SMENA NAČELNIKA MUNJE

U medjuvremenu, u Sarajevu je na gnusan način ubijen jedan bivši komandant bataljona Armije RBiH. Posebno se istekao u prvim danima odbrane grada. Borio se i protiv kriminala. Na vrijeme se distancirao od KOS-a i SDB SSUP-a i Arkana. KOS je zbog toga bio ljut na njega, stršno. Neki momenti oko njegovog ubistva su zaista indikativni. Da li je KOS-ova „ruka iz groba“ izašla i izvršila osvetu? Pitanje je koja ga je „krtica“ uhotila. Pitanje bez odgovora, za sada, nadajmo se – kaže Munir Alibabić i dodaje.

– Imajući u vidu sve izraženiju stramputicu i privatizaciju Službe od strane nekolicine KOS-ovaca dugo sam tih dana razmišljao tome kako se oduprijeti ovoj hidri, da bi se zaštitile vitalne institucije Republike od predsjednika pa nadalje, kako održati njihovo bosansko biće, bosansku orijentaciju, a u skladu sa našom Platformom borbe za jedinstvenu multietničku Bosnu. Ovim što se zbivalo poslije 26. 10. 1993. bilo je nagoviješteno da je prvi čovjek na udaru jednog prevratnčkog staljinističkog tima osrednjih činovnika kojima je ratni haos i čvrst pogled na Beograd i Zagreb omogućio da igraju ulogu lažnih heroja rata i mira. Zaključio sam da su to vrlo teški dani za bosansko vođstvo, a da je sam predsjednik izložen drugom udaru – nasilju staljinista, koji u krajnjem slučaju može imati iste posljedice kao i onaj koji je spriječen 3. 5. 1992. god. kada se preko KOS-ove grupe planiralo njegovo fizičko uklanjanje. Sada su ciljevi bili opkoliti politički, obračunati se sa njegovim najbližim saradnicima, eliminisati ih da bi Prvi čovjek ostao sam sa svojim „vjernim“ ljudima iz bezbjednosti, od kojih su se neki možda pridružili odbrani Republike sa ciljem da uglavnom ometu organiziranje otpora fašizmu, kako bi se Bosna pokorila, a pošto to nije bila baš jednostavna stvar, ciljevi KOS-a su promijenjeni, trebalo je ići na njenu podjelu i pripajanje srpskog dijela Srbiji. A za to trebaju i tako opredijeljene rukovodne ekipe i institucije. KOS je rezonovao da treba udariti prvo prema vrhu, oslabiti ga i onda ga usmjeriti u tom pravcu, a poslije će ići lakše. U ovom kontekstu čine se realnim informacije po kojima je Muslimović držao na vezi i usmjeravao, direktno ili posredno sasvim je svjedno grupice ekstremista, stranog porijekla, koje su na volšeban način, u periodu totalne blokade srednjobosanskih gradova, ubačeni preko KOS-ovih i SIS-ovih punktova. Inače, neki od ovih su i bili stari KOS-ovi znanci, sa studija iz Beograda, Zagreba i Rijeke. Prilikom pokušaja hapšenja jedne ovakve trojke, oni su se pozivali na Muslimovića, govoreći da im je on šef. Dakle, naši vidjeniji KOS-ovi su, pored sudjelovanja u produkciji vlastitog ekstremizma, štitili i pothranjivali i onaj sa stranom etiketom. Sigurno je samo jedno, da je sadejstvo KOS-a sa ovim stranim ekstremistima bilo na štetu borbe za Bosnu. To su upavo Grude i Pale, odnosno Zagreb i Beograd rabili i služilo im je kao argumenat da se kod nas stvara islamska, fundamentalistička država. Dakle, KOS je i tu bio u funkciji podjele Bosne.

Službe – Sektor SDB Sarajevo je pretvorena u KOS-ovizirani dio SDB-a, koji je pod političkim patronatom uže stranačke grupe frakcije, koja je generator podjele RbiH i pripreme ostalih organa za tu situaciju. U tom cilju simptomatična je uloga Mujezinovića, koji se sa položaja načelnika SDB-a bavi provjerom podobnosti i smjenama komandanata brigada i za taj posao koristi ključne pozicije KOS-a, angažovane još iz perioda Vasiljevića koje nikom nije prijavio, a ugradjene su čak i u komandu brigade. Dalje je preko svojih pozicija nametnuo rješenje tužioca Vojnog suda, od kojih je jedan radio u predratnom Vojnom sudu u V.B. pod Vasiljevićevom komandom, a iskazao je „principijelnost“ na davanju otkaza randicima nesrpske nacionalnosti u Vojnoprivrednom sektoru u početku rata.

Ovaj nemio tok stvari podstiče češća poredjenja sadašnjeg stanja i perioda 1992. i prva polovina 1993., kako u Armiji, tako i u MUP-u. Većina mojih neopterećenih sagovornika se vraća na montirani slučaj „Sefer“. jedan od njih, koji je upoznat sa suštinom problema, tvrdi argumentovano da je u pitanju KOS-ova osveta prema njemu zbog pomoći koju je 1991. g. pružio hrvatskoj vojsci u Đakovu, zbog organizovanja „Patriotske Lige“ BiH i odbrane RBiH. Kaže, sada su mu se zbog toga navalili na kosti KOS-ovi vampiri i dodaje da će imati ozbiljnih problema. Pitao sam se kakve su to životinje, ti vampiri. Ovaj mi kasnije kaže – da je u jednoj knjižici pročitao da su to „veliki slijepi miševi, sa dugom izbačenom surlicom, ogromnim ušima i mekanim crvenkastim krznom na ledjima, a žuto smedjim na trbuhu. krila su im dugačka četrdeset, pa i više centimetara“. Pitam ga A kažeš da vampiri sišu krv? Jeste, odgovara ovaj i dodaje da piše da „to čine tako neprimjetno da obično čovjek ništa ne osjeti, zahvaljujuci veoma tankoj sisaljci kojom probiju kožu ne izazivajući bol. Rane koje oni nanesu teško zarastu“.

Sarajevo je sredinom 1994. ponovo u dvostrukoj okupaciji, agresorskoj i ratnih profitera, koji nastoje kontroliasti i „plave puteve“, samo da bi ostvarili materijalni interes. Mnogima je ta komunikacija na slamku pobrkala profitne račune i pitanje je dana kada će sa jedne ili druge strane biti isprovociran razlog za njeno zatvaranje. profiteri sa okupiranog dijela Ilidže vrište, a njihova sabraća ovdje pište. Prebacuju se velika sredstva iz Sarajeva u inostranstvo na ime fiktivnih kupovina robe, radi se o milionima DEM, finansijski moćnici na državnu štetu preuzimaju obaveze i garantiraju u inostranstvu za propale poslove. Već se u Sarajevo vraćaju pojedinci koji bi morali odgovarati za novčane malverzacije, nestanak desetine hiljada komada opreme, skupocjenih vozila MUP-a koja su jednostavno ostavljena u Bugarskoj ili nekoj drugoj zemlji na parkingu, za umiješanosti u neka ubistva, pad Igmana. Ali, dok se pripremaju krivične prijave od strane CSB-a za ta lica u MUP-u ih svečano primaju kao velike donatore, što revnosno bilježi dirigovana štampa, insistira se da se krivično ne goni ovaj ili onaj zbog toga što je kadar Stranke. Umjesto polaganja računa, neki povratnici za nekoliko dana su već bili u užoj pratnji predsjednika, na iznenadjenje javnosti.

Politički moćnici umjesto obaveze da postupaju po propisu, djeluju shodno dnevnim interesima grupe koju predstavljaju. Borba za vlast, amoral i neosnovano pozivanje na „više interese“ su prethodnica kriminalu.

Dobijam iznenada poruku usmenu od predsjednika da hitno napišem sve ono što smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim službama i da mu to dostavim. Došao njegov pratilac, sapće mi, kaže sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom. Da li se već tada znalo da se jedan od nas dvojice kontroliše? Primim to k znanju, uzmem nekoliko primjera ali vidim sve se vrti oko 5-6 lica, ali čelnih, od kojih su tri bivša KOS-ovca, neki su čvrsto pokriće kriminalnim radnjama, zloupotrebama, u njima sudjeluju, a svjestan sam da me javnost smatra dijelom, i to aktivnim, te ekipe. Opet razmišljam da to što sam napisao manje – više zna predsjednik, ima čak i više primjera sa drugih strana. Zašto mu treba, baš ovo u pismenoj formi? Da li je cilj razračunati se sa kriminalom, ili sa onim koji nije u tome, a zna za to, ukazuje, bori se protiv toga?

Što da ja služim kao maska u bilo kom obliku, pogotovo da me neko veže za onakve, a znam sebe? Odlučim da ovu informaciju pošaljem u službenoj formi, protokolišem. Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgažen, uništen, da mogu izazvati ljutnju i srdžbu predsjendika, ali ove žrtve u Bosni traže da se stvari zovu pravim imenom, da se za lopovluk kaže lopovluk, za dobro dobro. Dakle, već sam donio odluku i svjestan sam svih posljedica.

Informacija na osam strana se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje i indikativno ponašanje Alispahića, Ugljena, Mujezinovića, Jožića, Varuneka i njihovih pojedinih potčinjenih, kao i aktuelnih i bivših saradnika, a vezano za : prodor stranih službi u naš sistem bezbjednosti i sumnjivo držanje naših aktuelnih bezbjednjaka; kradju povjerljivih dokumenata, njihovo ustupanje stranom faktoru; zloupotrebu dosijea objavljivanjem u štampi, a radi političke kompromitacije pojedinaca oko angažovanja u SDB bivših KOS-ovih i Zgonjaninovih kadrova, kao i lica za koja postoje informacije da su vršili kriminalne radnje; o KOS-ovizaciji SDB-a, odnosno potčinjavanju SDB-a SIS-u, prikrivanju informacija o agresorskim namjerama HVO-, zločinima i dr.; privatizaciji SDB- i prikupljanju informacija za političke i druge obračune; primjeni mjera (neovlašteno) prema članovima Predsjedništva; proizvodnji unutrašnjih protivnika neprijatelja od organizatora otpora agresiji;dekonspiraciji izvora i metoda rada SDB-a, miješanje u nadležnost drugih organa, plasiranje dezinformacija o uspješnim jedinicama i uglednim pojedincima; spasavanju od odgovornosti krivične otkrivenih KOS-ovih pozicija; rasipništvu, sklapanje sumnjivih ugovora u ime MUP-a i dr.; dezinformisanju rukovodstva države o aktuelnom stanju u zemlji i na frontu; izazivanju i produciranju sukoba izmedju predsjednika i premijera;hapšenju, zadržavanju i kompromitaciji nevinih ljudi, a radi zadovoljenja političkih interesa moćnika, odnosno spasavanju ovih od odgovornosti za kriminalne radnje i dr.; blokiranju rada Ministarstva inostranih poslova, o kriminalnim radnjama (šverc, zloupotrebe, preprodaje), čiji su nosioci radnici MUP-a, a koji se odvijaju uz sudjelovanje, znanje i podsticanje Alispahića i dr.,o postojanju indicija da su Alispahić i dr. umiješani (direktno ili indikrektno) u izvršenje ili prikrivanje teških krivičnih djela (droga, ubistva, nestanci i drugo).

Napominjem da je informacija pisana na osnvou mojih tadašnjih saznanja za koje sam naveo samo nekoliko primjera, kojih sam se tog momenta sjetio, a bilo ih je daleko više koje sam izostavio. Smatrao sam da je to dovoljno za primaoca informacije, jer sam se u ranijim razgovorima s njim uvjerio da on o tim licima zna mnogo na osnovu izvještaja drugih saradnika.

Dio moje informacije je pisan u obliku tvrdnji, gdje su postojali čvrsti dokazi, jedan dio u obliku konstatacija i indicija. Informacija je 27. 7. 1994. god. već bila kod predsjednika, poslana preko kurira, uredno protokolisan prijem. I već sutradan, vidim da me vjerno čuvaju ekipe bivših KOS-ovaca, pratnja je tu skoro otvorena, telefoni šušte, sitni provokatori i doušnici traže povoda da me sretnu, zapitkuju. A „doušnici obavljaju više funkcija“. Prva je klasična „Slušaju šta ljudi pričaju i o tome izvještavaju svoje pretpostavljene. Druga je zastrašivanje. Daju nam do znanja da smo u njihovim šakama i žele da se bojimo. Treća njihova funkcija je insceniranje situacija koje će nas kompromitovati“.

Vidim, Mujezinović je Sektor već očistio od nepodobnih, histeriše, vrišti na Srbe i Hrvate, ne daje im zadatke, sumnjiči ih, pospješuje njihov odlazak iz Bosne, daje putne naloge samo da što prije odu. Privatizirana Služba od strane grupice prozvanih u informaciji koju sam poslao. Na brzinu se donosi odluka po kojoj su načelnici CSB-a maltene nenadležni prema sektorima SDB-a, samo da bi meni izbili adut kod insistiranja da Mujezinović radi po propisu. Da li je ta odluka bila u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima? Ona je bila više politička nego pravni akt, jer se uglavnom odnosila na mene. I drugi su načelnici CSB-a imali problema zbog odnosa SDB-a prema njima, ali su gutali knedle. U takvoj situaciji očekujem da će me predsjednik zvati u povodu informacija, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahić u kabinet i s vrata mi saopštava da me smijenio sa mjesta načelnika CSB, da uzmem rješenje i izvršim primopredaju sa novim načelnikom CSB-a, ranijim načelnikom SIB Stari grad. Jedan moj prijatelj, kad je čuo ko dolazi mjesto mene, skoči pa kaže – pa u toj opštini je bilo najviše ubistava, pljačke, Stanica bila okupirana i da te taj čovjek zamjenuje. Šuti, rekoh mu, normalno je da takav čovjek bude Bakirov izbor. Bit će i neko saopćenje u štampi o mom premještaju, eto kadrovsko usaglašavanje, maltene ja unaprijedjen. Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca grupe, znam unaprijed da je to fikcija, mjesto proforme, i da me on uklanja samo da sam dalje od predmeta u koje je umiješan…- kaže tajni agent Munja o svom progonu iz policije Alije Izetbegovića.

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović