije za dva dana organizuje ekološki miting sa koga će se uputiti zahtevi republičkim organima da se sa izveštaja Nade Ajdačić skine embargo i da se podaci javno objave kako bi se izbegle sve manipulacije

2)                            Ukoliko se ne prihvati naš takav zahtev organizovaćemo dolazak pred Skupštinu SFRJ

Posle ovog skupa sa Draganom Jovanović i Dejanom Dimovim svratili smo na piće u Evropu. Tom prilikom uručio sam Draganu moju arhivsku građu za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“ i skrenuo mu pažnju na neke delove značajne za temu večerašnje rasprave. Od prisutnih bili su još Pera Jovanović, Sava Lukić, Slavko Bajić i drugi (2) i Gornjaković Radivoje.

Posle toga Dejan i Dragan su otišli za Beograd a Gornjakovića su povezli do Brestovca.

31.10.1989.

UTORAK

U štampi i TV dat je publicitet sinoćnjem sastanku.

Oko 1000 otišao sam u Institut i dogovorio se sa Savom da odemo do Savice. Tom prilikom Sava mi je dao 10-15 plakata za obaveštavanje javnosti u vezi održavanja mitinga koje sam izlepio na Medicinskom centru i po školama.

U 1200 sačekao sam dr Savicu ispred ordinacije (bila je na nekom sastanku). Dok sam je čekao došli su i Nenad Gačić (Predsednik socijalističkog saveza) Simić (sekretar socijal. Saveza) i Nikola (načelnik SUP-a). Pre toga Savica je uspela samo da mi kaže da su došli da zahtevaju odlaganje mitinga. Rekao sam joj da je to nemoguće jer je javnost već obaveštena.

Navedeni drugovi ušli su zatim kao pacijenti kod dr Savice da im navodno meri pritisak. Mislim da je to bilo samo da bi ostali sami sa njom.

Posle 5-7 minuta zakucao sam na vrata i pitao Savicu da li je slobodno a ona je rekla da uđem. Upravo je objašnjavala drugovima da je ona bila zatečena predlogom Save Lukića u vezi sa mitingom i njegovom naprasnom organizacijom.

Tom prilikom načelnik SUP-a joj je rekao da je noćas na zgradi SUP-a nađen plakat o zakazivanju mitinga. Tom prilikom vidno uzbuđen rekao je da on ima pravo da nam zabrani miting zbog loše organizacije i ne pridržavanja propisa. Rekao je da mi kao organizatori treba da obezbedimo redare i cisterne sa vodom za piće i dežurne službe hitne pomoći. Ako to nismo u stanju onda – nema mitinga. Isto tako tražio je da mu se dostavi zahtev za održavanje mitinga u pismenom obliku sa programom organizacije, brojem govornika i šta će oni da kažu, tj. Bilo bi dobro da prilože pismene govore.

Predsednik socijal. Saveza je rekao da bi najbolje bilo da se miting odloži zato što mu nismo dostavili pismeni zahtev da nam Predsedništvo socijalističkog saveza odobri njegovo organizovanje.

Videvši da se dr Savica koleba rekao sam da je kasno za odlaganje mitinga jer će se to pogrešno tumačiti u javnosti i niko neće verovati da se miting odlaže na naš zahtev pa će prisutni drugovi zbog toga morati da snose eventualnu moralnu odgovornost. Na to je skočio načelnik SUP-a i rekao da smo ih ovim potezom sa lepljenjem plakata stavili pred svršen čin, jer sada neznaju šta da rade. Ako zabrane miting boje se da će navući gnev naroda. Ako ga dozvole boje se da ne bude nekih političkih ispada. Uveravao sam ga da ne brine o tome a upravo tada naišao je i Sava Lukić i Radmilac pa su se naši argumenti i broj ubeđivača povećali tako da su „drugovi“ popustili i dogovoreno je da načelniku SUP-a do sutra ujutro u 700 predamo pismeni zahtev a da sa Gačićem po podne u

17 časova održimo sastanak izvršnog odbora na kome ćemo odrediti program mitinga.

U 1700 ja sam zakasnio oko 15 minuta ali stigao sam na vreme za raspravu oko toga šta treba da se kaže na mitingu i ko će to da kaže.

Pošto sam kasnio saznao sam da je određen Koordinacioni odbor za pripremu mitinga u koji su ušli

Nenad Gačić

Radoslav Terzić

Sava Lukić

Savica Petrović

Milija Mićić

Predložio sam da dr Savica Petrović kada dobije reč predloži prisutnima da minutom ćutanja odaju počast poginulim demonstrantima u ekološkim demonstracijama pre rata i umrlim građanima Bora i okoline od posledica ekolođkih genocida posle rata.

Takođe sam predložio da naši govornici predlože na mitingu osnivanje fonda za izgradnju spomen obeležja navedenim žrtvama i umrlim građanima, a koji će delovati na savest onih koji imaju uticaj na nabavku tehnologije i sirovina.

Moji predlozi nisu naišli na podršku ostalih članova ekološkog pokreta.

Kasnije sam još predložio da se lista od 6 govornika ekološkog pokreta smanji i da se da prilika i predstavnicima RTB-a da i oni iznesu svoje viđenje nastale situacije. Malo je bilo otpora među nekim članovima izvršnog odbora ali  kada sam im objasnio da bi bilo dobro da predstavnici RTB-a govore i javno budu izviždani moj predlog je prihvaćen.

Takođe podržao sam predlog socijalističkog saveza da na mitingu govori Radoslav Terzić iako se tome suprostavio Gornjaković rekavši da je za nastalu situaciju kriv i Terzić zbog pasivnosti na ranijim f-jama. Rekao sam mu da znam za to ali da smatram da u ovoj situaciji on treba da govori jer se sinoć dobro držao na onom sastanku a kasnije ako neko potegne pitanje njegove odgovornosti za ranije njegove greške i propuste onda ćemo to tada i razmatrati.

Predložio sam još našim govornicima da u svojim govorima zatraže da kandidati za odgovorne funkcije pre izbora upoznaju javnost sa svojim programima iz oblasti zaštite životne sredine.

Na sastanku je predloženo da sutra sa naše strane drže govor

1)     dr Savica Petrović

2)     Mićić Milija

3)     Pera Jovanović

4)     Sava Lukić

5)     Gornjaković Radivoje

Od govora je odustao Pajić iz napred navedenih razloga.

Nakon sastanka Gornjaković me je zamolio da mu sastavim govor za sutra i da mu to otkucam ćirilicom.

Zbog toga sam posle sastanka otišao kod kuma da pozajmim njegovu pisaću mašinu.

01.11.1989.

SREDA

Oko 1015 otišao sam do kopirnice Indoka da iskopiram govor koji sam prethodno sastavio Gornjakoviću. Pre nego što sam pošao od kuće dogovorio sam se sa njim da se nađemo u 1300 ispred Doma kulture gde treba da se održi miting.

U kopirnici mi je Sava Radulović predao 1200 odštampanih pristupnica ekološkom pokretu. Posle toga svratio sam do Jove Mijajlovića i Pere Jovanovića ali ih nisam našao. Za Peru su mi rekli da je na bolovanju. Svratio sam u banku kod žene i ostavio pristupnice da ih ne vučem sa sobom. Odatle sam se vratio kući.

U 1245 krenuo sam u Dom kulture i svratio u banku po pristupnice.

Zaboravio sam da kažem da sam pre toga kada sam ostavljao pristupnice na izlazu iz banke pao sa stepenica i dobro se ugruvao i razbio kasetofon kojim sam nameravao da snimam miting. Kakav maler. Ipak posle kada sam proverio kasetofon je radio iako se čulo da je unutra nešto polomljeno.

U 1345 bio sam ispred Doma kulture. Nakon pet minuta naišao je Era (Mićić Milija) i rekao da je video Gornjakovića i da je ovaj sigurno gore u prostorijama socijalističkog saveza.

Otišli smo gore ali tamo su bili samo dr Savica Petrović, Sava Lukić i Radoslav Terzić.

Sišli smo ponovo dole i našao sam Gornjakovića i predao mu govor. Ubrzo zatim njega je pozvao Nenad Gačić koji se pojavio od negde i verovatno video kada sam ja Gornjakoviću predao govor ili mu je to javljeno iz SUP-a obzirom da mi prisluškuju razgovore a možda su me i pratili.

Bilo kako bilo Gačić je pozvao Gornjakovića da mu navodno nešto pomogne.

Kasnije Gornjaković je izašao i pokazao mi cenzurisan govor, koji je praktično bio sav išvrljan jer je Gačić tražio da mu Gornjaković pokaže govor a zatim mu zabranio da čita kako je napisan nego da usmeno kaže samo ono što mu on nije precrtao. Tom prilikom rekao sam Gornjakoviću da se ne obazire na Gačića nego da slobodno pročita govor, jer u njemu nema neistine. Očigledno je da je Gornjaković bio uplašen jer mi je rekao da je pre polaska za Bor na njega vršen pritisak da vodi računa šta će da kaže. Nisam više hteo da insistiram kod njega jer sam video da to ne vredi.

U 1420 miting je otvorio Gačić svojim govorom i redom su se nizali govornici o čemu imam zabeležen tonski zapis. Za vreme trajanja mitinga Gornjaković je bio pod budnom stražom Gačića koji je stajao u njegovoj neposrednoj blizini i budno pazio da ovaj ne izvadi pisani govor i pročita ga. Tonski zapis Gornjakovićevog govora i snimak TV nedvosmisleno dokazuju ovo što sam izneo.

Posle mitinga odvezao sam Nenada (mog sina) na čas kod Stojanke (preko puta Đurić Miloja u GHI). Za vreme dok sam ga čekao bio sam kod Đukija. Bio je prisutan i stojankin muž i još jedan komšija. Dao sam Đukiju traku sa mitinga ali pošto ih je više interesovala utakmica prekinuli su slušanje mitinga.

Posle Nenadovog časa hteo sam da odem do kuma (Jovan Stojadinović) da mu vratim pisaću mašinu ali nisam otišao zbog kvara na kolima (gase se pri malom gasu i secaju).

Na TV dnevniku u 1930 nije dat bogzna kakav publicitet što mi potvrđuje predosećanje da će se stvar zataškati a to znači da u sastavu nuklearne mafije ima moćnih pojedinaca iz redova organa vlasti na najvišem nivou u federaciji i republici. To znači da svima koji smo tražili istinu preti odmazda mafije. Ja lično uopšte ne strahujem za svoj život ali se bojim za decu i

ženu  jer znam da su oni sposobni i za veće zločine od onih koje čine. Sada kada malo analiziram stvari sve više verujem da su inž. Živko Stefanović (prof. sa fakulteta) i Đurić Radoje (stakloduvač iz Instituta) ubijeni a ne da su umrli prirodnom smrću. U ovo verujem zato što je prof. Stefanović dao podatke u svojoj predstavci o lošem tehnološkom iskorišćenju u Topionici a Radoje je svojim majstorstvom pomogao da se afirmišu rezultati istraživanja Radmile Petrović u proizvodnji predmeta od staklokeramike za čiju se proizvodnju koristi jalovina Površinskog kopa iz Krivelja, flotacijska jalovina iz Krivelja, kvarcni pesak sa sadržajem fluora iz Prahova koji je takođe jalovinska komponenta i zbog koga mi je Mafija obila kola i ukrali mi jednu kesu sa ovim materijalom. Vreme će možda pokazati da li sam u pravu. Ne bi me iznenadilo da sada otpočne serija ubistava kako bi se sprečilo objavljivanje istine o genocidu nad nama u organizaciji mafije.

U današnjim Borskim novostima nije objavljeno reagovanje ekološkog pokreta na tvrdnju Poslovodnog odbora RTB-a da je prerada 10000 t koncentrata bakra iz Portugala bez bilo kakvih posledica po život i zdravlje ljudi koje je trebalo da bude objavljeno pod naslovom „Ne obmanjujte narod“. U ovom zahtevu postavljena su sledeća pitanja

1)     Ako su znali da 10000 t uvezenog koncentrata sadrži nedozvoljene količine žive, zašto je kupljen takav koncentrat?

2)     Ako su znali da takav koncentrat ne sme se prerađivati bez „posebnog sopstvenog postupka“ zašto su započeli njegovu preradu kao da se radi o koncentratu koji po međunarodnim uslovima prodaje odgovara čistim koncentratima?

3)     Koje količine ovog koncentrata su prerađene pre nego je usledila zabrana opštinskog sanitarnog inspektora da se  prekine prerada ovog koncentrata?

4)     Ako su propisali „sopstveni postupak prerade“ zašto nisu dostupne tehnološke liste postupka prerade da se može dati stručna ocena takvog postupka?

5)     Zašto čelni ljudi RTB-a Bor tvrde da nema opasnosti po ljudsko zdravlje od žive koja je bila prisutna u nedozvoljenim količinama i koja je i dalje prisutna u atmosferi, površinskoj vodi i zemljištu?

U navedenom tekstu dat je biociklus žive iz koga se vidi da ona kruži i da je neuništiva.

02.11.1989.

ČETVRTAK

Oko 1000 zvala me je Vida Rančić da se dogovorimo za posao. Tom prilikom mi se požalila da je pala u nemilost kod šefa Novice Miloševića. Ja sam joj rekao da je to verovatno zato šzo merila radioaktivnost. Tom prilikom potvrdila je i ona da je aparat bio ispravan prilikom merenja. Međutim nije ništa rekla zašto je upisane rezultate merenja u blok iscepala. Verovatno je na to bila prinuđena.

Oko 1350 nazvao sam Miru Božić i dogovorili smo se da u 1600 ona pošalje izveštaj meteorološke stanice Hidrometeorološkom zavodu Beograd. Prihvatila je.

U 1540 odveo sam Nenada na čas kod Stojanke Stošić. Njega sam ostavio a ja sam otišao da upišem podatke za 1700 u meteorološki izveštaj. Mira sa mužem Sašom bili su u prostoriji meteorološke stanice i čekali da dođem. Htela je da se nešto dogovorimo ali ja sam rekao da ćemo to učiniti napolju zbog verovatnoće da je prostorija ozvučena.

Kada smo izašli napolje upitao sam Sašu šta moše da mi kaže o rezultatima istrage pošto on radi za SUP. Rekao je da se zna da je koncentrat iz Portugala penalisan sa 2 dolara po toni i da je neki Filipović koji je ugovorio isporuku naprasno poslat u Englesku da navodno uči engleski jezik! Rekao mi je da mi ove podatke daje u poverenju i za slučaj da ih upotrebim on neće priznati da ih je dao. Rekao sam mu da ne brine jer ja ga neću izdati. Tom prilikom rekao je da postoji osnovana sumnja da je neko dobio proviziju za ovu kupovinu koncentrata i da bi SUP-u dosta pomogla činjenica ako bi se utvrdilo da RTB-u nije bio baš neophodan ovaj koncentrat jer bi tada bilo očiglednije da su ga zbog toga i uvezli. Ovo pogotovu što je udeo ovog koncentrata u šarži 5-7 % što ne predstavlja baš neku neophodnu količinu.

U 1630 došli su drugovi iz Hidrometeorološkog zavoda (Ljubiša Josipović i njegov kolega –zaboravio sam mu ime) da bi poslali izveštaj o merenjima koja su vršili sondažom atmosfere. U razgovoru rekao sam im da je odnet aparat za merenje radioaktivnosti i blok u kome su bili upisani rezultati merenja. Oni su rekli da se sećaju da je aparat zaista do sada bio tu jer su ga viđali kad god su dolazili, Tom prilikom izneo sam im svoju pretpostavku da se lokacije za smeštaj nuklearnog otpada najverovatnije nalaze na području Zlota ili Dubašnice a nije nemoguće i u rudniku Lipe na Crnom vrhu koji je odavno napušten. Logiku na osnovu koje sam izneo ovu pretpostavku objasnio sam činjenicom da sam izmerio povećanu radioaktivnost vodovodnih instalacija zlotskog vodovoda. Jedan krak zlotskog vodovoda uliva se u Borsko jezero pa je logično zašto je povećana radioaktivnost u jezeru. Iz jezera voda dolazi u RTB i prolazi kroz proces i odlazi u Borsku reku u kojoj su i nađeni dokazi o radioaktivnosti koja potiče iz prirodnih i veštačkih nukleida. Povećanu radioaktivnost prirodnim nukleidima objašnjavao sam zbog uvoznog koncentrata a veštačkim zbog radioaktivnosti vode sa zlotskog područja jer pretpostavljam da to potiče od zagađenja sakrivenim nuklearnim otpadom iz nuklearki tipa brider. Područje Zlota i Dubašnice odgovara za ovakvu vrstu kriminala zato što su to planinski predeli relativno slabe naseljeni a stanovništvo je uglavnom neobrazovano pa blindirana vozila i ako vidi sigurno smatra da se vrši neka vojna vežba i tome ne pridaje neki veći značaj.

U 1800 sam skoknuo do Doma kulture i rekao članovima izvršnog odbora da ne mogu prisustvovati sastanku zato što radim. Peri Jovanoviću rekao sam podatke koje mi je saopštio Saša i rekao sam i pretpostavku o smeštaju nuklearnog otpada u predelu Zlota, Dubašnice ili eventualno rudnika Lipe.

U 1950 zvao sam kuma Jovana Stojadinovića i rekao da su mi kola u kvaru i da mu zato nisam vratio mašinu. Pitao je zašto je „onaj“ govorio iz glave a ja sam mu objasnio da mu je Predsednik socijalističkog saveza cenzurisao govor.

Oko 2100 zvao sam dr Savicu odnosno ona je nazvala mene jer sam ja prethodno ostavio broj na poslu njenoj majci sa napomenom da me pozove kada dođe. Tom prilikom rekla je da je raspoređena na druge poslove u bolnici i da je podnela ostavku izvršnom odboru ali to nije prihvaćeno. Rekao sam da ni ja ne prihvatam njenu ostavku i savetovao joj da ništa ne brine i dogovorili smo se da se sutra vidimo i popričamo. I njoj sam rekao da sumnjam da je lokacija za nuklearni otpad na lokaciji Zlota ili Dubašnice. Takođe sam joj rekao da je penalisanje plaćeno 2 dolara po toni.

Posle razgovora sa dr Savicom zvao sam Dragana Jovanovića novinara NIN-a ali ga nisam našao već sam njegovom ocu i ženi (2 poziva sam učinio) dao podatke u vezi podnošenja ostavke naše predsednice, merenju radioaktivnosti i mogućnosti lokacije za smeštaj nuklearnog otpada.

Nakon toga pozvao sam i Radmilu Petrović i rekao joj iste stvari. Ona se nalazi na terapiji u Beogradu. Obećala je da će zvati Dragana ujutru i preneti mu informacije.

03.11.1989.

PETAK

Oko 715 zvao me Pera Jovanović i pitao hoću li u grad. Rekao je da je na bolovanju i da treba da ide do pijace. Ja sam mu predložio da me obavesti kada se vrati sa pijace pa ćemo se dogovoriti.

Oko 910 zvao sam Dragana Jovanovića i rekao mu da sumnjam da radioaktivnost potiče sa zlotskog slivnog područja. Objasnio sam mu da jedan deo vodovoda ide za Bor a drugi za borsko jezero iz koga odlazi u pogone RTB-a. Rekao sam mu za dvojne kriterijume koji se primenjuju od strane SUP-a a odnose se na organizaciju mitinga. Takođe sam mu rekao za cenzurisanje Gornjakovićevog govora od strane Nenada Gačića, Predsednika soc. Saveza. On mi je onda dao brojeve telefona Tome Džadžića i rekao da budem kući a on će reći Tomi da me zove.

Oko 930 nazvao me Toma Džadžić i rekao da će me nazvati za 45 minuta iz redakcije i ja sam mu ponovio sve što sam rekao i Draganu. Rekao sam za merenja koja sam izvršio u prisustvu svedoka a on je rekao da mu je to već preneo Mićić Milija koji mi je bio svedok. Takođe je rekao da je juče imao imao radioemisiju u kojoj je, kako sam shvatio upotrebio ove podatke. Rekao sam mu i svoju pretpostavku o eventualnoj lokaciji smeštaja nuklearnog otpada kao i činjenicu da je Novica Milošević, moj šef pokušao da me uveri da je aparat bio neispravan i da podaci nisu tačni. Kada nije uspeo da me ubedi u to tražio je moju pismenu izjavu zašto sam nosio aparat van Instituta. Aparat mi je oduzet i merenja se više ne vrše. Rekao sam da se na dr Savicu Petrović vrše pritisci i najavljeno joj je premeštanje na drugo radno mesto. Spomenuo sam mu i moju arhivsku građu za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“. Zbog žurbe na neki sastanak Tome prekinuli smo razgovor.

U 1115 nazvao me Gornjaković i rekao mi da se dogovorio sa nekim novinarima da dođu kod njega i da im da izjavu. Rekao je da je kod njega i Pera Jovanović. Ja sam rekao Gornjakoviću da čuva svoj cenzurisani govor i da ga nikome ne daje kao original već kao fotokopiju. Rekao sam da sam Tomi Džadžiću dao njegov broj telefona i da će ga on sigurno zvati.

Oko 1320 ponovo me je pozvao Gornjaković i rekao da Toma nije došao kod njega. Objasnio sam mu da Toma nije u Boru nego da sam sa njim razgovarao telefonom a ne usmeno i da me je on pogrešno razumeo u vezi toga. Još jednom sam ga upozorio na važnost koju predstavlja njegov cenzurisani govor.

Oko 1335 bio sam kod Pere Jovanovića jer zaboravio sam da kažem da smo se dogovorili da se nađemo u to vreme kod njega. Dogovor smo postigli telefonom kada je on bio kod Gornjakovića.

Pera nije bio kući a ja sam ga čekao 20 – tak minuta i zatim otišao kod dr Savice Petrović.

Sa dr Savicom sreo sam se ispred njene zgrade i otišli smo u njen stan. Tamo mi je ispričala da je razgovarala sa Svetlanom Bjelogrlić i da je saznala da je ona pod prismotrom agenata državne bezbednosti i da nije u stanju da se neopaženo sastanu ali da će učiniti sve što može da to uradi.

Dr Savica mi je rekla da joj je njen direktor Diča saopštio da će morati da pređe na drugo radno mesto i to vrlo brzo. Ona mi je rekla da se to radi pod pritiskom Šainovića čiji kum Njera (fizioterapeut) treba da zauzme prostorije u kojima je ona sada smeštena. Rekla je da je FOD odustao od izdvajanja 100 starih milijardi dinara za koje je Diča hteo da kupi neku medicinsku opremu.

Oko 1715 sa posla sam nazvao Eru i pričali smo dosta dugo telefonom. Rekao mi je da su sinoć na izvršnom odboru isterali Spaskovskog koji je došao kao provokator i špijun. To isto rekla mi je i dr Savica ali sam zaboravio da spomenem. Od Ere sam čuo da su danas on, Sava i Ljuba Veljković imali intervju sa ekipom Novosadskog TV dnevnika i da su ih vodili da snime Borsku reku.

Oko 1800 na posao mi je došao pera Jovanović pa sam ja izašao ispred zgrade i tu smo razgovarali. Obavestio me da se spremaju tužbe protiv njega i mene. Protiv njega zato što je oštro govorio na mitingu a protiv mene zbog onih merenja. Rekao sam da se ja ne plašim njihovih tužbi jer nisam ništa ni ukrao niti sam nekoga ubio. I on je rekao da se ne plaši jer oni su spremni na sve samo da zataškaju istinu. Pera je ubrzo otišao rekavši da se žuri na sastanak invalida rada na kome će biti reči i o preraspoređivanju dr Savice.

Posle Perinog odlaska nazvao sam Tomu Džadžića i rekao mu da su podaci objavljeni u Politici ekspres od 29.10.89. citirani iz naše predstavke nadležnim organima SR Srbije i da je to zataškano na CK  SK Srbije. Takođe sam rekao da sam nadležnim organima federacije u okviru svoje predstavke poslao na analizu i uzorke mulja iz Borske reke i da se sva ta dokumentacija nalazi u navedenoj arhivskoj građi. Rekao je da treba da se čujemo u ponedeljak.

Oko 1910 nazvao sam dr Savicu i ona mi je rekla da ima važne vesti i da obavezno treba da je sutra posetim u ordinaciji.

Iskoristio sam pauzu za večeru i odmah otišao do nje pošto stanuje blizu. Kada sam stigao rekla mi je da se dogovorila sa Svetlanom Bjelogrlić da je ova sutra poseti u ordinaciji. Rekla mi je i da je njen upravnik na tapetu i preti mu smenjivanje. Dok sam bio kod nje javio joj se Sava Lukić i rekao joj je da će od njenog direktora tražiti da odredi predavača za živu u okviru ekološke tribine. Zatim smo razgovarali na ovu temu. Ona je bila mišljenja da se mnogo forsira ova tribina od strane Save. Ja sam se složio da je to tako ali sam izneo mišljenje da je to u redu jer ne treba dati mogućnost da uzdrmana borska birokratija digne glavu i oporavi se od posledica mitinga. Njih stalno treba čarkati i izvrgati ruglu na razne načine ne bi li im dosadilo pa da sami daju ostavke jer drugačije nije moguće smeniti ih.

Dr Savici javio se i predsednik (tako sam je razumeo) invalida rada i rekao je da je njihov izvršni odbor podržao zahtev članstva da se Medicinskom centru uputi zahtev da je ne udaljuju sa sadašnjeg radnog mesta a takav zahtev poslaće i soc. Savezu i sindikatu Bor.

P.S. Sofija Barbulović (čistačica u Institutu)rekla mi je da je Vidi Rančić otvorila kancelariju Novice Miloševića (šefa) i prisustvovala proveri instrumenta za merenje radioaktivnosti. Instrument je bio ispravan.

U sredstvima informisanja NIN i Borba objavljeni su tekstovi o černobilskom informisanju i sakrivanju pravih informacija.

04.11.1989.

SUBOTA

U 1215 nazvao me Gornjaković i rekao da je izašao u Večernjim novostima članak o onome što je govorio on na mitingu. Odmah sam zadužio ženu da kupi ove novine pri polasku kući sa posla.

Oko 1530 zvao sam Peru ali mi je njegova unuka rekla da je otišao u selo.

U 1630 otišao sam kod dr Savice. Pustila je da čuje moje snimke mitinga. Posle sam joj pokazao isečke iz novina iz oblasti ekologije. Na kraju mi je predložila da zajedno posle nove godine odemo u Nemačku. U načelu sam prihvatio. Pre toga smo razgovarali o mogućnostima za iseljenje. Rekao sam joj sam ja to pokušao nekoliko puta ali mi nije uspelo. Ona smatra da je to jedini način da se preživi. Ja sam se složio sa tim jer sam do tog zaključka došao već odavno ali nisam uspeo da odem ni u Kanadu ni u Švedsku. Došli smo do zaključka da trenutno jedino Nemačka dolazi u obzir kao zemlja sa najpovoljnijim tretmanom prema izbeglicama iz socijalističkih zemalja. Složili smo se ponovo da bismo najveći efekat postigli ako bismo uspeli da organizujemo kolektivno iseljavanje što većeg broja ljudi iz Bora u znak protesta protiv ekološkog genocida koji se ovde sprovodi u čitavom posleratnom periodu. Rekao sam da bih najviše voleo da dobijem posao sređivanja arhive u ekopokretu i da mogu da doživim podizanje spomen obeležja žrtvama ekoprotesta pre rata i žrtvama genocida posle rata. Posle toga bio bih spreman da svoje mesto prepustim nekom mlađem koji nije opterećen borbom protiv mafije ali koji je opredeljen za ekologiju i nije sklon kompromisima na štetu ekologije.

05.11.1989.

NEDELJA

U 2035 nazvao sam Radmilu Petrović koja je stigla iz Beograda. Rekla mi je da je i ona učestvovala u onom radio programu kada je Šainović loše prošao jer se potvrdilo da se skoro ništa ne kontroliše niti redovno niti stručno niti kvalitetno. Mnoge stvari kao napr. Kontrola ulaznih sirovina na radioaktivnost uopšte se ne vrše.

U 2050 zvao sam dr Savicu Petrović. Rekla mi je da su joj obijena kola i da su odneti brisači i jedan točak, koliko je ona mogla da primeti. Rekao sam joj da to obavezno prijavi u Sup da bi napravili dokumenat. Ja sam joj rekao da mafija sa nama radi šta hoće, jer može da nam ulazi u stan kada hoće, da nam obija kola, da nas pljačka, da nas truje a ako hoće može i da nas pobije jer živimo pod njenom okupacijom već viže od 40 godina. Dogovorili smo se da se sutra vidimo navodno radi nabavke neke literature.

06.11.1989.

PONEDELJAK

Oko 820 bio sam kod dr savice na poslu kao što smo se sinoć dogovorili. Tom prilikom rekla je da bi trebali nazvati novinara Večernjih novosti Svetislavu Stojanović i reći joj da treba da se pozove na članak objavljen 1.11.89. u Ekspresu – uokviren tekst. U razgovoru smo se složili da je ishitrena aktivnost Save Lukića u vezi održavanja predavanja zakazanog za četvrtak 9.11. i da ga zato treba odložiti. Dogovorili smo se da pokušamo da nađemo časopise sa ekološkog savetovanja u Donjem Milanovcu na koje su se pozivali Dunjić i Šainović u diskusijama na proširenoj sednici izvršnog odbora od 30.10.89.

Po povratku sa sastanka sa dr Savicom Era mi je rekao da me je tražila Mira Milutinović. Tom prilikom rekao sam Eri da treba da odložimo predavanje ako ne obezbedimo prave autoritete da budu prisutni. On se složio sa tim i rekao da Sava Lukić mnogo žuri i da bi trebalo da ga malo kočimo i da mu ograničimo ovlašćenja.

U 900 otišao sam do livnice Istra Kula (nalazi se u komšiluku Instituta) i razgovarao sam sa Mirom Milutinović. Ona je bila skoro potpuno van događaja jer nije bila u Boru nedelju dana tj. Baš u vreme svih ovih dešavanja. Dogovorili smo se da popodne odemo u Bolnicu kod dr Savice na dogovor pošto je ona dežurna.

U 1600 Mira i ja bili smo kod dr Savice na dogovor. Rekla nam je da je u Večernjim novostima izašao ponovo članak o radijaciji. Takođe je ponovila da treba odložiti predavanje. Ja sam joj rekao da sam zvao Dragana Jovanovića ali ga nisam našao da ga zamolim da razgovara sa Nadom Ajdačić da nam ona bude gost u tribini. Dr Savica se složila sa tim i rekla nam da izbegavamo telefonom da pričamo svašta kao i da izbegavamo da javno istupamo bez argumenata. Takođe je rekla da joj je neki jako uticajan drug rekao da ne brzamo već da budemo strpljivi i da prepustimo da nauka kaže svoje.

Na povratku od dr Savice svratili smo Mira i ja kod Radmile Petrović i rekli joj da nam je Savica svima savetovala da u stanu Radmile ne pričamo ništa o namerama i akcijama pokreta. Ipak nismo mogli da se uzdržimo pa smo o svemu i svačemu razgovarali. Za to vreme nekoliko puta je zvao Toma Džadžić i interesovao se za neke činjenice. Mene je pitao o tome kako mi je oduzet aparat za merenje radioaktivnosti i da li je bio ispravan kada sam merio. Rekao sam da je aparat bio ispravan i da ga je moj šef zajedno sa rezultatima merenja odneo. Za vreme boravka kod Radmile puštao sam njoj i Miri trake sa mitinga pošto one nisu prisustvovale.

Posle posete Radmili krenuli smo u štampariju da uzmemo letke koje je Sava Lukić naručio u vezi predavanja. Usput smo kupili i Večernje novosti. Letke nismo dobili jer nisu ni štampani.

Kada sam stigao kući žena i mali bili su kod komšija Stanisavljević pa sam im se i ja pridružio.

Kasnije sam nazvao Olju (ženu Dragana Jovanovića) i rekao joj da prenese Draganu da razgovara sa Nadom da li ona može i da li hoće da nam bude gost u ekološkoj tribini.

Oko 2150 rekao mi je sin Bojan da me je tražio Pera. Javio sam mu se i tražio da se odloži predavanje koje je Sava ugovorio. On se složio da ne treba da se napravi greška i rekao je da nije učestvovao u organizaciji istog ali smatra da je situacija sa živom aktuelna i da bi trebalo što pre održati takvo predavanje. Rekao sam mu da ćemo ga mi održati ali da isto treba detaljno pripremiti i reklamirati a istovremeno obezbediti da tribini prisustvuju autoriteti i poznate ličnosti koji mogu stručno i kvalifikovano da govore i odgovore na pitanja iz ekologije.

07.11.1989.

UTORAK

Oko 830 nazvao sam Dragana Jovanovića. Rekao je da mu je žena prenela šta smo se dogovorili ali da Nadu sada ne treba da opterećujemo time već da je čuvamo za 14.11. kada će biti Skupština Srbije. Takođe je rekao da je sinoć skinut embargo za informisanje javnosti o događajima u vezi radijacije. Takođe je rekao da ga pojedinci napadaju jer govore kako ekološke pokrete ne treba da vode novinari jer hoće da kroz ekologiju kompromituju pojedine ljude. Takođe je rekao da je Radovanović izneo prvi put tezu da informisanja nije bilo u vezi radijacije kako se ne bi kompromitovao pokret nesvrstanih koji se u to vreme održavao u Beogradu. Ja sam rekao Draganu da vidi sa suprugom Nade Ajdači. Da li bi on pristao da održi predavanje u Boru u našoj organizaciji i da me o tome obavesti sutra prepodne. On je pristao da razgovara sa Ajdačićem večeras pošto tada zajedno nastupaju u nekoj emisiji Novog Sada.

Posle ovog razgovora odmah sam otišao do dr Savice i obavestio je o razgovoru sa Draganom.

Dok smo razgovarali došli su trojica radnika Topionice na pregled. Jedan se žalio da odkako radi sa Portugalskim koncentratom (fizički radnik na Reklajmer mašini u Bedingu) oseća srčane tegobe. Druga dvojica su se juče trovala gasovima na kotlovima u Topionici. Obojica rade u mernoj grupi i lično ih poznajem iz vremena kada sam radio u Topionici. Jedan od njih je prema rečima dr Savice oboleo od tuberkuloze još ranije (rekla je to dok je upoređivala njegov stari i novi snimak pluća). Za drugog ne znam dijagnozu pošto sam žurio i morao da odem.

Izgleda da i mene stižu posledice života i rada u zagađenoj životnoj sredini. Naime, ja sam skoro devet godina radnog staža napunio u Topionici a zatim još jednu i po godinu radio sam u Gasnoj grupi Instituta što znači da imam pola radnog staža (preko 10 god) u pogonima RTB – Topionica i Sumporna.

Primetio sam da već par godina unazad nemam urednu stolicu. Grlo me

često grebe a verovatno imam i hronični bronhitis jer stalno kašljem. Brzo se zamaram i otežano dišem. U zadnjih par godina imam primetan pad koncentracije a ranije (u početku borbe sa mafijom) bio sam i jako nervozan. Na osnovu tegoba koje imam predosećam da neću dugo živeti ali me to ne zabrinjava mnogo jer sam življenje tj. Boravak na ovom svetu shvatio kao privremeno raspoređivanje od strane sudbine. Moj strah je više izražen zbog dece. Hoće li oni moći da žive bar toliko koliko ja? Koliko su im oštećeni organi življenjem u ovakvom paklu kakav je Bor? I mnoga druga pitanja se nameću na ovu temu. Ali smatram da je pametnije ne razmišljati o tome.

P.S. Takođe imam česte glavobolje.

Oko 1105 javio mi se Pera i pita šta ima novo. Rekao sam mu da sam saznao od Dragana da je sinoć skinut embargo na informisanje javnosti o radijaciji u Boru, Kladovu i Beogradu. Preneo sam mu poruku dr Savice da joj se javi uveče oko dnevnika. Takođe sam mu rekao da će Dragan razgovarati sa Ajdačićem da on održi predavanje u Boru.

Oko 1310 javila se Mira Milutinović da pita da li sam odložio štampanje plakata za predavanje. Rekao sam da sam zvao više puta štampariju i da sam preko neke Lele poručio Miletu Stojčiću da se to ne štampa.

U 1320 nazvao sam Stojčića i on mi je rekao da štampanje plakata nije ni bilo naručeno.

Oko 1700 žena je primetila da nam je telefon isključen. Da li je to zbog plaćanja ili nečeg drugog nisam siguran. Ako je zbog neplaćenog računa mi nismo mogli da ga platimo jer nam nije ni ispostavljen niti nam je ostavljena opomena da je bilo dostavljanja istog od strane pošte ali nas nisu zatekli kod kuće. Da li je to slučajan ili nameran propust pošte nisam siguran. Sutra ću videti kada odem kod njih o čemu se radi.

Oko 1900 nazvao sam  dr Savicu od komšije Stojana. Javila se njena majka i rekla da je Savica dežurna opet zato što doktorka koju je zamenjivala prethodnog dana na dežurstvu nije došla na posao niti je obezbedila drugu zamenu. Dao sam komšijin broj telef. Ako mi se javlja nešto hitno.

U 1940 došao mi je Pera i tražio da mu dam trake snimljene na mitingu radi presnimavanja. Pokušavao je da me dobije telefonom ali nije mogao pošto sam bio isključen, Pitao je da li je odloženo štampanje plakata za predavanje. Rekao sam da jeste. Pera je rekao da sutra njegov i Savin govor sa mitinga (inače loše primljen kod nadležnih RTB-a) treba da bude „ocenjivan“. Takođe je rekao da su na Gačića i socijalistički savez bacali „drvlje i kamenje“ zatošto su dozvolili da uopšte dođe do mitinga. Razgovarali smo o izbornoj farsi i o Miloševiću. Složili smo se da je opredeljenjem za jednopartijski sistem anulirao svoje rezultate u pogledu donošenja Ustava Srbije. Takođe na Kosovu se ništa praktično nije promenilo. Srbi se i dalje iseljavaju pod pritiskom a Šiptari prave štete i havarije. Slovenci i Hrvati im za sve to daju podršku a u samoj Srbiji ima mnogo još domaćih izdajnika na važnim funkcijama i uglavnom u redovima SK. Rekao sam Peri da se genocid nad srpskim narodom sprovodi i u samoj Srbiji a slučaj sa radioaktivnim otpadom u Boru to apsolutno potvrđuje. Smatram da iza svih genocida nad srpskim življem van Srbije i u Srbiji stoji organizovana mafija čije postojanje i formiranje seže u doba Josipa broza koji je po mom mišljjenju bio najveći neprijatelj srpskog naroda u čitavoj njegovoj istoriji i verujem da će vreme i istorija to potvrditi. Do ovog zaključka došao sam na osnovu saznanja da su u svim montiranim procesima posle rata najviše stradali pripadnici srpskog naroda (Dahauski procesi, Događaji 48`, Brionski plenum, Kosovo itd.). Opredeljenost Josipa Broza na genocid i uništavanje srpskog naroda datira iz njegove mladosti kada je na strani Austrougarske 1914-1917 (6) ratovao i bio odlikovan Austrijskim odlikovanjem koje je odbio da primi kako bi izbegao svoje kompromitovanje. Njegov zločin je i zataškavanje istine u vezi uloge Kurta Valdhajma u zločinima na Kozari. Zločin Josipa Broza je i rehabilitacija ustaša i ustaške države – NDH, koja je u Josipovoj Jugoslaviji dobila apsolutnu nezavisnost iako je za vreme rata bila u sastavu nemačkog Rajha i imala svoje zločinačko zakonodavstvo o arijevskoj pripadnosti. Takođe Hrvatska vojska je bila u sastavu Nemačkih trupa a ulazak Nemaca u Zagreb 1941 god. Obeležen je slavljem i klicanjem oslobodiocima. Za vreme rata je Josip Broz paktirao sa Nemcima radi uništenja četnika koji su se oformili radi odbrane srpskog naroda od ustaških pokolja i prvi su u Srbiji vršili diverzije protiv okupatora zbog čega je Draža Mihajlović bio pre Broza na nemačkoj poternici ali se to krije i zataškava. Brozova izdaja je naterala četnike da sarađuju sa Nemcima radi odbrane srpskog naroda od Brozovih komunista čiji su rezultati „delovanja“ u ratu i posle rata najviše štete naneli upravo srpskom narodu. Kao očigledan dokaz toga su mobilizacija srpske omladine i njeno naganjanje na Nemačke rovove na Sremskom frontu 1944 god. Tu je i nasilno sproveden tzv. „otkup“ od srpskih seljaka koje od toga nije imao ko da brani jer su im deca desetkovana na sremskom frontu i u borbama posle rata na Kosovu. Josipovi zločini su i preseljenje industrijskih pogona iz Srbije u Sloveniju i Hrvatsku. Najveći njegov zločin je rasparčavanje srpske teritorije na Makedoniju, Crnu Goru, Kosovo i Vojvodinu iako je Srbija dala najveći broj boraca u ratu (oko 95 %) i najviše žrtava. Broz je obogaljio Srbiju a srpski narod na teritoriji Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Kosova izgubio je pravo čak i na svoj jezik i veroispovest. Učesnici prvog i drugog svetskog rata (uglavnom Srbi) i njihove porodice posle rata proganjani su na razne načine. U ovu vrstu progona ubrajam i sebe zato što mi je deda Milan Radulović bio učesnik solunskog fronta u prvom svetskom ratu dok je u drugom krio Svetu i Peru čuvene Zaječarske revolucionare koji su 48` izbegli u inostranstvo i to Sveta u Bugarsku a Pera u Čehoslovačku. Otac Jovan i majka Anastasija proveli su preko 3 god. U logoru u Getingenu u Nemačkoj gde sam ja i rođen.

Ove činjenice o delovanju Josipove mafije iznosim zato što smatram da je ista mafija organizovala i genocid sa preradom i skladištenjem nuklearnog otpada na teritoriji Srbije. Josipovi zločini prema srpskom narodu su toliko veliki da njihov spisak ne bi mogao da stane u čitav ovaj blok a bliža objašnjenja u ko zna koliko knjiga. Nadam se da će istorija jednog dana to opisati i spasiti od zaborava.

08.11.1989.

SREDA

U 730 otišao sam u poštu da vidim zašto su mi isključili telefon. Kažu zato što nisam platio račun. Moja pravdanja da mi pošta nije ni isporučila račun nisu uvažena. Zbog toga sam prebacio plaćanje preko tekućeg računa. Na izlazu iz pošte kada sam hteo da nazovem Dragana Jovanovića iz Beograda sreo sam dr Savicu (stanuje u blizini) i rekao joj da mi je telefon isključen. Rekla mi je da pokušam da nađem časopis Ekologija i zdravlje jer su u njemu obelodanjeni podaci o radijaciji u Boru.

Posle razgovora sa dr Savicom nazvao sam iz pošte Dragana i pitao ga da li je razgovarao sa Vladom Ajdačićem. Rekao je da nije razgovarao ali da će to učiniti u toku dana jer ovaj treba da dođe do njega. Pitao sam ga da li zna ko izdaje časopis „Zdravlje i ekologija“ ali on to nije znao. Završili smo razgovor zaključkom da se čujemo sutra ili prekosutra.

Nakon obavljenih poslova u pošti svratio sam do Pere. On mi je vratio trake i odvezao me u grad jer sam trebao da odem do pijace. On je otišao nekim svojim poslom a rekao je da će ići do Instituta da obavesti Savu Lukića da smo odložili predavanje.

Zaboravio sam da spomenem da mi je dr Savica rekla da njeni šefovi pripremaju da dovedu nekog Bugarina Koleva koji je još za vreme studija ispoljio antisrpsko raspoloženje.

Po podne sam saznao od žene da sutra u Bor dolazi Predsednik Predsedništva SFRJ dr Janez Drnovšek. Ova činjenica meni ukazuje da je borska mafija povezana sa antisrpskom koalicijom i da je to razlog što im niko ništa ne može a ujedno to i objašnjava motive ekološkog genocida nad stanovništvom. Ovu činjenicu potvrđuje i to što Slobodan Milošević nije ni jednom do sada zvanično bio u poseti Boru.

Predveče sam otišao u šah klub i tamo mi je Pera rekao da će se sutra predavanje ipak održati i da se Sava Lukić ljuti što smo hteli da ga odložimo. Ovu vest sam primio hladno jer se bojim da će ovo predavanje više biti od koristi borskoj mafiji nego ekološkom pokretu. Ovu bojazan zasnivam na činjenici da je predavač dr Berislav Ristić izrazio svoje protivljenje da RTB kandidujemo za zagađivača godine navodno sa obrazloženjem da su veći zagađivači Zorka iz Šapca i Trepča iz Kosovske – Titove Mitrovice. Takođe je rekao (kada smo ga pitali da drži predavanje o živi) da ne treba ljutiti onoga ko drži kesu sa novcem a i njegovi rezultati nisu ukazali na prisustvo žive u vazduhu. Ali sutra već videćemo da li su moje slutnje ispravne. U prilog mojoj strepnji ide i to što niko od lekara nije hteo da drži takvo predavanje navodno zbog kratkog vremena za pripremu. Ja međutim mislim da su odbili zbog pritisaka ili straha od posledica ako bi izneli istinu. Koliko će dr Berislav Ristić dati podršku ekološkom pokretu sa svojim predavanjem pokazaće se sutra.

09.11.1989.

ČETVRTAK

Oko 10 došao je Pera pa smo otišli njegovim kolima do pijace da kupim kupus. Dok je pio kafu dao mi je par letaka o zakazanom predavanju. Razgovarali smo o poseti Drnovšeka Boru. Rekao sam mu da sam čuo da je on svojevremeno otvorio Kongres homoseksualaca u Ljubljani a sada je predsednik države. Pera je rekao da je i on čuo za to.

Oko 1030 otišao sam da Nenadu šnajder stavi kopču – dugme na farmerke. Posle toga svratio sam do majstora što održava mašine za pisanje i računanje. Od njega sam saznao da će mu ne ove već naredne subote doći u goste neki ljudi koji znaju neku babu u okolini Kalne koja je videla da se tamo dovoze kamioni bez registarskih tablica i da se seče neki poklopac kroz koji se istovaruje sadržaj iz kamiona a zatim se ponovo zavaruje. Obećao je da će mi dati ime i adresu te babe. Takođe je rekao da je ta baba pričala kako je tamo sve ograđeno visokim zidom i da je pristup zabranjen. Takođe je rekao da je bilo slučajeva da neka ovca zaluta preko ograde i da ubrzo zatim ugine najverovatnije od velike doze zračenja.

U 1300 zvala me Mira Milutinović i rekla da joj se Sava drao zato što smo hteli da odložimo predavanje.

U 1500 opet me zvala mira i rekla da se nađemo 15-tak minuta pre predavanja ispred Doma kulture. Rekla je da je razgovarala i sa Radmilom i da je i njoj nešto sumnjivo.

Oko 1745 stigao sam u Dom kulture i tamo zatekao Miru i ženu prof. Berka. Sa Mirom nisam mogao ništa da razgovaram o našim slutnjama.

Predavanje dr Berislava Ristića je počelo nešto posle 1800 u prisustvu oko 60 zainteresovanih. Ja sam za sebe vodio zapisnik i dajem ga u celini kako sam uspeo da uhvatim ono o čemu se govorilo.

Zapisnik sa predavanja „Živa i mi“

Ljubomir Veljković

U okviru aktivnosti ekološkog pokreta „Dubašnica“ Bor organozovano je ovo predavanje na temu „Živa i mi“. Kao predavač anganžovan je dr Berislav Ristić. Inače on je već 22 godine predavač na fakultetu. Pre toga radio je 10 god. U privredi a u Vinči je završio …. Već duže vremena problemi njegovih istraživanja su vode a njegova doktorska disertacija je iz te oblasti.

Berislav Ristić

Bolje je da nije došlo do ovoga ali kada je već došlo treba da se nešto kaže o živi. O živi ću govoriti na osnovu podataka Instituta. Živa je elemenat i ljudima je poznata odavno. U Kini je ona zajedno sa cinkomdavno bila poznata i tamo je razvijena metalurgija žive i cinka. Kao tečni metal pri normalnim uslovima živi su zbog ove osobine davana misteriozna svojstva naročito u pogledu uticaja na zdravlje. Bila je u znaku merkura. U rudnicima živa se nalazi zajedno sa bakrom. Rudnici žive su među najstarijima na svetu. Idrija je otvorena od 16 tog veka a zatvorena je zbog nerentabilnosti. Rudnik žive na Avali ne radi već služi za praktične oglede studentima rudarstva.

Najčešća jedinjenja žive su hloridi i sulfidi. Prema literaturnim podacima živa se koristi za razne lekove (oko 32 %). Oko 18 % troši se u obliku fulminata, boja, raznih amalgama i sl. Neverovatno izgleda podatak da se oko 6 % Hg troži u industriji šešira za formiranje oboda.

Metalurgija žive ima veliku primenu. Dosta se primenjuje u obliku raznih fungicida. Ali bez obzira u kom obliku se nalazi živa predstavlja krvni otrov. Međutim njena se jedinjenja upotrebljavaju i kao oralna sredstva u vidu aromala. Inače živa se iz vazduha (nalazi se u obliku para, oksida) difunduje kroz kožu naročito kod gojaznih ljudi. Uzeta oralno polusmrtna doza žive je u koncentraciji 0,2 gr (50 ljudi od 100 umiru). 0,3 % živinog hlorida je 100 % smrtna doza.

Smatra se da ruda sa sadržajem 3 % cinobarita predstavlja dobru rudu. Sadržaj od 7 % žive je prosečna ruda. Inače sulfid žive ima osobinu da sublimiše počev od 300 0 C a na 600 – 870 0 C potpuno. Bez prisustva kiseonika živa pri hlađenju disosuje u metalnu živu uz izdvajanje sumpora.

37 gr žive po toni je ustvari 0,0037 % što znači da je njeno prisustvo u Portugalskom koncentratu bilo oko 1000 puta niže koncentracije od one za koju bi trebali da imamo veoma oštre mere zaštite.

Tačno je da se mešanjem sa drugim sirovinama dobija razređenje od oko 10 puta a ukupna koncentracija je znači oko 10000 puta niža od one za koju treba posebna tehnologija.

Proizvođači žive kao šljaku odvajaju sa 0,004 % žive što približno odgovara koncentraciji žive u uvoznom koncentratu. Proračuni pokazuju da se za 24 č u oba reaktora našlo oko 7-9 kg žive. Na osnovu podataka objavljenih u Borskim novostima ispada da je nađeno 0,34 gr. Žive po km2. To znači da je do ulaska u elektrofiltere u toku jednog časa u reaktore šaržirano samo oko 0,34 gr žive sa koncentratom. To znači da je u 45 000 Nm3 gasova na izlazu iz reaktora bilo oko 0,2 – 0,4 gr žive.

Živa ima osobinu da se ne legira sa bakrom na visokim temperaturama. Zbog ove osobine bilo je za očekivati da se živa nađe u prašini zajedno sa bakrom. Smatra se dozvoljenom dozom ako se koncentracija žive kreće od 0,3 – 0,4 gr/h/Nm3. Sledi zaključak da je za 50-60 dana na dva velika dimnjaka ispuštena neznatna količina koja nije mogla da kontaminira okolinu.

Simptomi trovanja živom su upala desni. Neposredni radnik na šaržiranju bi trebao da oseti metalan okus u ustima. Amerikanci kažu da je u takvim uslovima dobro žvakati slaninu a zatim je izbaciti iz usta. Takođe preporučljivo je stalno presvlačenje odela zato što ono upija živu. Dalji simptomi trovanja je poremećaj organa za varenje, popuštanje živčanog sistema, gubitak pamćenja itd.

Prema nekim normama za vazduh je dozvoljena koncentracija od 0,001 mg/m3 a za vodu je 0,005 mg/l. Inače zdravi bubrezi potpuno izlučuju živu. Oni dnevno prerade oko 150 l tečnosti sa 5-6 litara krvi što znači da krv više puta prođe kroz bubrege u toku 24 č. Slično je i sa SO2 gasom koji se iz krvi preko bubrega potpuno izlučuje.

Na osnovu svega proizilazi da mi nismo bili kontaminirani jer je u vazduhu bilo oko 0,23 gr/č žive a dozvoljena granica je 0,35 i to samo od reaktorskih gasova dok zajedno sa ostalim gasovima to je višestruko razblaženje.

Stoji činjenica da niko nije imao računa da preradi 10000 t konc. Da bi izvukao oko 500 kg žive. Najveći deo žive iz koncentrata je znači otišao sa prašinom u plamenu peć.

Po mom mišljenju živu ne bi trebalo uzimati kao purgativno sredstvo. Smatram da prerada navedenog koncentrata neće imati posledica po Borane ali ipak preporučujem da takav koncentrat ne treba više kupovati. U ovom slučaju presudan je bio rad elektrofiltera a najugroženiji su mogli biti topioničari u neposrednom radu na mestima gde se hvata i transportuje prašina i vrši šaržiranje. Pronosile su se priče i da se živa nalazi u otpadnim vodama. Mi nismo dokazali ovo pa sledi zaključak da se mnogo uzbuđujemo zbog žive a zaboravljamo As koji nije ništa manje opasan a ima ga kao i žive. Bilo bi dobro da fakultet i Institut ako već ne mogu da rade zajedno onda da barem zajednički razrade brzu metodologiju za utvrđivanje čega koliko ima po m3. Naprimer zna se da u 100 l vazduha ima oko 1 l argona. Trebalo bi zato uraditi brze metode za identifikaciju. Ovo što nam se desilo sa živom srećno se završilo ali ubuduće ne bi trebalo to raditi, Šta bi se napr. desilo da nije bilo mešanja koncentrata i da nije bilo vetrova. Bilo bi kritično da primimo 0,02 mg žive. Dobro je što je vršeno razblaživanje i što su filteri dobro radili. Naime u junu i avgustu merena je efikasnost filtera i pokazalo se da oni dobro rade. Možda sam trebao da po nekim pitanjima konsultujem i neke od rukovodilaca (ali eto nisam) sa kojim količinama koncentrata je rađeno. Ove podatke iznosim samo na osnovu merenja. Svetske norme za mnoge koncentracije su niže a naše su skoro svuda za oko 5 puta veće.

Moj zaključak je da ne treba eksperimentisati više. U svetu neke topionice rade i sa 50 ppm/t žive u koncentratu ali su njihovi gradovi udaljeni 20-30 km a kod nas to nije slučaj. Ja ne mogu da tvrdim da apsolutno nema nikakvih posledica. Trebalo bi pregledati bubrege da li su oni u redu. Smatram da naši topioničari nemaju hronična trovanja živom. Eto toliko.

Ljuba Veljković

Čuli ste profesora Berka. Ukoliko ima nekih pitanja smatram da je on spreman da odgovori na njih.

Petar Jovanović

Žao mi je što ovakvo predavanje nije održano i sa aspekta lekara. Mene interesuje kako se u procesu proizvodnje živa vezuje za sumpornu kiselinu a zatim dalje na veštačko đubrivo a preko njega na hranu.

Berislav Ristić

Živa pre f-ke sumporne kiseline iz gasa prelazi u vodu i u f-ku sumporne kiseline ona ne ide. U svetu postoje tehnologije za izdvajanje žive iz koncentrata ali je to skupo. To se radi disocijacijom na 200 0 C. Inače živa se upotrebljava i kao elemenat za legiranje plombi za upotrebu u zubarstvu. Gas SO2 nosi oko 0,25 – 0,3 gr/m3 žive. Posle njegove oksidacije u SO3 nema mogućnosti da živa iz SO2 pređe u SO3. Ovo zato što katalizator za oksidaciju SO2 u SO3 ne dozvoljava prelazak žive. Ovo zbog toga što taj katalizator nije otporan na As pa se zbog toga As mora prethodno da odvoji a As i Hg idu zajedno kao brat i sestra. Prema tome nema opasnosti da će živa dospeti u sumpornu kiselinu. Niko ne postavlja pitanje šta je sa antimonom koji je takođe štetan. Moram istaći da su rađene sve ulazne analize.

Velizar Stanković

Svako zlo ima i svoje dobro. Poželeo bih da ovakva predavanja budu češća. Mene interesuje da li se zna kako se živa distribuira na četiri izlaza: bakar, gasovi, otpadne vode i sumpornu kiselinu. Da li se živa vrti u krug.

Berislav Ristić

U reaktorima praktično se izdvoji 99 % žive i najveća količina prelazi u prašinu i dimne gasove u kojima od konc. 0,5 gr/m3 razređenjem opada na 0,25 gr/m3. Dobro ste rekli da se živa praktično vrti u krug. Ali i da je sva količina otišla na dimnjak ne bi bilo opasno.

Čedomir Knežević

Smatram da je Berko kao neutralan izneo dosta informacija. Predlažem da on sedne a da odgovaraju i drugi na postavljena pitanja.

Sava Lukić

Da nam neko kaže da li je i koliko je bilo opasno ono što je prerađeno bez razblaženja (oko 2000 t).

Berislav Ristić

Prema proračunima tada je bilo duplo veće koncentracije od dozvoljene. Zbog razblaženja građani su imali manje koncentracije.

Joksa Marinković

Radio sam na toj problematici. Došlo se do dobrih rezultata. Počeo bih sa prirodom navedenog koncentrata. Nemam podatak da je bilo kada prerađivan samo portugalski koncentrat. Ja sam pregledao oko 10 polja i sadržaj se kretao od 4-8 % tog koncentrata u šarži. Nemoguće je prerađivati samo taj koncentrat zbog tehnologije. Međutim unazad 70-80 god. U Boru se prerađuje domaći koncentrat takođe sa prisustvom žive. Raspodela žive najviše odlazi sa gasovima i to u fazi prženja (oko 40-50 %). U reaktorima je namerno rađeno sa višom temperaturom da bi što više žive isparilo. U elektrofilterima je nađeno manje žive a u sumpornoj kiselini je naženo žive ispod dozvoljene granice (manje od 1 mg/l). Najviše žive verovatno bi bilo u muljevima. U izlaznim gsovima je nađeno žive u tragovima. Jedna količina žive (oko 20-30 %) je prošla sa gasovima kroz plamenu peć i to je najveća količina. To se po našim domaćim merilima može tolerisati ali po svetskim merilima to je nešto iznad ili oko granice tolerancije.

Mi nismo uspeli da identifikujemo mineral pendatit sa sadržajem Pb, Zn, Hg, Cd, itd. U nekoj literaturi se daje podatak da je živa kumulativan otrov. Da nema žive u domaćim koncentratima možda bi moglo da se uvozi ovakav koncentrat ali zbog ove činjenice ne bi trebalo.

____________

Interesuje me kako je stigao takav koncentrat u Bor. Jeste li vi vršili analizu tog uvoznog koncentrata.

Joksa Marinković

Ovo pitanje je postavljeno pogrešnom čoeku jer ja nisam taj koji to treba da odgovori.

Novica Milošević

O živi je ovde dosta rečeno. Ja bih se osvrnuo na merenja čiji su rezultati ovde prezentirani. Mi smo radili sa tri vrste uzoraka:

–          parnu fazu smo uzorkovali na dva mesta i to u ovoj zgradi i u zgradi trafo stanice zbog pravca vetra.

–          Gasna faza se uzorkuje 24 č neprekidno.

U svim ovim uzorcima nije nađena živa.

U uzorcima leteće prašine takođe nije nađena živa.

–          U uzorcima sedimenata (imamo 13 uzoraka) nešto je nađeno žive. U avgustu je nađeno žive u čvrstoj fazi i to u B. Banji maksimalna količina bila je kod Elektroistoka 0,008 µgr/m3/24 č a u Bor 3 (novi Zlotski put) nađeno je minimalno. Maksimalno je nađeno i kod bolnice. Za elemente kao što su Zn, Cd, Pb pozivaju se na godišnje proseke. Ja sam zaključio da se u odnosu na avgustovske rezultate kasnije su bile niže koncentracije. Što se tiče toksičnosti metala kojih ima u našoj atmosferi njihov broj je 40-45 a među njima ima i teških metala. Mi najčešće vršimo analize 25-30 elemenata zato što su njihove koncentracije veće od ostalih. Živa jeste identifikovana u vazduhu ali obzirom na koncentracije smatram da nije bilo propusta.

Što se tiče analitike žive nije bilo dovoljno vremena za pripremu i uhodavanje odgovarajuće metode. Aparatura kojom se vršila analiza ima donju granicu od 0,01 gr/m3.

Mira Milutinović

U novinama piše da u topionicu stiže nova količina koncentrata od 15000 t. Pitam da li se uzimaju uzorci tog koncentrata i da li vi to sami radite ili dobijate uzorke upakovane od TIR-a. Drugo, interesuje me koliko dana su bili aparati za merenja u kvaru. Ja apelujem da se ti aparati što pre poprave.

Novica Milošević

Uzorkovanja najčešće vrši Jugoinspekt i oni najčešće te uzorke dostavljaju na analizu našoj laboratoriji ili drugim laboratorijama.

Tačno je da je aparat za analizu đive bio u kvaru ali aparati za uzorkovanje nisu bili u kvaru. Ta oprema za analizu žive je stajala više godina neupotrebljavana a sada je u kvaru zbog lampe.

___________

Predložila bih saradnju na opremanju Instituta i fakulteta ako već toga nema u njihovom radu. Mene interesuje da li oni koji su uvezli koncentrat sa živom imaju o tome uvozne sertifikate i ko je odgovoran za takav uvoz.

Novica Milošević

Moram da naglasim da se što se tiče kvara instrumenata za analizu ne radi o atomsko adsorberu već je u pitanju obična lampa.

Pera Jovanović

Obzirom na razne manipulacije sa koncentracijom žive u uvoznom koncentratu (spominjano je više verzija) ja im ništa ne verujem.

Dr Savica Petrović

Da li će da prosvetli ova lampa na Hg uskoro ili da mi sada pošto je lampa u kvaru kupimo jedan fenjer dok se ne istopi ovaj novi koncentrat što je uvezen.

Gornjaković Radivoje

Čujem da ima razni otrovi pa i živa. Ja samo da kažem da je Brestovac ugrožen sa svih strana. Tamo nema više ni svrake ni zečeva. Ništa se ne rađa ni krastavci ni paradajz. Najviše smo ugroženi od f-ke soli i Lak žice.

Pajić

Ne znam koliko je na mestu da se rade naknadne analize. Trebalo bi raditi trenutne. Jedne godine je bilo veoma veliko zagađenje sa SO2 i to u kratkom vremenu.  Kako bi mogla da se vrše takva trenutna merenja sadašnjim načinom merenja „peglaju“ se takve visoke trenutne koncentracije.

___________

Ovo što je navedeno su sve posledice takvog rada i ponašanja. Treba stvoriti uslove da se to više ne dešava. Ovde nema onih koji odlučuju o uvozu. Kome će i zašta služiti analize kada lampa proradi. Takve stvari treba onemogućiti i sprečiti.

_____________

Rečeno je otprilike da je 50 % žive otišlo u otpadne vode. Razni otrovi u te vode odlaze i iz flotacije i to van propisa. Mene interesuje gde dalje odlazi živa iz ovih voda. Pretpostavljam da ona kruži iz vode u biljke a zatim u mleko. Znači doći će do povratnog trovanja. Drugo ovde se ne spominje As a smatram da je to važnije i opasnije jer ga još ima u koncentratu. Treba da se nađe neko rešenje za zaštitu od As jer imamo trovanja arsenom.

Dragiša Jovanović

Govorili smo o distribuciji žive otprilike pola – pola. Pola se vraća u peć a pola ide u vazduh. Ne slažem se da treba da imamo samo ispravne instrumente za merenja. Važnije je ne uneti živu. Imam neke ispravke na izlaganje dr Berka. Reaktorski gas je dva puta po 160000 Nm3 gasa a ti gasovi se ne mešaju sa konvertorskim pa je sa njima deo žive unet u f-ku sumporne kiseline. Obzirom na zatvoren proces to predstavlja opasnost za radnike koji rade na otprašivanju i čišćenju filtera.

Dalje, dobar deo žive se izdvaja u f-ci sumporne kiseline kroz otpadne vode a to su četiri puta veće količine o kojima je bilo govora. Normalna je činjenica da te otpadne vode ostavljaju posledice na živi svet jer se živa vraća kroz ishranu a drugi deo ponire i takođe se vraća kasnije.

Utvrđeno je da dobar deo žive prolazi kroz proces proizvodnje sumporne kiseline i oko 50 kroz njenu upotrebu prelazi u veštačko đubrivo a 50 % odlazi kroz upotrebu sumporne kiseline u druge proizvode kao što su boje, lakovi i sl.

U Evropskoj ekonomskoj zajednici predviđeno je da od 1992 god. Bude uspostavljena kontrola sumporne kiseline na sadržaj žive.

Savremeni procesi koji rade sa koncentratima sa živom imaju postupke za izdvajanje žive. Zbog prirode našeg domaćeg koncentrata mi nemamo takav postupak a uvozi se koncentrat sa većim sadržajem žive. Zbog toga treba imati u vidu mogućnost da se desi neki akcident zbog pojave inverzije vazduha. Obzirom na tu činjenicu čovek znao ili ne može biti izložen opasnostima. Pretpostavljam da niko nije namerno to uradio uvozom ovog koncentrata. Ako je potrebno češće uvoziti treba voditi računa da se takvi koncentrati ne kupuju jer pored Cd, Zn, Pb ne treba nam i živa.

Pajić

Imam primedbu na prisustvo novinara koji su napustili ovaj skup pre kraja i ne znaju šta se sve ovde govori.

Dr Čedomir Knežević

Rado ću biti član ekološkog pokreta. Ovo što se sve dešava budi našu svest. Više smo napredovali u kontroli merenja nego u rešenjima. Mislim da se nema šta prigovoriti Berku u pogledu izlaganja.

U delu oko raspodele žive uz dopune koje su date mislim da je stvorena slika da se radi o malim koncentracijama. Treba specijalna tehnika utvrđivanja žive u kom se obliku nalazi. Najverovatnije je to izohorn. Ako je u obliku HgS on će već u reaktoru izaći iz šarže. Međutim merenja su pokazala da nije sva živa izašla u reaktoru jer se ne slažu bilansi. Opasnost postoji pri šaržiranju prženca u plamenu peć jer će deo žive u vidu para izaći. U fabrici sumporne kiseline živa se ne raszvara već se samo obara u vidu stupe i ona se koncentriše u jezeru u koje se ispuštaju otpadne vode. Za duže vreme to može postati mali rudnik žive.

Deo žive koji izlazi pri šaržiranju plamene peći je opasan ali se tu radi o malim koncentracijama. Ipak najopasnija su radna mesta na reaktoru i šaržiranju plamene peći. Američka tema je zahtevala najviše merenja baš na tim mestima. Ipak raspodela žive nije bila preko dozvoljenih granica. Verujem da posle svega nikome neće više padati napamet da uvozi ovakve koncentrate. Mi ne možemo pobeći od zagađenja As, P, SO2, Pb, Cd i sada ne treba povećavati još i Hg. Treba da razmišljamo kako da popravimo situaciju da procesi budu zatvoreni a da svega toga nema u vazduhu. Treba videti kakve su mere predložene. Ako je nešto jeftino a ne sprovodi se tražiti odgovornost. Filteri su sada popravljeni ali kao rešenje za manje zagađenje je i uvođenje prirodnog gasa. Što se tiče incidentnih situacija one su bile kada se nije dobro radilo ni na održavanju ni u tehnologiji.

Sa živom se mogu desiti incidentne situacije pri neplanskom isključenju ventilatora. U ovom našem poslu ima posla za sve struke. Zato treba svi da naprave planove. Nosioci nekih poslova su Vasa Stangačilović i Raković Milorad a oni nisu rešili ciklus otpadnih voda u elektrolizi zbog čega se dešava da se često puta elektrolit ispušta u jezero.

Da li nam trebaju automatska merenja treba razmisliti. Ona sigurno trebaju ali da li smo došli do tog nivoa svesti da se vrše isključenja pogona u takvim situacijama. Često puta smo zagovarali preradu prljavih olovnih kamenaca zbog dobre zarade ali topionica to nije htela. Najteže je radnicima u neposrednoj proizvodnji. Znači ako kupimo aparate za trenutna merenja to ne vredi bez isključenja pogona a to onda košta mnogo. Ako se proces ne isključuje onda merenje nema svrhe.

Nas niko nije obmanuo u pogledu nečistoća. Znali smo za njih. Uzorkovanja vrše naši ljudi. Pribić je veći pristalica ovog pokreta.

Dragiša kaže da se u Finskoj radi samo na preradu ovakvih koncentrata i oni zarađuju na tome ali su disciplinovani. Kada bi mi predložili ovde da se tako radi rekli bi da smo ludi. Kod nas disciplina nije na nivou.

Uzorci su uzeti i biće urađeni. Instrument je bio jednostavno negde gurnut ali biće popravljen. Ali treba reći da su arsen i olovo takođe opasni zbog kružnog ciklusa.

Dragić

Dr Čedomir Knežević je bio kontradiktoran. Ukoliko se desi situacija da se topi ovakav koncentrat šta tu pomaže vetar ako se zagađenje iz Bora prenese u Vratarnicu. Da li je naša politika artikulisala takvu svest. Samo se predsednik opštine izjasnio za ekologiju. Ovde treba da razrešimo način kako da se ne pojavljuju 42 elementa koji se sada javljaju u vazduhu. Ovde se postavlja pitanje da i vetar mora da se uključi u razmatranje a Jugoslavija ima potpis konvencija o prekoračenom zagađenju. Postavlja se etičko pitanje naše profesije. Da li onaj koji kupuje nešto može da prepozna krastavac od šargarepe.

Dr Čedomir Knežević

Živa na organizam dejstvuje trenutno. Posle toga se izlučuje. Norme kažu da 5-7 ppm može godinama da s izbacuje na dimnjake. Ako bi to trajalo recimo 10 god. Onda bi moglo doći do kumulativnog dejstva. Isto je i sa drugim otrovima. Ako vetar to rasprostire na veće površine smanjuje se zagađenje po površini. Međutim najveće zagađenje predstavljaju automobili. Naši automobili nemaju katalizatore jer nismo spremni da za 25 % platimo veću cenu automobila. Mislim da smo mi opasniji trovači sveta sa automobilima nego sa topionicama.

Velizar Stanković

Pretpostavljam da će doći do podizanja nivoa saznanja a time i podizanje svesti kod ljudi. To će pomoći da se podigne svest da je zdravlje vrednije od vrednosti dobijene radom pojedinih pogona. Proizvodnja bakra po cenu zdravlja skupo nas košta. Za sada ljudi nemaju dovoljno obrazovanja.

Dragiša Jovanović

Rekao bih nešto o tome šta kažu ljudi van Bora i Jugoslavije o ovoj problematici. Joksa i ja smo bili u Mežice. Tada su njihovi rukovodioci navodili primer dvoličnog ponašanja njihovih ljudi iz proizvodnje koji pre podne rade u fabrici a popodne protestvuju protiv zagađivanja.

Posle ove posete bili smo u Austriji. Tamo su nam rekli da su ekologija i proizvodnja povezani jer se kod smanjenog zagađenja dobija i ekonomska dobit što govori o razvijenoj svesti tih ljudi u proizvodnji. Kao negativan primer niske svesti mogu navesti da se kod nas zbog velikog zagađenja loše koristi gas SO2 pa se tako godišnje izgubi proizvodnja sumporne kiseline od 200000 t.

Ljuba Veljković

Predlažem da se Čedomir Knežević učlani u ekološki pokret kako bi se i drugi oslobodili da to učine.

Diskusija je išla u pravcu živa i mi. Svi moraju da shvate da će se posle svega ovoga stvari zaoštravati. Zahvaljujem svima na učešću.

Radmila Petrović

Da li postoji mogućnost da li će se kupiti nova tehnologija za topionicu a mi nemamo dovoljno domaćeg koncentrata. Da se ne desi slučaj kao sa fabrikom kristala u Zaječaru. Naime zapadne zemlje su izračunale da im je jeftinije da kupuju kristal od nas nego da ga sami proizvode. Zato treba videti da li mi imamo dovoljno zaliha domađih sirovina za izgradnju topionice tj. Kupovinu nove ili ćemo uvesti topionicu a posle i koncentrate.

Gornjaković Radivoje

Mene interesuje šta mi poljoprivrednici treba da znamo o živi.

Vučković Berko

U preparatima za prskanje ima više žive nego što izlazi iz Topionice. Treba vršiti ispitivanja prema Brestovcu i to kakav je efekat f-ke soli i lak žice. Takođe treba vršiti ispitivanje hrane . Mi danas nismo pričali o kadmijumu a on genetski loše utiče na organizam. Treba prići većoj kontroli i praćenju svih škodljivih elemenata.

Posle predavanja zajedno smo pošli kući Mira Milutinović i ja. Usput mi je rekla da kola o kojima smo pričali pre neki dan (ona iz kojih je navodno Dunjić uzeo neki kofer i odneo ga prema Crnom vrhu) imaju Dubrovačku registraciju. Ja sam joj rekao da ću pokušati da saznam adresu ljudi koji nešto znaju o skladištenju nuklearnog otpada u Kalni kod Knjaževca.

Zaboravio sam da kažem da je u B. Novostima izašao članak nekog Stanoja Mladenovića radnika Centroistoka iz Bora. U tom članku pod naslovom „Verujem ljudima ovoga grada“ ovaj čovek daje blanko poverenje rukovodiocima Bora (i bivšim i sadašnjim). Njega ne interesuju podaci o genocidu on im kaže veruje. Istovremeno napada nas iz ekološkog pokreta da podrivamo temelje našeg višenacionalnog grada, dovodimo u sumnju radne ljude i slabimo Srbiju. Zanimljivo bi bilo čuti od njega kako nama to uspeva. Za vreme pre početka predavanja o tome sam razgovarao sa dr Savicom. Ona je rekla da treba da reagujemo na taj članak. Ja sam se složio da reagujemo ali ne na taj članak nego na uređivačku politiku Borskih novosti koje odbijaju da štampaju naša ekološka reagovanja na pojedine napise a daju prostora pojedincima koji nas napadaju bez argumenata.

10.11.1989.

PETAK

Jutros sam u 610 bio do Save Lukića i pitao ga da li mu je posle predavanja dr Berislava Ristića jasno zašto smo mi hteli da se ono odloži. Rekao je da mu nije jasno i da će tražiti da to objasnimo na izvršnom odboru. Rekao je da je vrlo ljut zbog našeg pokušaja da odložimo predavanje.

Zvali su me da glasam u firmi ali sam ja to odbio sa obrazloženjem da neću da glasam sve dokle god je moje pravo glasa samo fiktivnog karaktera.

Kasnije sam kupio NIN i pročitao članak Tome Džadžića „Srebrni trag radioaktivnosti“ u kome se spominjemo Radmila Petrović i ja. Radmila govori o radioaktivnom srebru a ja o radioaktivnosti vode za piće.

O članku sam izvestio Radmilu Petrović (pročitao joj preko telefona). Ona je mene obavestila da je Prokuplje zainteresovano za proizvodnju materijala iz borske jalovine. Malo smo kritikovali posetu Janeza Drnovšeka Boru.

Posle toga javio mi se Pera Jovanović i rekao da u NON-u ima članak o Boru. Piše ga Milovan Brkić. Ja sam mu rekao da sam na mitingu, čini mi se, video Milovana Brkića ali nisam bio siguran da je to on. Rekao sam Peri za članak u NIN-u i on mi je rekao da NIN nema nigde da se kupi.

U 1730 nazvao sam dr Savicu Petrović i rekao joj za članak u NIN-u kao i za vest na Radio Boru odnosno citat iz predavanja Berislava Ristića da živa iz uvezenog koncentrata nije ništa naškodila zdravlju Borana. Dr Savica je bila ljuta zbog toga na Savu Lukića jer su se naše slutnje obistinile pošto je Berko iako nestručan za oblast medicine rekao neke stvari o uticaju žive na zdravlje o čemu su kompetentni da kažu lekari a ne on. Njegovo predavanje je po meni bilo kontradiktorno jer je o živi uopšte govorio kao o otrovu a o živi iz koncentrata kao o leku. Posle ovog predavanja njegov ugled i kao stručnjaka i kao čoveka kod mene je mnogo izgubio na vrednosti. Dr Savica Petrović me je obavestila da je u Večernjim novostima izašao članak o Kalni. Ja sam joj rekao da je NIN nestao ali sam joj obećao da se nađemo sutra po podne i da joj donesem da pročita. Ona je rekla da namerava da opet ponudi ostavku posle svega ovoga ali sam joj ja savetovao da to ne čini da nam pokret ne bi propao jer i ja bih podneo ostavku ali mi to savest ne dozvoljava da činim u ovom trenutku jer bi pokret onda preuzeli poltroni. Umesto toga moramo se boriti da sprečimo rušenje pokreta iznutra od strane pojedinih članova izvršnog odbora. Složili smo se da nam Sava Lukić tu zadaje najveće probleme zato što je svojeglav a i zbog svog pedigrea jer imamo primedbi od strane pojedinaca na njegovo članstvo u izvršnom odboru u smislu da on kroz ovaj pokret zadovoljava svoje propale ambicije u članstvu SK. U tome, nažalost ima ima dosta istine ali smo smatrali da nam je on potreban zbog poznavanja stvari i pojedinaca od kojih bi mogli imati koristi u pogledu dobijanja informacija i drugih usluga.

Posle razgovora sa Savicom zvao sam Radmilu Petrović i rekao joj da NIN-a nema nigde. Ona je rekla da joj je bio Pera i da mu je dala da pročita NIN. Obavestio sam je o emitovanju citata iz Berkovog govora preko Radio Bora uz prethodnu najavu da je predavanje organizovao ekološki pokret, I ona je bila ljuta zbog toga ali šta tu sada možemo. Pitala je ko je Savu ovlastio da zakazuje predavanje kada je za to bila formirana komisija. Ja sam joj rekao da je on to samostalno uradio bez saglasnosti izvršnog odbora smatrajući da ima pravo na to. Rekao sam da on takvo pravo kao Predsednik za publicistiku i propagandu ne može imati. Naše je bilo da nađemo predavače, odredimo temu, zakažemo termin i obezbedimo prostoriju a njegova prava i obaveze nastupaju tek posle toga da to objavi i reklamira. On se međutim upleo i preuzeo nadležnost komisije i sve obavio na svoju ruku pa onda mora sam da snosi i odgovornost za posledice. Naime on nama nije verovao iz neznam kojih razloga da se predavanje ne održi ako se ne obezbedi i predavač iz redova lekara. Pošto to nismo uspeli da obezbedimo u tom roku predlagali smo da se predavanje odloži. O svim detaljima i momentima obaveštavali smo predsednicu a Sava nije sa njom sarađivao. Radmila je takođe rekla da bi podnela ostavku ali sam ja i njoj rekao da to ne činimo kako pokret ne bi pao u loše ruke.

Posle razgovora sa Radmilom zvala me Mira Boži- da se dogovorimo za posao. Sa njenim mužem Sašom sam takođe razgovarao i obavestio ga da je izašao članak u NIN-u ali da NIN nema više u prodaji.

11.11.1989.

SUBOTA

U 830 nazvao me Ivan Krstić na poslu da se dogovorimo da u 1100 dam meteorološki izveštaj na Radio Bor. Iskoristio sam priliku da ga obavestim da u NIN.u ima napis u vezi sa radioaktivnošću.

U 900 zvao sam novinara Tomu Džadžića ali ga nisam našao kući. Poručio sam mu preko njegove žene da je po svoj prilici u Boru povučen NIN iz prodaje.

U 915 zvao sam dr Ajdačić Vladu i sa njim razgovarao oko pola sata. Pitao sam ga da li bi mogao da održi jedno predavanje u Boru a on je rekao da je sada još bolestan od gripa ali smatra da je bolje da ja i Radmila Petrović odemo u Beograd i da sa njim napravimo program i plan rada o tome šta mi kao ekološki pokret možemo da uradimo. Predložio je da pokušamo da ove iz Bora nateramo da naruče studiju od Instituta za medicinu i zaštitu zdravlja Karajović iz Beograda (mr Minić) o tome koliko je i od kakvih bolesti obolelih iz Bora i iz neke druge sredine. Takođe predlaže da saznamo koliko je umrlica i od koje bolesti su umrli. Isto tako treba prikupiti podatke o broju invalida itd.

Pitao sam Ajdačića da li je moguće da aparat nije bio ispravan kada sam merio radioaktivnost vode. Rekao mi je da to može da tvrdi samo glup ili nepismen čovek.

U 1030 zvao sam Gornjakovića iz Brestovca i rekao mu o članku u NIN-u. Dogovorili smo se da on predloži na izvršnom odboru da zvanično zahtevamo podatke o tome koliko je odštetnih zahteva isplaćeno od strane RTB-a za svaku godinu unazad koliko imaju evidenc.

Pre razgovora sa Gornjakovićem obavestio sam Radmilu Petrović o mom razgovoru sa Ajdačićem i njegovom predlogu da odemo do Beograda.

U 1130 otišao sam do dr Savice. Razmenili smo članke tj. Novine. Ona je čitala NIN a ja Večernje novosti. Izgleda da je članak u NIN-u bio presudan da zadobijem konačno njeno poverenje. Naime posle čitanja novina predložila mi je da kada budem radio u drugoj smeni nabavim fotoaparat i da dođem kada je ona dežurna da snimim švaleraciju njenih šefova sa švalerkama na radnom mestu i u radno vreme. Takođe mi je rekla da radi na tome da se selimo iz Bora van Jugoslavije ali da o tome ništa ne pričam nikome. Naravno da se to podrazumeva. Naime, kada sam u razgovoru spomenuo da su mi kola u kvaru i da nemam para da ih popravljam rekla mi je da ništa ne brinem jer ću možda uskoro dobiti pare da kupim nova. Rekao sam da sigurno misli da ću dobiti 10000 maraka odštete od Instituta zbog neadekvatnog raspoređivanja u proteklih 10 godina. Ona je rekla da ne misli na to već da će mi ona dati te pare. Zinuo sam od iznenađenja i upitao je kako to misli. Ona je onda rekla da nikome ne pričam da ona radi na tome da odemo iz zemlje. Ja sam je podsetio da sam već dva puta to pokušavao ali da mi nije uspelo. Rekla je da ništa ne brinem.

U 1330 zvao sam ponovo Radmilu Petrović i malo smo pričali.

U 1430 samo što sam stigao kući zvala me novinar Večernjih novosti Svetislava Lala Stojanović i razgovarali smo oko pola sata o situaciji u Boru. Rekao sam joj da smo mi (Rada, Pera i ja) još pre tri godine poslali predstavku nadležnim organima Srbije za sanaciju Borske situacije. Opisao sam joj ukratko kako je teklo zataškavanje ove predstavke. Rekao sam da smo uložili javnu žalbu preko Borbe ali Borba to nije objavila posle čega je na Centralnom Komitetu Srbije ista zataškana. Takođe sam izneo činjenicu da je Ekspres politika u dva navrata objavila podatke iz našeg zahteva za sanaciju. Objasnio sam joj da je posle toga Institut za bakar dobio odlikovanje orden rada sa crvenom zastavom i da sam ja od Predsedništva SFRJ i drugih organa na nivou federacije zahtevao preispitivanje i ništenje takve odluke. Rekao sam joj da je Institut za bakar radio od 1966. god. Na sanaciji Borske reke i da ništa nije uradio. Takođe sam rekao da sam uz predstavku kao dokazni materijal poslao i uzorak mulja iz Borske reke. Predstavka je sa saveznog nivoa spuštena – vraćena na republički nivo a zatim data Komitetu za rudarstvo, energetiku i građevinarstvo posle čega joj se gubi trag.

Nisam joj rekao da sam ja u Institutu 21.04.87. god. U 2320 izmerio tj. Pokušao da izmerim radioaktivnost torijumnitrata na zahtev Filipović Živojina i Mitrović Danila. Radioaktivnost je bila toliko velika da nisam uspeo da je izmerim pomoću najmanje osetljivosti instrumenta jer je izlazila iz opsega merljivosti instrumenta. O tome postoji zapis u raportnoj svesci na str. 95 (stranice sam ja numerisao da bih sprečio cepanje listova). Zapis glasi: „U 2320 na poziv dežurnih iz metalurgije (Dača i Fića) merio sam radioaktivnost nekog uzorka torijumnitrata (kažu da je iz Kalne). Radioaktivnost je jako velika jer prelazi opseg merljivosti instrumenta.

Predlažem nadležnima da preduzmu mere da se ovaj uzorak uništi ili da se spremi u posebnu zaštitnu posudu kako bi se izbegla kontaminacija osoblja i ostalih predmeta u blizini navedenog uzorka“.

Registrovanje ove radioaktivnosti vršio sam istim onim aparatom kojim sam merio radioaktivnost vode za piće.

Tada sam i usmeno sutradan obavestio mog pretpostavljenog Novicu Miloševića i koliko se se-am on je sam merio ovu radioaktivnost istim aparatom. Tada mi niko nije tražio da pišem izjavu niti je sklonjen aparat. Umesto toga sklonjen je radioaktivni torijumnitrat koji se nalazio u tamnoj laboratorijskoj boci u količini od odprilike pola litra. Gde je to sklonjeno ja ne znam. Znam samo da su iz susednih prostorija umrla dva radnika Instituta od raka i to Branko Stanković od tumora na mozgu umro je pre otkrivanja i merenja ove radioaktivnosti a Đurić Radoje umro je od raka grla posle otkrivanja ovog slučaja. Da li je ova radioaktivnost imala veze sa tim ili ne ja neznam.

Takođe nisam rekao novinarki Večernjih novosti da se raspita u Hidrometeorološkom zavodu Srbije zbog čega je instrument za beleženje vetra bio mesec dana van upotrebe. Naime, kada je instrument vraćen i ponovo postavljen ljudi iz HMY koji su to radili rekli su da je to jedinstven slučaj u Srbiji a možda i u SFRJ da kolektor instrumenta, inače napravljen od srebra bude toliko oštećen da je morao biti zamenjen. Niko od njih nije mogao da pretpostavi šta je to moglo da toliko nagrize srebrni kolektor. Tada sam im ja rekao da je godinama u blizini bio čunak f-ke soli iz koga su izlazile pare cijanida i azotovih oksida i da je najverovatnije to razlog.

Oko 1900 zvao sam Radmilu i pitao je da li je razgovarala sa novinarkom, pošto sam joj ja dao i njen broj. Rekla je da jeste i kaže da je uputila i na dr Savicu. Ja sam novinarku uputio i na Svetlanu Bjelogrlić. Dao sam joj broj iz imenika Krste Bjelogrlića ali nisam bio siguran da će Svetlanu naći na tom broju a drugog nije bilo u mom imeniku.

U 2200 zvao me Ajdačić i rekao da Radmila i ja moramo obavezno da dođemo u Beograd da se vidimo i porazgovaramo.

12.11.1989.

NEDELJA

Oko 1005 nazvao sam novinarku Večernjih novosti Svetislavu i rekao joj da sam juče prećutao namerno da joj saopštim podatke o merenju radioaktivnosti torijumnitrata od pre dve i po godine. Međutim pošto je u utorak Skupština Srbije na kojoj će biti reči o merenjima Nade Ajdačić a u interesu da joj pomognem rekao sam sve o merenju radioaktivnosti u Institutu istim onim aparatom koji je sada sklonjen. Citirao sam joj šta sam tada zapisao na strani 95 naše raportne knjige. Predložio sam joj da postavi pitanja ko je i gde sklonio navedeni torijumnitrat. Rekao sam joj i da su dva radnika instituta iz susednih prostorija umrli od raka ali da to ne mora da znači da su to bile posledice kontaminacije ovom radioaktivnošću. Dao sam joj i podatke u vezi sa kvarom anemometra na zgradi Instituta. Svetislava mi se zahvalila na ovim informacijama. Ja sam joj rekao da sam to hteo da sačuvam kada se digne frka u vezi merenja radioaktivnosti vode ali zbog predstojećeg zasedanja skupštine dajem sada ove podatke.

Oko 1100 zvao sam Vladu Ajdačića a njegova majka je rekla da je upravo otišao kod Nade Ajdačić ali nije znala da mi da broj telefona.

Zbog toga sam zvao novinarku Svetislavu i ona mi je dala broj. Tom prilikom mi je rekla da je razgovarala sa Radmilom Petrović i da je ona predložila da se uzmu uzorci koncentrata sa živom (bar sam ja tako razumeo). Svetislava je rekla da kažem Nadi da treba uzeti takve uzorke ali da to verovatno više nije moguće. Rekao sam da ja znam da su uzorci uzeti i deponovani ali da o tome ne mogu da govorim telefonom.

U 1120 zvao sam Nadu Ajdačić a tu su bili i Vlada Ajdačić i Dragan Jovanović. Prvo sam razgovarao sa Nadom, zatim sa Vladom i na kraju sa Draganom. Razgovor je tekao otprilike ovako:

Nada

Informisao sam je da sam u aprilu 87. izmerio u Institutu radioaktivnost torijumnitrata. Ona je rekla da je u martu te godine i ona registrovala povećanu radioaktivnost i mislila je da ja o tome govorim. Objasnio sam joj da ja nisam registrovao tu radioaktivnost već radioaktivnost hemikalije torijumnitrata u boci. Posle toga ona mi je dala Vladu.

Vlada

Njega sam pitao o poluperiodu raspadanja torijuma. Rekao mi je da torijum ima prirodnu radioaktivnost i da nastaje raspadanjem urana. Zatim sam mu objasnio kako zlotski vodovod ima dva kraka i da jedan od njih stiže u Bor a drugi u Borsko jezero iz koga tunelom i prirodnim padom stiže u RTB. Isto to sam objasnio i Nadi jer je ona pitala da li može da se iz rudnog tela „H“ zagadi Borsko jezero. Rekao sam da ne može zato što je jezero na većoj nadmorskoj visini. Ali zato jezero može da se zagadi od zlotske vode. Objasnio sam da je zlotsko područje i područje Dubašnice veoma interesantno zbog podzemnih voda i kanala. Takođe sam im rekao da su te veze i kanali bili predmet velikog broja istraživanja i o tome postoje mnogi radovi. Takođe sam rekao da mi je sumnjivo zašto RTB sada finansira projekat koji predviđa novi cevovod za ulivanje zlotskih voda u Borsko jezero. Zašto se na postojećem jednostavno ne ugrade jače pumpe i tako poveća protok ako je to u pitanju.

Nada mi je rekla da se čuvam jer su oni vukovi ali sam ja rekao da nema šta da izgubim jer sam sa svojom porodicom i onako osuđen na smrt. Spomenuo sam da sam bio suspendovan sa posla ali da me to nije uplašilo. Sada ako bi se desilo da me otpuste ja bih se iz Bora selio kao izbeglica sa transparentom na kome bi pisalo „selim se zbog genocida“.

Dragan

Pitao me je da li znam da li je Drnovšek prilikom posete Boru razgovarao nešto sa borskim rukovodstvom o ovim stvarima. Rekao sam da neznam ali da ću pokušati da saznam bar nešto. On je rekao da će i oni pokušati da nešto saznaju preko svojih kanala. Rekao sam mu da je to u redu ali da ima u vidu da se ovaj razgovor sigurno snima.

Oko 1150 ponovo sam zvao Nadu Ajdačić i rekao joj da sam podstaknut razgovorom o kontaminaciji iz marta 87 koju je ona registrovala u Beogradu, preturio naše knjige i našao da je 14.03.87. u drugoj smeni registrovano oko hiljadu puta veće zračenje – merenja vršena:

–          U 1600 3 x 1000 podeoka

–          1625 5 x 1000 podeoka

–          1640 3x 1000 podeoka

–          1645 7 x 1000 podeoka

15.03.87.

–          U 1600 8 x 1000 podeoka

–          1625 8 x 1000 podeoka

–          1630 8 x 1000 podeoka

–          1635 9 x 1000 podeoka

–          1645 8 x 1000 podeoka

16.03.87.

Do 1100 aparat je navodno bio na terenu – nema podataka.

27.07.87. aparat je bio na terenu i dati su podaci:

Fakultet: 12 zemljište 10 voda

Jezero: voda 6 imp. Vazduh 12, zemlj. 12

04.08.87. aparat na terenu nema podataka

07.09.87. aparat na terenu nema podataka.

Pri kraju ove sveske ima prešvrljani podaci:

15.03.87.

–          IV km. 1650 preko 10 x 1000

–          Jugopetrol 1655 preko 10 x 1000

–          Slatina 1700 preko 10 x 1000

–          Raskrsnica (Zagrađe) 1735 12 x 1000

–          Vrh Rgotskog brda 1756 9 x 1000

–          Most ispred Rgotine 1717 5 x 1000

–          Raskrsnica N – i ZA 1722 3 x 1000

–          Donja Bela Reka (peščar) 1746 2,5 x 100

14.03.87.

–          1745 4 – ut 7 x 1000                          rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1754 – Med. Centar 9 x 1000               rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1655 – Topovske šupe 8 x 1000            rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1741 – 1705 iznad banje 4,5 x 1000        rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1707 Dom odmora u Banji 6 x 1000       rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1712 Banja 3 x 1000                           rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1740 banja 4 x 1000                           rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1720 Dečje 2 x 1000                           rukopis Đorđa Mihajlovića

–          1730 hotel jezero 1 x 1000                   rukopis Đorđa Mihajlovića

Na str. 91 raportne knjige sa datumom 16.03.87 stoji naredba šefa  „Zračenje meriti svakog sata!“

Navedeni podaci su i tada pravdani navodnim kvarom instrumenta.

Oko 710 otišao sam u Medicinski centar kod dr Savice. Podneo sam joj izveštaj o razgovoru sa Nadom i Vladom Ajdačić i rekao da me je Dragan Jovanović zamolio da saznam ako je moguće o čemu su razgovarali rukovodioci RTB.a i dr Janez Drnovšek. Ona je rekla da je nabavila časopis Zdravlje i ekologija u kome ima nekih podataka i to naučno obrađenih. Rekla je da će dati Peri obeležene stranice za kopiranje. Ja sam joj predao fotokopije tekstova iz NIN-a i Večernjih novosti. Ispričao sam joj i seriju tekstova iz Intervjua o 16 žena Josipa broza a ona se iznenadila da je takvo nešto objavljeno.

Na povratku svratio sam da potražim dr Ljiljanu Kožokaru da joj predam fotokopije tekstova iz NIN-a i Večernjih novosti. Pošto je nisam lično našao ostavio sam kod drugih lekara i sestara ove kopije i zamolio ih da joj to predaju.

U Institutu sam pokazao sveske o merenju radijacije Saši Božiću, Ljubi Veljkoviću, Mićić Miliji, Miri Božić i drugima.

Saši Božiću sam pokazao i primedbu o merenju radioaktivnosti 21.04.87. torijumnitrata i predložio sam mu da se SUP zaineresuje gde je odnet taj radioaktivni materijal. Pitao sam ga kako bih mogao da dođem do podataka o tome šta je on kao inspektor protivpožarne zaštite nalagao rešenjima pojedinim nadležnima da bolje štite životnu sredinu od zagađenja. Obećao je da će pokušati nešto.

Oko 1700 zvao me Gornjaković Radivoje da se žali da u Kolektivu piše da protiv njega i Petra Jovanovića nadležni iz RTB-a hoće da podnesu krivične prijave. Rekao sam mu da se ne sekira jer to manguparija pokušava da ga uplaši i natera da smanji aktivnost kao član izvršnog odbora ekološkog pokreta.

Oko 1730 bio je Pera Jovanović i razgovarali smo o situaciji u vezi izbora. Složili smo se da nema demokratije bez višepartijskog sistema. Rekao sam mu da ja juče nisam hteo da glasam i pokazao mu svoj glasački listić za biračko mesto br. II pod rednim brojem 466 sa mestom glasanja u mesnoj zajednici Novo Selište.

Razgovarali smo o hoštapleraju Josipa Broza opisanom u novinama.

14.11.1989.

UTORAK

Danas je u Večernjim novostima objavljen članak pod naslovom „Hangari bez dna“ u kome je opisana čudna okolnost da se u ovim hangarima u Vinči više od 40 god. Deponuje nuklearni otpad a da hangari nisu postali tesni zbog toga. U članku se još iznosi sumnja da je rukovodstvo Vinče umešano u zataškavanje istine oko merenja radioaktivnosti u Srbiji. Izgleda da je neprincipijelna koalicija ili u ovom slučaju kao nuklearna mafija organizovala genocid nad srpskim stanovništvom pri čemu je izvršena blokada merenja i davanja podataka o tome u javnosti, Naime ako Vinča kaže da nema radioaktivnosti nema ko drugi da to opovrgne jer takav ne postoji. Rezultati koje drugi izmere ili prikažu odmah se dovode u sumnju a ljudi koji to iznose izloženi su neviđenom progonu i maltretiranju.

Dao sam jednu kopiju Savi Lukiću kada smo se sreli a on mi čestitao za datu izjavu u NIN-u i tražio mi telefonske brojeve Nade i Vlade Ajdačić kao i Dragana Jovanovića.

Posle ovog blic razgovora odneo sam fotokopiran članak iz Intervjua o ljubavnim avanturama Josipa Broza dr Savici. U razgovoru u poverenju rekla mi je da ovih dana njena “ veza “ putuje u Nemačku gde će obavestiti „zelene“ o situaciji u Boru. Rekla je da ćemo od njih dobiti opremu za merenje i drugu pomoć. Takođe mi je rekla da su u Bugarskoj oni pomogli svrgavanje sa vlasti Todora Živkova. Takođe mi je rekla da ništa ne brinem o svojoj sudbini jer se preko štampe zna i van SFRJ za našu borbu protiv genocida. Ponovo me upozorila da ćutim i nikome o tome ne pričam. Rekao sam joj da za to ne brine jer ja znam kada treba da ćutim. Dala mi je da joj fotokopiram govor koji je održala na mitingu jer treba da ga pošalje „zelenima“. Rekla je takođe da treba da smirimo malo mocije i da radimo na prikupljanju podataka. Kaže da je Peri dala da fotokopira časopis „Zdravlje i ekologija“. Meni je dala da pregledam časopis „Timočki medicinski glasnik“ br. 3-4/86.

U razgovoru obavestio sam je da me je šef Novica ubeđivao ponovo da je aparat bio neispravan i da sam dao pogrešne podatke. Rekao sam mu da suština nije u tome koliko je to tačno jedinica odnosno kako se one računaju već da je suština u tome da su merenja pokazala da je radioaktivnost u takvim jedinicama duplo veća u vodi za piće iz Zlotskog vodovoda nego što je radioaktivnost Kriveljskog vodovoda ili vazduha i tla. Koliko je to jedinica u mikrorengenima ili bekerelima ja to neznam niti znam da li je to u granicama dozvoljenosti ili ne. Smatram da ova merenja koja sam vršio mogu samo da budu povod za preciznija merenja boljom opremom i od strane stručnjaka. Šef mi je ponovo zamerio što sam merenja vršio van Instituta. Rekao sam mu da smatram da je aparat nama bio stavljen na raspolaganje radi korišćenja u interesu šire društvene zajednice radi zaštite stanovništva. Ukoliko on smatra da sam ja prekršio neki zakon rekao sam da mi napiše prijavu. Ja sam smatrao da radioaktivna merenja ne mogu biti samo stvar Instituta i zato sam o rezultatima izvestio javnost. Ovo pogotovu kada su aparat i podaci sklonjeni. Ne želim da se upuštam u razloge takvog postupanja u ovoj situaciji kada i drugi koji su izmerili radioaktivnost doživljavaju slične stvari. Podsetio sam ga da je u vreme od 14-15 marta 87. istim aparatom merena povećana doza radioaktivnosti u Boru i okolini i da je i tada dato objašnjenje da je aparat u kvaru. Rekao sam mu da je par dana posle tih merenja u Boru u Beogradu takođe izmereno povećanje radioaktivnosti. Posle ovoga šef je otišao bez reči.

Sa dr Savicom sam još razgovarao o tome da je Pera obezbedio uzimanje uzoraka koncentrata sa živom i da Nada odnosno Svetislava  Stojanović traže da im te uzorke dostavimo radi analize. Rekao sam dr Savici da ću možda ja zbog toga da odem do Beograda jer su inače i Nada i Vlada Ajdačić to predložili kada smo razgovarali telefonom.

U 1500 sam slušao vesti na radiju. Rekli su da je stvar sa radioaktivnošću zataškana. Znači pobornici genocida su još jednom pobedili.

Pola sata nakon ovih vesti Bor je nadletao avion sa Borskog aerodroma. To me nije iznenadilo jer je to inače praksa borske mafije da kada uspe da sprovede svoje zločine i zataška ih onda to proslavlja između ostalog i na ovaj način demonstrirajući svoju silu.

Verovatno će ova pobeda mafije izazvati njeno još bezobzirnije ponašanje i primenu sile u raznim oblastima njenog delovanja.

To još jednom dokazuje da su komunizam i komunisti najveća opasnost ljudskoj civilizaciji od momenta njenog postojanja pa do danas. Pretpostavljam da ni jedno varvarsko pleme u svojoj istoriji nije više ubilo niti uništilo ljude, ljudsko dostojanstvo, ponos, istoriju i stvaralački duh koliko su to učinili „velikani“ komunističke okupacije kao što su bili: Lenjin, Staljin, Josip Broz, Čaušesku, Todor Živkov, Mao Ce Tung i ostali. Ta njihova pustošenja ogledaju se u bedi i eksploataciji naroda sa kojim su po svom ćefu radili šta su hteli.. Ubijali su koga su hteli, pljačkali su koga su hteli, proganjali su koga su hteli i td. Samo je Staljin ubio oko 20 miliona ljudi. Za to vreme kapitalističke zemlje su na svojim prostorima izgradile demokratske države i stvorile ekonomski prosperitet i blagostanje svojim narodima.

Naslednici Josipa Broza u SFRJ nastavili su da se dosledno ponašaju kako ih je „veliki vođa“ godinama učio i davao im lični primer.

Zbog ove činjenice očigledno je da komunistička mafija, bez obzira na lične međusobne razmirice nema namere da u SFRJ uvede demokratiju i svoju vlast prepusti narodu. Poslednji izbori to potvrđuju jer su opet na sve važne funkcije izabrani članovi SK. Demagogija o tobožnjoj demokratiji kroz izbor jednog kandidata od više njih ali obavezno iz njihovih redova za mene nije nikakva demokratija. Ni jedan od njih nije se javnosti predstavio svojim programom rada. Njihovi programi rada i dalje će se svoditi na svađanje naroda i radničke klase i njihovoj bezobzirnoj eksploataciji izlažuči ih sve većoj bedi i okrivljujući druge sredine za to.

Iz takvog stanja stvari proizilazi zaključak da je jedino rešenje ponovo pokušati odlazak tj. Iseljenje iz SFRJ radi otvaranja perspektive za decu.

Oko 1740 zvao sam Nadu Ajdačić ali nije bila kući. U toku večeri nekoliko puta sam pokušavao ali bez uspeha.

Posle toga pokušao sam da nađem Vladu Ajdačića. Njegova majka je rekla da nije tu i da misli da je kući. Rekla je da je sav izgubljen jer ga nisu pustili da uđe u Skupštinu Srbije.

Zatim sam zvao novinarku Svetislavu u redakciju. Rekli su da je otišla kući i dali mi njen broj. Kada sam je dobio rekao sam joj da sam zvao Nadu i Vladu Ajdačić ali ih nisam našao. Zamolio sam je da im prenese da im ja verujem i da nisu sami. Rekao sam joj da su borski rukovodioci izvodili nadletanje Bora avionom u par navrata i da to redovno izvode kada uspeju nešto da zataškaju. Takođe sam joj rekao da aerodrom vodi čovek koji je bio šef ekipe koja je napravila onaj kiper B-40 i za to dobila Oktobarsku nagradu Bora. Rekao sam joj da ja njima ništa ne verujem i da od 83 od kako sam vratio partijsku knjižicu više ne glasam za komuniste. Takođe sam rekao da je sramota da se oni busaju i prse sa demokratijom a Vladu nisu pustili u Skupštinu da kaže neku reč. Umesto toga tamo je društvo donelo odluku da traži njegovu i Nadinu odgovornost i tako unapred pripremili teren da ih sudovi osude. Ona je rekla da će uskoro doći u Bor i da će nam javiti kada bude dolazila. Rekao sam joj da reči podrške Ajdačićima uputi i od Radmile jer verujem da i ona misli kao i ja.

Posle ovog razgovora oko 1900 zvao sam Radmilu i rekao joj šta sam razgovarao sa Svetislavom. Ona se složila. Posle toga sam redom zvao ostale članove izvršnog odbora i svi su se složili da Ajdačićima u ime izvršnog odbora uputim reči podrške. Nažalost dugo nisam mogao da dobijem Svetislavu jer joj je telefon stalno bio zauzet.

Zato sam u međuvremenu zvao Tomu Džadžića i informisao ga da sam čuo da je zaključak za pokretanje odgovornosti protiv Ajdačićevih donet na zahtev delegata iz Bora Lepe Jovanović. Tom prilikom sam mu rekao da je Lepa Jovanović ona u čijoj je laboratoriji u Institutu za bakar bio godinama smešten onaj torijumnitrat čiju sam radioaktivnost registrovao 21.04.87. Toma je rekao da je sada zauzet ali da će to preneti Draganu Jovanoviću.

Oko 2200 zvao sam Nadu Ajdačić i rekao joj da joj naš izvršni odbor daje moralnu podršku da izdrži hajku kojom joj se preti. Rekao sam da ćemo prekosutra imati izvršni odbor i da ćemo joj uputiti i pismenu podršku. Razgovarali smo dosta dugo i pokušavao sam da toj ženi ulijem veru da nije sama u ovom trenutku jer njenu muku svi mi proživljavamo.

15.11.1989.

SREDA

Oko 720 bio sam u kopirnici i Zoran mi je rekao da je juče video pismo Paje Bugarskog NIN-u kome se loše govori o Ekološkom pokretu u smislu da je sastavljen od propalih direktora i polustručnjaka. Rekao sam Zokitu da mene ne zabrinjava kada nas takvi napadaju jer njihova taktika je prozirna i neargumentovana. Verovatno se drug koji piše takvo pismo osetio prozvanim povodom rezultata mojih merenja radioaktivnosti zato što je pri Institutu upravo on za to bio zadužen pa sada umesto da objasni zašto je „nestao“ aparat i zašto su sklonjeni podaci merenja pokušava da skrene sa teme. Isto tako taj drug Pavle Bugarski trebao bi da da objašnjenje zašto je 14 i 15 marta 87. aparat za merenje radioaktivnosti navodno opet bio u kvaru kada su merene oko 1000 puta veće doze radioaktivnosti. Takođe, bilo bi dobro da drug Bugarski objasni odakle je u Institut donešen onaj torijumnitrat i zašto je godinama stajao na neprikladnom mestu, kao i gde je smešten nakon što sam ja pokušao da uzmerim njegovu radioaktivnost.

Oko 840 nazvao sam Radmilu Petrović i ona mi je rekla da je sa Erom i Savom bila u studiju TV Bora i da je Era dao neku izjavu. Rekla mi je da je sačekam jer treba nešto važno da mi kaže.

Kada je došla oko 1015 zatekla me je kako slušam Radio Beograd. Naime bila je to neka emisija u kojoj je došlo do polemike između Vlade Ajdačića i Vukovića direktora Vinče. Ajdačić se prvo javio telefonom a zatim je došao u studio i Vukoviću pokazao neki snimak (pretpostavljam sa gamaspektrometra) i pred slušaocima diskutovao pojedine pikove registrovanih radionukleida. Stekao sam utisak da je Vuković posle ostao bez argumenata i davao samo paušalne tvrdnje. Zbog nedostatka vremena emisija je prekinuta uz objašnjenje da će biti nastavljena sutra u 1000 sa istom temom i istim akterima.

Oko 1120 otišao sam kod dr Savice da joj odnesem spisak i adrese članova izvršnog odbora ekološkog pokreta i kopiju njenog govora. Od nje sam saznao da odlično poznaje umrlog Jovana Čučulovića iz Instituta i da je uskoro trebala za njega da se uda. Izjavio sam joj saučešće jer nisam znao za tu njenu vezu. Ukratko sam joj rekao rekao sadržaj mog sinoćnjeg razgovora sa Nadom Ajdačić. Za emisiju u kojoj je jutros Era učestvovao bila je informisana. Pošto je bila u dubokoj žalosti nisam hteo da je više zamaram nikakvim razgovorom pa sam otišao. Dogovorili smo se da se ona večeras javi i kaže mi kada će biti sahrana i da li će moći da dođe sutra na sastanak izvršnog odbora.

U povratku iz medicinskog centra svratio sam do Mire Milutinović u Istra Kulu (livnicu) ali je nisam našao pošto je otišla na groblje.

Zaboravio sam da kažem zašto je Radmila Petrović tražila da se nađemo. Rekla mi je da je obezbedila da sutra na izvršni odbor dođe jedan čovek iz f-ke soli koji će dati izjavu o tome šta se tamo događa sa cijanidima. Ovu informaciju preneo sam i dr Savici kada sam bio kod nje. Ona je tražila da snimamo taj sastanak a ja sam rekao da ne mogu sam da finansiram kupovinu kaseta.

Kada sam stigao kući u poštanskom sandučetu zatekao sam obaveštenje br. II-00433/14.11.89. kojim se moj sin Bojan obaveštava da nije dobio stipendiju. Pouzdano znam da je odbijen namerno jer je drug iz njegovog razreda dobio stipendiju.

Oko 1530 zvala me Mira Milutinović da me pita da li sam u današnjem Ekspresu video članak o podacima Svetlane Bjelogrlić. Rekao sam da sam čuo da ima nešto ali nisam još stigao da pogledam. Pošto sam pogledao taj članak nazvao sam Miru da joj kažem da je Ekspresu netačan podatak da je Svetlana Bjelogrlić vršila ispitivanja radioaktivnosti vode već ona ima samo te rezultate po službenoj dužnosti jer je takva ispitivanja naručio Savović Veselin a ona pošto radi kod njega došla je do tih podataka.

Oko 2000 zvala me Radmila Petrović da me pita da li imam broj Jelke Miljković pošto ona ide u Niš na neku terapiju pa bi usput posetila i Jelku.

Rekao sam da nemam njen broj i dao joj broj Svetislave Stojanović novinarke Večernjih novosti jer sam pretpostavljao da ona ima i broj Jelkin pošto je pisala o njenom delegatskom pitanju u Skupštini Srbije.

Inače tokom dana na vestima sam čuo da je RTB rešio da tuži sve one koji iznose nešto o radioaktivnosti i to dovode u vezu sa njima.

16.11.1989.

ČETVRTAK

Oko 745 bio sam kod Save Lukića. Hteo sam da se dogovorimo oko podrške Ajdačićima večeras na izvršnom odboru. Međutim nisam mogao ništa o tome da govorim sa njim zbog prisustva Vlahovića koji je tvrdio da je radijacija korisna jer menja genetsko nasleđe u pozitivnom smislu. Rekao sam mu da mi nije poznato da je to naučno dokazano a i da jeste ja ne pristajem da budem ničije zamorče dobrovoljno i svesno. To što neko silom eksperimentiše sa nama samo govori o uslovima pod kojima mi živimo. Za vreme ove rasprave desio se slučaj koji je raspravu prekinuo. Naime na trotoaru uz glavnu ulicu ispred meteorološke stanice pao je jedan čovek sa svim znacima epilepsije (ritanje i lupanje glave o beton). Za vreme ovog događaja mi smo se nalazili na drugom spratu zgrade Metalurgije a oko njega se već sakupilo oko pet-šest ljudi. Ubrzo su naišla i kola saobraćajne milicije i pokušali su da ga stave u kola ali nisu uspeli. Javili su kolima hitne pomoći koja su ubrzo naišla i odvezla čoveka.

Ovaj slučaj je izazvao komentare Vlahovića koji je počeo da priča kako je ranije bilo više epileptičara nego sada. Znajući od ranije njegova shvatanja da u principu na sve stvari gleda optimistički nisam hteo da prisustvujem njegovim „predavanjima“ pa sam izašao.

Iz Instituta sam otišao u Medicinski centar pošto sam se prethodno dogovorio sa ženom da se tamo nađemo da bih je odveo na pregled kod dr Savice.

Oko 810 otišli smo žena i ja kod dr Savice. Ona je pregledala i rekla da mora da snimi vrat i operiše vene. Malo smo razgovarali o našim ekološkim problemima. Ona je rekla da nam je predavanje Berislava Ristića nanelo velike štete jer se kroz sredstva informisanja daju izjave kako je njegovo predavanje pokazalo da živa nije štetna već je u manjim dozama i lekovita. Takvo predavanje je pokazalo da je interes građana opao za ekološki pokret.

Rekao sam da nama jedino ostaje da potražimo drugo mesto za život i da sam ja to do sada dva puta bezuspešno pokušao u Kanadu i Švedsku. Dr Savica je rekla da ostaje da se nadamo da će nam to uspeti i da treba i dalje radimo na tome.

Posle razgovora sa dr Savicom dok smo sa ženom čekali za uput za snimanje rekao sam ženi da ču podneti zahtev za izdavanje pasoša ukoliko mi ga daju. Ona je rekla da ne vidi razloga da mi ne izdaju pasoš. Ja sam rekao da se bojim da mi neće izdati pasoš zato što znaju da ja želim da svojoj porodici nađem bolje uslove za život u nekoj stranoj zemlji. Uostalom mo+da ću već sutra podneti zahtev za to.

Od 1000-1100 slušao sam „Magazin 439“ radio Beograda o radijaciji. Snimio sam najveći deo emisije. Smatram da je ona veliki doprinos demokratizaciji društva jer se pokazalo da nema demokratije bez javnosti i bez stručnog rada svakoga u svojoj oblasti. Jedna slušateljka je iznela činjenicu da je Šuvar Stipe program školstva radio po partijskom zadatku nakon što je pre toga dva puta to odbijao jer nije bio stručan za to. Svi znamo da je taj program bio poguban za sistem školovanja.

U 1420 zvala me je dr Savica da mi kaže da ima jedno mesto u kolima da odemo zajedno na sahranu Jovana Čučulovića radnika Instituta za bakar. Sahrana je bila velika. Usput sam čuo od Savice da je danas umro jedan mladić od 24 god. Zbog posledica silovanja od strane četvorice bitangi. Jedva sam mogao da poverujem da živim u takvom gradu i takvom vremenu gde su moguće takve stvari. Na sahranu su došli mnogi ljudi a dr Čedomir Knežević je držao govor. Majci pokojnog Jovana je pripala muka pa smo joj ukazali prvu pomoć.

Oko 1540 vratio sam se sa sahrane i zatekao ženu kako razgovara sa Radmilom Petrović. Radmila je ustvari tražila mene. Dogovorili smo se da ona ponese kasetofon i trake za snimanjea na večerašnju sednicu izvršnog odbora Ekološkog pokreta.

U 1800 održana je sednica i njen tok tekao je po sledećem dnevnom redu:

I        Analiza ekološkog mitinga

II       Ocena predavanja o živi

III      Ostvarivanje programa na dalje

IV       Razno.

U okviru analize ekološkog mitinga diskusije su bile u smislu davanja podrške Peri Jovanoviću i Radivoju Gornjakoviću za ono što su rekli na mitingu a zašta ih Socijalistički savez tj. Njegovo rukovodstvo napada i ograđuje se od njihovih govora i čak traže da oni ne mogu biti članovi socijalističkog saveza a posredno ni članovi ek. Pokreta tj. U njegovom rukovodstvu i da protiv njih treba da se pokrene krivična odgovornost.

Pošto suPera Jovanović i Radivoje gornjaković rezimirali svoja istupanja na mitingu za reč se javio Sava Lukić i predložio da im damo podršku za njihovo istupanje. Rekao je da se tu radi o poltronisanju političkih struktura rukovodstvu RTB-a.

Posle Save Lukića javio sam se za reč i rekao sledeće:

Hteo bih da podsetim samo na jedan raniji događaj koji je soc. Savez rekao odnosno njegovi predstavnici a koliko sam pročitao u štampi to je ispala jedna notorna laž. To je u vezi izgorlog elektrofiltera u Topionici da su tuženi Japanci na mećunarodnom sudu i da su kao krivci za to osuđeni da RTB-u isplate štetu u visini 500000 dolara što se kasnije pokazalo netačnim. Rekao sam da je danas u emisiji „Magazin 439“ jedna slušateljka iznela primer uticaja partije na čkolski sistem preko Stipe Šuvara koji je rekao da nije bio stručan za reformu školstva ali je to morao da uradi po partijskom zadatku kako je znao i umeo a kako je to ispalo svi znamo. Smatrao sam da je taj primer i primer sa davanjem lažnog saopštenja o naknadi štete za upropašćeni elektrofilter od strane ljudi iz partija preko organa DPZ dovoljan razlog da se ne veruje njihovim saopštenjima i akcijama jer su iste usmerene na nas sa ciljem zataškavanja istine metodom zastrašivanja i gušenja prava na informisanje, izražavanja misli i presijom na sudske organe da nas u suprotnosti sa ustavom i zakonom spreče u iznošenju istine.

Povodom druge tačke dnevnog reda rekao sam da smatram da predavanje o živi koje je održao Berko nije po meni ispalo uspešno zato što je bilo u f-ji propagande RTB-a da prerada koncentrata sa živom nije bila opasna po zdravlje a zbog kontradiktornih činjenica iz Berkovog izlaganja ispalo je da je živa čak i lekovita. Rekao sam da smo mi članovi komisije za pripremu ovog predavanja pripremu vršili u strogoj koordinaciji sa Predsednicom pokreta i da smo predavanje hteli da odložimo zato što nismo uspeli da anganžujemo predavača koji bi o ovom problemu govorio sa medicinskog stanovišta zbog čega je RTB-u pružena šansa koja je i iskorišćena u propagandne svrhe. Odgovorio sam Savi Lukiću da u toku organizacije predavanja nije bilo nikakvog mućenja sa naše strane kako je on rekao jer smo mi bili bolje upućeni u situaciju od njega što se posle pokazalo kao tačno.

Na sastanku smo se složili da svima kojima je RTB uputio javne pretnje damo podržku a da RTB-u uputimo kritiku za njegovo osiono ponašanje.

Uostalom najveći deo sednice je snimljen i sa snimka se može tačno videti ko je šta rekao. Kao zaključak može se smatrati da je sastanak pokazao totalnu opredeljenost prisutnih za borbu za zdravu životnu sredinu kao i rešenostt da se u toj borbi istraje po svaku cenu jer je to pitanje od koga direktno zavisi budućnost naše dece.

Posle sednice Mira Milutinović je svratila na kafu pa sam joj pustio da čuje snimak današnjeg „magazina 439“ a zatim smo preslušali i traku sa večerašnje sednice.

17.11.1989.

PETAK

U 1115 zvao me Gornjaković da mi kaže da treba hitno poslati „kolektiv“ nekom novinaru iz Radio-televizije Beograd kako bi oni videli šta su ovi iz RTB-a i Socijalističkog saveza zapretili njemu i Peri a i svima nama iz Ekološkog pokreta. Rekao sam mu da ću zvati Savu Lukića da mu to kažem. Zvao sam Savu odmah u Institutu ali nisam ga našao. Ostavio sam preko Vlahovića poruku da mi se javi kada dođe.

Kasnije me Gornjaković ponovo zvao i rekao mi da je on poslao kolektiv.

Oko 1920 zvao sam Eru i pitao ga da li su on i Sava poslali štampi naše odluke u vezi sa pretnjama RTB-a u pogledu krivičnog gonjenja protiv onih što iznose podatke o genocidu. Rekao je da nisu ništa uradili i da će poslati u ponedeljak. Rekao je da sutra ide za Beograd privatnim poslom. Ja sam mu dao brojeve telefona Svetislave Stojanović iz Večernjih novosti i rekao mu da njoj da naše odluke od sinoć onako kako ih je on predložio a mi usvojili.

Oko 2000 javila se Savica Petrović i rekla da sutra treba hitno da odnesemo uzorke onog koncentrata sa živom za Beograd. Rekao sam da Pera to zna gde se nalazi i obećao sam da ću mu odmah reći da to uzme ako je moguće. Dogovorili smo se da se nađemo sutra posle 1000 kod nje.

Odmah posle ovog razgovora zvao sam Peru i rekao mu za uzorke. Obećao je da će pokušati ali misli da je kasno i da neće moći za sutra da to obezbedi. Rekao sam mu da da sve od sebe jer je stvar hitna i da mi javi šta je učinio.

Nakon pola sata Pera mi je javio da za sada nema ništa od uzoraka jer čovek iz Jugoinspekta traži da mu neko to zvanično zatraži i da mu se da vreme da ih donese. Rekao sam da dr Savica može da mu potpiše zahtev u ime Ekološkog pokreta ali da vreme ne zavisi od nas jer je Nada Ajdačić tražila uzorke da joj se dostave sutra u Beograd. Rekao sam mu da ovo javi i dr Savici.

18.11.1989.

SUBOTA

Oko 1000 zvao sam Peru Jovanovića i rekao mu da ću doći do njega da odemo zajedno do Savice. Usput sam svratio i kupio još 5 kasetofonskih traka.

Peru sam sreo ispred njegove zgrade i zajedno smo otišli do dr Savice. Pošto je nismo zatekli kući otišli smo do Ljube (onaj što je preksinoć predlagao da u Ekološkom pokretu izaberemo vođu-slušaj snimak sa sednice izvršnog odbora od 16.11.89.) Pošto ni njega nismo našli kući pošli smo u šetnju. Usput smo sreli Nadu Jonović i ona nam se požalila da je dobila rešenje da isprazni stan. Rekla je da je uložila žalbu i da je bila kod Šainovića. On joj je rekao da može samo da prolongira  za 15-tak dana izvršenje odluke suda i zvao je da se vrati da radi u Institut što je ona odbila.

Predložio sam joj da se obrati Skupštini Srbije i da navede da su joj posle rata oduzeli kuću u Beogradu i dodelili je zetu okupatora Di Franka tako da je ona u kasnijim sudskim sporovima izgubila sva prava. Sada joj oduzimaju i stan u Boru iako je 18,5 god. Radila u RTB-u. Predložio sam joj da obavezno kaže da takvo ponašanje doživljava kao progon iz zemlje i da zato mora da se pod pritiskom iseli kako zna i ume.

Posle susreta sa Nadom Jonović produžili smo Pera i ja šetnju i oko 1210 ponovo otišli kod dr Savice.

Pošto ona još nije stigla kući ušli smo unutra i sačekali je.

Ona nam je, kada je stigla, saopštila da ima zadatke za nas dvojicu.

Mene je zadužila da javim Nadi Ajdačić da njen najbolji saradnik iz Bora ima problema i da ne može sada da joj se javi ali da će joj se javiti čim bude mogao.

Pera je dobio zadatak da pribavi one uzorke koncentrata a takođe i uzorke prispelog uvoznog koncentrata kao i uzorke vode za piće i mulja iz Borske reke. Ustvari to ćemo morati zajedno da uzmemo pošto on ne zna kako se to radi.

Dr Savici sam ostavio snimak sa sednice izvršnog odbora da posluša pa će mi vratiti.

Više puta u toku večeri pokušao sam da dobijem Nadu Ajdačić ali nisam uspeo.

19.11.1989.

NEDELJA

Oko 1310 bio sam kod dr Savice i rekao sam joj da sam od Radmile Petrović saznao da je bila u Nišu i razgovarala sa Jelkom Miljković i da joj je ona rekla da je podatke o radioaktivnosti dobila iz RIV-a. Takođe je tamo dobila i informaciju da je Svetlana Bjelogrlić vršila istraživanja voda nezavisno od Nade Ajdačić. Ustvari za ovu grešku kriva je sama Svetlana koja je izveštaj Nade Ajdačić dopunila svojim komentarima i potpisala tako da se stekao utisak da je to njen rad. Rekao sam takođe da Radmila predlaže da se nađemo nas nekoliko koji smo potegli ova pitanja. Obavestio sam je da će Radmila dobiti podatke ali da će proći još koji dan.

Dr Savica je stavila primedbu na diskusiju Ljube, koji je tražio da izaberemo vođu na zadnjoj sednici izvršnog odbora. Posebno joj se nije sviđalo što nas je uporedio sa čoporom. Smatrala je da je on jedan od provokatora i da smo trebali da ga isteramo. Ja sam joj rekao da ja ne znam da li je on provokator ili član izvršnog odbora jer mnogi članovi ne dolazena sastanke pa ih sve i ne poznajem. Rekao sam da nisam bio siguran da je on provokator već sam imao utisak da je njegova diskusija dobronamerna. Za vreme moje posete javljao se Pera Jovanović i dr Savica mu je naložila da sa Savom i Erom pripreme i zakažu skupštinu ekološkog pokreta povodom teške nesreće u jami „Morava“ u Aleksinačkim rudnicima.

Oko 1530 nazvao sam Peru i rekao mu da navrati do mene na poslu ako ide u šetnju. Posle toga razgovarao sam sa Gornjakovićem i rekao mu da ako ga tuže na sudu spomene da mu nisu dali na mitingu da kaže kako su svojevremeno ogradili železničku stanicu visokom ogradom kako se ne bi video RTB sa te ružne strane prilikom prolaska Tita kroz Bor.

Oko 1730 pošao sam na večeru pa sam svratio do Pere i informisao ga o razgovoru sa Radmilom i dr Savicom. Rekao je da Ljuba nije naš neprijatelj i da je on dobronameran.

U 2005 nazvao sam novinarku Večernjih novosti Svetislavu Stojanović i obavestio je o kampanji RTB-a i pretnjama da će tužiti svakoga ko nešto kaže o nuklearnom otpadu i zagađivanju njime. Informisao sam je i o tome da oni prete i nama i našim članovima Peri Jovanović i Radivoju Gornjakoviću. Rekao sam joj da je u Kolektivu objavljen članak o Brestovačkoj reci kao kolektoru za otpadne vode jer se one ne prečišćavaju pa Brestovcu preti zaraza. Razgovarali smo i o tome kako Radmili Petrović ne daju da nastavi istraživanja u vezi valorizacije jalovine jer ih to diskredituje kao loše stručnjake. Zamolio sam je da Nadi Ajdačić prenese poruku da će joj se saradnik iz Bora javiti čim bude mogao. Rekao sam da ja nisam našao ni juče ni danas Nadu kući a ni Vladu takođe (večeras). Razgovarali smo i o radio emisiji sa Vladom Ajdačićem i Vukovićem i rekao joj da imam taj snimak i da ću joj pustiti da čuje kada dođe u Bor. Obećala je da će to uskoro biti. Obećao sam joj dosta interesantnih tema o Boru i informisao je da se jedan krak Zlotskog vodovoda uliva u Borsko jezero i da po mojoj teoriji radioaktivnost u Borskoj reci možda potiče od upotrebe radioaktivne vode u pogonima RTB-a iz jezera. Ona se raspitivala da li Zlotska reka izvire kod Zlotske pećine i slično. Objasnio sam joj da je taj teren izrazito porozan i da ima mnogo pukotina i podzemnih kanala o čemu ima i dosta naučnih radova. Ona je rekla da je najopasniji vid zagađenja nuklearnim otpadom ako on dospe u vodu za piće. Izgleda da se to i desilo (rekao sam) jer ja više verujem instrumentu kojim sam izmerio radioaktivnost nego blanko demantijima rukovodećih ljudi u Boru i Srbiji. Ponovio sam joj izjavu da ja komunistima od 83 godine ništa ne verujem i da uopšte ne idem da glasam zato što su svi predloženi kandidati članovi SK. Rekla je da će me ovaj razgovor dosta koštati a ja sam joj odgovorio da to plaća firma čiji se direktor učlanio u ekološki pokret. Na kraju rekla je da će mi se obavezno javiti kad bude dolazila u Bor a ja sam joj rekao da potraži Mićić Miliju da joj kaže tekst podrške Jelki Miljković, Nadi Ajdačić i svima onima koji su doprineli upoznavanju javnosti.

20.11.1989.

PONEDELJAK

Oko 910 zvao sam Radmilu Petrović i rekao joj da sam sinoć razgovarao sa Svetislavom i da sam joj predložio da nešto napiše u vezi njenih istraživanja sa staklo-keramičkim materijalima dobijenim od Borske i Prahovske jalovine. Razgovarali smo o kadrovskoj politici antisrpske koalicije u Boru. Obavestio sam je da ćemo ovih dana imati Skupštinu ekološkog pokreta. Ona mi je rekla da će sutra dobiti materijal od Jelke Miljković. Dogovorili smo se da se oko 1300 nađemo u Institutu.

U 1210 bio sam kod dr Savice na poslu. Požalila se da ima kijavicu. Rekao sam joj da sam razgovarao sa Svetislavom. Dr Savica je obećala da će mi javiti da li ćemo popodne imati sastanak.

Oko 1300 bio sam u Institutu i video se sa Radmilom Petrović, Savom Lukićem i Mićić Milijom.

Radmila mi je pričala o razgovoru sa Jelkom Miljković i rekla mi da joj se javim.

Savi Lukiću sam rekao da je dobroa njegova ideja o sazivanju Kongresa ekologa. Rekao sam da bi na tom Kongresu a možda i ranije trebalo iskoristiti priliku i proglasiti 4 jun za dan ekološkog pokreta Srbije u znak sećanja na poginule demonstrante u ekološkim demonstracijama od 1935 god. Smatram da ni jedan ekološki pokret u Srbiji i Jugoslaviji nema takvu istoriju i tradiciju kao naš i da mi tu tradiciju treba da nastavimo i izvučemo iz zaborava. Sava se složio sa ovom mojom idejom i pitao me da li je to sigurno da se desile te demonstracije. Rekao sam mu da ja imam knjigu o tome i on me zamolio da mu donesem da to pogleda.

Sa Erom smo razgovarali o tome kako da formulišemo našu odluku o podršci Nadi Ajdačić, Jelki Miljković i Svetislavi Stojanović. Dogovorili smo se, na Radmilin predlog, da to ostavimo za sutra i da se pozovemo na argumente iz materijala koji ona očekuje da sutra dobije poštom od Jelke Miljković.

Popodne sam zvao Radivoja Gornjakovića i on je rekao da je razgovarao sa nekim svojim poznanikom advokatom i da mu je ovaj rekao da RTB nema šanse da dobije spor ako bi ga tužio. Radivoje je rekao da će čekati 15-tak dana i ako RTB ne tuži njega on će tužiti njih. Rekao sam mu da će ga to koštati i para i živaca ali on je ostao pri svome.

U 1800 na zakazani sastanak povodom nesreće u rudniku u Aleksincu došli smo samo dr Savica, Pera Jovanović, Ljuba Veljković i ja.

Očigledno je da se nešto čudno dešava u pokretu jer se članovi izvršnog odbora sve više osipaju i gledaju svoja posla. Svi mi koji smo došli bili smo razočarani ovakvim ponašanjem.

Oko 1905 zvao sam Eru i pitao ga zašto nije došao. Rekao je da nije mogao zato što ima gosta ali je obavestio Peru da nam prenese. Za Savu nije znao zašto nije došao.

Posle razgovora sa Erom zvao sam Jelku Miljković (oko 1920). Rekla mi je da je trenutno zauzeta jer ima neki čas (verovatno sprema nekog đaka). Dogovorili smo se da je pozovem oko 2000.

Kada sam pozvao Jelku oko 2000 javila se njena ćerka i rekla da je Jelka negde u komšiluku i da zovem kasnije.

Oko 2005 zvao sam Svetislavu i razgovarali smo o nesreći u rudniku Aleksinac i ponašanju rukovodstva u organizaciji bezbednosti na radu. Pričali smo i o arogantnom ponašanju rukovodstva RTB-a. Rekao sam joj da Gornjaković namerava da ih tuži ako oni ne tuže njega.

Oko 2030 ponovo sam zvao Jelku Miljković ali njena ćerka mi je rekla da su upravo stigla kola po nju i da je negde otišla.

Posle toga zvao sam Radmilu Petrović i pitao je zašto nije došla na sastanak. Rekla je da nije mogla. Obećala je da će ujutro otići u poštu da vidi da li joj je stigao materijal koji očekuje. Rekla je da će me o tome obavestiti ujutru. Dogovorili smo se da ako Era i Sava budu odugovlačili sa slanjem naše poruke sredstvima informisanja uradimo to nas dvoje na osnovu snimka sa one sednice izvršnog odbora kada smo doneli tu odluku.

21.11.1989.

UTORAK

Oko 1200 zvala me Radmila Petrović iz Instituta i rekla je da je kod nje i Mira Milutinović.

Radmila mi je rekla da je iz poverljivih izvora saznala da je RTB tužio mene i nju. Nju zato što je rekla da je vraćeno radioaktivno srebro – traže da ona dokaže da je bilo radioaktivno. Mene zato što sam nestručno merio radioaktivnost. Rekao sam da nema potrebe da se oko toga uzbuđujemo i da o tome raspravljamo dok ne vidimo optužni predlog.

Mira Milutinović mi je rekla da je bila u Zaječaru i da je čula od tamošnjeg predsednika ekološkog pokreta da je naša predsednica podnela ostavku. Rekao sam joj da je tačno da je dr Savica podnosila ostavku Izvršnom odboru ali da to nije bilo usvojeno.

Oko 1440 zvala me je dr Savica i rekla mi da sastavim pitanja za radioemisiju u 1600 za kandidate za Predsednika Opštine. Rekla je da je Pajić bio kod nje i rekao da je juče prisustvovao nekoj konferenciji u Socijalističkom savezu gde je postavljao neko pitanje u vezi zaštite životne sredine ali su ga skoro isterali i ućutkali.

Oko 1520 zvao me Pajić i rekao skoro isto što i dr Savica. Rekao sam mu da ću ja sastaviti pitanje i da ću pokušati da se uključim u emisiju.

U 1630 postavio sam pitanje u emisiji za kandidate: Hoće li se zalagati ako budu izabrani za objavljivanje svih dosad prikupljenih zdravstvenih podataka o stanju zdravlja građana, broju smrtnosti, broju i vrsti invalidnosti, broju nesposobnih za JNA i razlozima svega toga. Nije postavljen drugi deo mog pitanja koje se odnosilo na to hoće li se ovi kandidati zalagati za utvrđivanje političke, materijalne i krivične odgovornosti onih koji su do sada sprečavali i sprečavaju da se sazna istina.

Novinar Radio Bora nije postavio celo moje pitanje jer je izostavio deo (da li će se kandidati zalagati za pokretanje odgovornosti za sve one koji sprečavaju da se sazna istina i hoće li se zalagati za otvaranje toksikološkog centra).

U toku emisije dr Janić je spomenuo radioaktivnost i nestručna merenja. Odmah sam reagovao i postavio pitanje:

Hoće li se kandidati zalagati da se objave rezultati istraživanja Nade Ajdačić i hoće li neko odgovarati zato što te rezultate drži u fioci a u javnosti se daju blanko izjave da nema radioaktivnosti tj. Ne iznose nikakvi naučno dokazani rezultati koji opovrgavaju nalaze Nade Ajdačić da u Borskoj reci ima prirodnih i veštačkih radionukleida.

Ovo pitanje nije uopšte postavljeno kandidatima što znači da je emisija o njihovom predstavljanju javnosti obična farsa i komunistička propaganda o navodnoj demokratiji i navodnom iznošenju programa.

Posle emisije nazvao sam dr Savicu i rekao joj da nisam zadovoljan emisijom, i da smatram da od tri zla (kandidata) treba izabrati najmanje a to je po mom mišljenju Diča njen direktor. Ona se nije složila sa time. Dogovorili smo se da se sutra obavezno vidimo.

Nakon razgovora sa Savicom oko 1830 razgovarao sam sa Radmilom Petrović. Dogovorili smo se da ako Sava i Era ne pošalju odluku izvršnog odbora u vezi podrške Nadi Ajdačić, Jelki Miljković i Svetislavi Stojanović da to učinimo nas dvoje. Rekla je da će mi se javiti ujutru.

Posle razgovora sa Radmilom skinuo sam sa trake diskusiju Erinu i spremio je za sutra. Pre toga pokušao sam da dobijem i Eru i Savu ali su im telefoni bili zauzeti. Kasnije sam uspeo da dobijem Savu Lukića i on je rekao da je pripremio našu odluku za slanje i da će je sutra poslati telegramom ili teleksom Instituta ako bude bilo moguće.

Za vreme razgovora sa Savom došao mi je kum Jovan Stojadinović i doneo časopis „Pogledi“ br. 53/20.11.89. u kome je objavljena zajednička poternica za Dražu Mihajlovića i Tita. U tekstovima je izneta činjenica da je poternica bila pocepana na dva dela i da je Komunistička propaganda koristila samo deo na kome je bio Tito dok je deo sa Dražom Mihajlovićem bio kriven. Takođe je isto rađeno sa posebnim poternicama njih dvojice.

Na poternici piše da je Tito bio skrnavitelj crkve, da je zločinac i da je zemlju bacio u najveću nesreću. Bio je Boljševički agent, lopov i drumski razbojnik i hoće da u zemlji organizuje sovjetsku republiku i uobrazio je da je on „pozvan za to“. Njegova „oslobodilačka akcija“ je oduzela imanje, dobra i šivote hiljadama ljudi. Porušene crkve i spaljena sela su tragovi kojima je on prošao. Njegove akcije poremetile su mir građana i seljaka oskrnavile kulturu i šivotinjski uništavale ljudske živote. Zato je on ucenjen na 100000 nemačkih maraka u zlatu.

Za Dražu Mihajlovića se kaže u poternici da je zločinac koji je bacio zemlju u najveću nesreću, da je otupeo od razvratnog života i uobrazio da je on „pozvan“ da „oslobodi“ narod. Kao engleski plaćenik ovaj smešni hvalisavac utirao je put boljševizmu i pomagao da se unište sva nacionalna dobra. Time je poremetio mir seljaka i građana, upropastio imanje, dobro pa i život hiljadama ljudi a zemlju bacio u bedu i nevolju. Stoga se ucenjuje na 100000 nemačkih maraka u zlatu.

Posle čitanja poternica igrao sam šah sa kumom a nakon toga razgovarali smo o Josipovim „vrlinama“.

22.11.1989.

SREDA

Oko 1000 otišao sam u Institut i kopirao moj predlog 14. Kongresu SKJ za raspuštanje SKJ i raspisivanje slobodnih i demokratskih parlamentarnih izbora. U kopirnici sam se našao sa Savom Lukićem koji je doneo da kopira materijal što ga je danas dobila Radmila Petrović iz Skupštine SR Srbije na osnovu dogovora sa Jelkom Miljković. Sava me obavestio da je teleksom poslata naša podržka Nadi Ajdačić i Miljenku Martiću i to preko Skupštine SR Srbije. Posle smo otišli kod Radmile gde smo razgovarali o njenoj situaciji. Prisutan je bio i Era a kasnije je naišao i Pera jovanović. Sava je napisao tekst posebne podrške za Jelku Miljković i dao mi da joj to pošaljem telegramom (naravno opet preko Skupštine Srbije). Sava je smatrao da ne treba u ovom trenutku da šaljem moj predlog za raspuštanje SKJ. Rekao sam da je to moj privatni stav koji nema veze sa mojim članstvom u rukovodstvu pokreta. Radmila je smatrala da sam to odlično uradio a bilo je i drugih koji su mi davali verbalnu podršku. Milisav Stanić je čak hteo da se pridruži u potpisu. Ja sam to odbio da se ne bi shvatilo da nešto organizujem.

Oko 1230 svratio sam u poštu i telegramom br. 54/22.11.89. poslao tekst podrške Jelki Miljković preko Skupštine SR Srbije koji glasi:

„Ekološki pokret „Dubašnica“ Bor Vam daje punu moralnu podršku i kao delegatu i kao čoveku za sve što ste izneli u javnost i na Skupštini SR Srbije.

Ujedno Vas obaveštavamo da smo na našim sednicama podržali svaki Vaš izveštaj i zahtev upućen RIV-u i legalnim republičkim organima i zato smo Vam posebno zahvalni.

Nemojte odustati niti se pokolebati jer smo mi sa Vama. Vaš glas je i naš glas“.

Ekološki pokret „Dubašnica“ Bor

Oko 1520 zvao sam novinarku Večernjih novosti i rekao joj da smo poslali podršku Nadi Ajdačić i Miljenku Martiću preko Skupštine Srbije i da smo primerak teksta poslali i redakciji Večernjih novosti. Rekla je da je dobila to i da je upravo predala napis za sutrašnji broj. Rekao sam joj da smo poslali i podršku Jelki Miljković i pročitao joj telegram. Dalje, obavestio sam je da smo dobili skupštinski materijal o radijaciji i to kompletan zajedno sa izveštajem Svetlane Bjelogrlić Poslovodnom odboru RTB-a. Takođe sam je obavestio da radimo na tome da u petak ceo izvršni odbor ekološkog pokreta dođe na Skupštinsku raspravu. Rekla je da je to dobro i obećala je svoju podršku u novinama kad god nam zatreba. Zahvalio sam se na dosadašnjoj i eventualnoj budućoj podršci.

Oko 1720 zvao sam dr Savicu i obavestio je o događajima u toku dana. Rekla mi je da je preporuka da glasamo za kandidata s fakulteta i pitala me da li me Pera nešto obavestio oko toga. Rekao sam da nije verovatno što zna da ja iz principa ne glasam za komuniste. Rekao sam joj da ja nisam glasao iz principa ni za Slobodana Miloševića ali mu dajem podršku i davao sam mu među prvima u Boru.

Posle ovog razgovora oko 1800 zvao sam Svetlanu Bjelogrlić i rekao joj da smo dobili materijal iz Skupštine Srbije a u njemu se nalazi njen izveštaj Poslovodnom odboru TIR-a. Iznenadila se da smo to uopšte dobili

takođe i kako je to dospelo do Skupštine Srbije. Obavestio sam je da sutra imamo sednicu izvršnog odbora i da bi bilo dobro da dođe. Pitala je da li ćemo je uzeti u zaštitu. Rekao sam da hoćemo i obavestio je da smo takvu podršku dali Nadi Ajdačić i Jelki Miljković. Odala je svojim strahovanjem da se boji posledica ali ja sam je uveravao da je to sada prošlost jer materijal nije više pod embargom već se sada masovno kopira po Boru i nema više svrhe da neko nju i Nadu Ajdačić drži u kućnom pritvoru. Pitala je da li smo razgovarali sa Nadom. Rekao sam joj da Nadu nismo našli ali da sam joj ja poručio da joj se Svetlana ne javlja zbog problema ali da će joj se javiti kada prođe gužva. Ona je rekla da je to u redu ali da se plaši jer joj deca kroz mrak dolaze kuči. Pokušao sam da je utešim da bi se odmah znalo ko direktno stoji iza bilo kakvih pritisaka i zastrašivanja. Naveo sam joj podatak da sam ja o borskoj mafiji napravio studiju i predao Naučnom veću Instituta za izbor u stručno zvanje. Rekao sam joj da ja više verujem instrumentu kojim sam izmerio radioaktivnost nego blanko demantijima rukovodstva RTB-a. Ona se onda setila da sam ja dao podatke NIN-u o radioaktivnosti vode za piće. Onda sam joj naveo primer iz 87 kada je 14 i 15 marta izmerena povećana radioaktivnost a to je pravdano takođe neispravnošću aparata. Na kraju još jednom sam je pozvao da sutra dođe na izvršni odbor. Rekla je da će videti.

Posle ovog razgovora zvala me Radmila Petrović i pitala s kim sam tako dugo razgovarao. Rekao sam sa kim i ukratko ispričao tok razgovora. Ona mi je rekla da joj je Savović obećao da će joj sutra dati izveštaj Nade Ajdačić o merenju u avgustu mesecu. Takođe je rekao da je preduzeo mere da Nadu Jonović ne izbace iz stana. Rekla je da me upravo zbog nade i zove jer se ne javlja. Obećao sam da ću pokušati da saznam zašto se ne javlja.

Odmah posle ovog razgovora nazvao sam Krajnović Milorada koji stanuje u prizemlju zgrade u kojoj je i Nada Jonović. Zamolio sam ga da skokne do nje i kaže joj da se javi Radmili ili meni.

Posle 10-tak minuta obavestio me da Nada nije u stanu ali su mu neka deca rekla da ih je ona pre pet minuta pitala da li im radi telefon. Ja sam na osnovu ovoga pretpostavio da ona telefonira negde iz komšiluka.

Pokušao sam da Radmili kažem to ali je njen telefon bio tauzet.

Nakon 5 min. Radmila se javila i rekla da se Nada javila. Dogovorili smo se da mi sutra ostavi primerak onog izveštaja nade Ajdačić ako ga dobije od Savovića.

23.11.1989.

ČETVRTAK

Oko 1000 zvao sam Savu Lukića u Institut i rekao mu da sam razgovarao sa Svetislavom i da je obećala u današnjim novostima da pusti članak. Pitao sam ga šta je urađeno po pitanju organizovanog odlaska sutra na Skupštinu Srbije i da li je Radmila donela materijal. Rekao je da neće izgleda biti ništa od organizovanog odlaska a Radmile još nema.

Oko 1300 bio sam u Institutu. Radmila je ispričala detalje oko svojih razgovora sa Svetlanom Bjelogrlić i Dunjićem oko pokušaja da dobije rezultate merenja Nade Ajdačić. Rekla je da su odbili da joj daju te rezultate.

Dnevnik za ovaj dan pišem sa zakašnjenjem pa je moguće da neke detalje i događaje ispustim.

U današnjem broju Večernjih novosti nije objavljen članak Svetislave Stojanović. U telefonskom razgovoru sa njom rekla je da nije njena krivica jer je ona predala rukopis.

Oko 1500 zvao sam Nadu Ajdačić. Neko je podigao slušalicu ali se nije javio. Posle toga zvao sam Vladu Ajdačića i rekao mu za ovaj detalj. Dogovorili smo se da mu se javim oko 2100 i kažem mu da li ćemo sutra doći u beograd na Skupštinu SR Srbije.

Oko 1720 otišao sam do dr Savice a zatim smo zajedno otišli na sastanak Izvršnog odbora. Usput mi je ispričala da je jedna žena fotoreporter iz Zaječara snimala dolaske kamiona sa nuklearnim otpadom u Kalnu i da je privođena i maltretirana od strane SUP-a. Sav materijal i slike su joj oduzeti i zaprećeno joj je da neće živa izaći iz zatvora ako joj se to ponovo desi.

Sednica izvršnog odbora je snimana. Mnogi članovi su se žalili na loša iskustva sa Mafijom. Ja sam rekao da sam čuo od jednog čoveka (Gojković Žarka) da je on lično video da je početkom septembra (nije se sećao tačnog datuma) u ulici Oktobarske revolucije i 3. oktobra vršena dekontaminacija.

Zaboravio sam da kažem da mi je Žarko to rekao danas oko 1650 kada je došao ispred Instituta i u njegovim kolima smo razgovarali u vezi njegovog krivičnog postupka protiv dr Čedomira Kneževića. Pitao me za pravni savet u vezi svedočenja tj. Izvođenja dokaznog postupka obzirom da je dr Čedomir Knežević uspeo da natera neke svedoke da promene sudske izjave. Savetovao sam mu da sutra na pretresu postavi pitanje tim svedocima koji je njihov iskaz lažan ovaj sada ili prethodni i da onda njih ganja za lažno svedočenje.

Posle sastanka izvršnog odbora dogovorili smo se međusobno da u Beograd sutra pođemo o svom trošku i to jedna grupa u sastavu:

Pajić Miroslav

Dragan Kostić

Ja

Petar Jovanović

Druga grupa sa dr Savicom, Savom Lukićem, Radmilom Petrović, Mićić Milijom i Ljubomirom Veljković trebala je da pokuša da u Institutu dobije putni nalog za sve nas i krene za Beograd i ako ne stigne na Skupštinu ode na predavanje dr Ninkovića u Institutu za fiziku u 1200 u Zemunu.

Ja sam preuzeo da o tome obavestim dr Ajdačića kao što smo se dogovorili. Pošto Pera jovanović nije mogao da uzme učešća jer nije mogao da obezbedi zamenu na poslu umesto njega pošla je Radmila Petrović. Ja sam dr Ajdačiću javio spisak prve i druge grupe i zamolio ga da sa Jelkom Miljković pokuša da obezbedi saglasnost da prisustvujemo raspravi u Skupštini.

Međusobno smo se dogovorili da krenemo ujutro u 400.

U razgovoru sa Pajićem obavestio me da je predsednik planinarskog društva Sava Tatomir dobio izliv krvi u mozak a da mu je par dana pre toga obijena vikendica i odneto skoro sve što je moglo da se nosi.

24.11.1989.

PETAK

U 345 zvao me Pajić da proveri da li sam se probudio. Dogovorili smo se da se zajedno sa Draganom nađemo u ul. 3. oktobar ispred prodavnice Zastava (autodelovi). Rekao sam mu da natoči vodu za piće što je on i učinio (Zlotski vodovod). Ja sam poneo uzorak vode iz Kriveljskog vodovoda.

Pošto smo svratili po Radmilu Petrović krenuli smo oko 415. Usput nam je Pajić saopštio da nema dovoljno goriva ali da će ga biti do benzinske pumpe na Rtnju.

Benzinska pumpa na Rtnju ( kod motela) nije radila pa smo na rizik krenuli dalje nadajući se da ćemo stići do Paraćina. Ispred Paraćina na oko 5 km nestalo nam je goriva pa smo zaustavili jedan kamion sa kojim sam ja krenuo do Paraćina za gorivo. Zahvaljujući srećnoj okolnosti da je šofer kamiona bio ranije vozač autotransportnog preduzeća iz Paraćina dao mi je uputstva kome da se obratim na autobuskoj stanici i tako sam za oko 40 minuta već bio nazad sa gorivom.

Usput sam dao kasete na preslušavanje na kojima sam snimio radioemisiju u kojoj su dr Vlada Ajdačić i dr Vuković imali „duel“.

U Beograd smo stigli ispred Skupštine Srbije oko 830. Pošto smo zakasnili obratili smo se službi obezbeđenja ali oni nisu hteli da nas puste da uđemo u salu gde se vodila rasprava.

Tražili su da kažemo kako se zovemo i kada su čuli rekli su da ne možemo ući. Ja sam im pokazao telegram podrške Jelki Miljković i onda je jedan iz službe obezbeđenja navodno otišao do nje da je pita da li možemo ući. Ubrzo se vratio i rekao da nam je Jelka poručila da čekamo pauzu pa će ona izaći. Uputio nas je da čekamo u čekaonici.

Pošto nam je bilo sumnjivo to što nam je rekao Pajić ga je pitao čime on garantuje da je bio do Jelke. Taj drug se zbog toga uvredio jer smo mu iskazali nepoverenje.

Posle toga Pajić je sa mojom dokumentacijom u vezi ranijeg obraćanja Skupštini Srbije ušao u kabinet kod referenta za molbe i žalbe Skupštine Srbije i protestvovao zbog načina njihovog rada i što nismo primljeni tj. Nije nam dozvoljeno da prisustvujemo Skupštini.

Dragan Kostić se negde bio izgubio u međuvremenu sa uzorcima vode. Kasnije se pojavio i rekao nam da je bio u društvu Nikole Šainovića i Milorada Mrkajića.

Pre toga prošla je pored nas Lepa jovanović i videla mene i Pajića.

Posle nekog vremena razgovarali smo sa referentom za molbe i žalbe i on je rekao da se seća kada je Radmila Petrović bila sa društvom iz Bora kod Mihalja Kertesa. U razgovoru rekao je da će 1. decembra biti neka vrsta testa Slovenaca u vezi mitinga istine o Kosovu. Rekao je da će veliki broj agenata Srbije biti tamo prisutan u civilu ali dobro naoružani da brane narod ako slovenačka policija bude pucala.

Nakon nekog vremena tj. Oko 1120 naišao je dr Vlada Ajdačić pa smo se dogovorili da se podelimo tako da je Radmila ostala da čeka Jelku a mi sa njim smo otišli u Zemun na Institut za fiziku na predavanje dr Ninkovića o zaštiti od radijacije.

Predavanje je počelo sa zakašnjenjem od pola sata.

Na pitanje dr Ajdačića i još jednog njegovog poznanika (čovek sa bradicom) davani su odgovori kojima oni nisu bili zadovoljni pa su postavljali dopunska pitanja. Na kraju je organizator predavanja (Šiško) tj. Čovek koji je vodio tribinu odbio da da reč dr Vladi Ajdačiću da dalje postavlja pitanja a čoveku sa bradom nije odgovoreno ni posle tri uzastopno postavljenog istog pitanja. Pajić je postavio pitanje zašto se u boru neki projekti vezani za radijaciju vode pod šifrom strogo poverljivo. Ja sam pitao koje su minimalne doze kontaminacije potrebne da bi se vršila kontaminacija.

Pošto je teren postao „vruć“ predavač je bez odgovora na postavljena pitanja naprasno napustio tribinu sa neubedljivim obrazloženjem da žuri na nekakvo drugo predavanje. Posle njegovog odlaska prisutnima smo pokazali dokumentaciju o izvršenim merenjima u Boru i rekli im da je početkom septembra vršena dekontaminacija ulica. Ni oni nisu bili zadovoljni predavanjem i predavačem jer su ostali prikraćeni za odgovore na svoja pitanja.

Nakon predavanja vratili smo se u Beograd i dogovorili se sa dr Ajdačićem da se čujemo oko 1600 i preko njega uspostavimo vezu sa Radmilom i ostalima koji mogu da dođu.

Pošto je Dragan Kostić imao neka po gradu Pajić i ja smo otišli kod njegove tetke gde smo ručali i uspostavili vezu sa Ajdačićem. Dogovorili smo se da se nađemo u redakciji Večernjih novosti gde se već nalaze Radmila i Svetislava Stojanović.

Tamo smo dugo razgovarali o nastaloj situaciji i predali uzorke vode Ajdačiću. Svetislava se žalila da RTB hoće da je tuži. Rekli smo joj da je to oni samo plaše i da neće smeti. Pokazala nam je pismo RTB-a njenoj redakciji ali smo mi i pored toga bili mišljenja da joj samo prete i da se neće usuditi da to učine.

Rastali smo se oko 1900 posle čega smo svratili da Radmila uzme neke uzorke a zatim smo posetili njenu prijateljicu Danu gde smo svi večerali.

Iz Beograda smo krenuli oko 2120 i stigli u Bor oko 300 zbog lošeg vremna. Padao je sneg i bila je slaba vidljivost.

25.11.1989.

SUBOTA

Oko podne zvao sam dr Savicu i ona mi je rekla da je na TV čula vest da nismo dobili dozvolu da prisustvujemo raspravi u skupštini. Rekla je da je Diča izabran za predsednika opštine a da je ona pala i povredila nogu. Pošto nije mogla da izlazi dogovorili smo se da se vidimo sutra. Takođe je rekla da je Sava nastupao na Tv.

Kasnije me zvao Gornjaković pa smo malo razgovarali. Tražio je da mu presnimim govor sa mitinga.

Era me upisao u inicijativni odbor za odlazak u Ljubljanu na miting.

26.11.1989.

NEDELJA

Oko 1630 zvao me Pajić i rekao da se nađemo kod dr Savice. Tamo nam je rekao da mu je Dragan Kostić sumnjiv. Dr Savica je izrazila sumnju i u onog Ljubu što je na prethodnoj sednici predlagao vođu. Pajić je izneo još neke sumnje pa smo se dogovorili da Dragana Kostića proverimo tako što ćemo preko njega ali i preko drugog kanala dostavljati dr Ajdačiću iste uzorke za analizu ali pod raznim šiframa koje ćemo samo mi znati.

Posle dva sata razgovora razišli smo se. Oko 2200 zvao me Dragan Jovanović i tražio da nekako proverimo šta radi neki Milan Petrović koji je na platnom spisku Bora a živi u Beogradu i vozi se društvenim automobilom BG-01-07.

Rekao sam mu da u Beogradu Institut za bakar ima Inženjering koji je više godina bio ilegalna firma (neregistrovan) bez poslovnih prostorija ali sa spiskom „zaposlenih“ koji su primali platu. Ova je firma registrovana tek kada sam ja digao frku na Ustavnom sudu SFRJ. Dragan je obećao da će pogledati ove podatke iz moje arhivske građe koju je u međuvremenu dao Tomi Džadžiću. Rekao sam mu da se u Zlotskoj pećini skladira ugalj i da o njoj brine zemljoradnička zadruga. Takođe sam mu rekao da je pre nekoliko godina u njoj snimala neka američka ekipa neki film i da su dobro plaćali statiste i sve ostale i da su lako dobili dozvolu za snimanje. Takođe sam ga informisao i dao mu ime čoveka koji je video da je početkom septembra vršena dekontaminacija. Rekao sam i da smo bili na predavanju i kako je predavač Ninković pobegao kada smo postavili ona pitanja.

27.11.1989.

PONEDELJAK

Oko 830 odveo sam ženu kod dr Savice zbog otekle noge. Njena dijagnoza nije bila ohrabrujuća. Rekla je da mora odmah u bolnicu inače je život u pitanju. Sredila mi je da hitno dobijem uput za hirurčko a tamo je dr Saša dao odmah uput za bolnicu gde nas je prevezao sanitet.

U Bolnici je pregledao dr Vukić i pustio na kućno lečenje uz prepisanu terapiju i lekove. Posebno su svi lekari naglasili strogo mirovanje – ležanje sa podignutom nogom. Zbog nepokretnosti žene svi kućni poslovi su prešli u moju nadležnost zbog čega nisam mogao popodne da odem na ekološku tribinu. Javio sam Radmili da zbog ovoga neću moći da dođem.

Posle tribine oko 2100 Radmila me obavestila telefonom da nije bila zadovoljna zbog loše pripreme i organizacije. Posebno je zamerila Pajiću što je mnogo razglabao o metodama merenja radioaktivnosti o čemu smo slušali predavanje dr Ninkovića kada smo bili u Beogradu. Iznenadio sam se da se Pajić upustio u objašnjavanje metoda merenja umesto da je dao podatke o radioaktivnosti srebra i druge podatke o radovima Nade Ajdačić kao i prepisku između Vinče i RTB-a. Izgleda da je on preopširno i uopšteno počeo pa ljudi nisu imali strpljenja da saslušaju i takve stvari koje bi on izneo da ga nisu prekinuli.

28.11.1989.

UTORAK

Mira Božić me obavestila oko 1030 da ne dolazim u firmu jer su svi otišli kući a akontaciju ne daju.

Oko 1430 zvala me Mira Milutinović da pozdravi moju ženu i poruči joj mirovanje. Ni ona nije bila zadovoljna sinoćnom tribinom, naročito Pajićevim izlaganjem.

U Beogradskoj hronici na TV objavili su vest da je mr Nikola šainović predložen za ministra industrije Srbije, Ova me vest skoro šokirala jer je potvrdila moju teoriju o mafiji na vlasti u institucijama sistema.

Nakon ove vesti nazvao sam Radmilu i razgovarali smo na ovu temu. Zaključili smo da nema nikakvog poboljšanja situacije i da nam je jedina perspektiva iseljenje iz SFRJ.

29.11.1989.

SREDA

U toku prepodneva pokušao sam da dobijem Nadu i Vladu Ajdačić ali niko se nije javio. Zatim sam zvao Radmilu i razgovarali smo o stvorenoj situaciji.

Posle toga razgovarao sam sa Svetislavom Stojanović o mafijskoj kadrovskoj politici koju sprovodi SK. Rekao sam joj da je jedino rešenje iseljenje iz SFRJ i da ću ja to pokušati i po treći put.

Nakon ovog razgovora sličan razgovor vodio sam telefonom i sa dr Savicom. I ona je bila mišljenja da treba da se selimo a da prethodno napišemo i podnesemo ostavke u ekološkom pokretu.

Nakon radnog vremena svratio sam do dr Savice i pročitao joj koncepte moje ostavke i zahteva – molbe za dozvolu useljenja u neku stranu zemlju. Dogovorili smo se da se vidimo sutra ponovo i opet popričamo o tome.

U telefonskom razgovoru sa Perom Jovanovićem pre podne rekao sam mu za postavljenje Šainovića za ministra industrije. I on se iznenadio ovom vešću i prokomentarisao to ovako: Zar tu lopužu da postave za ministra?

Popodne su javili da se neće ići na miting u Ljubljanu zato što su Slovenci uveli vanredno stanje.

30.11.1989.

ČETVRTAK

Oko 1800 bio mi je Pera Jovanović pa smo šetali ispred meteorološke stanice i razgovarali o svemu i svačemu ali uglavnom o mafiji i genocidu. Smatrao je da je ekološka tribina zadnji put bila promašaj zbog izlaganja Save Lukića i Pajić Miroslava. Rekao sam da je šteta što to nije dobro iskorišćeno za upoznavanje Borske javnosti sa istinom, pogotovu što smo imali dovoljno argumenata za to. Naime imali smo materijale sa skupštine Srbije i rezultate merenja Nade Ajdačić kao i ostala merenja iz Vinče a među njima i radioaktivnosti srebra. Rekao sam Peri da treba organizovati prikupljanje uzoraka koncentrata, vode, jalovine i dr.

U 1930 otišao sam do dr Savice i pročitao joj novu verziju moje ostavke ali pre toga smo istovremeno došli do konstatacije da sa ostavkama treba pričekati. Rekla je da joj se javio predstavnik omladinske organizacije i rekao joj da su omladinci a i Šainović navodno protiv da bilo ko u ekološkom pokretu podnosi ostavku.

Na osnovu ove informacije uverio sam se ponovo da se naši telefonski razgovori prisluškuju fer sam juče ja sa njom razgovarao telefonom da treba da podnesemo ostavke i da se selimo iz SFRJ a danas je već bio sastanak omladinske organizacije i doneta je odluka o podršci ekološkom pokretu uz obećanje da će nam omladina kolektivno pristupiti i da ćemo od njih i RTB-a dobiti pare da možemo normalno da radimo.

Oko 2015 zvao sam Dragana Jovanovića i rekao mu za postavljenje Nikole Šainovića za ministra industrije što ga je neprijatno iznenadilo pa je rekao da ćemo tek sada ratovati sa njima. Dao sam mu uputstva kako da se snađe u mojoj arhivskoj građi za studiju „Uticaj mafije na pravni sistem SFRJ“, koju sam mu dao kada je bio u Boru. Napomenuo sam da se u toj arhivskoj građi nalaze pitanja upućena Radničkom savetu Instituta u vezi kupovine stana za dr Čedomira Kneževića ali i u vezi kupovine poslovnog prostora za inženjering i registraciju ovog odeljenja u Beogradu, kao i spiska zaposlenih, visini njihovih zarada, zatim pitanja o načinu utroška Iranskih rijala, kupovinu automobila za Irance i sl. Takođe sam mu rekao da je to ispao kviz za Radnički savet jer na pitanja nismo dobili odgovore. Rekao sam Draganu da malo pročačka u vezi inženjeringa jer je moguće da se tu kriju odgovori na neka pitanja u vezi sa nuklearnim otpadom.

Oko 2100 zvao sam Radmilu i razgovarali smo o mogućnostima, kontaminacije srebra i zlata a da bakar ne bude kontaminiran. Ja sam rekao tj. Izneo pretpostavku da je to moguće zato što se u staroj livnici vrši prerada zlata i srebra zajedno sa nuklearnim otpadom u posebnoj peći. Radmila je rekla da ne zna dovoljno metalurgiju ali da je moguća ovakva pretpostavka.

01.12.1989.

PETAK

Oko 1800 bio mi je Žarko Gojković da mu napišem zahtev za reviziju Vrhovnom sudu Srbije povodom konačne odluke Suda udruženog rada Srbije a koja je u korist Instituta a odnosi se na njegov izbor u stručno zvanje koje mu je uskraćeno zbog falsifikovanja zapisnika o izboru i zbog čega je kod redovnog suda u Boru pokrenuo krivični postupak protiv dr Čedomira Kneževića.

Žarko mi je rekao da je prošlog petka (24.11.89.) imao suđenje u vezi krivičnog gonjenja dr Čedomira Kneževića ali on nije došao. Kaže da je sudija rekao da će na nedelju dana pre početka sledeće rasprave izdati nalog da dr Čedomira Kneževića pritvore kako ne bi pobegao sa sledeće rasprave. Takođe mi je Žarko rekao da mu je bio na razgovor izaslanik dr Čedomira Kneževića Radoje Petrović da ga pita koliko para traži da odustane od sudskog gonjenja. Kaže da je tražio oko 30000 maraka i da Radoje nije ništa rekao da li Čedomir Knežević pristaje ili ne.

Pošto sam Žarku napisao zahtev za reviziju pokazao sam mu deo moje dokumentacije a između ostalog i predlog br. 27713/22.11.89. 14. Kongresu SKJ za raspuštanje SKJ i raspisivanje slobodnih i demokratskih parlamentarnih izbora. Takođe sam mu pokazao i povratnicu potpisanu od nekoga iz CK SKJ kojom se potvrđuje prijem moje pošiljke. Rekao sam da ću primerak ovog predloga poslati nekim novinama da se to objavi.

04.12.1989.

PONEDELJAK

Jutros oko 500 probudila me žena i rekla da ima strašne bolove u leđima i da više ne može da izdrži. Ustao sam i pomogao joj da se spremi i zatim sam zvao kola hitne pomoći i oko 610 smo bili u bolnici. Tamo se javila na hirurško dr Vukiću pošto je već od ranije imala uput zbog proširenih vena i otoka ali su je tada pustili da leži kući. Vukić je uputio na ortopedsko odeljenje gde je zadržana na lečenju. Ja sam se vratio kući i napisao sam molbu Američkoj ambasadi za dozvolu useljenja sa statusom izbeglica. Juče sam napisao ostavku na funkcije u ekološkom pokretu i o tome sam razgovarao sa Radmilom. Rekla je da će i ona podneti ostavku.

Oko 1400 otišao sam u bolnicu da obiđem ženu. Nije joj bilo dobro. Imala je još uvek jake bolove. Pomogao sam joj da pojede nekoliko zalogaja od ručka koji su joj dali a zatim joj dao da popije lekove što su joj prepisali. Dok sam sedeo kod nje malo je bolovi popustili i ja sam posle došao kući.

Oko 1340 Bojan (moj stariji sin) i ja obišli smo Ljilju (moju ženu) u bolnici. Bojan je zatim otišao a ja sam još ostao. Ubrzo su naišli kumovi Mica i Jovan Stojadinović. Po završetku posete (Ljilja se bolje osećala) iskoristio sam njihov prevoz do posla.

Oko 2000 bio sam kod dr Savice i pokazao joj tekstove moje ostavke i molbe za dodelu statusa izbeglice. Rekla je da će i ona podneti ostavku a ja sam joj rekao da su ostavke najavili još i Radmila i Era.

06.12.1989.

SREDA

Oko 830predao sam pošti pisma sa mojom ostavkom i molbom za dodelu statusa izbeglica. Pre toga sam pokušao da fotokopiram ove tekstove u Institutu ali Snešana (sekretarica upravnika Zavoda za metalurgiju) nije dozvolila Eri da mi to kopira. Usprotivila se vrlo pogrdnim rečima. Zbog toga sam morao da odem u kopirnicu Indoka kod Bunjića i častio sam ga 50000 dinara da mi to iskopira.

Posle pošte svratio sam do Radmile Petrović i pokazao joj tekstove ostavke i molbe za dodelu statusa izbeglica. Dopala su joj se obrazloženja.

07.12.1989.

ČETVRTAK

Danas mi je žena izašla iz bolnice. Po podne je imala posetu kući. Bile su joj Emilija, Ljilja, Vesna i još jedna njena koleginica sa posla. Ja nisam mogao da idem na sednicu izvršnog odbora, jer sam morao da služim gošće. Kasnije je naišla i komšika Rosa.

Oko 2100 razgovarao sam sa Radmilom. Rekla je da je dr Savica rekla da sam podneo ostavku ali nije htela da je čita.

09.12.1989.

SUBOTA

Pre podne sam sreo Savu Lukića i pokazao mu ostavku. Tražio je da se ne povlačim i da pokušam da obezbedim predavača za predavanje o arsenu.

10.12.1989.

NEDELJA

Pera mi je bio oko 1800 na poslu pa smo šetali ispred Instituta. Ljutio se što sam ostavku podneo SSRN-u. Rekao sam mu da ja nisam ostavku podneo ni SSRN-u ni Izvršnom odboru već Skupštini Ekološkog pokreta. On je rekao da su u SRN-u otvorili moje pismo i čitali ga i da će me sigurno napasti u novinama. Ja sam mu rekao da bi to bilo dobro jer bih mogao onda da ih tužim zbog otvaranja tuđe pošte. Savetovao sam ga da ako piše o Šainoviću nešto ne navodi da je ovaj direktno odgovoran za neku promašenu investiciju ili genocid već da navede da se to desilo za vreme njegovog rukovođenja kako ga ne bi tužili da odgovara obzirom na korumpirani pravni sistem.

Oko 2100 zvao sam Svetislavu Stojanović i rekao joj da pokuša da sa Draganom Jovanovićem pronađe nekog predavača za arsen. Obećala je da će pokušati i preporučila je dr Srbobrana Đorđevića iz republičkog zavoda za zdravstvenu zaštitu.

Posle ovoga zvao sam Radmilu Petrović jer mi je Pera rekao da joj je mama dobila izliv krvi. Rekla je da je u bolnici, da je u komi i da je stanje neizvesno.

13.12.1989.

UTORAK

Danas sam bio na ranču i zasadio maline od Vide i divlje kajsije. Posle sam svratio i obišao kevu i ćaleta.

Oko 1930 zvao sam Radmilu i interesovao se za njenu majku. Rekla je da je i dalje u komi a da joj je Savica dala malo utehe.

Dnevnik vodio: Slobodan Radulović

Skupštini SR Srbije
Predsedništvu SR Srbije
Centralnom komitetu SK Srbije
SSRN SR Srbije
Savezu sindikata SR Srbije

Predmet: Zahtev za sanaciju situacije u Boru

Poštovani drugovi,

Odlučili smo da vam se grupno obratimo ovim zahtevom i da vas zamolimo da oformite stručnu komisiju od neutralnih stručnjaka iz metalurgije, hemije, rudarstva i tehnologije, koja će ispitati situaciju u Boru stvorenu moćničkim ponašanjem pojedinaca na odgovornim funkcijama i na osnovu analize stanja predložiti mere za sanaciju nastale situacije.
Obrazloženje:

Najnoviji događaji sa otkrivanjem velike pljačke srebra i zlata u pogonu Elektrolize u Boru ponovo su skrenuli pažnju jugoslovenske javnosti da se u Boru dešava nešto što nikako ne bi smelo da se desi. Ovi događaji su ponovo uznemirili i naljutili radne ljude i građane Bora, jer kao takvi bacaju ljagu na Bor kao sredinu koja nije stvorila uslove da se isključi mogućnost njihovog nastajanja. Sama činjenica da je pljačka zlata i srebra trajala skoro dve godine i da je tek sada otkrivena i sa zakašnjenjem prijavljena istražnim organima govori o neviđenim propustima i aljkavosti u poslovanju i obezbeđenju proizvodnje. Ovde u Boru se sve više pronose glasovi da je kradljivac zlata i srebra Petar Nikolić zaposlen u Zlatari po preporuci i na intervenciju jednog od borskih moćnika. Ova eventualna činjenica, kao i izjava Petra Nikolića u štampi (Ilustrovana politika) da je ideju za krađu dobio nakon što je slučajno otkrio da pre njega već neko pljačka srebro iz Zlatare dovoljno govore o aljkavom i nedopustivom odnosu u rukovanju sa velikom društvenom imovinom. Neki od nas radnika iz ove predstavke imali smo prilike da se po službenoj dužnosti upoznamo sa uslovima proizvodnje u pogonu borske Zlatare. Naime, peć za topljenje sirovina zlata i srebra radi pod nedopustivim tehnološkim režimom, jer se prilikom njenog šaržiranja i rada uopšte stvara velika količina prašine, koja odlazi u atmosferu a u kojoj se sigurno nalaze i čestice zlata i srebra. Samo na osnovu ove činjenice može se videti da u Zlatari nije posvećeno dovoljno pažnje tehnološkom iskorišćenju, obzirom da se tehnologija ne koristi u skladu sa svetskim normama. Aljkavost u radu i veliki i nedopustivi tehnološki gubici, kao i naopaka izrada materijalnih bilanasa navode na zaključak ili bar pretpostavku da se takvim radom prikrivala pljačka, jer se nedostatak zlata i srebra pripisivao tehnološkim gubicima i vodio kao nedovršena proizvodnja. Takva organizacija proizvodnje je i razlog što pljačka nije otkrivena ranije i što nikad ne bi ni bila otkrivena da Petar Nikolič nije bio toliko pohlepan pa odjednom odneo kilogram ipo zlata u vrednosti od preko 1,3 milijarde starih dinara. Za ovako organizovanu proizvodnju zlata i srebra neki od rukovodilaca Zlatare su bili nagrađeni Šistekovom nagradom, koja se tradicionalno deli na Dan rudara za izuzetne radne rezultate.
Imajući u vidu navedene činjenice mi građani Bora želimo da ovom predstavkom iznesemo svoje mišljenje i prikažemo činjenice koje govore u prilog našoj tezi da je u Boru nastala loša situacija kao posledica višegodišnjeg moćničkog delovanja organizovane grupe pojedinaca, koja je međusobno podelila sve važne funkcije na rukovodećim položajima i iste drži primenom kadrovske vrteške. Ova grupa pokušava da svoje delovanje i ponašanje opravda zloupotrebom autoriteta društveno-političkih zajednica koristeči ove institucije za prikrivanje raznih negativnosti i negirajući preko njih notorne činjenice o raznim tehnološko-investicionim promašajima, velikim havarijama i raznim pljačkama u pogonima RTB-a. Činjenice o navedenim događanjima su opšte poznate u Boru ali se sve zataškava putem korumpiranja pojedinih izvršilaca na odgovornim funkcijama, čime se dobija nezakonita podrška u sabotiranju i funkcionisanju pravnog, samoupravnog i delegatskog sistema utvrđenog Ustavom SFRJ. Kao posledica takvog ponašanja su sve veća zatvaranja u opštinske granice, privatizovanje i ograničavanje nauke i izgradnja raznih dupliranih kapaciteta i nedovoljno iskorišćenih fabrika i objekata. Kao primere takvog ponašanja navodimo izgradnju aerodroma i TV studija. Zbog zatvaranja u opštinske granice kasni izgradnja sportskog centra a cenu takve politike plaćamo mi građani. Kao što je poznato ovaj sportski objekat gradi građevinsko preduzeće „Sloga“ iz Bora iako je na konkursu ponudilo najnepovoljnije uslove i rokove izgradnje. Novinar koji je izveštavao o razlozima kašnjenja izgradnje sportskog centra bio je pozivan i maltretiran od strane društvenih subjekata nadležnih da pozovu na odgovornost one koji su se oglušili o zakone tržišta i interese radnih ljudi i građana. Kao primere posledica privatizacije nauke navodimo Feni, Kiper B-40, ogromne gubitke na bakru i drugim metalima zbog loših tehnoloških iskorišćenja i sprečavanja sposobnih stručnjaka da reše pojedine probleme iz proizvodnje RTB-a i forsiranje kvazi-naučno opredeljenih radi zadovoljavanja i ispunjenja ličnih želja i interesa pojedinih moćnika pri čemu su zapostavljene naučne i ekonomske zakonitosti i opšti društveni interesi. U posledice moćničkog delovanja i privatizaciju borske nauke svakako treba spomenuti i bruke prilikom realizacije pojedinih projekata u izvozu znanja i tehnologije u Burmu i Iran pri čemu je pored naučnog ugleda došao u pitanje i krajnji efekat takvih nastupa borske nauke. U grupu promašaja borske nauke svakako treba ubrojiti i nesposobnost rešavanja akutnih problema u vezi sa zagađivanjem životne i radne sredine. Kao posledicu loše primene nauke navodimo cenu bakra, koja je za oko 30 % veća od svetske cene. Na ovaj način RTB direktno utiče na povećanje inflacije u SFRJ, jer se bakar ugrađuje u mnoge proizvode. Kada bi se proizvodnja bakra opteretila troškovima za zaštitu životne i radne sredine komercijalna cena bakra bila bi oko 100 % veća od svetske cene pa bi onda bila uočljivija nesposobnost moćničkog načina primene nauke u Boru. Na osnovu ove činjenice vidi se da se sadašnja cena bakra održava na račun genocida nad građanima Bora i okoline. Kao dokaz o postojanju genocida nad stanovništvom mogu poslužiti podaci o broju invalida rada i broju bolovanja i odsustvovanja sa posla zbog profesionalnih oboljenja a posebno broj smrtnih slučajeva. U ove podatke treba svrstati i činjenicu o velikom broju nesposobnih za služenje JNA. Kao poseban dokaz o genocidu nad stanovništvom navodimo podatke da 24,4 % školske dece u Boru ima obolele bronhije, 1,1 % ima spazmu a 14,6 % kašalj. Zbog nepridržavanja ustavne obaveze iz čl. 193. Ustava SFRJ pojedini pogoni RTB-a ispuštaju nekontrolisano mnoge opasne otrove u vazduh i vodotokove (olovo, arsen, sumpordioksid, ksantate, cijanide, sulfide, kiseline i dr.). Radi ilustracije navodimo podatak da Fabrika soli prilikom proizvodnje zlatnog kalijumcijanida bez toksikacije ispušta mesečno oko 42-50 kg. cijanida u obliku rastvora cijankalija, koji u kontaktu sa kiselinama iz otpadnih voda stvaraju opasan gas cijanovodonik, koji je za vreme rata u nemačkim koncentracionim logorima korišćen za masovna trovanja logoraša. Količina cijanida, koja se ispušta u toku jednog meseca iz pogona Fabrike soli dovoljna je da se zatruje oko 50 miliona m3 vode. Ove stravične činjenice u Boru nikog od nadležnih ne uzbuđuje, jer oni to pravdaju time što je i pre rata bilo zagađivanja životne sredine. U Institutu za bakar se takođe ne posvećuje dovoljno pažnje ovim problemima, obzirom da se za preko 20. god. postojanja Instituta nije pronašao način da se spreče ogromni gubici bakra u jalovini, šljaci, elektrolitu i prašini uz istovremenu zaštitu životne i radne sredine. Smatramo da je to zato što je borska nauka pogrešno orijentisana i pogrešno vođena i usmeravana na prepisivanje i kopiranje tuđih radova, koji u borskim uslovima nisu davali praktične rezultate ali su Institutu donosili dobar dohodak, jer su takve radove kupovali pojedinci na odgovornim funkcijama u Basenu Bor u ime svojih OOUR-a. Za uzvrat takvi su dobijali razne povlastice od rukovodstva Instituta i to najčešće u vidu putovanja u inostranstvo ili u vidu fiktivnog priznavanja učešća u raznim radovima Instituta. Na osnovu prepisivačkih i uopšte jalovih rezultata rada pojedincima u Institutu su deljene nagrade i razna društvena priznanja i takvi su veličani i tretirani kao bog zna kakvi stručnjaci. Istovremeno sa ovakvom praksom negativnog nagrađivanja i stimulisanja loših rezultata rada pojedini vredni i stvarno dobri stručnjaci su maltretirani i šikanirani na svakom koraku zato što su imali bolje radne rezultate, koji su bili primenljivi u praksi i od kojih je RTB imao koristi. Takvo ponašanje odgovornih predstavlja tipičan primer sabotaže nauke i privrede i u Boru se izražava ogromnim brojem milijardi utrošenih na razne tehnološke-investicione promašaje, turistička putovanja u inostranstvo, arčenju društvenih sredstava kroz ogromne fondove za reprezentaciju i kupovinu luksuznih putničkih automobila. Na drugoj strani iz borske Flotacije u Borsku reku odlaze razne otrovne materije a u jalovinu velike količine neiskorišćenog bakra. Iz Topionice se baca šljaka sa oko 0,6 % bakra i velikom količinom gvožđa i drugih korisnih metala (koji prate bakar) i to zagrejana na preko 1150 stepeni C. Iz borske Elektrolize odlazi takođe elektrolit sa mnogo neiskorišćenog bakra. Koliki su ovi gubici može se pretpostaviti ako se zna da se rudnik V. Krivelj eksploatiše sa prosečnim sadržajem bakra od 0,45 % i to nakon skidanja i transportovanja raskrivke. Navedene činjenice ukazuju da se u pojedinim pogonima RTB-a obavlja proizvodnja daleko ispod svetskih normi a posledice takvog rada direktno su izražene kroz cenu proizvoda i povećanih zaliha. Zbog negativnog i saboterskog odnosa prema nauci mnogi stručnjaci u Boru nisu mogli da opstanu i morali su da odu. Njihovi odlasci su pravdani na razne načine, jer borski moćnici nisu dozvoljavali da im bilo ko remeti sabotersku delatnost i na taj način ih sprečava u ostvarivanju njihovih ličnih interesa. Primera radi navodimo slučaj mr Jovana Mijajlovića, koji je od strane borskih moćnika proglašen za višak radne snage zato što je više puta ukazivao na sabotersko delovanje pojedinaca, na neodgovoran i nedopustiv odnos prema radu i društvenim sredstvima, raznim vrstama zloupotreba i negativnom stimulisanju rada i rezultata rada. Ovaj slučaj predstavlja sramotu za Bor pogotovu ako se uporedi sa slučajem postavljanja za direktora Stambene zadruge Milorada Petkovića, koji za ovo radno mesto nema odgovarajuću stručnu spremu. Nasuprot njemu Jovan Mijajlović je stručniji od većine borskih moćnika i ima , za razliku od njih, tri primenjene inovacije. Ipak stručnost i inventivnost nisu osobine koje se u Boru cene. Zbog takvog odnosa prema nauci Bor su napustili dr Đorđe Kalčov (bivši tehnički direktor RTB-a), dr Jeremić Mihajlo, mr Pavlica Jovan, dr Pavićević Momčilo, dr Pješćić Miljan, dr Mihajlović Radomir i drugi sa manje zvučnim titulama.
Uzevši sve u obzir sve naše navode i mnoge druge činjenice, koje ovde nismo naveli a koje takođe idu u prilog našim tvrdnjama, nadamo se da ćete preduzeti konkretne mere da se u Boru promeni odnos snaga u korist vrednovanja stručnosti, inventivnosti i praktične primene nauke i znanja, jer je to jedini način da se RTB izvuče iz krize i da se spreče novi Feni, Kiperi i sl.

Radnici i građani Bora:

Radulović Slobodan, br. L.k. 53036 SUP Bor,
Ing. Radmila Petrović, br.l.k. 28338, SUP Bor,
Petar Jovanović, br. L.k. 4808 SUP Bor.

NAPOMENA:

Ova predstavka dostavljena je svim naslovima preporučenim poštanskim pošiljkama pod br. 7331, 7332, 7333, 7334, 7335 od 13.02.1987. godine.

Predstavka je radi zataškavanja sa nivoa kojima je dostavljena spuštena na nivo Međuopštinske organizacije saveza komunista Zaječar u kome je sedeo predstavnik borskih Komunista dr prof. Nedeljko Magdalinović . Predstavka je zataškana tako što je podnosiocima predstavke bio onemogućen postupak dokazivanja iznetih navoda. Umesto toga na navedenom partijskom forumu su blanko negirani svi navodi što je zatim usvojeno i na nivoima kojima je predstavka bila dostavljena.

Milorad Savićević i Zoran Drakulić demantuju da je Geneks bio posrednik u poslu sa opasnim koncentratima.

Nekadašnji direktor Geneksa, Milorad Savićević, nije osporio da je Geneks bio jedan od velikih partnera Rudarsko-topioničarskog basena Bor, ali je priču o opasnim koncentratima ne samo demantovao, nego i nazvao „vampirskom“.

„Apsolutno ne znam ni da li je bilo koncentrata za Bor u našem poslu, jer Bor je radio sa mnogim drugim kućama, sa Mark Ričom na primer. A da li je bilo koncentrata nekih opasnih metala, to bi trebalo proveriti. Ne verujem. Ne verujem da se ne bi čulo, sedamnaest godina. Prosto mislim da su to sada neke vampirske priče.“

I Zoran Drakulić demantuje bilo kakve veze sa firmom Mark Rič. U priči o opasnim koncentratima, koji su pristizali u Rudarsko-topioničarski basen Bor, jedan od sagovornika pomenuo je nekoliko imena ljudi koji su 1989. bili u Geneksu, firmi koja je, između ostalog, sarađivala sa borskim basenom. U toj priči pomenuto je i ime Zorana Drakulića, koji je navodno tada postao direktor jedne od filijala firme Mark Rič.

Bivši pomoćnik direktora za komercijalne poslove RTB Bor, Milija Grujičić, tvrdi da je u poslu sa koncentratima koji su bili na brodu „Unija“ direktno učestvovao Geneks, bez obzira što neko danas govori da to nije tačno: „Dileme nema, postoji kompletna dokumentacija, postoje upućivani faksovi o kvalitetu i sadržaju koncentrata, i tako dalje. Svi papiri o tome su i dalje prisutni i tu nema nikakve dileme, jer se to svakog trenutka može vrlo lako videti i dokazati.“

Na pitanje B92 da li su u tim faksovima pomenuti sastojci koji se nalaze u koncentratu, Grujičić odgovara potvrdno: „Apsolutno. Sadržaj žive koji je pomenut nije sporan. To je sadržaj koji je tada priznat, koji je nesporan. Bilo je samo odgovora i komentara da će se takav koncentrat prerađivati na taj način što će se on postepeno ubacivati u proces prerade, a ne odjednom.“

Jedan od direktora firme koja je pratila kvalitet koncentrata kaže da se radilo o koncentratu koji niko u svetu nije želeo da kupi, kao i to da je on zajedno sa porodicom prošao golgotu kada je objavio sadržaj ovih koncentrata. Danas teško narušenog zdravlja zbog, kako kaže, neviđenih pritisaka i šikaniranja, zamolio je B92 da se ne pominje njegovo ime. Strašno je, po njegovim rečima, to što su mnogi iz RTB Bor dobro profitirali i otišli put Beograda.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: B92

Priča o brodu Barbara Blomberg i nuklearnom otpadu prelazi granice Srbije – sa aferom bila upoznata i nemačka vlada.

Tovar sa broda zaista je istovaren na našoj teritoriji, kaže novinar NIN-a, Dragan Jovanović, koji je davne 1989. godine pratio ovu priču: „Brod se jedne ponoći zaustavio u Kladovu i tu je izvršen istovar radioaktivnog otpada i trajao je do 3-4 ujutro.“

„To je meni na neki način priznala žena iz nemačke ambasade koja je kontolisala istovar i kada je Nada Ajdačić izašla sa svojim dokazima o povećanoj radijaciji kod RTB Bora, onda je bilo jasno da je otpad tu i spaljivan kroz visoke peći“, kaže on.

Pošto je Jovanović objavio rezultate merenja nekadašnjih stručnjaka iz Vinče kao i ono što je saznao od službenika nemačke ambasade, afera o nuklearnom otpadu je prešla granice Srbije.

„Onda je alarmirana cela nemačka javnost, pa je čak i vlada Herlmuta Kola počela da se ljulja. Usledila je tajna diplomatija, ondašnji ministar spoljnih poslova Genšer je zvao našeg Budimira Lončara i otvoreno mu je pripretio da ukoliko se ta kampanja nastavi u jugoslovenskoj štampi, da će oni u znak odmazde vratiti polulegalno useljene gastarbajtere romskog porekla.

Rezime jeste da sam prestao o tome da pišem u NIN-u, a da je Nada Ajdačić ne samo uklonjena sa radnog mesta, nego je njena laboratorija ugašena a ona je prevremeno penzionisana“, kaže za B92 Jovanović.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: B92

Kako je u RTB-u Bor i po koju cenu prerađivan radioaktivni materijal

Nuklearni otpad smrtno dobar za biznis

U lancu dobavljača smrtonosnog otpada, koji je završavao i u hrani, važna karika Nikola Šainović, svedoči za „Glas“ ing Božidar Bogdanović

U otvorenom pismu Vladi Republike Srbije i Predsedništvu DOS-a koje je, septembra prošle godine, uputio Božidar Bogdanović, diplomirani inženjer metalurgije, zaposlen u borskoj Topionici i rafinaciji bakra, navodi se da je u 10.000 tona inostranog koncentrata bakra, koji je u metalurškim pogonima RTB-a prerađivan od 11. avgusta do 5. septembra 1989. godine, bilo oko pola tone veoma otrovne žive. I to pod uslovom da nije bilo radioaktivnih minerala, koji su veoma česti pratioci ovog elementa.

Taj isti materijal je i krajem 1988. bio ponuđen RTB-u na preradu, posredstvom „Jugotehne“ i „Jugometala“, ali je tadašnji direktor marketinga Basena Milija Grujičić odbio da potpiše nalog, nakon čega je ubrzo smenjen.

Otpad u hrani

„Ako se takav otpad samelje u specijalnim koloidnim mlinovima u prah sitniji od jednog mikrona i ubaci u koncentrat, onda u toku prženja u topioničkim reaktorima izlazi kroz dimnjak, zajedno s gasovima, a manji deo ode u sumpornu kiselinu, odatle u đubrivo i indirektnim putem završava – u hrani.

Ali, ne može radioaktivno da zagadi bakar. To znam, jer sam vodio proces proizvodnje upravo na reaktorima i elektro-filterima, sve dok me 1997. nisu smenili, posle dopisa poslovodstvu RTB-a u kojem sam reagovao zato što su se analize uvoznog koncentrata, „posteljice“ i aglomerata iz reaktora završavale na svega 75 do 92 odsto, dok su ostatak krili. Još sam neraspoređen“, kaže Bogdanović.

Na mogućnost da je u pogonima Basena zaista bio prerađivan koncentrat bakra koji je sadržao i određene količine radioaktivnih izotopa, ukazala je i mr Nada Ajdačić, tada šef laboratorije u Institutu za nuklearne nauke „Vinča“.

Ona je od 1979. do 1984, na ušću Timoka u Dunav, tokom ispitivanja registrovala ogromne koncentracije prirodnih i veštačkih nuklida iz nuklearnog otpada. Poznato je, inače, da se otpadne vode iz pogona RTB-a ulivaju u Borsku reku, u kojoj, zbog prekomernog zagađenja, nema registrovanih oblika života. Čak ni bakterija.

Ova voda, koja sa sobom nosi ogromne količine jalovine i teških metala, uliva se u Timok, ovaj u Dunav, i tako do Crnog mora. Kao nagradu za senzacionalno otkriće mr Ajdačić je zaslužila veliku „čast“: poslali su je u prevremenu penziju, bez valjanog razloga, a njen izveštaj je ubrzo osporen i odbačen, uz objašnjenje da je rađen vrlo nepreciznom metodom.

Nova ispitivanja, koja su nedugo zatim usledila, odbacila su svaku mogućnost o egzistiranju prirodnih i veštačkih nuklida, na koja je ukazivala mr Ajdačić.

I u srebru izotop

Bogdanović tvrdi da poseduje i kopije izveštaja iz Instituta „Vinča“, s potpisom dr Živorada Vukovića, koji nedvosmisleno potvrđuju da je i koncentrat bakra, koji se 18 meseci, tokom 1986. i 1987, prerađivao u RTB-u, bio radioaktivan. On ističe da je u velikom broju poluga srebra utvrđeno prisustvo veštačkog izotopa Ag-110, koji potiče iz nuklearnog otpada.

„Dozvoljena radioaktivnost srebra iznosi oko 18,5 bekerela po kilogramu, u ovim uzorcima je registrovana čak 150 puta veća koncentracija, a kod nekih uzoraka izmereno je i do 2.700 bekerela!“, tvrdi Bogdanović.

Predstavnik Instituta „Vinča“ Milojko Kovačević je tada izrazio sumnju u ispravnost tih analiza, jer se u njima pojavljuje koncentracija joda, koju je, kako je kazao Kovačević, gotovo nemoguće ispitati.

„U tehnološkom procesu topljenja može doći do pojave višeg stepena jonizujućih zraka, ali to ne mora da ukazuje na nuklearno poreklo koncentrata bakra, pošto postoji mogućnost da je povećana radioaktivnost posledica katastrofe u nuklearnoj elektrani u Černobilju.

Doduše, pre 15 godina, rezultati merenja u Boru ukazali su na prisustvo radioaktivnog polonijuma, ali su dublja istraživanja prekinuta zbog nezainteresovanosti tadašnjeg rukovodstva RTB-a“, kazao je Kovačević.

Na to da je sumnjivi koncentrat bakra zaista prerađivan u pogonima Basena ukazivao je i novinar „Večernjih novosti“ iz Bora Miša Lazarević, koji je 80-tih godina objavio nekoliko članaka o tome. Zbog toga je, tvrdi Bogdanović, Lazarević bio izložen strahovitom pritisku, a ubrzo je i preminuo u 45. godini života.

Živa u Timoku

Za uvoz sumnjivog repromaterijala znao je i dipl. ing. Dragutin Milanović, nekadašnji šef filijale „Jugoinspekta“ u Boru, koji je, takođe, ubrzo „sklonjen“ sa tog radnog mesta. Dobio je rešenje za platu, istovetno onom koje su imali radnici s osnovnom školom, ali je, po kazni, primao i 20 do 40 odsto od tako niskog starta. Ubrzo je „zaradio“ anginu pektoris.

Bogdanović optužuje tadašnjeg direktora Instituta za bakar u Boru dr Čedomira Kneževića, kao i dr Nikolu Šainovića, nekadašnjeg srpskog premijera i potpredsednika Savezne vlade, tada pomoćnika generalnog direktora RTB-a, da „nisu znali da je živa opasna po zdravlje“.

To, po Bogdanoviću, nije bilo poznato nikome iz „Jugometala“, „Jugotehne“, „Geneksa“, „Jugoinspekta“, privrednih komora Srbije i SFRJ, kao ni nadležnima iz barske luke, u koju je sumnjivi koncentrat bio dopremljen.

Kasnije je, ipak, bilo nekoliko reklamacija iz inostranstva na kvalitet bakra i srebra, pre svega zbog prekomerne radioaktivnosti, ali je to, kaže Bogdanović, maksimalno zataškavano. On tvrdi da je najveći deo tog radioaktivnog bakra „nezapaženo“ završio u kućnoj tehnici, auto i vojnoj industriji, nakitu, solima, sumporna kiselina u veštačkom đubrivu, a samim tim i u hrani. S druge strane, živa je svoj put završila, uglavnom, u obliku praha u borskoj opštini i slivu Borske reke i Timoka.

Ispitivanja, koja su usledila decembra prošle godine, posle izlaganja programa Bogdanovića o spasavanju RTB-a u Beogradu, a koja su obavili stručnjaci iz „Vinče“ i Instituta za radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović“ iz Beograda, pokazala su, kako je saopšteno novinarima, da ne postoje dokazi da je u RTB-u prerađivan radioaktivni otpad. Doduše, registrovano je prisustvo malih količina radioaktivnog izotopa cezijuma (Cs-137), ali je to pripisano černobiljskoj katastrofi.

Na konferenciji za novinare, predstavnici RTB-a Bor su tada kazali da će odustati od tužbe protiv Bogdanovića „ukoliko prizna da je pogrešio i javno se izvini zbog štete koju je naneo Basenu“.

Bogdanović je, međutim, odbio da to učini, rekavši da su ispitivanja obavljena na malom broju uzoraka, dok „postoji nekoliko milijardi kilograma sumnjivog materijala koji treba proučiti“ i dokumentacija koja dokazuje očiglednu preradu radioaktivnog otpada.

„Mene će uhapsiti, proglasiti ludim, ili će mi jednog dana „pasti cigla na glavu“. Bez obzira na sve, nastaviću da insistiram da se detaljna ispitivanja nastave, ali jedino uz prisustvo međunarodnih ekoloških organizacija. Krivci za ovaj ekološki genocid moraće kad-tad da odgovaraju!“, kaže Bogdanović.

Borsko groblje – punom parom

U dopisu, koji je sindikat „Nezavisnost“ RTB Bor nedavno uputio ministru ekologije u Vladi Republike Srbije dr Anđelki Mihajlov, navodi se da je prosečni vek Borana, prema zvaničnoj statistici, 48 godina. Po sindikalcima, borsko groblje je jedina firma u Timočkoj Krajini koja radi punim kapacitetom.

Međunarodni ekološki sud

Građani Bora su više puta, što u šali, što u zbilji, predlagali osnivanje međunarodnog ekološkog suda (poput onog u Hagu), sa sedištem u Boru. Zadatak tog organa bio bi utvrđivanje personalne odgovornosti za tešku ekološku situaciju. Tako bi žitelji ovog kraja imali makar moralnu satisfakciju za svoje, i te kako, narušeno zdravlje. Pogotovo kada se zna da je Timočka Krajina prva u Evropi, a šesta u svetu, po broju registrovanih i umrlih žena od raka dojke

10.000 odsto zarade

Pod uslovom da je roba ekološki čista, trgovina koncentratima bakra omogućuje minimalnu godišnju zaradu koja iznosi 20 do 25 odsto od prometa. Ali, ako nije, odnosno ukoliko u ovoj sirovini ima žive, arsena, kadmijuma ili talijuma, onda se profit uvećava za još 10 do 30 odsto.
Međutim, ukoliko u koncentratu ima prirodnih ili veštačkih nuklida, zarada, ističe Bogdanović, može iznositi i do 10.000 odsto od prometa!
„RTB je godišnje uvozio od 100 do 150 hiljada tona koncentrata bakra. Minimalna godišnja zarada isporučioca nije bila ispod 15 miliona, dok je maksimalna mogla da premaši i sumu od 500 miliona dolara“, kaže Bogdanović.

LJUBIŠA TRIFUNOVIĆ

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

SKUPŠTINI EKOLOŠKOG POKRETA “DUBAŠNICA” BOR

Predmet: Ostavka na funkciju člana Izvršnog odbora i Predsednika Komisaije za zaštitu vazduha (dostavljeno naslovu preporučenom poštanskom pošiljkom sa potpisanom i overenom povratnicom o prijemu br. 37752 od 08.12.1989. godine.)

Drugarice i drugovi,
Žao mi je što na ovoj prvoj redovnoj Skupštini našeg pokreta ne mogu da Vam ponudim ništa interesantnije od svoje ostavke. Naime, umesto izveštaja o dosadašnjem radu ja ću Vam obrazložiti svoju ostavku.,

Na podnošenje ostavke motivisali su me događaji u vezi sa sataškavanjem istine o avgustovskoj radijaciji zabeleženoj u Boru, Kladovu i Beogradu.

Shvatio sam da je u ovom momentu Ekološki pokret na velikoj prekretnici i da se on u sadašnjim uslovima ne može efikasno suprostaviti organizovanom Nuklearnom lobiju

koji ima ogromnu društvenu moć, finansijska sredstva, stručne kadrove a obzirom da nastupa sa pozicije monopola vlasti ima i silu. Protiv takvog protivnika nemoguće je voditi borbu putem dijaloga i argumenata. To se konkretno videlo na delu u navedenom slučaju kada su pokrenute sve snage ovog Lobija radi zataškavanja istine. Najžalosnije u svemu tome je što je to urađeno u najvišem organu vlasti Republike Srbije i to od strane najviših republičkih funkcionera i drugih visokostručnih kadrova koji su tome doprineli svojim nemoralnim i neprincipijelnim ponašanjem na šta je u svojoj diskusiji argumentovano ukazala delegat Jelka Miljković povodom izraženog nezadovoljstva odgovorom na svoje delegatsko pitanje u vezi avgustovske radijacije.

Smatram da ako je Nuklearni lobi toliko moćan da bez argumenata, isključivo primenom sile i monopola vlasti, ućutka kao malu decu takve naučne autoritete kao što su mr Nada Ajdačić, dr Vlada Ajdačić i mr Miljenko Martić i da ih spreči da na demokratski način stručno i argumentovano brane svoje rezultate višegodišnjih merenja i istraživanja, onda šta tom Lobiju može nekakav Ekološki pokret iz Bora sa rukovodstvom u kome sede ljudi koje je već ranije taj isti Lobi, preko političkih institucija sistema, proglasio za diverzante bez suđenja i izvođenja dokaznog postupka samo zato što smo iznosili podatke o klasičnom genocidu nad stanovništvom Bora, kao i podatke o pljačkama i havarijama u pogonima RTB-a, promašenim investicijama, monopolskog izbornog postupka, proterivanju stručnih kadrova, montiranim sudskim postupcima, korupciji pravosudnih organa i sl.

Meni je jasno da taj Nuklearni lobi upravlja ovom zemljom po svojoj volji i u korist svojih interesa. U takvim uslovima gde se javno preko sredstava informisanja preti sudskim gonjenjem delegatu zbog postavljenog delegatskog pitanja, novinarima zbog iznošenja podataka o genocidu a naučnicima zbog nepoželjnih merenja i otkrića deponovanja i razvejavanja nuklearnog otpada, nije moguće bez direktne opasnosti po život voditi bilo kakvu borbu kroz dijaloge uz pomoć argumenata.

Iz diskusije Jelke Miljković shvatio sam da Nuklearni lobi ima podršku čak i službe državne bezbednosti u kojoj sede kadrovi koji su u školi učili da su ekološki pokreti neprijateljske organizacije i da se prema njima tako treba i ponašati. Da je to tačno lično sam se uverio 24.11.1989. kada sam u svojstvu člana Izvršnog odbora Ekološkog pokreta od strane službe obezbeđenja sprečen da prisustvujem najavljenoj tobožnjoj demokratskoj raspravi povodom delegatskog pitanja Jelke Miljković. Smatrao sam da u demokratskoj državi, koja se usto smatra I pravnom, nije greh prisustvovati sednici tzv. Narodne Skupštine, pogotovu što sam iz Bora a reč je trebalo da bude i o Boru.

Nažalost, lično sam se uverio da me državna bezbednost ne smatra podobnim da makar slušam raspravu iako bih kao dugogodišnji građanin Bora I član Ekološkog pokreta imao itekako šta da kažem o posleratnom borskom genocidu a naročito o povećanoj avgustovskoj radijaciji čije sam posledice lično amaterski registrovao a podatke o tome objavio je NIN u br. 2028/12.11.1989. pod naslovom “Srebrni trag radioaktivnosti”. Sa mnom su u Skupštini Srbije bili prisutni još nekoliko članova Izvršnog odbora ali ja ovu ostavku podnosim u svoje ime pa je u svoje ime i obrazlaže.

Ista služba bezbednosti nije dozvolila da raspravi u Skupštini prisustvuju ni Nada Ajdačić ni Vlada Ajdačić. Međutim, služba bezbednosti je blanko poklonila svoje poverenje nemačkim i austrijskim atestima za sadržaj tereta broda “Peterskerg”, kome je na osnovu toga dozvoljen slobodan prolaz kroz našu teritoriju.

Da su demokratija i naučna istina kod nas samo obična demagogija dokazuje i blanko negiranje naučnih rezultata od strane onih koji nisu učestvovali u istraživanju ali po principu monopola vlasti imaju i monopol na istinu pa priznaju greške u merenju u ime onih koji ih ne priznaju. Ispada da su za negativne rezultate Nuklearnog lobija odgovorni oni koji su te rezultate izmerili i prikazali a ne oni koji su do toga doveli. Čak se ide i dalje od toga pa se tvrdi takođe sa pozicije monopola vlasti i monopola na istinu da su oni koji su izmerili rezultate povišene radijacije nestručni za merenje povišene doze a i aparati za merenje su im u tim slučajevima neispravni ali zato im se ne osporava stručnost u slučajevima kada nisu utvrdili povećanje radioaktivnosti i tada su im i aparati bili u redu. Ovakvu diskvalifikaciju sam I sam doživeo jer mi je nakon merenja radioaktivnosti vode za piće iz zlotskog vodovoda oduzet aparat za merenje zbog navodne neispravnosti ali se rezultati merenja istim aparatom, kada nije bilo povećane radioaktivnosti, smatraju ispravnim.

U funkciji negiranja povećane radioaktivnosti trebalo je da bude i predavanje dr Marka Ninkovića, direktora iz Vinče. Predavanje je održano u Institutu za fiziku u Zemunu 24.11.1989. zakazano za 12 časova ali zbog zakašnjenja predavača počelo je u 12 I 30. Predavač je dao dug i iscrpan uvod ali je na pitanja vezana direktno za temu zaštite od radijacije odbijao da das konkretne odgovore da bi kada su pitanja postala “vruća” jednostavno pobegao ostavivši prisutne bez odgovora na postavljena pitanja. Tako sam i ja ostao bez odgovora na pitanje “Kolika je minimalna kontaminacija pri kojoj se vrši dekontaminacija gradskih ulica”. Pritom sam naglasio da sam iz Bora i da imam podatke da je početkom septembra u Boru vršena dekontaminacija ulica.

U prilog postojanju i ovakvom delovanju Nuklearnog lobija smatram I izbor mr Nikole Šainovića, inače dugogodišnjeg borskog rukovodioca, za ministra industrije Srbije. Po meni očigledno je da Lobi i na ovaj način želi da pokaže svoju silu i sada otvoreno sarađuje sa čovekom, koji je na prtoširenoj sednici našeg Izvršnog odbora 30.10.1989., rekao da se prilikom uvoza koncentrata ne vrše nikakve provere radioaktivnosti a kasnije je bio energično protiv mogućnosti da neko RTB-u podmeće nuklearni otpad. Tom prilikom prećutao je činjenicu da je RTB-u vraćena isporuka srebra zbog povećane doze radioaktivnosti, za koje je prethodno pribavljen povoljan atest iz Vinče.

Afera u vezi avgustovske radijacije pokazala je da su postojale razne manipulacije sa rezultatima merenja zavisno od namene i nivoa na kojima je to razmatrano pri čemu su ti isti rezultati tretirani kao strogo poverljivi ili bili pod embargom. Kada se podaci nisu više mogli sakriti na ovaj način onda su davana saopštenja da nije bilo povećane radijacije, da su merenja vršena nestručno i sl. Uz obavezno izbegavanje odgovora na pitanje odakle u Borskoj reci potiče višegodišnje prisustvo nukleida veštačkog porekla kao što su cezijum 137, cerijum 144, rutenijum 106, a u avgustu otkriveni su još i jod 131, cezijum 134, rutenijum 103, cirkonijum 95, cerijum 141, antimon 125 i 126, gvožđe 59 i dr. što apsolutno dokazuje da se u Boru vrši skladiranje ili razvejavanje nuklearnog otpada inostranog porekla iz reaktora tipa “brider”, jer su navedeni nukleidi otkriveni u vodama TIR-a i jalovini Flotacije o čemu je Poslovodni odbor TIR-a obavešten, a pretpostavljam i drug Šainović, dopisom Svetlane Bjelogrlić od 21.09.1989. tj. pre održane proširene sednice našeg Izvršnog odboras kojoj su I oni prisustvovali i na kopjoj su glumili da nemaju pojma o tome. Podaci o višegodišnjem istraživanju pokazuju da su u Borskoj reci i Timoku nađeni navedeni nukleidi veštačkog porekla još 1978 godine i da je njihovo prisustvo redovno registrovano sve do danas ali se o tome izbegava svaki naučni ili bilo kakav drugi razumni dijalog otvorenom primenom sile i monopola vlasti. Uz nukleide veštačkog porekla nađen je i povišen sadržaj nukleida prirodnog porekla i to: radijum 226, uran 235, torijum 234, aktinijum 228, kalijum 40 I berilijum 7, pri čemu je naprimer koncentracija urana 235 u vodama TIR-a izmerena od 70 Bq/m3 a u pulpi Flotacije čak 800 Bq/m3 što predstavlja oko 1000 puta veću koncentraciju od one izmerene u Borskom jezeru gde je takođe nađena veća koncentracija od dozvoljene.

Kada se navedenim podacima dodaju činjenice da su neki ljudi saslušavani, zatvarani i proganjani od strane državne bezbednosti zato što su prikupljali podatke o skladiranju nuklearnog otpada u napuštenim jamama u okolini Knjaževca jasno je da Nuklearni lobi nema namere da prekine sa svojim prljavim zanimanjem. Kakvim smo opasnostima svi izloženi zbog toga vidi se po tome što je naš region među prvima u svetu po broju smrtnih slučajeva odnosno po broju obolelih od specifičnih vrsta raka. U ove podatke treba svrstati i neke novijeg datuma koji govore o povećanju ovih oboljenja kod dece pri čemu već ima slučajeva da se deca rađaju sa tumorima.

Na osnovu svega navedenog lično smatram da izbor Šainovića za ministra industrije treba da olakša zataškavanje afere što uz primenu sile I korumpiranog pravosudnog sistema treba da spreči pobunu građana.

Osvete Nuklearnog lobija neće mimoići nijednog člana Izvršnog odbora i članove njihovih porodica i one će sigurno biti izvršene kad tad. Ovu ostavku ja ne podnosim iz straha, jer odlukom I voljom Nuklearnog lobija mene čeka ista sudbina kao i ostale građane Bora. Ostavku podnosim zato što pri ovakvom stanju stvari nije moguće bilo šta postići dijalogom uz pomoć argumenata. U ovakvoj situaciji za uspešnu borbu protiv Nuklearnog lobija potrebni su ubedljiviji argumenti od onih kojima sada raspolaže naš Ekološki pokret.

Ostavku podneo:
Slobodan Radulović predsednik komisije za zaštitu vazduha




.




 

Gde je završio nuklearni otpad?

I dalje ostaje sumnja da je u Srbiji istovaren i uništavan nuklearni otpad 1989.

I pored toga što su iz rukovodstvu RTB Bora i republičke Uprave za zaštitu životne sredine demantovali da je Boru uništavan radioaktivni otpad, posle nekoliko potvrda, sumnju podržava i priča da je 1989. brod Barbara Blomberg Dunavom prevozio osiromašeni uranijum iz Nemačke kroz Jugoslaviju. I danas, 17 godina kasnije, nejasno je gde je taj radioaktivni otpad završio.

1989. u Saveznoj skupštini jedan delegat je postavio pitanje koje je ostalo bez jasnog odgovora: šta je nosio brod Barbara Blomberg kada je krstario našim vodama Dunava pomenute godine.

To je bila Jelka Miljković, predsednica savezne komisije za zaštitu životne sredine u SFRJ. Ona je tada postavila pitanje odgovornosti i navela da je teret sa broda Petersberg, koji je u sovjetskoj luci Ismail pretovaren na brod bavarskog Lojda, pod imenom Barbara Blomberg, provezen kroz teritorijalne vode SFRJ Dunavom 27. i 28. juna 1989. godine. Ona je tada zatražila da se na dnevnom redu sednice Odbora za spoljnu politiku i Komisije za zaštitu životne sredine uvrsti rasprava o tome i utvrdi odgovornost za davanje dozvole, iako je bio poznat izveštaj nemačkih i austrijskih instituta da taj brod nosi radioaktivne materije, teške metale i kancerogene hemikalije. Ona je tada navela i da je Turska zabranila iskrcavanje tereta na svojoj teritoriji.

17 god kasnije na isto pitanje odgovara doktor Sibin Ilić, bivši predsednik opštine Kladovo i ekspert Svetske zdravstvene organizacije: “To je bio brod-gurač i doterao je nuklearni otpad i istovario ga na 795. kilometru u bugarskim teritorijalnim vodama. Jedan brod je išao kod nas, a Peterhof za Rumuniju. Brod je nosio nuklearni otpad iz atomskih elektrana u Nemačkoj, u čemu je bio osiromašeni uranijum.”

B92: Šta ste vi preduzeli?

Ilić: “Rekao sam da ću da ih uhapsim ako ne kažu šta su uradili. Oni su rekli da su dobili velike pare. To su naši ljudi bili, Srbi. Svi su pomrli koji su bili na brodu. Sproveli su brod do Bugarske i tamo ga ostavili. I barže su istovarene. Jedan deo je išao u Bor verovatno, ja to ne znam. A drugi deo za Teslu u Obrenovcu. A drugi brod je išao u Rumuniju.”

B92: A šta se desilo sa tim nuklearnim otpadom?

Ilić: “Negde je recikliran ili spaljen, ja to ne znam. Kažu da je to bilo u Boru i u Tesli kod nas. Na rumunskoj strani znam tačno gde je bilo.”

B92: Jeste li obavestili nekog tada?

Ilić: “Državu. Generala Mirašdžića iz obaveštajne službe. Obavestio ga je načelnik unutrašnjih poslova, koji je posle prešao u Bor. On je još živ. I digli smo tad uzbunu oko toga.”

U jednom kratkom, naizgled nebitnom novinskom tekstu pronašli smo podatak da je brod nosio 1.200 tona nuklearnog otpada, što u čvrstoj valuti, kažu oni koji poznaju tu tematiku, dostiže cifru od gotovo 2 milijarde dolara.

Inače, stanovnici Istočne Srbije nalaze se u svetskom vrhu po broju obolelih od raka, a kao uzrok navodi se zagađenje iz Borskog basena. Ipak, navedene činjenice ukazuju da uzrok može biti, pored uobičajenog topljenja bakra, i ilegalno uništavani radioaktivni otpad krajem osamdesetih.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

B92 dobio još jednu potvrdu nelegalnog uništavanja radioaktivnog otpada u topionici Rudarskog basena Bor 1989.

Tada delegat u Skupštini Srbije, Mira Mosurović rekla je za B92 da je na jednoj sednici bilo reči o visokom nivou radioaktivnosti u Beogradu i pretpostavci da je to rezultat uništavanja nuklearnog otpada i za B92 navela da je, pored otpada iz Vinče, u Boru verovatno uništavan i radioaktivni materijal iz inostranstva.

“Tada smo znali za nuklearni otpad jer je Boško Ničić, koji je, čini mi se, iz Zaječara, tražio da i u našem veću bude otvorena rasprava o tome, ali je to zaustavljeno. Rečeno je da Srbija ima pametnija posla, a ne da se izjašnjava o tamo nekim bezveznim pitanjima. Tada je i Ničić rekao da na Crnom vrhu kod Bora i još na nekim mestima dolazi do naglog sušenja biljaka i da on pretpostavlja da je tamo došlo do spaljivanja nuklearnog otpada. Pokušala sam ta to pitanje otvorim na komisiji za državnu bezbednost, ali tada mi je Zoran Sokolović usmeno rekao, a tada je bio predsednik Skupštine Srbije, da ne treba otvarati svakakva pitanja”, kaže ona.

Direktor RTB Bor tada je bio Nikola Šainović, koji je bio i ministar energetike. Mira Musurović kaže da ne zna ko bi još mogao da bude upoznat s dešavanjima u tom basenu, ali navodi da su u tadašnjoj Vladi Srbije potpredsednici bili Dušan Mihajlović i Miroslav Mišković, sada direktor Delte.

Predsednica Komisije SFRJ za zaštitu životne sredine Jelka Miljković otkrila je prethodno za B92 da je u avgusutu 1989. radioaktivnost u Beogradu bila i 3.600 puta veća od dozvoljene. Ona kaže da je tada utvrđeno da je talas radijacije naišao sa istoka, a da su merenja stručnjaka iz Vinče utvrdila i povećanu radioaktivnost u Timočkoj krajini.

“Povećane radiokativnosti je bilo u avgustu. Imali smo gama-zračenje koje ni u kom slučaju nije primereno prirodnom sastavu atmosfere. U uzorcima vode ustanovljen je povećan sadržaj radionuklida iz uranovog, radijumovog i torijumovog niza i značajnog prisustva veštačkih radionuklida, cezijum 137, serijum 144 i rutenijum 166. Taj nalaz radiokontaminanata u vodama Borske reke jeste karakterističan za određene vrste nuklearnih objekata. Analize pokazuju da postoje stara zagađivanja, pre Černobila, ali i nova. Radi se o radioaktivnom otpadu koji se ilegalno, s rudom, uvozi iz zapadnih zemalja koje poseduju taj tip reaktora, konkretno iz Nemačke i Francuske”, kaže ona.

Prema izvodima iz stenograma, Jelka Miljković je 1989. na sednici Skupštine Srbije saopštila i da su u Borskoj reci i Timočkoj krajini nađeni veštački nukleidi reaktorskog porekla. “Verovatno je Bor dobijao debele pare da spaljuje radioaktivni otpad. Postojale su informacije da je iz Portugala uvezena ruda za preradu bakra koja je bila radioaktivna, a zatim je jedan kontingent onog što je Bor pravio vraćen iz Nemačke jer su Nemci ustanovili da je to radioaktivno”, kaže ona.

Nekadašnji savetnik za energetiku u SFRJ Dejan Dimov za B92 kaže da je ceo slučaj bio veliki eksperiment, s kojim su morale biti upoznate tadašnje vlasti pošto je u pitanju bio veliki novac. On navodi da se cene skladištenja radioaktivnog otpada kreću i do 1.600 dolara za kilogram. “Čitava ta regija je bila planirana za program koji će opsluživati nuklearke. Vinča je bila vodeći naš institut koji se bavio upravo tom problematikom. Oni su eksperimentisali, oni su pravili takve svinjarije, oni su vršili genocid nad srpskim narodom, kada moram tako da kažem”.

B92: Da li je bilo uništavanja radioaktivnjog otpada u borskoj topionici ili skladištenja na području Timočke krajine?

Dimov: Apsolutno. Jedno od rešenja je bilo da se ne primeti, da se to stavi u proces sagorevanja visokih peći i da, naravno, usled sagorevanja i visoke temperature peći, on izlazi i kroz dimnjake i rasipa se po zemlji, u Srbiji, a i dalje. Oni nikada nisu hteli da kažu koji su izotopi nađeni. Nada Ajdačić i Miljenko Matić, koji su jedini kvalifikovani, oni su našli izotope koji mogu da budu samo reaktorskog porekla. I tu se stavlja tačka. Reaktorski izotop ne možete da nađete u prirodi, on može biti samo veštački, da dođe iz reaktora. Ova zemlja je bila idealna za sve te ilegalne radnje i ne zaboravite da se cena skladištenja otpada kreće od 100 do 1.600 dolara za visokoradioaktivno po kilogramu. I bivša vlast i Mikulićeva vlast i vlast Milke Planinc i Miloševićeva vlast su tu videli sjajnu zaradu.

Miroslav Pajić iz Ekološkog pokreta u Boru kaže da zna za postojanje projekta koji je imao oznaku “strogo poverljivo”. “Ja sam slučajno došao u situaciju da vidim da takav projekat postoji, reagovao sam i zbog toga sam bio na nekim informativnim razgovorima. Projekat je bio iz Vinče, na ovom terenu je ispitivano spaljivanje radionukleida i njihovo prihvatanje na snegu”, kaže on.

B92 će se i narednih dana baviti ovom temom.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Gosti: Vladimir Ajdačić, Jelka Miljković, Radojko Pavlović, Srdja Popović, Tobijaš Muncmajer, Lorenco Vikario, Vesna Radivojević, Ninoslav Jovović, Miroslav Vukić

voditelji: Miodrag Vidić i Brankica Stanković

B92: Pored svih organizovanih mafija koje su delovale i deluju na ovim prostorima, najmanje se zna o tzv. nuklearnom lobiju. S vremena na vreme u javnosti se ponavlja priča da je bivši režim za ogromne pare skladištio nuklearni otpad po napuštenim jamama i rudnicima po Srbiji. Ali za takve tvrdnje za sada ne postoje nikakvi opipljivi dokazi. S obzirom na to da je državni vrh bio spreman da uz pomoc generala Pavkovića traži zakopano blago u Šupljoj steni, mnogi zaključuju da je bivša vlast bila spremna da za pare radi sve. Ilegalna trgovina nuklearnim otpadom, kog na svetu ima napretek a niko ne zna kako da ga se otarasi, donosi više novca od trgovine drogom i oružjem. Činjenica je da je Miloševićeva država raspolagala logistikom za ovakvu vrstu poduhvata. U Rusiji razmišljaju o ozvaničenju ove vrste trgovine. Moskva namerava da od preuzimanja 20.000 tona visokoradioaktivnog zapadnog otpada zaradi 20 milijardi dolara. U medjuvremenu, možda zbog opsednutosti antraksom, domaća javnost nije reagovala na alarmantne ali do sada nedokazane tvrdnje o skladištenju nuklearnog otpada u jame Aleksinačkih rudnika koje su navodno uzrok porasta malignih oboljenja u ovom delu Srbije.

O tome da se nuklearni otpad nalazi u Aleksinačkim rudnicima priča se vec godinama. Prvi put takva tvrdnja saopštena je 1991. U proteklih deset godina tim povodom je izvršeno nekoliko merenja a rezultati su uvek bili isti – radioaktivnog zračenja nema. Medjutim, neverica medju stanovništvom traje i danas. Sumnju je medju poslednjima podgrejao predstavnik Narodne stranke Pravda iz Niša koji je saopštio da ima dokaze o skladištenju opasnog otpada u rudničke jame. Mnogi meštani se pitaju zbog čega je najbogatiji rudnik uglja u Srbiji zatvoren, i to pripisuju misteriji vezanoj za otpad. Stručnjaci opet kažu da je eksploatacija prestala zbog opasnosti od metanskih eksplozija nakon nesrece 1989. godine u kojoj su stradala 92 rudara. Napuštenu zgradu ispred jame Morava sada čuva jedan od bivših rudara.

Mi radnici ovde sidjemo u šaht. Slobodno, slobodno. Evo vidiš, tu je sada betonirano.

B92: A što su betonirali?

Pa tako.

B92: A da li postoji neki otvor…

Nema nikakvog otvora, tu je sve betonirano. Kako oni kažu – na tri sloja, jedan, pa dva, pa tri. Ja nisam bio tu i ne znam. Zapečaćeno je… Mogli smo da radimo, ima tu sloj uglja, ali zatvoriše, ne može se. Mi tu gubimo, ali da se otvori – ne može. Mi smo radili dok je radio rudnik…

B92: Kažu da je tu možda neki nukelarni otpad?

Ne, taman posla. Neko je pustio buvu, sto se kaže, te nukelarni otpad, te ovo, te ono…

B92: Bivši direktor aleksinačkih rudnika a sada potpredsednik Skupštine opštine Aleksinca Miroslav Vukić kaže da je nuklearni otpad jedino mogao da se skladišti u vreme zatvaranja rudnika ‘91. godine. On, medjutim, naglašava da je za takvu tajnu državnu operaciju potrebno dosta ljudi a da je tako nešto teško i zamisliti.

Vukić: Nuklearni otpad je opasna stvar. Takva operacija mora biti tajna. U takvim operacijama mora biti angažovan veliki broj radnika, moraju biti angažovani rudari koji znaju da se kreću po jami, mora se obezbediti sigurnost jame, veliki broj kopača mora da učestvuje, rudarskih nadzornika, rudarskih poslovodja i rudarskih inženjera. Bez takve posade od najmanje 50 radnika stručno osposobljenih za rad u rudniku ne bi mogli da izvrše neku tajnu operaciju. Ako je tajna operacija, da li bi ti ljudi prihvatili takve operacije. Veliki broj radnika osposobljenih da se kreću rudarskim prostorijama mora učestvovati u takvim operacijama.

B92: U svakom slučaju, u aleksinačkim rudnicima će sutra ponovo biti izmerena radioaktivnost. Srdja Popović, savetnik premijera Srbije za zaštitu životne sredine, kaže da je politika nove vlade da tako važne informacije ne krije od gradjana.

Popović: Što se tiče samog problema nuklearnog otpada, on je duže vreme prisutan u našoj javnosti i razne ličnosti iz bivšeg režima su bile na ovaj ili onaj način povezivane sa mogućnostima da se nuklearni otpad uvozi, skladišti kod nas, što je, naravno, svuda u svetu vrlo unosan biznis. Vlada Republike Srbije i uprava za životnu sredinu nemaju nikakve nadležnosti nad merenjem radioaktivnosti, ali to je samo jedan segment problema. Ono što je zaista istina jeste da mi kao zabrinuti i odgovorni ljudi moramo da uradimo sve što je u našoj moći da kada se takva informacija pojavi i kada su ljudi zbog toga opravdano zabrinuti saberemo sve institucije kojih u ovoj zemlji ima i koje su kompetentne i za merenje radioaktivnosti i za obaveštavanje ljudi i za merenje stanja parametara koji eventualno ugrožavaju zdravlje ljudi – vode, vazduha, zemljišta – i da izadjemo na teren da to izmerimo.

B92: Godine 1991. predstavnici Instituta “Vinča” merili su zračenje i konstatovali da ne postoji nikakvo radioaktivno zračenje u Aleksincu. O tome za Yutopiju govori Radojko Pavlovic iz Odeljenja dozimetrije u Vinči.

Pavlović: Institut “Vinča” je od aleksinackih rudnika još 1991. godine dobio zahtev da proveri informaciju da se u njihovim rudnicima skladišti radioaktivni otpad. Radilo se verovatno o nekoj fobiji. Skoro je bilo priče da negde u okolini Prijepolja u neke planine ulaze vojni kamioni, nešto istovaraju, utovaraju, da li je to radioaktivni otpad ili nije… Dakle, ne verujem u to, pogotovo sto se ta priča periodično ponavlja. Sada su se, posle deset godina, ponovo setili, ista priča je bila ‘91. godine. Poslali su nam zahtev da hitno izadjemo na teren, ekipa je otišla na teren, na terenu ništa nisu našli, oni su im pokazali mesto na koje sumnjaju, neka okna koja su bila zabetonirana. Dakle, naša ekipa na terenu nije našla nikakve tragove kontaminacije, a ni okolo. Ne bi to moglo da se tako pedantno odradi da se ništa ne primeti.

B92: 1991?

Pavlović: 1991.

B92: A skoro da li ste radili neke…?

Pavlović: Mi smo im tada poslali izveštaj i to je bila jedna relativno smešna situacija. Posle nekoliko dana, petnaest do dvadeset, oni su uzvratili dopis da je Skupština opštine Aleksinac zasedala i da je jednoglasno odbila izveštaj Instituta “Vinca”. Dakle, tamo neki odbornici su se skupili i rekli – to nije tačno.

B92: Cela priča je ponovo pokrenuta pošto je pre nekoliko dana Narodna stranka Pravda saopštila da raspolaže informacijama koje govore o tome da je bivši režim skladištio nuklearni otpad po aleksinačkim rudnicima. Predstavnik te stranke iz Niša, advokat Ninoslav Jovović kaze da će dokaze o tome saopštiti kada za to bude vreme. U aleksinačkoj opštini spontano je organizovan okrugli sto o ovom pitanju u kojem su učestvovali advokat Jovovic i predstavnici lokalnih vlasti.

Jovović: Mi smo, bez namere da ja to popularišem, imali preko 50 prisutnih gradjana Aleksinačkih rudnika, što rudara, što gradjana Aleksinca.

B92: A jeste li vi te informacije koje ste imali dostavili nekim nadležnim organima?

Jovović: Ne.

B92: A zašto?

Jovović: To je već drugi deo pitanja, to je pitanje politike. Takve stvari se dešavaju kao jedan akt tajnog rada države, bilo kakvog sistema.

B92: Odakle je taj otpad došao?

Jovović: Pa zar mene to pitate? Nuklearni otpad ide uvek iz zemalja zapadne Evrope.

B92: Gospodine Jovoviću, ovde je inspektor Vesna Radivojević. Merenja su radjena pre nepunih šest meseci.

Radivojević: U maju mesecu 2001. godine uzimani su uzorci iz vode sa Bovanskog jezera, sirove vode, pijaće vode, mesto upliva kanalizacionih voda iz Soko Banje, i posebno su uzeti uzorci podzemnih voda iz jame Dubrava na sto metara, i podzemne vode iz jame Morava na 370 metara. Sve te jame su sada pod vodom. Rezultati ovih analiza kazu da one ne sadrže fisione produkte tako da je ovim merenjima potvrdjeno da nema kontaminacije ovih voda nuklearnim otpadom. To su potpisali i pecatom overili stručni ljudi. To su stručne informacije koje poseduje opštinska uprava u Aleksincu.

B92: Gospodine Jovoviću, sve ovo ste čuli. Vi ste javnosti saopštili vrlo smele tvrdnje koje su izazvale široku pažnju. Kojim vi dokazima raspolažete i čime potkrepljujete vaše tvrdnje?

Jovović: Pre svega, meni se ovde prezentuju neki izveštaji koji su vremešno veoma bajati. Molim vas, 2001. godina, izveštaj na bazi izveštaja. Ja to ne mogu da priznam. Ja sam čovek od struke. Nikakva merenja vi niste radili i nikakva merenja na terenu nisu radjena. To su samo prepisani akti iz neke 1991. godine. Potpuna je identičnost u tekstu. Uzmite ga i pogledajte. Vi hoćete na ovaj način da smirite javnost u vezi s ovim.

B92: Gospodine Jovoviću, da li vi raspolažete nekakvim dokazima za tvrdnje da je nuklearni otpad skladišten u Aleksincu?

Jovović: Mi smo kao Narodna stranka Pravda počeli ovu priču svakako na bazi dokaza.

B92: Zašto takve informacije niste dostavili nadležnim organima – onim ljudima koji treba da se bave tim stvarima?

Jovović: Ovo je upravo signal i apel nadležnim organima.

B92: Kada ćete i kome ćete prezentovati dokaze?

Jovović: Kada se bude tražilo. U ovoj fazi ne.

B92: Srdja Popović kaže da nova vlast ne želi da pitanje nuklearnog otpada otvori ili zatvori time sto će ponovo nešto izmeriti u Aleksinačkom rudniku.

Popovic: Rudnik je takav kakav je. On je dubok, zatrpan, zatvoren. Može da se dogodi da naši instrumenti ništa ne pokažu, čak i uz veliki rizik, ponavljam veliki rizik, koji su, recimo, ‘96. prilikom merenja preuzeli ljudi iz “Vinče”, jedan je tom prilikom umalo i poginuo. Mi smo spremni da angažujemo specijalni tim ljudi iz gorske službe spasavanja da bismo se probili do lokacije gde po navodima Narodne stranke Pravda i nekim drugim prijavama koje smo mi imali iz Aleksinca postoji lagerovan nuklearni otpad i da nešto izmerimo. Medjutim, instrumenti će pokazati to što će pokazati. Ja ne mogu ništa unapred da tvrdim. Naše je da pokušamo sve da stvar izmerimo.

B92: Kao dugogodišnjeg saradnika Instituta “Vinča”, nuklearnog fizičara Vladimira Ajdačića pitali smo zbog čega se javljaju sumnje u stručne nalaze ovog Instituta i zbog čega on u njih nema poverenja?

Ajdačić: Pa, evo, da uzmemo ovaj najnoviji primer radijacije tokom NATO bombardovanja. Radi se o osiromašenom uranijumu. “Vinča” je prepotentno izjavljivala da su oni išli na sve lokacije i da su oni svuda merili, medjutim, to kada oni kazu ’svuda’, morate ih upitati na koliko lokacija. NATO je prvo objavio da je to nekih 27 lokacija, a zatim kasnije, pod pritiskom sopstvene javnosti, jer su njihovi ljudi koji su boravili na Kosovu počeli da umiru, objavili su da je to 112 lokacija, što uopšte nije konačan broj. Nemoguće je da su išli na 112 lokacija s obzirom na raspoloživi kadar, tehnička sredstva i ostalo. Svako zna da su za to vreme za koje su radili mogli samo da protrče, da tako kažem, na deset, petnaest mesta i da nešto mere. Jedna je stvar u broju ljudi i u tehničkim sredstvima a druga je što ne raspolažu uopšte mogućnošću da mere alfa radioaktivnost jer se ovde radi o alfa radioaktivnosti. Ne raspolažu specijalnim sredstvima. Mogu da uzorkuju delove materijala sa nekog terena i da u laboratorijskim uslovima to ispitaju ali se odmah namece pitanje – ako su to radili na stari nacin, kako su uvek radili i kako verovatno i dalje rade, kako nisu otkrili neku novu lokaciju. Kako od tih 27 nisu našli nijednu, od tih 112 u medjuvremenu, vec smo morali da čekamo više od godinu dana da NATO objavi rezultate početkom ove godine, januara 2001, i da onda opet čujemo od saradnika Instituta u Vinči da su oni bili na svim tim lokacijama. Ako bi se desilo da kroz godinu dana taj broj lokacija poraste na 360, onda bismo opet od njih čuli da su bili na svih 360. Prema tome, to je, nažalost, dugo godina bila dobro formirana institucija da govori ono što vlasti odgovara a nije radila kao nezavisna naučna, stručna institucija po savesti i po svim zakonima struke.

B92: Budući da sumnja u “Vinču”, Vladimira Ajdačića pitali smo kako komentariše novi odlazak eksperata ovog instituta u Aleksinac?

Ajdačić: Nažalost, nastavljamo na onaj isti način sa radom kako se do sada radilo. Radiće maltene isti ljudi koji imaju iste predstave. Kako bismo sada mogli očekivati od njih da oni kažu: tamo nečega ima – kada su već godinama tvrdili da tamo ničega nema. To je za mene paradoksalno. Moralo bi da se stvori jedno nezavisno telo, možda po temi, sada je aktuelna tema sa biološkim oružjem, pre toga je bila važna tema o genetski modifikovanoj hrani, pa se preko toga preskočilo, tako da imam utisak da mi nismo u stanju kao društvo da u datom trenutku oformimo jedan ekspertski tim za datu temu koji ce se time baviti ako treba godinu, dve, tri i rešiti taj problem, skinuti i taj problem s dnevnog reda time što će dati jedan čestitiji nalaz. Moramo imati na umu da radioaktivnost ne može pobeći, ako je tu, ona će tu stajati stotinama godina, hiljadama godina, desetinama hiljada godina i da li ćemo je izmeriti ove godine, možda će to biti političko pitanje, ali da to treba ustanoviti u narednim godinama – to apsolutno stoji.

Ja izražavam veliku bojazan povodom toga šta oni mogu da urade, u kakvom se stanju uopšte nalazi taj rudnik, da li oni mogu da dodju do tog mesta gde treba da dodju? Naime, postoji uverenje da je jedan aleksinacki prohodni kanal zatrpan, ispunjen betonom i da se iza tog betona u stvari krije ta materija koja je odlagana. Da li je to sada naš domaći radioaktivni otpad ili tog našeg domaćeg nema tako mnogo da bi bilo potrebno izmeštati ga iz Vince, on se, koliko znam, još nalazi u Vinči, otpad koji je vezan za rad nuklearnog reaktora tzv. RA 10 do 10 megavata. To bi, ako bi bio neki nuklearni otpad, morao da bude otpad stranog porekla. Ako je stranog porekla, to ne bi bio otpad niske radioaktivnosti vec verovatno visoke radioaktivnosti. On bi morao da se registruje solidnim merenjima. Da li će ljudi uopšte moći da pridju tome veliko je pitanje. To je prvo pitanje, šta će oni meriti? Ako oni mere s površine – sa površine se apsolutno ništa ne može uraditi. Jedino što bi moglo da se učini jeste da se sidje u jamu, da se pridje do tih pregrada i da se tu obavi neko merenje i konstatuje da li necega ima ili nema.

B92: S obzirom na to da nuklearni otpad može privremeno da se skladišti i u buradima, Radojka Pavlovića iz Instituta “Vinča” pitali smo da li postoji mogućnost da je tako skladišten nuklearni otpad recimo vojnim kamionima dovezen u Aleksinacke rudnike?

Pavlović: U prinicpu da, ako su tako organizovani, ali malo zemalja u svetu ima interes da takav otpad negde drugde transportuje. Problem otpada u svetu je problem visokoaktivnog otpada. To je ono što je problematično. Francuska, na primer, njihova skladišta otpadnog radioatkvinog materijala nalaze se na mestima gde se proizvode najbolja vina i groždje. To je nisko i srednjeradioaktivan otpad.

B92: Šta je sa visokoradioaktivnim otpadom?

Pavlović: U svetu se jos priča na temu kako da se skladišti visokoaktivni otpad. Ne postoji konsenzus. U svetu je preporuka da se taj visokoaktivni otpad odlaze u tzv. geološke formacije, duboko, daleko u zemlji. Prave se neke busotine u nekim stenama – naravno, prethodno se ispita i geologija i trusnost područja, i geohemija i vodotokovi i sve ostalo – da se daleko, daleko od površine zemlje to sve uskladišti. Još uvek je priča na tu temu kako.

B92: Zaključak svega je da svet takvog otpada posto-poto hoce da se otarasi. Sa takvom konstatacijom slaže se i Radojko Pavlović iz Instituta “Vinča”.

Pavlović: Apsolutno nije džabe bila priča izmedju ruske federacije i zapada na temu kupovine svega toga. Medjutim, i ti koji bi prodali taj otpad morali bi biti sigurni da će ga oni koji će ga kupiti uskladištiti na pravi način tako da nije interes da ga se otarase, da ga bace negde na bilo koji način. S druge strane, količina toga je tako velika da takva parcijalna rešenja da se ovde proda par stotina tona, tamo par stotina tona, sasvim sigurno nemaju perspektivu i ja zbog toga sumnjam da je bilo ko došao na ideju da nama proda ili stavi u neke rudnike desetine tona nekog radioaktivnog materijala kada kod sebe, kod kuce, ima, recimo, na hiljade tona tog materijala.

Kako žive svi oni, i mi tako. Oni kažu da nema ničeg, mi ne znamo ima li ili nema.

Domaći kažu da nema a mi ne znamo ništa.

Niko neće da nam priča o tome, da li nečeg ima ili nema. Ja sam čula da pričaju da je ovde neko zagadjenje i da voda nije zdrava. Ja je moram prokuvati ako je mislim piti. Bojim se da je pijem.

To je čista laž. Ja sam tu na rudniku 20 godina, živim i radim kao rudar. To je čista propaganda. Garantujem ti da na drugo okno od ovoga što vi sada pričate ništa nema. Zašto je zatvoreno – zato što je doš’o narod iz Beograda.

Ne znam, verovatno ima nešto, ali šta je – nemam pojma. Mi kao radnicka klasa uopšte ne znamo o čemu se radi. Ti mi narediš – ovo uradi, ono uradi – ja to moram da uradim ako sam pod nadnicom. Tako i mi rudari. Ako ne uradiš, dobiješ otkaz od firme. Moraš ono što ti on naredi da uradiš.

B92: Jedino mesto u Srbiji i Jugoslaviji koje je definisano kao privremeno skladište radioaktivnog otpada i materijala jeste Institut “Vinča”. To privremeno traje vec 35 do 40 godina. Tehnologija odlaganja visokoradioaktivnog otpada nije definisana nigde u svetu. Ta činjenica ukazuje na mogucnost izvoza nuklearnog otpada u siromašne zemlje. Radojko Pavlović iz Instituta “Vinča” tvrdi da je to gotovo nemoguće.

Pavlovic: Teško je zamisliva takva priča. Prvo, transport takvog materijala je vrlo problematičan. Ako ste pratili dešavanja u svetu u poslednjih nekoliko godina, videli ste kolike probleme imaju recimo Nemci da transportuju radioaktivni materijal koji su im Francuzi obradili da bi ga vratili u svoju zemlju i tu ga skladištili. Dakle, nemački radioaktivni otpad su Francuzi obradjivali, ostatak je morao biti vraćen u Nemačku jer, u principu, u svetu se radioaktivni otpad ne izvozi u druge zemlje, jer nijedna zemlja neće da primi taj materijal na svoju teritoriju.

B92: Zato i kažem ’siromašne zemlje’.

Pavlović: Da, ali transport takvog materijala prati vrlo, vrlo velika akcija. ‘Zeleni’ su u svetu vrlo rasprostranjeni i vrlo aktivni. Nijedan transport bilo kog radioaktivnog materijala ne moze da prodje bez gomile dozvola iz zemlje iz koje polazi i iz zemlje kroz koju prolazi, kontrole na granici i svega ostalog. Ti transporti ne bi mogli neprimećeni da prodju sve te granice i da dodju do nas i da budu skladišteni tamo u nekim rudnicima.

Kontrola na granici mora da postoji. Teško je pretpostaviti da se napravi takva režija da radioaktivni otpad i materijal prodje neopaženo. To je prosto neverovatno. Dakle, “Vinča” nema nikakvih saznanja niti je učestvovala u bilo kakvoj akciji nekog legalnog uvoza takvog materijala. Kod nas čak postoji zakon o zabrani uvoza radioaktivnog otpadnog materijala.

B92: Da, ali da li postoji mogućnost da se ilegalno taj radioaktivni otpad unosi u zemlju?

Pavlović: To su, prvo, vrlo velike količine materijala. Niko nema neku posebnu ambiciju da izveze jedan kamion, desetine, dvadeset tona. Radi se o hiljadama tona radioaktivnog materijala. Dakle, teško bi bilo pretpostaviti da neka razvijena zemlja rešava problem tako što će na jedno mesto da izveze nekoliko desetina tona, na drugo nekoliko desetina tona itd. S druge strane, ti transporti su vrlo komplikovani. Da bi se to što je radioaktivno transportovalo, mora biti veoma dobro obezbedjeno. Transport običnog radioaktivnog materijala, ono što se dešava stalno i kod nas, recimo neki izotop kada dodje u “Vinču”, mora se obaviti specijalnim vozilom, traži se dozvola za transport. Kada se taj izotop iz Vinče transportuje u neku bolnicu, to je takodje specijalnim vozilom sa propratnim papirima, sa dozvolom za transport. Dakle, sve mora biti vrlo legalno. Da li postoji mogućnost da se organizuje da se sklone svi sa graničnog prelaza i da se tako ogromna količina materijala transportuje – teško je zamislivo da bi to bilo nezapaženo.

B92: U pokušaju da dodjemo do informacija o mogućem odlaganju nuklearnog otpada u našoj zemlji obratili smo se i medjunarodnim organizacijama. U Agenciji za atomsku energiju u Beču, u koju je Jugoslavija odnedavno ponovo primljena, kategorički nam je rečeno da su takve priče bez osnova. S druge strane, “Grin pis” je najpoznatija svetska nevladina ekološka organizacija. Upitan kakva su saznanja “Grin pisa” o izvozu nuklearnog otpada u trece zemlje aktivista, Tobijaš Muncmajer, zadužen za ovu problematiku, za B92 kaže:

Muncmajer: Verujem da neke zemlje ili kompanije za novac ilegalno preuzimaju nuklearni otpad odredjenih kompanija i mislim da to predstavlja ozbiljnu pretnju ljudskom zdravlju i životnoj sredini. Postoje primeri koje u ovom razgovoru ne mogu da navedem da su se takve stvari dogadjale u pojedinim zemljama, ali meni nisu poznati dokazi da se to ikada dogodilo na teritoriji bivše Jugoslavije.

B92: Sumnje o ilegalnom skladištenju nuklearnog otpada, gotovo identicne onima koje su vezane za Aleksinac, pojavile su se nekoliko godina i na Siciliji, kaze za B92 Lorenco Vikario, predstavnik italijanske ekološke organizacije Liga ambijente.

Vikario: Priča je počela nakon medicinskog istraživanja koje je pokazalo da medju ljudima nastanjenim oko rudnika Paskvazija u okrugu Kaltaniseta postoji najveći procenat obolelih od raka pluća u čitavoj Italiji. To je, inače, ruralna zona u središtu Sicilije u kojoj nema industrije. Lokalno tužilaštvo je na osnovu ovih sumnji pokrenulo istragu, rudnik je zatvoren i čuvaju ga predstavnici finansijske policije. Merenja koja su tamo vršena pokazala su da nema zračenja. Prema nekim tvrdnjama, u sve je umešana mafija ali ove pretpostavke do sada nisu ničim potkrepljene. Istraga je u toku i do sada nije donela nikakve konkretne rezultate a glasine u medjuvremenu i dalje kruže, poslanici u italijanskom parlamentu povremeno postavljaju pitanje dokle se stiglo sa istragom.

B92: A nuklearni fizičar Vladimir Ajdačić, koji je bio zaposlen u nuklearnom Institutu “Vinča”, kaže da su glasine o uvozu nuklearnog otpada opravdane.

Ajdačić: Dok sam se ja bavio radioaktivnošću, dok sam aktivno radio u Institutu u Vinči, taj problem smo mi kojima je ekologija bila na srcu ozbiljno razmatrali i došli smo do saznanja, zahvaljujuci našim prijateljima iz Holandije, da je u to vreme, negde krajem 70-ih godina, sklapan ugovor izmedju nama nepoznatog ugovarača i jedne firme iz Šapca. Ta firma u Šapcu je imala nekoliko zaposlenih. Suma je, ne mogu se sada tačno setiti, mislim da je bila milion i po nemačkih maraka za jednu predstudiju – odlaganje nemačkog nuklearnog otpada u našoj zemlji. Očigledno, svako razuman bi znao da je iza toga morala da stoji institucija kao sto je Institut u Vinči i da je stajala tadašnja vlada bivše Jugoslavije, i da je to radjeno s njihovim znanjem. Medjutim, naša reakcija je dovela do toga da se to prvo prizna, i to je javno objavljeno, i da se to zaustavi. To je zaustavljeno, ali mi ne znamo da li su neke takve akcije prethodno bile obavljene ili ne.

Postojale su dosta osnovane sumnje da su naši odlagali nuklearni otpad u tom vidu što bi ga mešali sa gorivom, odnosno sa ugljem u toplanama, odnosno u termoelektranama i u vidu pepela, po pepelištu ga rasejavali i zatim zatrpavali. To se, razume se, radilo u odredjenim akcijama, zatrpavali su to normalnim pepelom pa u tom pepelištu postoje radioaktivne materije. Usledili su neki pokušaji analize, ali je njih uvek onemogućavala vlast. U to vreme se govorilo i o odlaganju nuklearnog otpada u Boru, na raznim planinskim lokacijama. Istraživači iz Vince izmerili su povišenu radioaktivnost u vodama Peka i na drugim mestima. Isto tako, ustanovljeno je da postoji povišena radioaktivnost od nuklearnog otpada u Dunavu a da je ona poreklom sa rumunske strane jer su oni sve radioaktivne materije bacili na jedan sprud, prakticno u reku, tako da ima dosta osnova da su sada, kada smo upoznali još gore strahote, brojna ljudska tela u hladnjačama, da su ovakve stvari radjene mimo znanja javnosti.

B92: Jelka Miljković je do 1989. godine bila savezni republicki delegat i predsednik savezne Komisije za zaštitu životne sredine. Nakon što se usudila da javno postavi pitanje o povećanoj radijaciji bila je izložena pritiscima. Posle toga napustila je politiku. Danas tvrdi da nuklearna mafija u ovoj zemlji postoji i da je veoma dobro organizovana.

Miljković: U to vreme, ‘86, ‘87, ‘88. godine, bila sam predsednik Komisije Savezne skupštine SFRJ za zaštitu životne sredine. Imali smo podatke da je bilo povećano zračenje u Beogradu i onda smo pitali da li je to tačno, da je 19. i 20. avgusta u Beogradu postojalo povišeno zračenje. Postavila sam to kao delegatsko pitanje, imala sam pravo na to. Bila sam republički i savezni delegat. Posle tog mog pitanja digla se uzbuna i Bor se sam prozvao. Ja sam pomenula u pitanju koje se sastojalo od petnaestak potpitanja samo jednom, u jednoj reci, da je moguće da se vodenim tokovima, odnosno veštačkom kišom spuštaju negativne čestice na tlo da ne bi bilo negativnih emisija u vazduhu. To je bila katastrofa. Zabranjeno je bilo pisanje o tome, zabranjeno je izveštavanje iz Skupštine Srbije o tome, nijedna radio stanica ni novine, niko nije smeo o tome ništa da priča dok meni ne daju izveštaj. A onda su mi u izveštaju dali sve. Nisu ni znali sta mi daju. Dali su mi izveštaj jedne žene inženjera koja radi u Boru i koja kaže da je u borskoj reci takodje našla kratkoživeće nuklearne elemente. Shvatite, sve je bilo zabranjeno, zapečaćeno, ništa nije smelo da se kaže ni o Boru za koji sam sada sigurna da je spaljivao nuklearni otpad za debele pare…

B92: Mislite da se takva praksa nastavila i poslednjih deset godina?

Miljković: Apsolutno. Za vreme Miloševića više nije bilo šanse da se bilo šta kaže, ni mrdne, ni krene. Ima tu i tamo pokreta, ima tu i tamo strancica, ali, jednostavno, nemate podatke, a kada nemate podatke, kako ćete da radite. Znate koliko mora da bude visokostručna ekipa koja bi merila radioaktivnost i kakve aparate treba da ima – a zvanično kod nas mere “Karajović” i “Vinča”, oni nikada neće da izmere na sopstvenu štetu.

B92: Kako to mislite ‘na sopstvenu štetu’.

Miljković: Na sopstvenu štetu – zato što će verovatno njihov otpad da bude prvi kog moraju da ga se reše, zato što su njihovi stručnjaci verovatno pod nekom prisilom da ne smeju to da kažu. Tako je bilo pre desetak, petnaest godina. Pretpostavljam da je sada isto.

B92: Povodom poslednjih nalaza stručnjaka Instituta “Vinča” i “Karajović” da radioaktivnosti nema, Jelka Miljković kaže:

Moje iskustvo sa “Karajovićem” i “Vinčom”, koji zvanično uvek daju podatke o radijaciji, negativno je, da ne kažem, prosto, da stalno lažu, verovatno imaju svoje razloge. Ja sam upoznala jednog čoveka koji je bio atomista. U tom da tako kažem klanu, klubu ili lobiju atomista postoje ljudi koji su vrlo zainteresovani za pare i rade za velike pare, i ljudi koji su zanesenjaci, zaljubljenici u atome. On je bio šokiran kada smo mi doneli zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana i rekao mi je da bi on svog sina čuvao uz nuklearnu elektranu. On je sav treperio, neki Gavrilović, kako je moguće da to neko zabrani. U tom zakonu ne postoji zabrana za naučna istraživanja, samo za gradnju nuklearnih elektrana i postrojenja za preradu nuklearnog otpada, jer je to nešto što je apsolutno morbidno za okolinu gde se to radi.

B92: Srdja Popović kaže da takozvana trgovina nuklearnim otpadom onima koji takav dil naprave donosi ogroman novac.

Popović: U pitanju su milionski iznosi, i to u dolarima. Ono sto je vrlo bitno jeste da postoje dve vrste tog kriminala. Jedna je lagerovanje samog nuklearnog otpada iz nuklearnih elektrana, iz potrošenog nuklearnog otpada. Tu je tarifa jedna i ona je otprilike stabilna za ceo svet i prilično je velika, a taj posao nije veliki. Druga vrsta problema je sa kontaminiranom rudom i pretapanjem kontaminirane rude, sto je mnogo teže kontrolisati i gde su provizije zapravo mnogo veće, jer vi, s jedne strane, unšstavate ono što je radioaktivni otpad a, s druge strane, dobijete čistu rudu koju prodajete – onda to što ostaje u tom procesu pretapanja, što je praktično čist radioaktivni otpad, skladištite u nekoj nerazvijenoj zemlji.

Prikupljamo informacije i dokaze o tome kako se sa tim radilo duži niz godina, ne samo na temu napuštenih rudničkih okana, od kojih je Aleksinac samo jedno, kod Pirota je drugo rudničko okno za koje je bilo prijava da eventualno ima nekog nuklearnog otpada, ali prava priča o nuklearnom otpadu nije priča koju treba tražiti na mestu gde je on eventualno deponovan. Siguran sam da su se ljudi koji su se bavili tako prljavom poslom pobrinuli da se on deponuje tako da se vrlo teško otkrije, jer ukoliko se lageruje u namenskim sarkofazima, prakticno je nemoguće izmeriti radioaktivnost pa i ako ste na metar od betonskog zida, što, naravno, s druge strane, ne znači da je njihova krivica manja, ali znači da zdravlje ljudi koji se tuda kreću nije ugroženo, na svu sreću. Ono što ja kao predstavnik vlade mogu da kažem jeste da: 1. mi ovu stvar shvatamo najozbiljnije, 2. što se Aleksinačkog slučaja tiče, mi ćemo učiniti sve da se on ispita, ali ne bismo voleli da se koristi u senzacionalističke svrhe jer se time izaziva panika kod ljudi. Jedno je briga, drugo je ono što instrumenti izmere, a treće je predizborna kampanja. Treća stvar koju treba reći jeste da mi s ovim nećemo stati, naša je namera da činjenicu da su se konačno mediji zainteresovali za taj problem iskoristimo da taj problem plasiramo i da ćemo formirati jedan tim ne samo kompetentnih stručnjaka nego i institucija, ponavljam institucija, koje su ovlašćene da mere, a takvih u nasoj zemlji ima. Druga stvar je da mi mislimo da su to teška krivična dela i mislimo da prema tome treba postupati ozbiljno. Nadamo se da ćemo za to imati adekvatne dokaze s jedne strane. S druge strane, ja se, naravno, kao i svaki gradjanin ove zemlje nadam da moja zemlja nije kontaminirana nuklearnim otpadom.

Šainović je povezan u tim pričama na dva mesta sa nekim navodima vezanim za nuklearni otpad. Činjenica da je on bio čovek od Miloševićevog poverenja vezan za odredjene poslove u Boru, koji je veliki centar za preradu rude i koji se navodi u nekim novinskim pričama kao mesto gde bi moglo da bude nekog ozračenja, otpada – Bor je ekološki veoma zagadjena i opterecena sredina – a druga strana je vezana za njegov rad u toj antinuklearnoj komisiji. Naša zemlja je imala antinuklearnu komisiju. Pretpostavljam, nažalost nisam imao uvid u tu dokumentaciju ali pretpostavljam, da je zaista poslednje mesto na kom bi krivac skladištio dokaze o svojoj krivici fascikla u komisiji u kojoj je on nadlezan u zgradi savezne vlade.

Miljković: Nuklearni otpad je veoma veliki biznis, mnogo novca je u igri i to je prava kriminalna radnja. I zato što je to tako organizovano ne možete nikada da dodjete do pravih učesnika, aktera, krivaca, kako mi to kažemo. Iznenadila sam se sto se posle toliko godina ponovo aktuelizira problem na kom smo mi, ja i moja grupa koja se bavila problemom atomske energije, radili pre desetak i više godina. Ne znam koliko će biti uspeha da se sada šire krene u to jer uvek postoji jedno ciklicno stanje, krene se, napravi se afera, novine pišu, svi su zainteresovani, i posle to nekako prodje a nikada nećemo znati pravi razlog, prave uzroke i prave krivce.

B92: Mislite da je nemoguće to otkriti?

Miljković: U krajnjem slučaju, postoji mogućnost, potrebno je mnogo entuzijazma ljudi koji se bave time, potrebno je da ih ozbiljno shvate, što znači da treba vrlo širok krug ljudi da bude zainteresovan, da se uključe stručnjaci za to i mnogo je novca potrebno.

B92: Radojka Pavlovića iz nuklearnog Instituta “Vinća” pitali smo da li može sa sigurnošću da tvrdi da u ovoj zemlji nuklearna mafija ne postoji?

Pavlović: Organizovana nuklearna mafija, a da je u to umešan Institut “Vinča”, a ne vidim ko bi drugi bio u mogućnosti to da odradi – sasvim sigurno ne postoji.

B92: Nova merenja radioaktivnosti u Aleksinačkim rudnicima, u svakom slučaju, biće izvršena sutra. Niko ne očekuje da se odjednom saopšti kako je u tom kraju ipak povećana radioaktivnost. Ukoliko se nekakav nuklearni otpad zaista nalazi u napuštenim jamama koje su sada potpuno zabetonirane i pune vode, novoj vladi trebaće mnogo novca i vremena da jednog dana otkrije istinu o tome ima li tu nečega ili nema. Srdja Popović kaže da za sada niko ne može da tvrdi ni jedno ni drugo.

Popović: Ako se to skladišti namenski u nekim betonskim kontejnerima, to je prakticno nemoguće utvrditi bez podizanja okna u vazduh, što, naravno, niko normalan ne bi uradio. Medjutim, nemoguće je da u jednom rudarskom sistemu kakav su Aleksinački rudnici ne postoji bas nijedan očevidac. Prilično je teško verovati da su sad baš svi u igri i dobro je ako ova javna medijska priča i prisustvo svih organa koji su kompetentni, i vlade Srbije i nadležnih institucija i lokalnih vlasti, i ljudi iz EPS-a pod čijom je ingerencijom rudnik u Aleksincu, ako ih to okuraži – ja ih pozivam da se jave. Preduzećemo onda i neke druge mere, onda ćemo krenuti da radimo sa policijom, sa nadležnim tužilaštvima, po službenoj dužnosti oni gone takve slučajeve. U pitanju je teško krivično delo izazivanja opšte opasnosti. U pitanju je vrlo teško krivično delo i nije problem da se po službenoj dužnosti odmah pokrene istraga, ali za to je potrebna prijava očevica.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović