3. decembra 2013.
Državna tajna: Ko je bio Josip Broz – Tito?
Samo pakosni i zli ljudi, kojima je mržnja osnovna vodilja mogu imati nešto protiv saznavanja istine o komunističkim zločinima. Samo ostrašćeni ljudi, koji bi opet sudili po kratkom postupku, koji bi ponovo istovremeno streljali, klali, ubijali maljevima i krive i nevine. Samo takvi mogu da negiraju postojanje komunističkih zločina, jer za njih ubistvo nije ubistvo već političko sredstvo za ostvarivanje njihovih “Viših ciljeva”, a cena koju neko drugi treba da plati za njih nikada nije prevelika, dok su im istina, moral i pravda nepoznata kategorija.
EU zahteva od Srbije da se otvore dosijei tajne policije, okonča rehabilitacija i isplate odštete ljudima stradalim u političkim i policijskim procesima i progonima. Otvaranje dosijea nije uslov da Srbija dobije datum za otpočinjanje pregovora sa EU, ali kada krenu ti pregovori, prvo vas čeka otvaranje poglavlja 23, u kome je i to pitanje – izjavio je Jelko Kacin, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju.
Srbija je danas jedina evropska zemlja koja nije zakonski regulisala oblast tajnih dosijea Službe državne bezbednosti. Optužena je zato da skriva krvave stranice vlastite istorije. Za Srbiju se decenijama govori da je policijska država, jer je progonila vlastiti narod. Nema u našoj zemlji veće familije u kojoj neko nije stradao od Udbe. Ova tvrdnja je plod višegodišnjih stradanja srpskog naroda od političke policije Josipa Broza i Slobodana Miloševića.
Dugo se kod nas smatralo da su politički vrh i Služba državne bezbednosti ubijali narodne i državne neprijatelje. I kada se posle 5. oktobra 2000. godine pokazalo da ti neprijatelji nisu bili najopasniji politički protivnici države i naroda, pa su neki rehabilitovani, nova vlast u Srbiji je nastavila da dvanaest godina skriva istinu od naroda.
Srbija kao država nikada nije zvanično odgovorila na pitanja ko su bile ubice u ime države SFRJ i Srbije, koliko su i koje ljude oni likvidirali? Ko je donosio odluke o likvidacijama bez suda i presuda? Da li su tajni dosijei državnih ubica uništavani? Mogu li se dosijei rekonstruisati i da li se na osnovu tih tajnih dokumenata može suditi državnim egzekutorima? Mogu li se rehabilitovati žrtve ubica u ime države? To su pitanja koja će EU narednog proleća postaviti vlastima u Srbiji.
Duže od jedne decenije najmanje 100.000 dosijea Državne bezbednosti čeka svetlo dana. Šta se u njima skriva? Pre svega, istina je da su druga i treća Jugoslavija, kao i njeni vladari ubijali pripadnike vlastitog naroda masovno, grupno i pojedinačno punih sedam decenija. Te operacije tajnih službi mogu se podeliti u nekoliko razdoblja – ratni, poratni i demokratski period. U vreme Jugoslavije likvidacije su vršene po nacionalnom ključu – Srbi su ubijali Srbe, Hrvati Hrvate, Slovenci Slovence, Bosanci Bosance, Crnogorci Crnogorce, a svi zajedno ostale.
Istoričari i hroničari su saglasni da su likvidacije bile posledica političkog obračuna, koji je vremenom poprimio dimenzije prljavog i podzemnog rata. Istoričar Srđan Cvetković u svojoj studiji „Kratka istorija zatiranja političkih protivnika u Srbiji“ kaže da je od oslobođenja od Turaka i stvaranja korena moderne srpske državnosti, pa do kraja 20. veka društveni život u Srbiji bio obeležen žestokim političkim obračunima. Ipak komunistički revolucionarni teror koji je usledio neposredno po oslobođenju, prema intenzitetu, oblicima i metodama represije prevazilazi sve dotad viđene političke zločine. Po sistematičnosti, masovnosti i trajanju političkog nasilja period 1944-1951. godina predstavlja tamne mrlje u ionako mračnoj istoriji političkog nasilja u Srbiji. Tajna policija tada postaje svemoćna kao mač revolucije. Bila je potpuno u rukama partije, tužilac i sudija hiljadama narodnih neprijatelja, što je bila omiljena floskula za etiketiranje ljudi za odstrel – naglašava dr Cvetković. Kao ilustraciju u prilog ove teze navodi paradoksalan podatak da je kroz KPD „Zabela“ između 1945. i 1951. prošlo oko 42.000 zatvorenika, isto koliko i u narednih pola veka u manje-više istom društveno-političkom sistemu. Likvidacije su izvedene u Srbiji u dva represivna talasa. Prvo kroz divlja čišćenja i ubijanje bez presude vojnih sudova 1944-1945. godine, a potom kao progon ibeovaca i građanskih neprijatelja 1949-1950. godine u uslovima međunarodne izolacije.
Najnovija istraživanja su otkrila da je najmanje 60.000 građana Srbije likvidirano bez suđenja tokom 1944-1945. Po selima zaječarskog, smederevskog i čačanskog okruga taj broj se kreće do 40.000, a u Beogradu i Nišu i više desetina hiljada – kaže Srđan Cvetković, koji je bio na čelu Komisije za ispitivanje ratnih grobnica u Srbiji.
Neke političke stranke i deo javnog mnjenja u Srbiji poslednjih godina traže da se otvore dosijei Službe državne bezbednosti i da se otkrije njena krvava tajna. Profesor Bogoljub Milosavljević sa Pravnog fakulteta „Union“ u Beogradu smatra da je neophodno obelodaniti zločine iz davne i skorije prošlosti, zaštititi ljudska prava žrtava, ali i njihovih likvidatora. U javnosti su objavljivani mnogi tekstovi sa imenima i prezimenima „patriota koje su ubijale zbog državnih interesa“, ali najveća tajna Službe državne bezbednosti i političkog vrha zvanično nije odgonetnuta. Ta državna tajna je: Ko je bio Josip Broz – Tito?
U tekstu: Vremeplov izdajništva i državnih neprijatelja – Ko je bio stvarni Tito? prikazana je zvanična komunistička verzija biografije Josipa Broza – Tita (prva verzija). Na kraju tog teksta pod naslovom: Ko Je Bio Josip Broz Tito – World News dat je link video materjala kroz koji su lik i delo Josipa Broza – Tita prikazani u dosta negativnom kontekstu (druga verzija). Međutim, nova istraživanja su javnosti ponudila na uvid još nekoliko verzija.
Treća verzija: Ko je bio Josip Broz – Tito?
Prema navodima oca Tadeja:
Josip Broz je bio sin Wistona Čerčila, koji je bio jevrejskog porekla i njegove ljubavnice Jevrejke, koja se bavila prostitucijom. Tito je bio mason i imao je zadatak da osakati Srbe (verski, etnički, ekonomski, vojno, teritorijalno).
Kada je umro Čerčil sutradan u njegovoj loži je sedeo Tito. Pre toga je svog sina iz braka poslao u Jugoslaviju Titu, da se braća upoznaju.
Četvrta verzija: Ko je bio Josip Broz – Tito?
Titov otac je bio Jevrejin Josip Klajn, veterinar, koji je radio na imanju poljske grofice Marije u koju se zaljubio i oženio. U braku su imali dva sina. Jedan od njih se zvao Jozef, i to je bio Tito, a drugi Henrih.
Vido Latković (šef Katedre za slovensku fonetiku), analizirao je akcenat Titovog govora i našao da je to poljski govorni akcenat.
Jozef je bio mason, član tajne organizacije “Slobodni zidari”. Centri moći ove organizacije bili su Velika Engleska i Francuska loža, kao i veliki broj loža širom SAD. Beograd je bio jedan od značajnih centara evropske masonerije.
Jozef je sa bratom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji 1917. Tito je stupio u ČEKA, odnosno NKVD. Dobio je novi identitet i upućen u Pariz.
U Parizu preko Francuske masonerije stupa u službu Intelidžens servisa (engleska obaveštajna služba) i upoznaje se sa Čerčilom. Čerčil je Tita uveo u englesku masoneriju. Šesti stepen te organizacije zove se Titus (zadužen za socijalna pitanja). Otuda, najverovatnije, potiče njegov naziv Tito, odnosno njegovo konspirativno ime.
Tito je imao jednu malu akt-tašnu, koju je uvek nosio sa sobom. Posle Titove smrti kod članova Komisije za sređivanje Titove zaostavštine jedan od članova Komisije, ađutant Zvonko Kostić, rekao je da su u tašni pronašli i spisak poginulih austrijskih oficira, podoficira i vojnika u vreme bitke u Galiciji. U spisku se nalazi ime kaplara Josifa Franje Broz.
Sovjeti posle Rezolucije Informbiroa, otkrivaju Titov identitet. Dragica Buđanovački, nastavnica iz Beograda, slušajući emisije Radio Moskve, čula je kada je spiker jednom prilikom rekao: “Jugoslovenski narode, ti živiš u vezabludi. Čovek, koji je na tvome čelu nije Josip Broz, Hrvat iz Kumrovca i metalostrugar za koga se predstavlja, već Josip Klajn, mađarski Jevrejin, rođen u Belgiji.”
Titov odnos sa Stevom Krajačićem zahteva posebnu studiju i posebno objašnjenje. Tito se plašio Steve Krajačića. Tito je znao da je Krajačić bio oficir NKVD-a i KGB-a. Krajačić je u svako doba mogao nenajavljen doći kod Tita i reći mu sve što drugi nisu smeli da mu kažu. Ovakav odnos između Tita i Krajačića mogao bi se objasniti jedino sledećim: Josif Franje Broz, mašinbravar i austrijski kaplar, verovatno je poginuo ili streljan u Rusiji. NKVD je njime identifikovao svog odabranog agenta. Stevo Krajačić je u tome igrao glavnu ulogu, jer je on uveo Tita u porodicu Broz, kao njihovog sina Jožu, što mu nije bilo teško, jer se mlad čovek u liku brzo menja, a Brozovi Josipa nisu videli dugi niz godina.
Peta verzija: Ko je bio Josip Broz – Tito?
Zvanična biografija takozvanog Tita je lažna. Kod tog čoveka je sve lažno, počevši od imena, preko mesta rođenja, funkcija, do mesta na kome je sahranjen.
Pravo ime tog čoveka je Franc Fransoa Jozef fon Habzburg und Loren. Bio je vanbračni sin Franca Habzburga i jedne Poljakinje po imenu Marija, koja je na dvoru Habzburga radila kao sobarica. Rođen je u Beču 16. juna 1892. u osam časova i četrdesetosam minuta. Bio je mason, član Vatikanske lože, o čemu svedoči Zoran D. Nenezić (mason 33. stepena) u svojoj knjizi. Finansirao ga je Vatikan, kako bi SPC bila marginalizovana. Novac mu je uplaćivan preko jedne švajcarske banke, koja je prala novac nacističke Nemačke. Broj racuna mu je bio 0018736 na ime valter Vajs – Tito. Umro je 16. februara 1980. godine. Sahranjen je na porodičnom groblju Habzburga u Beču.
Šesta verzija: Ko je bio Josip Broz – Tito?
Prema Jovanu I. Deretiću, na osnovu podataka iz Office Of Strategic Stady, koja je bila prethodnik CIA-e, onaj Tito iz Kumrovca imao je crne obrve i velike plave oči i sve prste. Lažni Tito ze zvao Valter Vajs. Po poreklu je bio poljski Jevrejin iz okoline Krakova, a rođen je u Americi u Bruklinu kod Njujorka gde se njegova porodica tamo doselila. U kući su govorili poljski, a od roditelja je naučio i dijalekt nemačkog jezika idiš, dok je u školi i na ulici naučio engleski. Amerikanci su ga poslali u SSSR navodno da pomogne širenje svetske revolucije gde je vrlo brzo perfektno naučio ruski jezik. Ubačen je u spoljnu obaveštajnu službu NKVD –a pri sovjetskim ambasadama. Prvo službovanje bilo mu je u Kabulu, drugo u Teheranu, treće u Ankari, četvrto u Istambulu pri sovjetskom konzulatu. Odatle Kominterna ga šalje kao delegata u Zagreb da pomogne obnovu Centralnog komiteta KPJ, koji se bio raspao.
Josip Broz iz Kumrovca, zvani Tito je tajno streljan od Komunista prilikom održavanja Kongresa u Barceloni 1939. godine, zbog optužbe za likvidaciju komunističkih kadrova. Hembrang, Bakarić, Kopinič, Kardelj, Ranković i Čolaković su potvrdili da je Valter Vajs Josip Broz iz Kumrovca, zvani Tito generalni sekretar KPJ. Tada ovaj lažni Tito nije smeo da izvesti Kominternu i Staljina da se on proglasio za generalnog sekretara KPJ. Tek ujesen 1941 na insistiranje Staljina da mu se pošalje Izveštaj ko je generalni sekretar KPJ. kad je lažni Josip Broz rekao Staljinu da su njega izabrali za generalnog sekretara KPJ Staljin je poslao Mustafu Golubića da ga likvidira, ali je Golubić otkucan Gestapou, koji ga likvidirao.
Gotovo u svim navedenim verzijama, u njihovim pojedinim delovima spominju se isti, slični, ali i kontradiktorni podaci o liku i delu Josipa Broza – Tita, što svakako izaziva zabunu i konfuziju. Ono u čemu se sve verzije slažu jeste činjenica da je Josip Broz – Tito bio strani agent i špijun ubačen u KPJ radi razbijanja Kraljevine Jugoslavije, koja je bila trn u oku nekim evropskim velikim silama: Austrougarskoj, Engleskoj, Nemačkoj i Rusiji.
Na osnovu svih navedenih verzija stiče se utisak da su u liku i delu Josipa Broza bili sakriveni identiteti dva ili čak tri strana agenta. Naime, postoji osnovana sumnja da je pravi Josip Broz 1913. godine otrovan od strane svog brata po ocu – Josipa Ambroza, koji je od Austrougarske tajne službe dobio zadatak, da preuzimanjem identiteta Josipa Broza iz Kumrovca organizuje raspad Kraljevine Jugoslavije. Ovaj špijunski zadatak Josip Ambroz je uspešno obavljao zločinačkim učešćem u prvom svetskom ratu protiv Srbije na strani Austrougarske, a nakon raspada Austrougarske, kao ruski agent u likvidacijama, Staljinu nepodobnih komunista. Taj Josip Ambroz, alijas Tito je tajno ubijen 1939. godine u Barceloni, prilikom održavanja Kongresa, radi zataškavanja ubistava komunista, koji nisu bili po volji Staljina, a umesto Josipa Ambroza Staljin je u redove komunističke partije Jugoslavije ubacio Jozefa Klajna, uz pomoć svedočenja Hembranga, Bakarića, Kopiniča, Kardelja, Rankovića i Čolakovića, koji su jugoslovenskim komunistima tvrdili da je Novi Josip Broz – Tito isti onaj Josip Broz iz Kumrovca.
Ustvari, Novi Josip Broz – Tito zvao se Jozef i bio je sin Jevrejina veterinara poljskog porekla – Josipa Klajna, koji je radio na imanju poljske grofice Marije u koju se zaljubio i s kojom se oženio. U braku su imali dva sina. Jedan od njih se zvao Jozef, i to je Tito, a drugi se zvao Henrih.
Jozef je bio vrlo inteligentno i radoznalo dete. Sve je hteo da proba i pokuša. Sve mu je lako išlo od ruke. Rano je naučio jahanje, mačevanje, sviranje klavira i okretne igre. Klavir je bio njegova velika ljubav. Da je nastavio sa sistematskim vežbanjem, uz talenat koji je posedovao, smatra se da bi bio veliki pijanista. Kada je Tito posle rata u jednoj privatnoj vili pred Zdenkom Marasovićem, poznatim pijanistom, svirao Šuberta i Čopena, Zdenko je bio ushicen njegovim izvođenjem. Jozefovi rođaci bili su poljski, a zatim meksički violinista Henrih Serina i američki glumac Kirk Daglas.
Vido Latkovic (šef Katedre za slovensku fonetiku), analizirao je akcenat Titovog govora i našao da je to poljski govorni akcenat. Smatra se da se maternji akcenti u govoru nikad ne mogu izgubiti. Jozef je bio mason, član tajne organizacije „Slobodni zidari“, čiji je cilj bio menjanje svetskog poretka na globalnom planu. Intelektualno i finansijski, ova organizacija delovala je preko svojih loža i banaka pojedinih zemalja.
Centri moći ove organizacije bili su Velika engleska i Francuska loža, kao i veliki broj loža širom SAD. Beograd je bio jedan od značajnih centara evropske masonerije.
Najuticajniji i najradikalniji deo masona su iluminati (prosvetljeni). Iluminate je osnovao Nemac Adam Vojsaupt u 18. veku. Jezgro iluminata čine najveći svetski bankari. Maksima iluminata je: „Kada zli ljudi mogu da rade zlo da bi ostvarili svoje ciljeve, zašto mi ne bismo radili zlo da bismo ostvarili dobre ciljeve“.
Jozef je s bratom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine u kojoj mu je brat ubijen ili poginuo -ne zna se tačno. Za vreme Oktobarske revolucije, Jozef Klajn, alijas Tito je stupio u ČEKA, odnosno NKVD. Dobio je novi identitet i upućen u Pariz.
U Parizu preko Francuske masonerije stupa u službu Intelidžens servisa (engleska obaveštajna služba) i upoznaje se s Čerčilom, koji je pripadao redu iluminata. Čercil je Tita uveo u englesku masoneriju. Šesti stepen te organizacije zove se Titus (zadužen za socijalna pitanja). Otuda, najverovatnije, potiče njegov naziv Tito, odnosno njegovo konspirativno ime.
Tito je znao veliki broj jezika. Znanje poljskog jezika uvek je krio, iako mu je poljski bio maternji jezik. Mada je bio dvostruki agent, Tito je prvenstveno radio za svoj račun, odnosno interes. On je okrenuo leđa masoneriji, Staljinu i katolicizmu. Povremeno, kada mu je to trebalo radi realizacije ličnih ciljeva, on se vracao starim ljubavima. Masoni, katolička crkva i Staljin ne samo da su bili protiv Kraljevine jugoslavije, nego su bili i protiv njenog reintegrisanja posle Drugog svetskog rata. Oni su smatrali da je nagodba Čerčila sa Staljinom o podeli Jugoslavije na dva podjednaka dela za njih najprihvatljivije rešenje.
Tito je imao svoje ciljeve koje je nastojao da realizuje i u tome uspeo uprkos takvih oponenata. On je vešto koristio antagonizam tri velike svetske internacionale (masonske, katoličke i komunističke).
U cilju dezintegracije Jugoslavije, a posebno izdvajanja iz nje Hrvatske, masoni su u sadejstvu s ustašama, šticenicima fašističke Italije i Mađarske, i članovima VMR-a organizovali ubistvo kralja Aleksandra u Marselju. Po nalogu francuskih masona, povučeno je najuže kraljevo telesno obezbeđenje
što je omogućilo ustašama i veemerovcima nesmetan pristup kraljevom automobilu.
Francuski masoni nisu dozvolili učešće članova jugoslovenske vlade u istrazi kraljevog ubistva. Kada su neki članovi jugoslovenske kraljevske vlade saopštili vest o ubistvu kralja Aleksandra njegovoj supruzi kraljici Mariji, ona im je rekla: „Vi ste ga ubili, znajući da su ta gospoda masoni“.
Mnogi jugoslovenski komunisti bili su masoni. Najpoznatiji među njima bili su Moša Pijade, Koča Popović, Vladislav Ribnikar, Ivan Ribar, Boris Kidrič, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, po nekima i Milovan Ðilas. Tito je bio vrlo vešt političar. On se nije čvrsto vezivao ni za jednu organizaciju ili
pokret. Čak i kada je bio vođa nesvrstanog pokreta, čija se politika razlikovala od politike Amerike i Rusije, on je nastojao da sa američkim I ruskim vođama održava dobre odnose. Isto tako, nastojao je da održava dobre odnose i sa katoličkom crkvom. Godine 1973. posetio je papu Pavla Šestog i sa njim puna četiri sata vodio razgovor u četiri oka.
Ako se Titu pripisuje neko antisrpsko raspoloženje zato što je navodno bio Hrvat, to nije tačno. On kao mason-iluminat možda nije bio naklonjen Srbima, jer su Srbi svesno ili nesvesno kao ljudi koji ne trpe nikakve šablone ni uređenje njihovog društva protiv njihove sopstvene volje, uvek bili na putu
masona, odnosno ostvarenju njihovih planova. Čak i srpski masoni nisu bili verni poslušnici engleske, francuske i američke masonerije.
Slicne podatke o Titovom poreklu dobijeni su i od gospodina R. R. koji je napisao da je na osnovu pouzdanih podataka doznao da je Titovo pravo ime Josip Klajn, Poljak, jevrejskog porekla. Titova majka Marija potiče iz poljske aristokratske porodice. Titov otac bio je veterinar pored koga je Tito zavoleo životinje i ta ljubav prema životinjama kod Tita je ostala do kraja života jako izražena.
Pokazalo se da je Tito enigma za mnoge koji su nastojali da pomognu u njenom rešavanju. Postavlja se pitanje zašto Sovjeti posle Rezolucije Informbiroa, kada su na njega bili ogorčeni i kivni i kada su ga nazivali svakakvim imenima, nisu rekli nešto i o njegovom identitetu. Na ovo pitanje odgovor je dala gospođa Dragica Budanovački, nastavnica iz Beograda: Tajno, slušajući emisije Radio Moskve, čula je kada je spiker jednom prilikom rekao: Jugoslovenski narode, ti živiš u velikoj zabludi. Čovek koji je na tvome čelu nije Josip Broz, Hrvat iz Kumrovca i metalostrugar za koga se predstavlja, već Josip Klajn, mađarski Jevrejin, roden u Belgiji.
„Gospodin u belom“, kako su ga u mondenskim krugovima zvali, nije metalski radnik, već aristokrata, koji je bio stalni posetilac briselskih balova i miljenik belgijskih dama.
Kominterna je u saglasnosti sa sovjetskom obaveštajnom služćbom postavljala, finansirala, smenjivala i likvidirala sekretare i pojedine istaknute cčanove komunističkih partija drugih zemalja. Pri postavljanju za sekretare, više se vodilo računa o sposobnosti tih ljudi i njihovoj odanosti Sovjetskom Savezu, a manje o njihovom nacionalnom poreklu.
Titov prethodnik na mestu generalnog sekretara Komunisticke partije Jugoslavije postavljen je, smenjen i likvidiran, a da članovi jugoslovenske Komunističke partije nisu znali da on nije Srbin, već da se iza imena Milan Gorkić krije Poljak Josip Cizinski. Zbog toga ne bi bio presedan da se i iza imena Josipa Broza krije neka druga ličnost.
Sekretari komunističkih partija drugih zemalja bili su agenti SSSR-a, a te partije agenture.
Sovjetska obaveštajna služa bila je vrlo dobra i vrlo jaka organizacija, koja je vodila dugoročnu politiku. Ona je pored partijskih agentura u stranim zemljama, a naročito u velikim evropskim i azijskim zemljama, imala i agente druge vrste i druge namene. Imala je svoje agente u najpoznatijim
institucijama pojedinih zemalja, čak i u generalštabovima mnogih stranih armija.
Tito je kao agent Kominterne iz sovjetske obaveštajne službe upućen u Jugoslaviju sa zadatkom da se uključi u rad KPJ, da se afirmiše, da bi ga u određenom momentu Sovjeti mogli postaviti za sekretara KPJ.
On prvo počinje politički da radi i da se probija u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, gde biva zapažen u borbi protiv frakcionaštva i biva podržan u tom od pojedinih drugova, među kojima je bio i Andrija Hembrang.
Da bi se afirmisao na jugoslovenskom planu, on sudu 1928. godine javno izjavljuje da je član jugoslovenske Komunističke partije i da ne priznaje nadležnim državni sud.
Godine 1937. Staljin je želeo da uništi staru Kominternu pošto je prethodno likvidirao sve revolucionare iz Lenjinovog perioda, među kojima su bili: Zinovjev, Kamenjev i Buharin. Uhapšen je veliki broj članova nemačke, španske, jugoslovenske, mađarske, poljske, bugarske, austrijske, estonske, letonske i drugih komunističkih partija.
U komunističkim partijama Meksika, Turske i Irana smenjeni su generalni sekretari. Staljin je ostavio samo one koji su kroz izdaju svojih najboljih prijatelja pokazivali vernost i odanost njemu. Komunistički bog, da bi se umilostivio, tražio je ljudske žrtve. Tito je izdao Milana Gorkića. Kao nagradu za to, on je postavljen za generalnog sekretara KPJ. To naimenovanje u Parizu su očekivali Sreten Žujović i Rodoljub Čolaković.
Rodoljub Čolaković je jednom prilikom, kada je na Tita bio nešto ljut, ispričao profesoru Medicinskog fakulteta, a njegovom ličnom prijatelju (B.M.) da je u Parizu jedno vreme stanovao zajedno sa Titom. Tito je, prema kazivanju Čolakovića, svako popodne negde odlazio. Jedne večeri, Čolaković je zatekao Tita gde pere krv sa košulje i odela. Posekao sam prst, rekao je Tito. Povreda je tako ozbiljna da ću možda ostati bez njega. Zavoj na prstu nosio je dva dana. Treći dan zavoj je skinuo. Iako je pažljivo gledao, Čolaković na navodno povređenom prstu nije video posekotinu, ni bilo kakav drugi znak povrede. Posle ovoga, jasno mu je bilo da je Tito bio likvidator ili u najmanju ruku pomagao pri likvidaciji članova jugoslovenske KP, a možda i drugih partija. Verovatno da od tada počinje tvrdnja da Tito nije imao jedan prst. Godine 1938. Staljin je uhapsio i likvidirao veliki broj uglednih jugoslovenskih komunista. Tada je Tito izdao ne samo svoje prijatelje, nego i bivšu ženu Pelagiju Belousovu. Ona je uhapšena kao agent Gestapoa. Posle njenog hapšenja, Tito je poslao pismo Staljinu u kome je napisao da nije mogao pretpostaviti da je njegova žena nepouzdana i tu svoju političku neopreznost okarakterisao velikom mrljom u svome životu. Ovim je još jednom pred velikim voždom položio ispit.
Nije on bio jedini komunista koji se peo preko palih žrtava. U tu grupu spadaju Toljati, Kaganovic, Molotov i drugi koji su izdali svoje najbliže. Molotov, koji je bio jedan od najvernijih saradnika Staljina, nije smeo da ga zamoli da mu oslobodi ženu koja je ležala u zatvoru kao Jevrejka i nepouzdani elemenat.
Godine 1939. Staljin osniva novu Kominternu u koju ulaze provereni i njemu odani ljudi. Tito je bio čovek zadatka Kominterne i boljševičke partije, čovek zadužen za rad na rušenju Kraljevine Jugoslavije. U tom cilju, KPJ sarađivala je sa ustašama i drugim neprijateljskim organizacijama.
Staljin verovatno nije bio zadovoljan Titovim radom ili iz nekih drugih razloga, prema kazivanju načelnika Kabineta predsednika Republike Mirka Milutinovića, odlučio je da Tita smeni. Vlada Popović, jedno vreme sekretar Komunističke partije Hrvatske i Mirkov odličan drug, u poverenju mu je rekao: Na moje ime 1941. godine, od Kominterne je stigla pismena depeša, kojom se obaveštavam da je Josip Broz Tito odlukom ovog organa smenjen sa funkcije generalnog sekretara KPJ kao nepodobna ličnost za vođenje partije u novonastalim uslovima. Zahtevano je da se sa sadržajem depeše sve članstvo odmah upozna. Sa depešom je upoznao Tita. Dogovorili su se da o tome nikome ništa ne govore, a da depešu unište.
Pokazalo se da se Vlada Popović nije prevario u proceni Titovog jugoslovenskog opredeljenja. Pošto nalog i depeša nije sprovedena u delo, u Beograd je odmah doputovao Mustafa Golubić, Staljinov čovek od velikog poverenja, verovatno sa ciljem likvidacije Tita i još nekih nepouzdanih jugoslovenskih komunista. Neko je iz beogradske partijske organizacije po naređenju „izvesnog druga“ Golubića izdao Gestapou, koji ga je uhapsio i odmah zatim streljao.
Ako se na osnovu ljubavi prema određenim stvarima ili vrednostima, posebno kada je ta ljubav jako izražena, može naslućivati nečije poreklo, vredna pažnje je Titova izjava jeseni 1978. godine za vreme terapije u bisernoj kadi, kada je vidno raspolozen, Tito rekao: „I ja ću biti bogat čovek. Imaću i ja pare. Izlaze mi sabrana dela za koja treba da dobijem veliki honorar“. Njegov sagovornik (njegov lični lekar) ga je gledao začuđeno. Čudio se da je Tita ta vest toliko uzbudila. Uzbudila njega, koji ima sve i kome ništa ne fali. Sagovornik mu je postavio pitanje: “Druže predsedniče, zar za vas pare nešto znače? Tito ga je čudno pogledao kao da je njegov sagovornik izvalio neku glupost, pa odgovorio: “Druže doktore, čudi me od vas takvo pitanje. Zar ima čoveka kome pare ništa ne znače? Po čemu onda i meni pare ne bi nešto značile? Tačno je da ja imam sve, ali lično prakticno nemam ništa. Sve ono čime ne možete slobodno raspolagati, to nije vaše. Ja čak i kada su u pitanju lične stvari ne znam šta je moje, a šta državno. Značaj novca ni u komunizmu, a pogotovo u socijalizmu, ne može se potcenjivati. Mi se zalažemo za robno-novčanu privredu koja se ne može vršiti bez novca. Slažem se da kapitalisti preteruju kada je u pitanju novac. Oni su novac glorifikovali. Za njih je novac merilo svih vrednosti. U njih je novac moć, vlast, privilegija, uspeh, prijateljstvo i zakon. Sa novcem se može sve postići, a bez novca ne može ništa. Bez novca nema standarda, nema obrazovanja, nema nauke i umetnosti. Bez novca nema dobročinstva, kavaljerstva i humanosti. Bez novca nema prijateljstva, ljubavi i uživanja. Sa novcem se čovek oseća moćniji, sigurniji, nezavisniji, slobodniji i preduzimljiviji. Ljudi cene bogatstvo, dive mu se i žele ga. U nas, u odnosu na novac, postoje dvostruki pristupi i aršini. Sa ideološkog aspekta, teorijski se novac izjednačava sa ostalim vrednostima kao što su: materijalna dobra i roba. Taj pristup je ideološki ispravan, ali sa praktične strane u današnje vreme nema puno opravdanja. Jedan japanski ekonomista tvrdi potpuno opravdano da roba i sve ostalo ima svoju vrednost samo ako se može novčano realizovati. Roba koja ne može da se proda nema nikakvu vrednost. Pamet, znanje i iskustvo imaju ili treba da imaju odgovarajuću novčanu vrednost. Vi svoju pamet i svoje znanje prodajete preko svoje profesije. Pisac to radi preko knjige, umetnik preko umetničkog dela. Dok materijalna dobra i roba kod nas polako počinju da dobijaju svoju pravu novčanu vrednost, duhovna dobra i proizvodi duha još uvek su slabo vrednovana i slabo plaćena. “ Sagovornik je pažljivo saslužao Titovo objašnjenje o značaju novca. U njegovom govoru sve je bilo istina, ali istina koju sagovornik nije očekivao da će to od njega čuti. Videći da je sagovornik zamišljen Tito mu reče: „Pare su pare, druže doktore!“
Navedeno Titovo kazivanje o značaju novca ukazuje na verovatnoću da Tito potiče iz naroda čija je jedna od vrlo značajnih karakteristika velika ljubav prema novcu. Njihova deviza je: novac treba ceniti, stvarati, posedovati, umnožavati i štedeti.
Jedan od najvećih neprijatelja Sovjetskog Saveza bila je Kraljevina Jugoslavija, zbog čega su NKVD, kasnije KGB i Kominterna, nastojali svim silama da je razbiju preko Komunističke partije Jugoslavije, ali im je to slabo polazilo za rukom. Tito je trebalo da bude glavni izvršilac te zamisli, ali sticajem okolnosti i igrom sudbine, desilo se nešto sasvim suprotno. Tito je bio onaj koji je reintegrisao Jugoslaviju. Kao Hrvat, to nikada ne bi učinio, što najbolje pokazuje slučaj Hebranga i Bakarića.
Logično se postavlja pitanje – ako je Tito stranac, zašto je reintegrisao Jugoslaviju i sanjao o balkanskoj konfederaciji? Sigurno ne iz jugoslovenskog patriotizma i altruizma, već iz ličnih interesa i pobuda. Da bi bio vođa, on je morao imati državu kojom će vladati. Što veća država, tim veći i vođa. Potvrda mišljenja o Titovim liderskim ambicijama koje su išle do lidera svetskog formata je – nesvrstana politika Jugoslavije.
Sumnje u autentičnost Titove ličnosti, za vreme boravka kod njega u svojstvu ličnog lekara, u poverenju su iznete nekim ličnostima, koje su ga dobro poznavale i koje su te sumnje na direktan ili indirektan način potvrdile. Prilikom Titove posete Kumrovcu, odmah posle rata, njegovi najbliži ga nisu prepoznali. Govorili su da to nije njihov Jože, ili se on toliko izmenio da ga nisu mogli prepoznati, tvrde neki borci Pratećeg bataljona.
Šef kabineta Aleksandra Rankovića, Milutin Šuković, ispričao je kako je jednog dana, dok je on razgovarao sa Rankovićem, u kabinet nenajavljen upao Ljubodrag Ðurić i sa vrata rekao: „Leko, siguran sam da Tito nije ona osoba za koju se predstavlja“. Ranković, kao da je nešto znao, pokazao je glavom na Šukovića i Ðurića, i rekao: „O tome ćemo drugi put razgovarati“. Titov lekar je Rodoljubu Čolakoviću otvoreno rekao: „Vama je Tito oprostio izjašnjavanje za Rezoluciju IB-a. Mora da ste ga mnogo zadužili ili mu znate neke velike tajne koje ste na papir stavili i držite ih kao adut“. On je doktora začuđeno pogledao i filozofski odgovorio: „Svaki čovek je tajna. Tito je tajna i to velika tajna, ali je najbolje za ovu zemlju da to i ostane“.
Titov odnos sa Stevom Krajačićem zahteva posebnu studiju i posebno objašnjenje. Naime, Titov lični lekar je stekao utisak da se Tito plašio Steve Krajačića, zbog čega mu je sve dozvoljavao i sve opraštao. Tito je znao da je Krajačić bio oficir NKVD-a i do kraja života oficir KGB-a. Za vreme Rezolucije IB-a, Krajačić je dobio zadatak da Tita likvidira.
Tito je znao da je Krajačić zakleti antijugosloven, boljševik, nepopravljivi kominternovac, proustaški orijentisan Hrvat i veliki srbomrzac. Isto tako, znao je da je Krajačić u mnogo čemu negativna ličnost. Sama njegova pojava i njegov izgled u čoveku su izazivali osećaj odbojnosti prema njemu. I pored svega toga, Krajačić je u svako doba mogao nenajavljen doći kod Tita i reći mu sve što drugi nisu smeli da mu kažu. U posebnim odnosima Tito je bio i sa Josipom Kopiničem, poznatim sovjetskim obaveštajcem i agentom Kominterne.
Jovanka, znajući za takav njihov odnos, često je igrala na kartu Steve Krajačića i od njega tražila uslugu kada je htela da od Tita nesto iznudi. Ovakav odnos između Tita i Krajačića mogao bi se objasniti jedino sledećim: Josif Franje Broz – mašinbravar i austrijski kaplar, verovatno je poginuo ili streljan u Rusiji. NKVD je njime identifikovao svog odabranog agenta koga su zajedno sa Pelagijom Belusovom, oficirom NKVD-a, uputili u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju.
Stevo Krajačić- oficir NKVD-a i kasnije KGB-a, u tome je igrao glavnu ulogu. On je Tita uveo u porodicu Broz kao njihovog sina Jožu, što mu nije bilo teško, jer se mlad čovek u liku brzo menja, a Brozovi Josipa nisu videli dugi niz godina.
Karakteristično je i to da se posle povratka iz Rusije Josip – odnosno Tito, vrlo kratko vreme zadržao u Kumrovcu. Otišao je u Veliko Trojstvo gde je nastavio da živi. I pored vrlo verovatnih i ubedljivih indicija, kao i logičnih pretpostavki, nije dobijen siguran odgovor na pitanje: Ko ste vi, druže predsedniče?
Interesantno je pismo jedne grupe penzionera iz Beograda. Oni su nekim svojim istraživanjima došli do saznanja da je Tito vanbračni sin Čerčila i poljske grofice Marije, koja je bila jevrejskog porekla. Marija je živela u Varšavi, gde je Tito stekao visoko obrazovanje. Od poljskog akcenta, kao akcenta maternjeg jezika, Tito se nikada nije mogao osloboditi. Prijateljstvo Čerčila i Tita je bilo ka prijateljstvo oca i sina, koje je duboko i trajno. Penzioneri u pismu tvrde da Tito nikada nije radio u Smederevskoj Palanci i da je dokumentacija iz tog perioda namerno uništena. To je pobudilo sećanja Titovog ličnog lekara na Titovu posetu Smederevskoj Palanci, kada je u okviru fabrike otvorena spomen-soba i evocirane uspomene na Titov rad u ovoj fabrici. Dok je Tito razgovarao sa rukovodiocima fabrike i partijskim funkcionerima, njegov lični lekar se namerno umešao u narod, koji ga je dočekao da bi čuo njihove komentare. Dva starija čoveka razgovarali su glasno. Jedan od njih pitao je drugoga: “Da li se ti Stanoje sećaš Tita? Ispade da je on u fabrici radio u isto vreme kada i mi, ali se ja njega uopšte ne sećam. – Ni ja se njega ne sećam, odgovorio je Stanoje. Ne samo njega, nego i njemu sličnog. Smederevska Palanka je tada bila malo mesto i svi smo se međusobno dobro poznavali. Ne sećam se da je taj čovek stanovao u Palanci. Ovaj razgovor je Titov lični lekar više shvatio kao provokaciju, jer mu ni na kraj pameti ne bi mogla pasti takva drskost i smelost sa Titove strane. Međutim, tokom njihovih dugih razgovora, Titov lekar je primetio da je Tito bio sklon, kada mu je to bilo potrebno, da činjenice izvrće i događaje prikazuje onako kako njemu odgovara da su se desili, a ne kako su se stvarno desili.
Titov lični lekar je smatrao da Titu to tada nije bilo potrebno i da je vreme njegovog boravka registrovano u postojećoj fabričkoj arhivi i dokumentaciji koja to može da opovrgne, ili potvrdi, jer ako arhiva stvarno ne postoji, tvrdnje penzionera ne mogu se odbaciti. Tito se još jednom pokazao kao veliki opsenar i veliki glumac, a mi svi kao navijačka i nekritična publika.
Često se postavljalo pitanje, a i danas se postavlja, da li je Tito bio aktivan učesnik Oktobarske revolucije i Španskog građanskog rata. Na osnovu pisanja i njegove priče, Tito je u bici u Galiciji 1915. godine ranjen u levu lopaticu čerkeškim kopljem, zbog čega je proveo više od godinu dana u jednom ženevskom ruskom samostanu.
Više od godinu dana proveo je kao mehaničar – mašinista u jednom mestu pored Omska kod bogatog seljaka Isaija Džaksentijeva, koji je imao svoj mlin. U Omsku je upoznao Pelagiju Belousovu i sa njom se vratio u Hrvatsku, ali ne u Kumrovec nego u Veliko Trojstvo, gde su živeli nekoliko godina. Tito je tvrdio da je za vreme Oktobarske revolucije bio daleko od revolucionarnih zbivanja.
Međutim, svojim delom Tito je demantovao sebe, jer sve što je kao vođa jugoslovenske revolucije osmislio, uradio, ostvario i legalizovao, bila je verna kopija dela Lenjina, Trockog i Staljina.
Po njemu, jugoslovenska revolucija je autentična, a njegove ideje originalne i zasnovane na Marksovom učenju, što je samo delimično tačno, ako se stvari suštinski posmatraju. Za vreme rata, on se retko pozivao na Lenjina, nešto češće na Staljina, dok Trockog nikada nije spominjao, jer je Trocki bio anatemisan od strane Staljina. Sva revolucionarna delatnost Trockog, koja je bila vrlo značajna, pripisana je Lenjinu i Staljinu. Trocki, ako se spominjao, spominjao se kao negativan primer. Najteža osuda nekog komuniste u vreme Staljina, bila je ako je isti proglašen trockistom. Da nije bilo publicističke delatnosti Trockog nakon progonstva iz Sovjetskog Saveza, on bi i pored velikih zasluga za revoluciju, bio politički i istorijski mrtav. Zbog toga samo aktivni učesnici Oktobarske revolucije znali su pravu ulogu Trockog u njoj.
Uporednom analizom revolucionarne delatnosti i uloge Lenjina, Trockog i Staljina u oktobarskoj revoluciji i revolucionarne delatnosti Tita u jugoslovenskoj revoluciji najbolje se vide njihove sličnosti i razlike, odnosno, može se zaključiti u kojoj je meri Tito koristio iskustvo svakog od njih pojedinačno i u kojoj je meri prihvatio i primenio metode sovjetske revolucije. Veliki broj publikacija koje su izašle poslednjih desetak godina o Oktobarskoj revoluciji i njenim akterima Lenjinu, Trockom, Staljinu, Sverdlovu, Zinjajevu, Kamenjevu i Buharinu i drugim istaknutim revolucionarima, baca novo svetlo na ove događaje, prikazujući ih svestranije i kompleksnije, što je najvažnije istinitije od Staljinove istoriografije, koju smo prihvatili kroz njegovu istoriju SKPB-a (istoriju Sovjetske komunističke partije boljševika). Čovek sa velikim iznenađenjem danas saznaje ko su, pored ruskih revolucionara, bili inspiratori a ko finansijeri ruske revolucije i šta su bili njihovi ciljevi. Samo aktivni učesnik Oktobarske revolucije, i to učesnik kome je mnogo šta bilo dostupno, mogao je da to tada vidi i upozna.
Isto tako, mogao je da se upozna sa metodama revolucionarne borbe i da ih kasnije primeni u drugim uslovima i na nešto drukčiji način. Kada se ovo kaže misli se na Tita. Ruska Oktobarska revolucija sa pravom se može nazvati boljševička, a njeni učesnici boljševici. Ona ne samo da ima malo veze sa marksističkim načelima revolucionarne borbe, nego sve marksističke postavke negira. Rusija je u Prvi svetski rat ušla kao div, ali div koji je bolestan. Ruski div je primao udarce i razbacivao svoju ogromnu snagu, ali je bio nesposoban da udarce na odgovarajući i efikasan način uzvrati. Protiv toga diva bili su ne samo njegovi neprijatelji Nemci i Austrijanci, nego i njegovi prijatelji Englezi, Francuzi i Amerikanci, zbog ideja svoje masonerije, koja je smatrala da diva treba uništiti, odnosno srušiti rusko carstvo zajedno sa nemačkim i austrougarskim. Jevreji, koji su predstavljali značajan deo ruskog stanovništva, bili su s pravom najveći neprijatelji carskog režima. Uslovi njihovog života i rada u carskoj Rusiji bili su vrlo teški. Oni su bili diskriminisan narod i ako ih je bilo nekoliko miliona. Nisu mogli ni smeli imati nikakva nepokretna dobra. Za sve nevolje carske Rusije, oni su smatrani najvećim krivcima i zbog toga su proganjani od carskog režima. Nije ni čudo što su Jevreji bili najveći zagovornici revolucionarnih promena, kao što nije čudo što su oni bili glavne vođe ruske revolucije i što su u Lenjinovoj vladi osim Staljina, koji je bio gruzijske nacionalnosti, sva ključna mesta zauzimali Jevreji. Februara meseca 1917. godine, u Rusiji je došlo do Buržoaske revolucije koju je izvela Socijaldemokratska partija. Nakon pobede Revolucije, formirana je Privremena vlada na čijem čelu je bio Kerenski. Privremena vlada prisilila je cara na abdikaciju i sa celom porodicom prognala ga u Sibir. Američki masoni i nemački Generalštab plašili su se da se u Rusiji ne uspostavi demokratska vladavina koja bi zemlju mogla izvući iz haosa, ponovo je dići na noge i ojačati.
Masonima je u Rusiji bio potreban haos za sprovođenje svojih ideja, koje su predstavljale negiranje svake centralne vlasti i svih institucija sistema, koje onemogućavaju slobodno kretanje kapitala i vlast finansijske oligarhije.
Nemačkom Generalštabu haos u Rusiji odgovarao je radi likvidiranja Rusije kao vojnog protivnika i prebacivanja svojih trupa sa Istočnog na Zapadni front. Radi toga, Trocki je iz Amerike upućen u Rusiju sa punim koferom dolara, a Lenjina je nemački Generalštab preko Švajcarske i Finske prebacio u Petrograd. Sa Lenjinom u vozu bilo je oko 30 revolucionara i velika količina novca.
U osvajanju vlasti, Lenjin je postavio nekoliko načela iz kojih su proizilazile metode revolucionarne borbe. Prvo od tih načela bilo je – sva vlast sovjetima. Lenjin nije želeo da vlast deli sa menjševicima i eserima, ni sa bilo kojom frakcijom unutar socijaldemokratske partije. Da bi to ostvario, on je formirao Komunisticku partiju boljševika, koja je bila monolitna i u kojoj je vladalo jednoumlje. Partija je sve odluke vodećih revolucionara, a posebno Lenjina, morala bespogovorno izvršavati. Drugo Lenjinovo načelo je bilo: U osvajanju vlasti sva sredstva su dozvoljena, a upravo takava komunistička postupanja su bila sprovedena i na tlu Jugoslavije.
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović