Strogo povjerljivi dokument „Službe državne bezbjednosti“ (SDB), sa tajnog savjetovanja SDB-ovaca u Sarajevu u listopadu 1986. godine, razotkriva do sada strogo čuvane tajne o metodama postupanja jugoslavenskih tajnih služba protiv emigracije u bivšoj SFRJ, čime se pruža uvid u tajne postupanja SDB-a prema onima koje su smatrali nekim od najopasnijih neprijatelja komunističkog režima i komunističke Jugoslavije. U svojem izlaganju na tajnom sarajevskom savjetovanju, pod naslovom „Neka saznanja i ocjene o neprijateljskoj djelatnosti ekstremne emigracije sa posebnim osvrtom na preduzete mjere i zadatke službe u cilju onemogućavanja te djelatnosti“, načelnik II uprave SDB Božo Bagarić opisuje mjere i aktivnosti komunističke tajne službe prema emigraciji potkraj 1980.-ih godina. Sadržaj Bagarićeva izvješća i njegova pozicija unutar SDB svakako ukazuje na činjenicu kako je bio jedan od ljudi koji su u SDB-u odlučivali o životu ili smrti, odnosno o nalozima za likvidacije pojedinih političkih emigranata, poput, primjerice, Nikole Štedula.

„Ofanziva neprijateljske emigracije“

Iz Bagarićevog izlaganja razvidno je kako do samog raspada bivše SFRJ, jugoslavenske tajne službe i njihov operativni obavještajni aparat i najviši dužnosnici, nisu prestale obavljati jednu od svojih osnovnih zadaća: spriječavanja „neprijateljskog djelovanja emigracije“, odnosno imale su za glavni cilj očuvanje režima Saveza komunista Jugoslavije i bivše SFRJ. Stoga su i pred same tzv. „demokratske promjene“, djelatnici SDB-a smatrali jednom od glavnih zadaća, obavještajni rat protiv političkih emigranata.

„Procjenjuje se da je neprijateljska emigracija u stanovitoj ofanzivi, kako na terorističkom, tako i na subverzivno-propagandnom planu. Brojna obavještenja o njenoj neprijateljskoj djelatnosti, u posljednje vrijeme, upućuju na zaključak da se ona oporavlja poslije izvjesne krize koja je nastupila u njenim redovima, nakon „velikog saobraćajnog udesa“ kako oni nazivaju pad svojih veza u akciji „Vrbas“, „Pag“, „Bednja“, „Zlatar“ i dr. Zbog toga emigracija postepeno konsoliduje svoje redove, okuplja i motiviše članstvo, pri čemu obilato koristi objektivne teškoće sa kojima se naše društvo suočava. Stalnim preuveličavanjem tih teškoća, minimiziranjem rezultata koji se postižu, napadima na tekovine naše revolucije, bratstvo i jedinstvo, društveno politički sistem, ličnost i djelo druga Tita, omalovažavanjem SKJ i rukovodstva zemlje, i sl., pokušava stvoriti klimu nezadovoljstva, demoralizacije i nepovjerenja kod radnih ljudi i građana, posebno onih na privremenom radu u inostranstvu, u dalji prosperitet naše zemlje“, navodi u svojoj analizi Božo Bagarić.

Projekt „Sjedinjenih država Jugoslavije“

U nastavku, Bagarić posebno analizira oslanjanje Zapada na stvaranje demokratske alternative u bivšoj SFRJ upravo iz redova političke emigracije, te opisuje reorganizaciju emigrantskih organizacija pod utjecajem zapada, na stvaranju jedinstvene alternative komunističkom režimu. Bagarić se u svojoj analizi posebno osvrće na projekt stvaranja „Nove demokratske alternative“ i ljude koji su se okupili oko tog projekta.

„… Posljednjih godina neki zvanični krugovi na Zapadu, posebno u SAD, insistiraju na platformskom i organizacionom okupljanju emigracije u cilju stvaranja prozapadne alternative postojećem društveno političkom sistemu Jugoslavije. Od toga perioda pa do danas, mi koji pratimo neprijateljsku djelatnost emigracije, uočavamo njihove međusobne pomirljive tonove i zajednički nastup organizacija i grupacija koje su inače bile u sukobu. Pojačava se sprega ustaške i albanske emigracije, uz nastojanje da svoju neprijateljsku djelatnost usklade sa neprijateljskim djelovanjem četničke emigracije i da se kroz „Novu demokratsku inicijativu“ povežu sa raznim „disidentima“ u zemlji, u cilju sinhronizacije aktivnosti, destabilizacije društveno političkog sistema i stvaranja nekakve tzv. treće Jugoslavije, koja bi bila savez pet suverenih naroda i država, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, a pitanje da li će Crna Gora biti posebna država članica ili bi se sjedinila sa Srbijom, riješili bi narodni predstavnici Crne Gore i Srbije. Ta nova država nosila bi naziv Sjedinjene Države Jugoslavije, što jasno asocira ko iza njih stoji. To je, u stvari, pored koncepta cijepanja Jugoslavije, drugi strateški pravac reakcionarnih krugova u inostranstvu koji preko obavještajnih službi usmjeravaju i kontrolišu neprijateljsku djelatnost ekstremne fašističke emigracije, i jasan dokaz da ti krugovi planiraju, pripremaju, kombinuju i počinju izvoditi sve složenije oblike neprijateljske djelatnosti, u cilju slabljenja naše zemlje i njenog ugleda u svijetu“, stoji u Bagarićevoj analizi koju je izložio na tajnom savjetovanju SDB-a u Sarajevu, u listopadu 1986. godine.

Emigranti optuženi da surađuju sa stranim obavještajnim službama

Poseban dio Bagarićeve analize odnosi se na podatke komunističke tajne službe SDB o navodnoj suradnji nekih političkih emigranata sa stranim obavještajnim službama. Ovakve „bezbjednosno interesantne“ osobe bile su, a kako dokazuje i ovaj tajni dokument, pod posebnom obradom i nadzorom jugoslavenskih tajnih služba, posebno SDB-a, koji je djelatnost i aktivnosti takvih političkih emigranata pokrivao i u inozemstvu. Bagarićeva operativna analiza dokazuje kako je potkraj 1980.-ih godina SDB imala široko razgranatu obavještajnu mrežu suradnika i djelatnika u Europi, SAD-u, Australiji i drugim operativno zanimljivim područjima.

„Ta sprega u posljednje vrijeme, sve je bitnija karakteristika sveukupne neprijateljske djelatnosti emigracije, što, pored ostalog, ukazuje da ona sve više postaje sredstvo u rukama stranih obavještajnih službi i reakcionarnih krugova u inostranstvu za realizaciju određenih ciljeva „specijalnog rata“ usmjerenog protiv Jugoslavije. Na to ukazuju podaci da se konstantno povećava broj bezbjednosno-interesantnih kontakata emigranata i njihovih veza sa pripadnicima stranih policija, obavještajnih službi i nekih reakcionarnih krugova u inostranstvu, od kojih se neki bave i klasičnim obavještajnim radom (Musa Vladislav, Mihalj Jozo, Vrbić Josip, Vidović Mirko, Velagić Teufik, Balić Smail, Kočević Bogoljub, Zulfikarpašić Adil i drugi, posebno oni okupljeni oko NDA). Ti emigranti kroz brojne kontakte sa našim građanima u inostranstvu, pored indoktrinacije i vrbovanja u emigrantske organizacije, po nalogu svojih poslodavaca, prikupljaju i bezbjednosno-interesantne podatke o našoj zemlji, vrše provjeravanje pojedinih naših građana, ukazuju na moguća uporišta Službe, snimaju lica koja posjećuju naša DKP, prate aktivnost i organizaciju klubova i udruženja naših radnika, prikupljaju podatke o radnicima diplomatsko konzularnih i drugih predstavništava i sl., a veoma često se pojavljuju i kao posrednici pri uspostavljanju veze stranih policija i obavještajnih službi sa pojedinim našim građanima u inostranstvu“, stoji u Bagarićevoj analizi.

SDB o aktivnostima „Hrvatskog narodnog vijeća“ i „Hrvatskog državotvornog pokreta“

U najvažnijem dijelu svoje analize SDB-ovac Bagarić posebno se osvrnuo na djelatnost tadašnjih vodećih hrvatskih organizacija u iseljeništvu: Hrvatskog narodnog vijeća i Hrvatskog državotvornog pokreta.

Upravo je SDB naredio, organizirao i izveo pokušaj ubojstva čelnika Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula u Škotskoj. da Božo Bagarić, kao načelnik II uprave SDB-a posebno analizira djelatnost HDP-a u emigraciji, teško bi bilo vjerovati kako upravo taj visokopozicionirani djelatnik SDB-a nije bio upoznat i sa detaljima plana likvidacije Štedula u Škotskoj, koji je zadatak SDB povjerio Vinku Sindičiću, svojem operativcu posebno obučenom za ovakve zadatke.

„Posebno brojne kontakte sa stranim faktorom, reakcionarnim krugovima i organizacijama ostvaruje „Hrvatsko narodno vijeće“, čiji članovi otvoreno ističu da pripremaju dugoročne programe svojih nastupa na osnovu sugestija stranog faktora. Pored kontakata sa zapadnim zemljama HNV je ostvario kontakte i sa nekim istočnoevropskim zemljama. Tako je Mate Meštrović u dva navrata ostvario kontakte i sa nekim zvaničnim bugarskim predstavnicima. Prilikom tih boravaka u Bugarskoj tokom 1981. i 1982. godine, Meštrović je održao i predavanje o „pravednoj borbi HNV“ ističući da „slobodu i nezavisnost hrvatska emigracija ne može sama izvojevati, pa se oslanja na saveznike, a u prvom redu na albansku emigraciju iz Jugoslavije, državu Albaniju, a zatim na Makedonce, koji se osjećaju Bugarima, kao i na same Bugare koji su svjesni da pri statusu kvo ne mogu ostvariti težnje o ujedinjenju bugarskog naroda“. Ova njegova putovanja u Bugarsku i kontakti sa predstavnicima informbirovske emigracije sasvim sigurno nisu u funkciji HNV, jer su interesi ustaške i informbirovske emigracije međusobno isključivi, već očigledno interes službi koje iza njih stoje u određenim obavještajnim kombinacijama.

I „Hrvatski državotvorni pokret“ je navodno uspostavio određene veze sa nekim istočnoevropskim zemljama, posebno sa SSSR. S tim u vezi, Štedul ističe da SSSR budno prati događaje u Jugoslaviji i da je za „promjenu sistema“ u našoj zemlji, naročito zbog „njenog vezivanja za Zapad“, dodajući da takođe kontaktiraju sa Albanijom i Kiprom koji im je čak ponudio na raspolaganje radio stanice, kao i da su u pismenim i telefonskim vezama sa predsjednikom Kipra, te da imaju podršku Kube i Nikaragve, a u posljednje vrijeme i Libije. Pri tome je isticao neophodnost saradnje i sa drugim emigranstkim organizacijama i „opozicijom“ u SFRJ, napominjući da predtavnik HDP treba prisustvovati skupu emigrantskih organizacija u Londonu, gdje će doći i „određene zanimljive osobe iz Jugoslavije“, kako bi u okviru svojih mogućnosti uspostavio kontakt sa njima, prije svega sa opozicijom iz SR Slovenije i SR Hrvatske“, navodi Bagarić.

Možda su upravo ovakve procjene i analize SDB-a vodile ka procjeni koga je potrebno i kada likvidirati neposredno prije početka procesa raspada bivše SFRJ i pada komunizma.

Aktivnosti Svjetske islamske lige

U svojoj analizi o aktivnostima političkih emigranata SDB-ovac Božo Bagarić, iznio je na tajnom sarajevskom savjetovanju i spoznaje SDB-a o aktivnostima islamske emigracije, i njihovoj povezanosti s nekim međunarodnim organizacijama.

„Platforma njihove neprijateljske djelatnosti je okupljanje svih muslimana svijeta, bez obzira na granice i „borba očuvanje čistoće islama“, u čemu imaju značajnu podršku neprijateljske emigracije muslimanskog porijekla koja je u propagiranju ideja fundamentalizma i panislamizma, pod snažnim utjecajem međunarodnih islamskih organizacija kao što je Svjetska islamska liga „Rabita“, Libijski narodni kongres i dr. Njihova uloga dolazi posebno do izražaja u politizaciji ne samo IZ, nego i islamskihcentara u svijetu koji su okrenuti prema našim radnicima na privremenom radu u inostranstvu i iseljenicima kroz koje, pored stranih službi, djeluju i pripadnici neprijateljske emigracije (Reis Kerim, Zulfikarpašić Adil, Duraković Asaf, Balić Smail, Karačić Hasan i dr.). Ova podrška posebno je došla do izražaja prilikom suđenja grupi muslimanskih nacionalista 1983. godine u Sarajevu. S tim u vezi, Karačić Hasan, koji je po zadacima obavještajnih službi uspostavio kontakte sa velikim brojem naših građana u zemlji i inostranstvu, preko kojih je pokušavao doći do obavještajnih podataka interesujući se „kakvo je stanje iza gvozdene zavjese“, kako to on naziva našu zemlju, pokrenuo je inicijativu da se Izetbegović Aliji, kao istaknutom islamskom misliocu (osuđen u akciji „Trebević“) dodijeli međunarodna nagrada kralja Fejsala za 1987. godinu, u iznosu od 350 hiljada saudijskih riala“, opisuje u svojem izvješću načelnik II odjela SDB-a.

Analiza aktivnosti hrvatskih emigrantskih organizacija

Bagarić se u svojoj analizi posebno osvrnuo na aktivnosti hrvatskih emigrantskih organizacija. Posebno se osvrnuo na aktivnosti navodnog naoružavanja u hrvatskim emigrantskim organizacijama, i planiranju akcija protiv komunističkog režima. Ovim je aktivnostima posvećen najveći dio Bagarićeve analize, iz čega se može zaključiti kako je vrh SDB-a posebno opasnom za rušenje komunističke SFRJ smatrao hrvatsku političku emigraciju. Osobito u ovom dijelu Bagarićeve analize možemo tražiti prave razloge i motive SDB-ovih akcija poput pokušaja ubojstva Nikole Štedula, na čije se aktivnosti odnosi najveći dio Bagarićeva izvješća.

„Terorizam i diverzije i dalje su u prvom planu ustaške, albanske, a u posljednje vrijeme i četničke emigracije. „Hrvatski državotvorni pokret“, „Hrvatsko revolucionarno bratstvo“, luburićevci, PSRJ, SOPO i dr., javno su se opredijelili za terorizam kao osnovni metod svog djelovanja. U programskim dokumentima HDP otvoreno poziva na teror i nužnost „oružane borbe“. U propagandno subverzivnim akcijama HDP propagira primjenu terora pružajući moralnu i materijalnu podršku teroristima, kako onima koji se pripremaju za akcije, tako i osuđenim. U tom smislu pokušavaju od ubačenih terorista iz akcije „Raduša“ da naprave „kult Bugojna“, kao i od osuđenih terorista ubica ambasadora Rolovića.

Uz maksimalne mjere konspiracije, emigracija intenzivira sve oblike i metode svog djelovanja: nabavlja najsavremenije oružje sa snajperskim uređajima, prigušivačima, eksploziv, diverzantsku opremu, otrovne hemikalije i zapaljive supstance, vrši regrutovanje i obuku neposrednih izvršilaca, štampa i rastura propgandne materijale, uspostavlja ilegalne kanale prema zemlji i stvara veze, sa naglašenim nastojanjem da svoje akcije prenese na tlo Jugoslavije. Iako je pretrpjela udarac kroz akcije „Vrbas“, „Breza“, „Zlatar“, „Bednja“ i dr., ne odustaje od orijentacije da ubacuje u zemlju diverzantsko teroristički i propagandno-subverzivni materijal i da formira ilegalne grupe kako bi se utisak o postojanju gerile u Jugoslaviji.

Neki pripadnici HDP-a, HRB-a i drugih terorističkih organizacija, zagovaraju terorističke akcije u znak odmazde, zbog ekstradicije ratnog zločinca Andrije Artukovića. U planiranju tih „osvetničkih“ akcija, kako ih oni nazivaju, posebno se ističe da je Artuković pripadao staroj gardi kojoj je cilj bio uništiti sve što nije hrvatsko, te da upravo zbog toga moraju preduzeti nešto krupno protiv Jugoslavije, ali pod uslovom da se ne kompromituju, već da trebaju vršiti smišljene i tajne akcije u zemlji i napade na naša diplomatsko konzularna u druga predstavništva u inostranstvu. Izručenje Artukovića, ustaška emigracija iskoristila je za organizovanje masovnih demonstracija i za prikupljanje finansijskih sredstava, te se procjenjuje da je do sada prikupljeno oko 100.000 dolara, od čega je jedan dio namijenjen i za finansiranje terorističkih akcija.

Neki vodeći teroristi rodom iz SR BiH zagovaraju kontinuitet u izvođenju akcija u zemlji, ističući da organizovanje akcija ne treba vezivati samo za određena područja, datume, periode i slično. Izuzetnu aktivnost na ovom planu razvija vrlo ekstremni HDP (Štedul – Škotska, Kraljević – Augsburg, Buškarin i Šumaher – Štutgart, Ledić – Keln, Livajić – Frankfurt i Rebrina – Madrid) sa nekim punktovima oko HRB-a oko Naletilića – Karlsruhe, Dragoja – Frankfurt, te žarištima u Parizu, Cirihu, Salzburgu, Minhenu kao i HRB-a iz Australije). HDP posebno intenzivno radi na indoktrinaciji  i vrbovanju nosilaca putnih isprava za konkretne zadatke u zemlji. Akcija „Bednja“, a i rasturanje letaka na području Hercegovine govore da u tome imaju uspjeha i da mi kao Služba ne možemo isključiti mogućnost iznenađenja od strane terorističke emigracije. Otuda je vrlo značajna identifikacija i potpuno operativno pokrivanje svih naših građana koji su u vezi sa nosiocima diverzantsko-terorističke djelatnosti (samo oko Buškaina ima ih 5-6 Tomić, Mlinarević, Sušilović, Bagić Ivan, Šunjić). Zbog toga svaka nova najava, svaki signal o planiranoj akciji emigracije, treba da bude odgovorno procijenjen uz preduzimanje adekvatnih mjera onemogućavanja. Nije bezazlen podatak da Rebrina Tomislav, osvjedočeni terorista, otmičar aviona 1972. godine, posjeduje skicu kupreškog hotela „Adria-ski“, da se Bilandžić interesuje za novosagrađene štale na Kupresu, da Ledić zagovara miniranje brana na Buškom jezeru kod Duvna, da Franjo Majić zagovara rušenje spomenika na Makljenu, ili da Bilandžić i Miloš pozivaju da „mladima koji se oglašavaju u zemlji treba dati podršku“ itd.

Ponovno se sve više dolazi do podataka o sprezi nekih ekstremista sa međunarodnim kriminalnim podzemljem i sa nekim organizacijama i grupama međunarodnog terorizma u Evropi, sa tzv. crnom internacionalom. Terorista Bradvica Branko, stupio je u kontakt sa italijanskim podzemljem, u cilju izvođenja diverzantsko-terorističke akcije na njemački konzulat u Zagrebu, a Andabak, koji iz Španije snabdijeva emigraciju bombama i automatima sa prigušivačem, već dulje vrijeme za svoje dolaske u SR Njemačku koristi italijansku putnu ispravu. Takođe, prema neprovjerenim podacima, ekstremista Glibota Petar i Kovačević Mirko, angažovali su dvojicu francuskih građana arapskog porijekla da za novac izvrše terorističke akcije u Zagrebu ili Rijeci, postavljajući tempirane mine na objekte kao što su benzinske pumpe, trafostanice i sl. Ta sprega još više dobiva na težini ako se zna da su nedavno službe bezbjednosti NATO zemalja odlučile da „onemoguće crveni“ teror na svojoj teritoriji i da ga „vrate“ u zemlje odakle su izvršioci rodom“, navodi u svojoj procjeni Božo Bagarić.

Na temelju analiza poput Bagarićeve donošene odluke o političkim ubojstvima emigranata

Na temelju ovakvih procjena SDB-a, donošene su odluke o operativnim mjerama prema pojedinim političkim emigrantima, pod opravdanjem kako se radi o teroristima i suzbijanju terorizma, pa su na temelju toga u SDB-u smatrali kako im je dopušteno primjeniti sva potrebna sredstva, uključujući i fizičke likvidacije, odnosno organizirana ubojstva političkih emigranata u bilo kojoj zemlji na svijetu.

Strogo povjerljivi dokument SDB-a iz 1987. godine, svakako, dokazuje i ukazuje na dobro razgranatu i djelatnu operativnu mrežu SDB-a u svijetu, koja je u svakom trenutku mogla izvršiti bilo koju akciju prema političkim emigrantima, uključujući i ubojstva.

Analize SDB-a, poput ove Bagarićeve, bile su teorijsko informacijska podloga za donošenje odluka o takvim mjerama. U SDB-u su ipak bili svjesni svojih akcija, pa su aktivnosti prema političkoj emigraciji, „pokrivali“ borbom protiv terorizma i organiziranog kriminala, jer su smatrali kako će tako lakše opravdati brojna ubojstva i napade na hrvatske (i druge) političke emigrante iz bivše SFRJ. Stoga je nemoguće odvojiti odgovornost za zločine SDB-a prema političkim emigrantima na odgovornost izravnih nalogodavaca za izvršenje ubojstava, odgovornost ubojica i odgovornost onih koji su pripremali ovakve dokumente na temelju kojih su donošene odluke o SDB-ovim ubojstvima političkih emigranata. Odgovornost za zločine podjednako leži na svim sudionicima u ovom procesu, od procjenitelja (poput Bože Bagarića, koji je procjenjivao i analizirao djelatnost primjerice Nikole Štedula i HDP-a) do izvršitelja ubojstava (primjerice Vinka Sindičića, koji je bio izvršitelj pokušaja ubojstva Nikole Štedula, na temelju Bagarićevih procjena i analiza).

„U funkciji organizovanja diverzantsko-terorističkih akcija prema našoj zamlji, u posljednje vrijeme, sve su učestaliji dolasci poznatih terorista iz prekomorskih zemalja u Evropu, u cilju pripremanja i finansiranja terorističke djelatnosti. Tako je tokom prošle i ove godine, nakon dolaska u SR Njemačku, terorista Anić Vjekoslava, Dedić Dinka, Bošnjak Tomislava, Šuto Ante, Gavran Ante, Šaravanja Ivice, Roso Ivana, Dolić Mladena, Šego Zdravka, Škegro Darinke, Šego Ljubice i dr., u zapadnoevropskim žarištima došlo je do intenzivnije aktivnosti, nabavljanja novih količina eksploziva i oružja, otrovnih i zapaljivih sredstava, te zagovaranja i priprema konkretnih diverzanstvo-terorističkih i drugih akcija. Rezultat tih „emisarenja“ su vjerovatno i akcije „Opatija“ i paljevina našeg konzulata u Štutgartu, koje služba još nije rasvijetlila. Posebno su bezbjednosno interesantni kontakti Macukić Franje sa albanskim ekstremistima Džafer Šatrijem i Prapašticom, koji je do nedavno bio naš kolega i zna naše metode i sredstva. Kad je u pitanju Španija i teroristi Rebrina, Andabak, Bradvica i njihova uloga, očito je da emigracija nastoji tamo formirati teroristički punkt, jer procjenjuje da naše mjere tamo gube oštricu i za sada nesmetano funkcioniše kanal za snabdijevanje oružjem, eksplozivom i drugim diverzanstvo-terorističkim sredstvima grupacija u SR Njemačkoj.

Kroz operativnu akciju „Jela“ služba je došla do podataka da HDP raspolaže sa 60 kg eksploziva i većom količinom komponenti za kompletiranje raznih eksplozivnih naprava, kao i većom količinom propagandnog materijala i da ih namjerava prebaciti u zemlju preko svojih veza u cilju izvođenja diverzantsko- terorističkih i drugih subverzivno-propagandnih akcija.

Pojedini rukovodioci HDP-a, znajući da su pod prismotrom policije, u posljednje vrijeme insistiraju na tome da izvršioci akcije eksploziv nabavljaju u zemlji od onih lica koja ga posjeduju legalno (izgradnja seoskih puteva, vodovoda, kuća. Itd.) ili krađom iz skladišta radnih organizacija, koje koriste eksploziv u redovnoj djelatnosti. Ovo ima posebnu bezbjednosnu dimenziju kad iz iskustva znamo da se jedan broj radnih organizacija veoma neodgovorno odnosi prema uskladištenju, odnosno obezbjeđenju skladišta eksploziva i da jedan dio stanovništva u nekim dijlovima SR BiH (Hercegovina i dr.) i Dalmacije drži eksploziv za pomenute namjene, što vezama emigracije ne stvara naročito teškoće da do njega dođu“, stoji u Bagarićevoj analizi djelovanja HDP-a.

Planovi ubojstava skriveni iza kodnih naziva operativnih akcija

Primjeni oprativnih planova SDB-a prema pojedinim političkim emigrantima, organizacijama, ili grupacijama, prethodilo je engažiranje i aktiviranje mreže operativnih suradnika SDB-a, koji su bili ključni za provedbu operativnih akcija službe, koje se u Bagarićevoj analizi spominju pod svojim kodnim nazivima. Za pretpostaviti je da se jedna od tih akcija odnosi i na neutralizaciju djelatnosti HDP-a, odnosno da je jedna od akcija, u Bagarićevoj analizi upisana pod kodnim nazivom, usko povezana sa pokušajem ubojstva Nikole Štedula, kojeg je u Škotskoj izvršio ubojica SDB-a Vinko Sindičić.

„Angažovanju novih operativnih uporišta u zemlji i inostranstvu posvećena je daleko veća pažnja, posebno izboru kandidata za saradnju, njihovom pridobijanju, vaspitanju, ostručavanju i provjeravanju, jer je činjnica da su nam saradničke pozicije neadekvatne i naravnomjerno raspoređene. Kad to kažem imam u vidu da na pokrivanju 510 lica pod obradom … prema kojima koristimo 203 saradnika i 165 operativnih veza i ako tome dodamo još oko 800 veza emigracije u zemlji i inostranstvu, čiju bi neprijateljsku djelatnost takođe trebali pratiti, onda je svaki komentar izlišan, jer brojke same pos ebi govore.

Međutim, poduzete su mjere na prevazilaženju ovakvog stanja i ohrabruje činjenica da smo samo u toku ove godine realizovali neke operativne kombinacije „Vlaštak“, „Ravno“, Reumal“, „Bistrik“, „Poloj“, „Gong“, „Crnašnica“, „Pecara“ i druge, a uskoro treba doći do realizacije druge faze kombinacija „Okean“ i „Viktorija“. No, i pored toga konspirativnost rada među vodećim ekstremistima nameće potrebu našeg još kvalitetnijeg ugrađivanja u njihove redove i stvaranja kanala u žarištima gdje imamo izvore i njihovo svestranije korištenje“, opisuje metode rada Božo Bagarić, tadašnji načelnik II uprave SDB-a.

Analizu Bože Bagarića možete pročitati ovdje.

Povezano:

Tajni dokument SDB-a o djelovanju protiv emigracije

Domagoj Margetić

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović