Pravna mafijaVeć duže vremena Srbija pada na lestvici pravno stabilnih zemalja. Sve prethodne vlastodržačke partijske garniture prosto su se takmičile u donošenju pravnih propisa o zaštiti ljudskih prava i sloboda i ugrađivanju međunarodnih konvencija u domaći pravni sistem, tako što je kao vrhovna pravna instanca priznata nadležnost Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu. Istovremeno sa donošenjem pozitivnih pravnih propisa sve te partijske strukture trudile su se da u institucije pravosuđa postave svoje stranačke kadrove, koji su u svom “radu” bili nezavisni od ustava i zakona. To je vremenom uspostavilo praksu lančane pravosudne korupcije do samog vrha pravosudnih institucija, koju je izvršna vlast štitila svojim tobožnjim “nemešanjem” u rad pravosuđa, ali u praksi vlasti su na “pasivan” način itekako pomagale pravosudnim institucijama da njihove pravno sumnjive odluke ne stignu na proveru u Međunarodni sud, što je postala sve učestalija praksa. Kako ovaj “model” srpska vlast sprovodi u praksi vidi se iz mojih ličnih iskustava.

Kad kažem vlast to se ne odnosi samo na ovu trenutnu, jer nisu oni izmislili taj “model”, već one prethodne. Naime, još za vreme mandata gospodina Vojislava Koštunice Srbija i Crna Gora su imale problem sa velikim brojem pritužbi građana Međunarodnom sudu na sudske odluke domaćeg pravosuđa. Oni su taj problem pokušali da reše tako što su u Ustavu Srbije i Crne Gore instalirali fiktivni Sud Srbije i Crne Gore sa navodnim sedištem u Podgorici, uz obavezu građana da se pre obraćanja Međunarodnom sudu Žalbom obrate Sudu Srbije i Crne Gore, pa ako im taj sud odbije  Žalbu, tek onda stiču pravo da se žale Međunarodnom sudu.

Sud Srbije i Crne Gore je bio samo fikcija, koja je tadašnjim vlastima poslužila da, makar privremeno pokažu Evropskoj Uniji kako su oni demokratska vlast, koja je smanjila broj pritužbi građana Međunarodnom sudu, jer iako je po Ustavu sedište suda bilo zvanično u Podgorici taj sud, po mom saznanju iz lične prakse, nije funkcionisao. Umesto toga, prema Informaciji Narodne kancelarije br. 03-070-120/2004 od 01.11.2005. godine (Prilog 1) postojala je neka nezvanična ustanova Suda Srbije i Crne Gore na adresi: Bulevar Mihajla Pupina br. 2, 11070 Novi Beograd, koja je prikupljala žalbe za taj sud ali o njima nije odlučivala (kasnije je na toj adresi bila smeštena “Uprava za ljudska i manjinska prava”).

Pošto praksa sa sudom Srbije i Crne Gore nije zaživela, po otcepljenju Crne Gore Republika Srbija je usvojila svoj Ustav u kome je poslednje pravno sredstvo pre obraćanja Međunarodnom sudu definisano kao Ustavna žalba. To je pravno značilo da Međunarodni sud neće uzimati u rad Žalbe koje nisu prošle instancu Ustavne žalbe. Na ovaj način, zahvaljujući višegošnjoj neažurnosti Ustavnog suda Srbije, taj sud je samo privremeno uspeo da prikoči navalu predmeta iz Srbije na Međunarodni sud.

Pošto nije više imala “nove pravne instrumente” za sprečavanje građana u obraćanju Međunarodnom sudu vlast je u Srbiji uvela praksu sprečavanja da slučajevi sa teškim  sudskim i pravnim zloupotrebama stignu pred Međunarodni sud. Vlasti to  rade uz pomoć JP PTT Srbija, koje je monopolska državna firma za distribuciju poštanskih pošiljki. Toj firmi je vlast izdala nezvanična uputstva da vrši plenidbu Žalbi državljana Srbije Međunarodnom sudu, koje sadrže drastično kršenje domaćeg i međunarodnog prava i da krivicu za navodni gubitak pošiljke svaljuje na Francusku poštu, a da o trošku JP PTT Srbija oštećenim strankama isplaćuje simbolične novčane naknade u domaćoj valuti.

Ovakav vid sprečavanja pravnog obraćanja višim pravosudnim instancama vlasti Srbije primenjuju i u domaćem pravosuđu, a oštećene stranke se od strane nadležnog tužilaštva upućuju da vode privatne sporove sa članovima državne Mafije, ako ih tužilaštvo osumnjiči da su zaplenili pošiljku pravnoj instituciji. Kako sve to izgleda u praksi nudim Vam na uvid primere iz ličnog iskustva uz prilaganje dokumenacije izdate od nadležnih službenih lica državnih ustanova Republike Srbije.

Konkretno, u mom  slučaju nn lica JP PTT Srbija, uz znanje i toleranciju vlasti, su u četiri navrata izvršila zaplenu mojih pravnih sredstava nadležnim sudovima (jednu pošiljku za sud Srbije i Crne Gore, jednu za Vrhovni sud Srbije i dve za Međunarodni sud u Strazburu).

Saznanje da u Srbiji legalno funkcioniše „Poštanska mafija“ stekao sam nakon odbijanja JP PTT Srbija da pravno sredstvo mog sina dostavi na nadležnost Sudu Srbije i Crne Gore, zbog čega je isto upućeno posredstvom Narodne kancelarije (Prilog 1). Pravnu potvrdu o funkcionisanju „Poštanske mafije“ dobio sam od OJT iz Bora povodom moje krivične prijave protiv nn lica JP PTT Srbija zbog zaplene moje plaćene preporučene pošiljke – Žalbe  za Vrhovni sud Srbije.

Naime, nakon podnete krivične prijave i više intervencija i odugovlačenja Opštinsko Javno Tužilaštvo iz Bora je utvrdilo koja su lica zaplenila moje pravno sredstvo, ali da bi ih zaštitilo odbilo je da ih procesuira po službenoj dužnosti, već mi je izdalo dokument  Kt-509/07 od 05.10.2007. godine (Prilog 2), u kome su imenovana okrivljena lica tzv. „Poštanske mafije“, uz predlog da ja protiv njih vodim privatne sudske sporove.

Naravno da ja nisam bio toliko glup i budala da o svom trošku vodim sudske sporove sa „Poštanskom mafijom“ pred korumpiranim pravosuđem Srbije, tako da su imenovani članovi „Poštanske mafije“ ostali zaštićeni.

Po drugi put postao sam žrtva „Poštanske mafije“, kada su mi njeni članovi zaplenili  tužbu za Međunarodni sud u Strazburu, nakon odbijanja Ustavnog suda da mi, na teret države, dosudi odštetu zbog povrede prava na pravično suđenje od strane sudija Opštinskog suda iz Bora i Okružnog suda iz Zaječara, koji su, i pored tri pravosnažne presude o mom nezakonitom raspoređivanju i nezakonitom otpuštanju sa posla bez isplata otpremnine i zaostalih zarada, odbijanjem odštetnog zahteva praktično legalizovali falsifikovanje mojih radnih časova u firmi po nalogu direktora da mi nakon nezakonitog otpuštanja ne bi isplatio zaostale zarade, a nakon takvih presuda napredovali su na lestvici tzv. “nezavisnog pravosuđa”, posebno sudije Opštinskog suda iz Bora, od kojih je sudija, koji je pomogao u zataškavanju falsifikovanja moje evidencije iz šihtane knjige unapređen u sudiju Okružnog suda u Zaječaru, a sudija koja je odbila moje zahteve za naknadu štete zbog nezakonitog otpuštanja sa posla bez isplate otpremnine i zaostalih zarada unapređena je u vršioca dužnosti Predsednika tog suda, koji je preimenovan u Osnovni sud Bor.

Dakle, zbog obimnog dokaznog postupka o sabotaži pravnog poretka Srbije u mom slučaju od strane pravosudnog sistema, pritužbu sudu u Strazburu poslao sam kao paket za koji mi je prijemna pošta iz Bora izdala odgovarajuću potvrdu (Prilog 3).

Pošto mi se nije vratila povratnica da je moja pritužba predata sudu u Strazburu, kod prijemne pošte u Boru pokrenuo sam potražni postupak. Tim povodom glavni referent pravnik pošte Bor, koja je u dokumentu Kt-509/07 Opštinskog Javnog Tužilaštva iz Bora od 05.10.2007. godine imenovana kao jedan od dva počinioca zaplene mog pravnog sredstva Vrhovnom sudu Srbije, elektronskom poštom obavestila me da je moja međunarodna potražnica pod br. 53/2012 pozitivno rešena, odnosno da je moja pošiljka uručena 05.03.2012. godine i da mi je obaveštenje o tome otpremljeno 06.04.2012. godine (Prilog 4).

Umesto Rešenja međunarodne potražnice pod br. 53/2012 prijemna pošta Bor mi je dostavila falsifikovano Rešenje potražnice br. 2012-35960/I od 28.03.2012. godine (Prilog 5).

Navedeno Rešenje br. 2012-35960/I predstavlja klasični falsifikat Rešenja br. 53/2012, zato što je istim umesto rešavanja međunarodnog potražnog postupka vršeno rešavanje nečijeg domaćeg postupka pod navedenim brojem. Kao što se vidi falsifikat je učinjen tako što je zamenom Rešenja 53/12 sa Rešenjem br. 2012-35960/I iz rešavanja međunarodnog potražnog postupka, „Poštanska mafija“ sa namerom i umišljajem isključila iz postupka rešavanja potražnice primaoca pošiljke (Međunarodni sud u Strazburu) i distributera pošiljke na teritoriji primaoca pošiljke (Francusku poštu). Počinioci falsifikata su namerno propustili da navedeno Rešenje potražnice overe svojim potpisima, zbog čega gajim osnovanu sumnju da su navedeni falsifikat počinila ista lica na relaciji pošte Bor – Beograd, koja su od strane OJT iz Bora imenovana kao počinioci krivičnog dela povrede prava na podnošenje pravnog sredstva KZ RS u dokumentu Kt-509/07 Opštinskog Javnog Tužilaštva iz Bora od 05.10.2007. godine.

Kako pri Međunarodnom sudu u Strazburu funkcioniše ustaljena procedura da se u zakonskom roku podnosilac tužbe službeno obavesti o prijemu njegove tužbe, što je u mom slučaju izostalo, ja sam od Samostalnog sektora za međunarodne poslove JP PTT Srbija zatražio da se utvrdi stvarni status moje pošiljke. Tim povodom od navedene službe elektronskom poštom od 14.05.2012. godine dobio sam službeno obaveštenje da Francuska pošta nije u stanju da potvrdi uručenje moje pošiljke Međunarodnom sudu u Strazburu (Prilog 6).

Potvrdu obaveštenja Samostalnog sektora za međunarodne poslove JP PTT Srbija da moja pošiljka nije predata Međunarodnom sudu potvrdila je direktor RJ POŠTANSKOG SAOBRAĆAJA iz Bora, Suzana Stojanović dopisom br. 2012-35960/4 od 17.05.2012. godine (Prilog 7).

Pošto su članovi „Poštanske mafije“ uhvaćeni na delu da su mi zaplenili pošiljku za Strazbur, morali su da mi isplate naknadu kao da je tobože pošiljka izgubljena krivicom Francuske pošte a ne „Poštanske mafije“, čiji su članovi zaposleni u JP PTT Srbije. Rešenje o naknadi simbolične naknade donela je gospođa Suzana Stojanović pod br. 2012-35960/5 od 31.05.2012. godine (Prilog 8).

Povodom navedene zaplene moje tužbe protiv države Srbije zbog sabotaže pravnog poretka od strane lica zaposlenih u njenom pravosuđu uzalud sam se žalio Predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, ministru za borbu protiv korupcije Aleksandru Vučiću, predsedniku Vlade Ivici Dačiću, ministru pravde Nikoli Selakoviću, direktoru JP PTT Srbija Milanu Krkobabiću, Zaštitniku građana Saši Jankoviću, direktoru Bezbednosno Informativne Agencije, itd. Većina njih nije htela ni da mi odgovori na dopise, a neki od njih su me obavestili da su navodno predmet prosledili Ministarstvu pravde, institucijama poštanske uprave ili Republičkom Javnom tužilaštvu, koje po tom pitanju nisu preduzele nikakve pravne radnje da mi nadoknade izazvanu štetu (Prilog 9).

U međuvremenu „Poštanska mafija“ je zaplenila i moju drugu tužbu Međunarodnom sudu protiv države Srbije i ponovo mi izdala falsifikovano Rešenje potražnice, što znači da se ne boji pravne države, a i zašto bi kad država od njenog anganžovanja ima koristi, jer joj „Poštanska mafija“ direktno pomaže u smanjenju tužbi Međunarodnom sudu protiv države Srbije.

Slobodan Radulović