Novac i zlato otuđeni iz zemlje nestaju bez traga
Kargo u jednom pravcu
Novac samo u toku jednog dana može promeniti desetak racuna. Potom se može upotrebiti za uvoz neke robe, onda za izvoz neke druge, moguce je kupovati akcije raznih banaka i preduzeća po svetu, pa čak i nekretnine. Kad se okrene nekoliko krugova, onog inicijalnog novca zapravo i nema
Stiče se utisak da bivši jugoslovenski predsednik Slobodan Milošević stvarno nije mogao da preživi od plate. Kad su se računi nagomilali, morao je da posegne za „kućnim“ zlatom. Kako je celu državu čitavu deceniju tretirao kao svoju kuću, zlato je uzeto iz državnog rudnika i, sad se otkriva, preneto u Švajcarsku. Kako je sada obelodanjeno, u Švajcarsku su, izmedu 21. septembra i 2. novembra prošle godine, dopremljena 173 kilograma zlata iz Bora.
Ovo zlato kupila je jedna švajcarska firma, a novac je uplaćen na „nečije“ račune u Grčkoj i na Kipru.
Nesaradnja: Nije bilo malo zlobnika (sa svih politickih strana) koji su se smejali sadašnjem guverneru Mlađanu Dinkiću, koji je odnekud dočuo da neko zlato poleće sa aerodroma u Surčinu, pa krenuo da ga zaustavi. Uzalud je sa pratnjom tumarao aerodromom – zlato nije pronađeno, pa je ispalo da se on brzopleto i naivno istrčao. Sad izgleda da je dojava bila verodostojna, ali su to zlato (kao i silne devize prethodnih godina) iznosili maheri. Uspešno i neopaženo poluge su izneli iz zemlje. Sad Okružno javno tužilaštvo od MUP-a Srbije zahteva da „prikupi obaveštenja“ o ovom slučaju. Mlađan Dinkić tvrdio je, još davno, u svojoj knjizi „Ekonomija destrukcije“ da je iz zemlje izneto i na tajne račune sklonjeno oko šest milijardi maraka. Sada, kao guverner centralne banke, Dinkić sasvim neuvijeno optužuje vlade nekih zapadnih zemalja, apostrofirajuci Grčku i Kipar ali i Švajcarsku, da ne saraduju dovoljno u otkrivanju tajnih računa Miloševića, njegove porodice i saradnika. Grčka centralna banka odbila je ovu optužbu – njena kontrola pokazuje da tamo Miloševićevih para jednostavno nema. Isti je slučaj i sa Kiprom.
Službe“: Jedan od srpskih bankara koji se, nipošto, ne bi u ovom pitanju javno eksponirao (pogotovo što i sam ima razgranate poslove u ovim zemljama) u razgovoru za Reporter kaže da je sasvim moguće, čak je i izvesno, da Milošević, pod svojim imenom, nema račune u ovim zemljama. Čak, ide i dalje – tvrdi da je novac, koji je zaista iznošen najviše preko navedenih zemalja, odavno otuda uklonjen: „Van pameti je da finansijski maheri, što predstavnici bivšeg režima svakako jesu, usred ovolike halabuke i međunarodne kontrole koju sprovodi čak i Karla del Ponte, drže novac na tako otvorenim mestima. On je odavno uklonjen na sigurno, ako je još uvek u novčanom obliku“, kaže naš sagovornik. Ovaj bankar objašnjava da novac samo u toku jednog dana može promeniti desetak računa, kako bi mu se trag zametnuo. Potom se može upotrebiti za uvoz neke robe, onda za izvoz neke druge, moguće je kupovati akcije raznih banaka i preduzeća po svetu, pa čak i nekretnine. Na kraju, kad se okrene nekoliko krugova, onog inicijalnog novca zapravo i nema – nešto je potrošeno, nešto novo zarađeno, novac je promenio ne samo mesto nego i „oblik“. Kad se kanali razgranaju po celom svetu (kao što rade i svetske multinacionalne kompanije) težak je i komplikovan posao da se uđe u trag početno iznetim parama. Treba imati u vidu, skrece pažnju ovaj bankar, da su to sve radili profesionalci, kako domaći tako i strani. Kad bi se strane službe ozbiljno angažovale na ovom poslu, još bi se nešto i moglo uraditi. Ako to moraju da rade domaći organi, šanse su skoro nikakve.
Uzimala-zajmila: Upravo zbog sumnje da su strana imena (i to zvučna) duboko upletena u Miloševićeve finansijske transakcije (slučaj kupovine Telekoma samo donekle otvara ovaj problem), jasnije je zašto će otkrivanje tajnih računa ići još teže. Kad je reč o švajcarskim bankama, jedan ovdašnji biznismen izražava duboku sumnju da će tamo išta biti otkriveno i to zato što švajcarske banke, kako tvrdi, „nisu spremne da svoju dugo sticanu reputaciju najsigurnijih banaka na svetu sada stavljaju na kocku otkrivajuci Miloševićeve račune“. Pokojni guverner Narodne banke Jugoslavije Dragoslav Avramović smenjen je 1996. godine, kad je pokušao da uđe u trag i pohvata konce baratanja deviznim sredstvima. Kasnije je izjavio da ga je zbunjivao otkup našeg duga i zašto su te pare držane na Kipru. „Ono što nije valjalo i gde sam počeo da se uplićem, bilo je funkcionisanje naših mešovitih banaka, na primer one Francusko-jugoslovenske banke u Parizu. Devizne rezerve NBJ od nekoliko milijardi dolara, prebačene su iz nekih vrlo uglednih banaka u te mešovite banke u Parizu, Njujorku i na Kipru, a te su pare onda bile upotrebljene za zajmove jugoslovenskim preduzećima, pa su onda nestale“, rekao je jednom prilikom guverner Avramović. Na pitanja novinara gde su te pare završavale, Avramović je jednom prilikom lakonski odgovorio „pitajte Borku Vučić i Miodraga Zečevića“. Srpski bankari, pak, tvrde da su upravo ovo dvoje ključni Miloševićevi poverenici i saradnici kako u iznošenju novca, tako i u zametanju tragova po svetu. Sa jednom razlikom – Zečević je to radio uz debeli lični interes, dok je Borka Vučić bila i ostala „skojevka“, verni vojnik svoga komandanta. Treći, ruski kanal o kome je Reporter pisao, postao je, potom, i tema svetske štampe, pa je direktor moskovske Veksim banke Miloš Mirković morao da doleti u Beograd da objasni kako oni ne samo da nisu učestvovali u iznošenju i pranju novca iz Jugoslavije, nego nisu ni jugoslovenska, već čisto ruska banka. Potom je priznao da, doduše, ovu banku jesu osnovale srpske banke i preduzeća, ali je morala, zbog sankcija, biti registrovana kao ruska. Na kraju je pozivao srpske novinare (etapno i pojedinačno) da im u Moskvi, na licu mesta, objasni kako je ova banka pošteno i na patriotskoj osnovi, tokom ljutih sankcija, pomagala uvoz nafte, gasa i ostalih strateških proizvoda. On se čudi što novine pišu da se novac nosio diplomatskom poštom u koferima, kad je platni promet normalno funkcionisao.
Teretnjaci“: Ima, međutim, i među novinarima svedoka koji su na surčinskom aerodromu videli, negde sredinom devedesetih, vozila u pratnji jakog policijskog obezbeđenja kako nešto utovaruju u avione za Larnaku. Tamo su, taj prtljag, čekali neki ugledni srpski bankari. Kako vreme odmiče, sve su rasprostranjenije špekulacije da je to došlo glave direktoru JAT-a Žiki Petroviću. Znao je mnogo, verovatno je, po naređenju, neke od specijalnih letova i organizovao, pa je trebalo isključiti mogućnost da novim vlastima dostavi spisak destinacija, imena putnika i takozvanih nalogodavaca. Sada se u stranoj štampi pominje da je 60 osoba iz bivšeg režima kontrolisalo sve važnije finansijske tokove. Svima njima, naravno, pripao je procenat i svako od njih se sigurno potrudio da toj svojoj crkavici zametne trag. Nešto od novca, tvrdi jedan ovdašnji pripadnik bivšeg režima sa izraženom željom da „opere“ biografiju, vraćano je i u zemlju. Recimo, dugogodišnji spoljnotrgovinski deficit, za koji se domaći ekonomisti uzalud godinama pitaju kako je pokrivan, sigurno je, delom, pokrivan novcem iznetim iz zemlje. Drugo, misteriozni „kredit“ od 300 miliona dolara, koji su nam, navodno, pod, do danas, nepoznatim uslovima, odobrili Kinezi, takode je pod sumnjom – smatra se da je to, zapravo, naš novac, po Miloševicevoj naredbi unet u zemlju da bi se njime finansirale tekuće potrebe i pripremao teren za izbore. Tadašnji savezni ministar za spoljnu trgovinu Boriša Vuković odbijao je da iznese bilo koji detalj o tom aranžmanu – nije otkrio čak ni to da li je u pitanju kredit ili poklon velikodušnih Kineza.
Nasledstvo: Sad se postavlja i pitanje gde je završila glavnica od milijardu dolara koja je inkasirana od prodaje 49 odsto „Telekoma Srbije“. Zna se da je otprilike trećina potrošena na isplatu penzija i na kredite preduzećima (koji naravno nisu vraćeni) ali se ne zna ni šta je sa tim kreditima, ni šta je sa ostatkom novca. Dalje, nije poznato ni to gde je završila glavnica novca koji su prikupili (i dobrim delom državi predali) čuveni Dafina i Jezda. Ovaj potonji se vratio da Dinkiću objasni svoj slučaj ali Dinkić nema živaca da ga sluša. Zato će morati da ga saslušaju istražni organi. Dafinin slucaj odavno je poprimio odlike groteske, ali mu ona, ovih dana, dodaje nove elemente: u svom pismu, poslatom iz Nemačke guverneru Dinkiću, tvrdi (pošto je, kaže, dobila pasoš i dozvolu za izlazak od Radeta Markovica i generala policije Branka Ðurica) da je „prošla vlast imala podatke o velikom kapitalu-nasledstvu mog muža koji je poreklom Jevrejin – vanbračni sin nemačkog političara jevrejskog porekla“. Otuda joj, kaže, novac. Pojedinci koji su poznavali Dafinu i njenog pokojnog muža iz perioda pre Dafiment banke, zaklinju se da im se udžerica u kojoj su stanovali svakog časa mogla sručiti na glavu. Ono što je najgore, iznošenje novca ili bar pokušaji da se to uradi , traju i danas. Guverner Dinkić nedavno je rekao da, od sada, banke snose odgovornost i prateće konsekvence ako se utvrdi da su preduzeća kojima daju garancije sklapala fiktivne uvozne poslove, odnosno, da su iznosila devize za uvoz robe koja nikad ne ulazi u zemlju. Ovim bi trebalo da se spreči dalji odliv deviza iz zemlje.
Evica Spasić
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
Izvor informisanja: sorabia. – News & Views about Serbia and Balkans