PREDSEDNIKU USTAVNOG SUDA SRBIJE

Už-332/08

Predmet: Ponovljena urgencija radi donošenja odluke u predmetu Už-332/08 predatog u nadležnost suda 18.03.2008. godine.

Poštovani,

Na osnovu čl. 13. Evropsake Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Službeni glasnik SCG—Međunarodni ugovori broj 9/2003), molim Vas da me u hitnom postupku obavestite zašto ni posle dve godine još nije doneta odluka.

Naime, kada sam prošle godina urgirala putem telefona rečeno mi je da je moj predmet uzet u rad i da ću ubrzo dobiti odluku ali se to nije desilo. Kada sam u maju mesecu 2010. godine ponovo urgirala telefonom nije mi dato objašnjenje zbog čega je rad na predmetu prekinut, već mi je savetovano da uputim pisanu urgenciju što sam učinila preporučenom poštanskom pošiljkom sa potpisanom i overenom povratnicom br. 458655, koja je u Ustavnom saudu bila primljena 18.06.2010. godine, a predmet je i dalje ostao nerešen, niti sam dobila objašnjenje zašto se ne rešava.

S poštovanjem,

ISTORIJAT KRŠENJA LJUDSKIH PRAVA GRAĐANA SRBIJE

Srpski vlastodršci  su još u vreme zajedničkih država (FNRJ, SFRJ, SRJ), zajedno sa ostalim republičkim vlastodršcima ostalih jugoslovenskih naroda na čelu sa Josipom Brozom,  svetskoj i domaćoj javnosti bili poznati kao veliki demagozi i ljubitelji deklarativnog zalaganja za ljudska prava. Tako naprimer, voleli su da se svetskoj  i domaćoj javnosti predstavljaju kao tobožnje demokrate i borci za ljudska prava. Radi obmane sveukupne javnosti zvanično su se zalagali za poštovanje ljudskih prava svuda u svetu a istovremeno su ta ista prava uskraćivali svojim narodima, u početku primenom brutalne sile i raznih vrsta represije, a kasnije beskrupuloznim lažima i vrlo perfidnim metodama.

Radi obmane svetske i domaće javnosti ti jugoslovenski vlastodržci su u svim republikama, a naročito u Srbiji instalirali fiktivne pravosudne institucije, koje su u praksi funkcionisale isključivo u interesu očuvanja komunističkog državnog uređenja. Pored toga, pomoć u očuvanju takvog državnog uređenja davale su i sve ostale državne strukture (vojne, policijske i kontraobaveštajne službe, partijski komiteti, SSRNJ, javna preduzeća i ostale strukture vlasti na svim nivoima ).

Svaki put kada bi se nagomilale i svetskoj javnosti postale poznate beskrupulozne zloupotrebe u kršenju ljudskih prava, vlastodršci su pribegavali taktici sa promenom naziva države, pa smo u međuvremenu imali nazive FNRJ, SFRJ i na kraju SRJ. U svakoj od narednih država pod novim nazivom menjao se i stil kršenja ljudskih prava građana.

Tako naprimer, u vreme FNRJ zabeleženi su najveći komunistički zločini na celoj teritoriji te države, a najpoznatije pravne farse komunističkog pravosuđa poznate su kao “Preki sudovi”,“Dahauski procesi”, “Imfobirovski procesi”.

U vreme SFRJ kršenje ljudskih prava je postalo daleko suptilnije ali i dalje beskrupulozno i masovno, jer su u pravosudnim institucijama odlučujuću ulogu i dalje imali jednopartijski komunistički kadrovi, koji su sudijama diktirali presude.

U vreme SRJ kršenje ljudskih prava je prilagođeno novim okolnostima, koje su nastale nakon pada Berlinskog zida, raspada SFRJ i uvođenja višestranačkog sistema. Da bi se sprečio veliki broj tužbi građana Srbije i Crne Gore Međunarodnom sudu u Strazburu, Ukazom br. 6 od 18.06.2003. godine  uvedena je pravosudna institucija pod nazivom “Sud Srbije i Crne Gore” – vidi Zakon o sudu SCG, a Ukazom br. 53 od 26.12.2003. godine proglašena je ratifikacija Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava – vidi Ukaz o usvajanju Konvencije za zastitu ljudskih prava.

Uvođenje institucije “Sud Srbije i Crne Gore” je bilo fiktivnog karaktera isključivo u funkciji sprečavanja građana da se obrate Međunarodnom sudu u Strazburu, jer su za to morali prethodno da imaju odluku Suda Srbije i Crne Gore, kao dokaz da su iscrpili sva pravna sredstva na nivou države.

Deklarativnost i totalna pravna besmislenost uvođenja Zakona o Sudu Srbije i Crne Gore vidi se iz odredbe iz čl. 2. Stav. 2 (“Sud je dužan da obavesti podnosioca predstavke o njenom ishodu, ako on to zahteva.”) .

Članom 12. Stav 1. Zakona o Sudu Srbije i Crne Gore bilo je predviđeno da sedište tog suda bude u Podgorici, ali se to nikada nije desilo. Umesto toga je na Novom Beogradu u Bulevaru Mihajla Pupina br. 2 bila instalirana neka vrsta kancelarije tog suda, koja je imala ulogu prikupljanja i skladištenja Žalbi građana, koje nikada nisu ni razmatrane za živora države SRJ, tako da su građani nakon protoka dužeg vremenskog perioda sticali pravo obraćanja Međunarodnom sudu po osnovu prava na donošenje presude u razumnom zakonskom roku.

Nakon propasti države SCG i osamostaljivanja države Srbije, srpski vlastodršci su, kao praksu deklarativnog zalaganja za zaštitu ljudskih prava, a u funkciji sprečavanja građana da se obrate Međunarodnom sudu za zaštitu svojih prava nakon pravosnažnosti sudskih odluka, uveli instituciju “Ustavna žalba” na Ustavnom sudu Srbije. Institucija “Ustavna žalba” u praksi funkcioniše samo kad Evropska Unija izvrši diplomatsko-politički pritisak na vlastodršce, što je bio slučaj sa tzv. “Reformom pravosuđa”, kada je Ustavni sud pod pritiskom EU morao da donese odluku o tome. U ostalih 7.000 predmeta za zaštitu prava institucija “Ustavna žalba” preko Ustavnog suda Srbije u praksi funkciopniše po principu “Čutanja administracije”, jer na Urgencije i zahteve građana da posle višegodišnjeg čekanja dobiju odluku tog suda  ne odgovaraju na dopise, čak i kada su dopisi upućeni lično predsedniku tog suda gospođi Bosi Nenadić – vidi sliku i tekst na početku članka.

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović