Državna banda Srbije instalirana je sa komunističkom vlašću nakon drugog svetskog rata u paketu sa ostalim republičkim komunističkim vlastima na celoj teritoriji tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije pod vrhovnom komandom Josipa Broza Tita, kao komunistička potreba za obračun sa protivnicima i nesimpatizerima komunističkog režima, protiv koga su u to vreme bili većina naroda, a naročito inteligencija, imućniji seljaci, pravoslavni ali i drugi sveštenici i vernici.

Tadašnju komunističku državnu bandu činile su strukture državne represije (službe državne bezbednosti, partijske strukture, sudstvo, tužilaštvo, vojska, policija). Metodi delovanja tadašnjih struktura Državne bande bili su brutalno represivni. Bilo je dovoljno da u neku od struktura Državne bande na bilo koji način stigne dojava da neko nije simpatizer Tita ili Komunista da bi u hitnom postupku (najčešće noću) dotični nesretnik, bez suđenja i prava na odbranu,  bio likvidiran od strane Državne bande. Nakon likvidacija ili “procesuiranja” nesimpatizera komunističkih vlasti pristupalo se oduzimanju njihove imovine i njena dodela nekom od osvedočenih simpatizera i pristalica komunističkog režima.

Paralelno sa likvidacijama po kratkom postupku, Državna banda je sprovodila i druge vrste masovnih represalija od kojih su po zlu ostali upamćeni tzv. Dahauski procesi, Goli Otok, Obavezni otkup itd. Posebno su teške zločine nad narodom činile ekspoziture Državne bande u Srbiji i Crnoj Gori. Ostalo je zabeleženo da je Državna banda iz tog perioda vršila likvidacije, otmice, i druga zverstva i van granica tadašnje komunističke države.

Nakon smrti doživotnog vrhovnog komandanta Državne bande Josipa Broza Tita, među njegovim republičkim partijskim ulizicama došlo je do borbe za nasledstvo šefa Državne bande tadašnje Savezne države. Pošto nisu mogli da se dogovere i usaglase o načinu komandovanja nasleđenim strukturama Centralne Državne bande došlo je prvo do raspada Centralne komunističke partijske strukture na republičke i pokrajinske, a zatim i do međusobnih teritorijalnih odvajanja  na države u tzv Avnojevskim granicama uz krvave međunacionalne obračune, koje su inicirale i logistički pomagale nacionalne vođe – mali Titići – pretendenti na nasleđe Titove doživotne komande nad Centralnom Državnom bandom.

Kao što je poznato, borba za Titovo nasleđe završila se tako što je svaki nacionalni Titić morao da se zadovolji samo vrhovnom komandom nad svojom nacionalnom Državnom bandom. Tako je komanda nad Državnom bandom Srbije pripala nacionalnom komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću. Po uzoru na Tita i on je pred Državnu bandu Srbije kao prioritetni zadatak postavio jačanje i očuvanje njegove vlasti po svaku cenu.

Da bi učvrstila apsolutnu vlast svog Vrhovnog komandanta Državna banda Srbije je izvršila niz političkih ubistava i raznih drugih zločina nad onima sa kojima je došla u sukob po bilo kom osnovu. Ti zločini su do današnjih dana ostali neistraženi i nerasvetljeni. Kao najjeziviji primeri ostale su upamćene likvidacije novinara Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Pantića, zatim sekretara JUL-a Zorana Todorovića – Kundaka, ministra odbrane Pavla Bulatovića, načelnika uprave kriminalističke policije Beograda Milorada Vlahovića, načelnika policijske stanice Savski Venac Dragana Simića, zamenika ministra policije Radovana Stojčić Badže, komandanta srpskih dobrovoljaca Željka Ražnatović – Arkana, kao i bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića. Ovom spisku pripadaju ko zna još koliko ljudi, čija se smrt vodi kao posledica nesrećnog slučaja ili bolesti. Na navedenom spisku bilo je planirano i ime predsednika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, koji je imao sreće da preživi dvostruki pokušaj atentata.

U sklopu trasiranja puta za svoju doživotnu komunističku vladavinu Slobodan Milošević je izdao nalog Socijalističkoj partiji Srbije da uradi projekat po kome će vlast u Srbiji doživotno kontrolisati Milošević preko struktura svoje stranke, tako što će svoje poverljive kadrove instalirati u sve druge stranke, sindikate, nevladine i druge organizacije sa ciljem preuzimanja kontrole nad njima.

Ove instrukcije prenete su od strane Centralnog izbornog štaba Socijalističke partije Srbije u vidu “Strogo poverljivog uputstva” br. 02-234 od 04.03.1997. za opštinske odbore, po kome im je naloženo da u sve druge stranke, sindikate, preduzeća i udruženja građana infiltriraju svoje poverljive i obučene kadrove putem pristupanja, učlanjivanja ili zapošljavanja sa zadatkom preuzimanja uticaja u njihovom organizacionom delovanju i funkcionisanju. Posledice toga su stvaranja postizbornih koalicija pod kontrolom SPS-a uz pomoć struktura državne bezbednosti i policije.

Kao rezultat toga je konstituisanje skupština na lokalu i republičkom nivou od, stranačkom vrhu odanih stranačkih poslušnika, koji svoju vernost potvrđuju blanko potpisanim ostavkama, koje njihov politički vrh može uvek aktivirati za slučaj da ne ispune neki stranački nalog.

Nakon svrgavanja vrhovnog komandanta Državne bande Srbije Slobodana Miloševića, Državna banda Srbije se osamostalila i odbila da prihvati komandu od strane bilo koje domaće državne institucije, najverovatnije zato što su komandu nad Državnom bandom Srbije preuzele neke od bezbednosnih institucija stranih sila, koje Državnu bandu Srbije nakon 2000. Godine koriste kao sredstvo za sabotažu i kompromitovanje državnih institucija Republike Srbije i njihovih zvaničnih predstavnika.

Ovu vrstu opasnosti od odmetništva Državne bande od institucija države uočio je bivši predsednik vlade Zoran Đinđić, koji je zbog toga hteo da nad Državnom bandom uspostavi državnu kontrolu, a saradnike Državne bande iz državnih institucija podvrgne procesu lustracije. Zbog ove namere Zorana Đinđića Državna banda Srbije je dobila nalog da ga likvidira – strelja pred vratima Vlade i tako svima pruži očigledan primer da državom ne komanduju državne institucije već Državna banda Srbije.

Naravno, nakon brutalnog ubistva predsednika Vlade nikome više od državnih zvaničnika nije palo na pamet da pokušava da izvrši pravu i korenitu reformu službi državne bezbednosti, vojske, policije, sudstva i tužilaštva, niti da primeni lustraciju. Doduše Novi predsednik Srbije Tomislav Nikolić je dao neke nagoveštaje u tom smislu, ali od reči do rezultata je dug i težak put sa brojnim izazovima i opasnostima, jer Državna banda neće prezati ni od čega radi očuvanja svog nezavisnog statusa u odnosu na državne institucije Republike Srbije.

Bivši predsednik Srbije Boris Tadić, koji je očigledno i sam kompromitovana žrtva Državne bande Srbije, ostaće verovatno upamćen po tome što je imao hrabrosti da na Biznis forumu na Kopaoniku 2009. godine zvanično ukaže na činjenicu da Srbijom komanduje Državna banda. Doduše, on je ovu činjenicu morao da saopšti uvijenu u diplomatsku foliju, tako što je rekao da u Srbiji funkcioniše sprega politike, kriminala, tajkuna i pravosuđa. Ovu njegovu izjavu Državna banda mu nije oprostila, jer je nakon toga učinila sve da njega lično i sve njegove državničke poteze do kraja obesmisli i kompromituje i tako ga kazni da ostane upamćen kao jedan od predsednika sa najpogubnijim državnim rezultatima. Ovo nije moja namera da ga pravdam, jer je on svakako zaslužio da nosi epitet upropastitelja Srbije, zato što je iskazao neviđenu pohlepu i vlastoljublje propustivši brojne prilike da se distancira od saradnje sa Državnom bandom.

Državna banda Srbije sastavljena je od beskrupuloznih osoba – uglavnom od ambicioznih frustriranih, psihički nezrelih, iskompleksiranih osoba, odnosno osoba neostvarenih životnih ambicija u političkoj, naučnoj, porodičnoj  ili društvenoj sferi. Terenski vršioci “poslova” Državne bande Srbije vrbuju se među osobama niskih moralnih, stručnih i ljudskih vrednosti, sklonih bespogovornoj poslušnosti u izvršavanju naloga svojih mentora, radi zaštite svog otetog bogatstva ili nemoralno i nezakonito stečenog društvenog statusa.

Zahvaljujući svom prljavom zanatu članovi Državne bande Srbije su postali veoma bogati pojedinci od kojih se mnogi u javnosti predstavljaju kao uspešni političari, direktori, biznismeni, naučnici, itd. Zbog svojih niskih ljudskih strasti, pohlepe i apstraktno visokih težnji ka sticanju što većeg bogatstva, članovi Državne bande Srbije često ratuju među sobom, pri čemu ne prezaju od upotrebe raznih zločinačkih metoda čak i na javnim mestima pri čemu ne vode računa o nedužnim žrtvama njihovih mafijaških obračuna.

Svakom iole pismenom čoveku nije potrebno da završi za pravnika da bi bio u stanju da, na osnovu zdravog razuma, razlikuje pravdu od nepravde, ali Državna banda, koja je od svog osnivanja vršila zločine i zlostavljanje građana nastavlja to da čini i dalje na razne perfidne načine, zbog čega je postala najveći saboter i rušilac pravnog poretka Republike Srbije, o čemu mnogi građani imaju svoja lična iskustva.

Iz navedenih razloga predlažem svim državljanima Srbije, ali i ostalima, kojima je Državna banda Srbije ili neke od bivših država Jugoslavije učinila neku nepravdu, da o ovoj temi iznesu svoja svedočenja o učinjenim nepravdama posle drugog svetskog rata,  pod zakletvom da govore istinu i prilaganjem dokaznih pisanih isprava ili potpisanim izjavama svedoka.

Slobodan Radulović