ČETNICI U SARAJEVU

Interesantno je kako je Karadžić mobilisao svoje sljedbenike za četničke rabote, na osjećanju da ih štiti autoritet, kojeg oni poštuju i on ih poziva da ubiju prije nego što budu ubijeni. Kasnije, 1995. god. prilikom napredovanja Armije RBiH prema Doboju, na vijestima čujem da je Milan Simić komandant četničke odbrane Doboja preduzeo sve da linije budu stabilne. Eto, želja mu se, ozrenska, ostvarila. Bože, a hvalio se dugo kako mu je otac bio partizan i pratilac T. Vujasinovića, upravo poginuo od četničke kame na Ozrenu. Ali, tad je ta priča bila unosna.

U ljeto i jesen 1991. god. masovno naoružavanje SDS-a teče preko bivše JNA, a i direktnom nabavkom oružja preko prodavnica i firmi u kojima ključnu ulogu imaju bivši policajci SDB-a i SJB-a, kao što su „Tit“, „Tintor“, „Šnajper“, „Kobra“, a od policajaca Tadić, Joksimović, Petković.

Uglavnom, KOS operativno pokriva sve te radnje i istovremeno i javnost i MUP bombardiraju informacijama o masovnom naoružavanju i švercu oružja od strane Muslimana i Hrvata, SDS nigdje ne spominju. Naprotiv, na sva zvona spominju i hvale njegov odnos prema JNA, odziv na mobilizaciju i slanje dobrovoljaca u Hrvatsku.

Negdje 25. maja 1991. god. hitno me traži Asim Dautbegović i kaže da imamo sve podatke o jednom SDS-ovom kamionu oružja oko Bileće, koji je natovaren u Nikšiću. Šta da radimo? Predlažem mu da ga policija proprati do Mostara, to je predmet iz više nadležnosti, civili i civilno vozilo je u pitanju. I takav nalog se izda i ekipa operativaca čeka u CSB-Mostar. Kad zove uspaničeno Fikret Muslimović, potpukovnik JNA, i hoće s nama da razgovara oko oružja. Odmah napade Asima, a on dade slušalicu meni.

Muslimović mi reče: „Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA.! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion udje u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslavenski.“ Pokušaj A. Hebiba pomoćnika ministra policije BiH, u junu mjesecu 1991.g., da spriječi transport kamiona oružja iz Srbije u Knin, razljutio je druga Muslimovića, tada prvog KOS-ca u Bosni pa je protiv Hebiba podnio i krivičnu prijavu u Vojnom sudu u Sarajevu. Tvrdio je da je u pitanju vojni transport, a u kamionima su bili civili i izvjesna gospodja Milunka. Boravak Šešelja na Romaniji otvorena podrška SDS-a njegovim aktivnostima, zatim prolazak tenkova JNA kroz Listicu, kada su bili blokirani u mjestu Polog, u kojem je Predsjednik Izetbegović održao čuveni govor, rekavši: „Ja izdati ne znam“, otkrivanje plana RAM, te aktivnosti potpukovnika JNA Muslimovića oko spasavanja kamiona oružja SDS-a, njegova izjava da je CSB Mostar antijugoslavenski, koja korespondira s izjavom trebinjskog gradonačelnika Vučurevića, koji kaže kako istragu ovog slučaja neće prepustiti Mostaru, jer se tamo vjeruje Izetbegoviću i Tudjmanu, i da se u Mostaru neće suditi srpskom narodu, definitivno su skinule maske KOS-a, Beograda i SDS-a.

U oktobru 1991. god., na dan kad je sa skupštinske govornice u Sarajevu Karadžić zaprijetio Muslimanima da će ih nestati, u noćnim satima obavještava me telefonom sa Pala jedan rpijatelj, inače Srbin po nacionalnosti, da se u jednom magacinu na Palama tovare kamioni oružja za Vraca i okolinu da ce u njihovoj pratnji biti i Malko Koroman, načelnik SJB-a sa Pala. Dao mi je sve podatke, od vozača do vozila. Nazovem komandira PS Novo Sarajevo Kažića i dogovorim šta treba poduzeti da se ta vozila sa oružjem oduzmu. I zaista, on i njegov pomoćnik Miletić to izvedu školski, sve dokumentuju do ujutro, vozila na sigurnom. Ali, ujutro se pokrenu mašinerija KOS-a i SDS-a, uz pomoc Delimustafića, preuze se vozila i odvezoše ih do Krtelja – vrate ih JNA, odnosno SDS-u. I, nikom ništa! U povodu toga, odnosno Karadžićeve prijetnje Skupštini, na moju sugestiju, a na zahtjev dvadesetak gradjana, advokat Faruk Balijagić podnese prvu krivičnu prijavu protiv Karadžića, što su prenijela i sredstva informiranja. Predlagao sam i drugim advokatima da to urade, ali nisu htjeli ni da čuju.

S druge strane, naoružavanje i priprema legalnih organa BiH za odbranu uglavnom teče stihijski. Ono što se preko MUP-a podijeli SJB, to operativci KOS-a fotografiraju, dokumentiraju kao da je u pitanju ilegalna nabavka. Imao sam utisak da to tako rade pojedinci iz MUP-a kako bi se dali argumenti KOS-u u ruke. Medjutim, ono što je radio „čovjek broj 3“ i dok je to bilo u njegovim rukama i pod kontrolom njegove ekipe, to je bilo zaštićeno. E, kasnije su i tu šverceri vidjeli interes i našli način da ga ostvare. Takodjer su bila sigurna još dva načina materijalnog opremanja. No, i tu su, nažalost, šverceri pomalo nagrizali stvar, a neki su bili u dosluhu sa KOS-om, pa su mnogi naši gradjani na okupiranim teritorijama to platili glavom.

U takvoj situaciji, rezervisti iz srbije i Crne Gore dolaskom u Hercegovinu pojačavaju agresiju. S druge strane, državna imovina Bosne je na dobošu, masovno se pljačka. Više puta o tome informišem čak i premijera vlade, ministre i očekivao sam sprečavanje toga. Medjutim, i neki ministri su te informacije iskoristili pa i oni ponešto prisvojili. Takodjer, Delimustafić podmićuje i korumpira skoro sve rukovodne ljude, osim predsjednika, Rusmira Mahmutčehajića, Hasana Čengica i još ponekog, poklanja im auta, kupuje poslovne prostore, smjene guvernera Hajre Balorde. Medjutim, udružili se Delimustafić, Boban, Pejić, ne daju je, ona obezbjedjuje devizna prava za banke u kojima oni i njihovi prijatelji imaju upliva, vrši se pljačka kod zamjene starih novčanica. Policija organizuje akcije oduzimanja deviza od preprodavaca i tim sredstvima, koja se deponiraju kod Mandića, pomoćnika ministra u MUP-u, finansira se naoružavanje SDS-a i rad budućeg srpskog MUP-a.

KOS u cijeloj ovoj raboti javno glumi objektivnost, neutralnost, a u suštini bio je to u onoj mjeri koliko je takva i JNA, a znamo šta je bila. Državnom rukovodstvu Jugoslavije pa i RBiH, u formi ucjene, prijetnji dostavlja samo podatke o navodnom muslimanskom i hrvatskom ekstremizmu. Ta jednostranost je bila osnova za prijedloge za zavodjenje vanrednih mjera u Jugoslaviji i BiH. U vezi s tim, Delimustafić i Žepinić prihvataju jednu saveznu inspekciju koja obilazi SJB, one gdje će kasnije biti izvršen najveći pokolji i progoni Bošnjaka i Hrvata. Ta komisija sve evidentira, nacionalni sastav, popunjenost, naoružanje, stanje odnosa i na kraju izvlači generalni zaključak koji upućuje na potrebu zavodjenja vanrednog stanja.

Nakon jednog sastanka izmedju rukovodstva MUP-a RBiH, SSUP-a i KOS-a u Han-Pijesku u CSB će doći na stručnu ispomoć inspektori iz Beograda. U sarajevski je odredjen Vlado Jestratijević, kojeg je načelnik CSB-a Šabović prihvatio, takva je instrukcija, i on svaki dan šalje depešu u Beograd sa Šabovićevog kolegija. I meni se ovaj najavio da se dogovorimo oko njegovog uticaja na rad SDB-a Sarajevo. Primim ga i kažem, u prisustvu svog zamjenika Jožića, da dodje kad god hoće na kafu ili ako mu treba nešto privatno, a da o poslu nemamo šta razgovarati, da nije nadležan. On se ljutnu, kaže da ima ovlaštenje i za javnu i državnu. Žalio se Delimustafiću i Žepiniću, bilo pritisaka, ali je Vlado bio poslovno za mene persona non grate. U ovom me podržava Kvesić, podsekretar SDB, koji mi je rekao: „Ja tim saveznicima ne dam u Livno i Mostar, a ti im ne daj u Sarajevo.“

KOS je bio plasirao jedno uporište agenata, preko Fikreta Abdića, prema državnom vrhu, rukovodstvu PL. Imao je zadatak da prikuplja informacije, ali i da servira neistine kako bi destabilizirao čelne ljude, učinio ih nesigurnim u ličnu sigurnost, vlastite stavove. Zahvaljujući dokumentaciji koju sam prezentirao nadležnim, iz koje se nedvojbeno vidjelo kako prima zadatak od svog nalogodavca, ovaj je eliminisan i kasnije je pobjegao iz Bosne. Interesantno je da i on obilazi područje uz Savu, gdje su porušeni mostovi, a izgovor za putovanje je bila prodaja deterdženta na veliko, koji je zaista tada bio deficitaran.

Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića, a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva RBiH o saradnji s organima JNA.

Slijede prve ozbiljnije akcije SDS-a, martovske barikade, organizovane uz pomoć KOS-a i kriminalnog podzemlja, koji su angažovani kao snajperisti. Grad je blokiran i presječen. Podaci o tim namjerama su desetak sati prije dostavljeni rukovodstvu MUP-a, Predsjedništvu. Umjesto njihovog sprečavanja, SDS preko svojih kadrova u MPU-u radi na njihovom postavljanju, naoružavanju. Kritične noći SDS iz jedne kasarne u Lukavici naoružava četu sa Vraca.Bosanci – patriote se obraćaju komandantima i oficirima Bošnjacima iz susjedne kasarne da ih naoružaju, medjutim ovi hoće maltene da ih uhapse, čudno! Ulazim u ozbiljniji konflikt sa kadrovima SDS-a iz MUP-a koji su pokušali zataškati svoje sudjelovanje u blokadi grada. Nakon sastanka zaključimo Jožić i ja da će desetak ovih Mihićevih operativaca završiti u tzv. „srpskom MUP-u“, kojeg SDS već konstituiše i da od njih valja zaštititi dokumentaciju i opremu. Tih dana MUP nabavi nekoliko stotina novih RS (ručnih stanica) i vidim programirane i šalju se u Mostar i CSB Banja Luku, koji je već otkazao poslušnost MUP-u RBiH i djeluje pod komandom Karadžića. Protestujem kod Brune Stojića, pomoćnika ministra za materijalno- finansijske poslove, i tražim da bar trećina mora ostati u Sarajevu, a on mi tada reče: „što ti brineš o tome, kad ne brinu Šabović i Delimustafić, a uostalom vi Muslimani imate pare, kupite sebi“. „Evo za ovaj paraf“, pokazuje pravdanje nekog MTS-a, „Vasovaj Čenga je platio 50.000 DEM“. Kažem mu da ne vjerujem, da ne izmišlja, a on dodaje: „Ovo je Mokin zapis, a pitaj Alispahića koji mi je ovo pravdanje donio, koliko, kome je dao. Pitaj Asima. Sramota, kradu od naroda“, dodade on. Pošto sam iskamčio pet stanica, odem u kancelariju i razmišljam o duelu sa Stojićem i pitam se da li je kriminal postao manir ponašanja? Poslije toga, o tome razgovaram sa Alispahićem, on se kune da je samo posrednik, da je donio novac, uzeo potpis jednog od ove dvojice i to vratio Stojiću. Osudjujemo to obojica kao lopovluk.

Poslije sretnem jednog od ove dvojice i napadam ga unaprijed zbog novca i bruke, a on meni kaže: „što ne pitaš toga što ti je rekao i donio nam novac, koliko je on uzeo i koliko uzima na švercu. Evo imam dokumentaciju da je umiješao prste u jedan PP i da je tamo zakinuo više gradjana za kredite, a novac je otišao njegovim prijateljima, koji te kredite nikad neće vratiti.“ Vidim poslije ovoga da se sva trojica zaklinju u Stranku, narod, Bosnu, ali očito neki u prazno. Busaju se da su kadrovi Stranke, a to neki naplaćuju. Neke je Delimustafić već tada bio zakitio poslovnim prostorima, autima, stanovima u Neumu, normalno iz državne kase. Jedan drugi gest Bakirov u vezi s tim „parafom“ će podgrijati moju sumnju da ni on baš nije tu kako treba, ali opet više vjerujem njemu nego „plaćenom potpisniku“, jer sam vidio paraf koji je naplatio. Tih dana jedan od čelnih ljudi države će me pitati oko tog plaćenog „parafa“. Rekao sam mu što su mi prenijeli Alispahić i Stojić. On se izjasni i vidim da o tome ima više informacija od mene i spomenu da ga je Bakir upoznao. Uskoro će Mokica odletjeti sa funkcije. Je li mu to „pomoglo“, ne znam.

U MUP-u radi komisija koja utvrdjuje optužbe pojedinih gradjana oko kradje deviza, novca, malverzacije sa oduzetim vozilima i oružjem. Saopštavaju se nalazi komisije koji potvrdjuju indicije, ima elemenata krivične odgovornosti Mandića i drugih. To je saopšteno javnosti. Mandić sa svojom ekipom organizuje 17.3.1992. god. konferenciju za štampu, brani se, proziva sve redom. Traži i moju smjenu, navodeći da se radi o čovjeku koji radi za SDA. Uz Mandića je i Miljenko Čubelić, i on diskutuje, brani ga. Poslije dolazi do smjene Šabovića sa mjesta načelnika CSB-a Sarajevo, zbog sprege sa Mandićem i drugih malverzacija. Predlažem da ga zamijeni Alispahić. Tako i bi. U medjuvremenu, Kvesićeva ekipa bježi u Mostar, sa sobom odvozi više luksuznih auta, odnosi devize iz specijalne kase, te vrlo značajnu dokumentaciju, dio te dokumentacije daje im da ponesu načelnik, iako nije nadležan, a kojem je pretpostavljeni Bakir Alispahić. Haos. SDB Repbulike obezglavljen je kadrovski, materijalno, dokumentacija odnešena. Dolazi mi više prijava o švercu oružja, nabavljenog za odbranu grada, razgovaram i sa Alispahićem. On kaže da ima tih saznanja, a da je njega skoro pokušao podmititi jedan vrlo važan čovjek na tu temu, ali da ga je on naružio. čestitam na principijelnom držanju.

Specijalna jedinica se povlači iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije – škola MUP-a Vraca. To se odbija. Zašto? Nije li već tada zacrtana podjela Sarajeva? U MUP-u, Risto Bašić, povučen iz SJB-a Visoko, piše po Mandićevom nalogu depešu koju treba da potpišu pomoćnici i da je pošalju CSB-i o podjeli MUP-a. Tu depešu odbija da potpiše pomoćnik Pušina, depeša odlazi u Mandićevo ime sa nalogom da otpočne funkcionirati i CSB „srpskog MUP-a“, već se čuje da će mu sjedište biti na Vracama – škola MUP-a. Delimustafić šalje drugu depešu kojom stornira Mandićevu, ali kasno. Podjela je tu. Na sceni je ponovo Slobo Škipina, okuplja kadrove SDB-a srpske nacionalnosti, ubjedjuju ih da idu u SDB „srpskog MUP-a“. Uz njega su Mihić, Kijac, Milan Šćekić i još desetak inspektora. U tom društvu se vidja i Sredoje Nović, tu je i Nedžad Ugljen, koji je napustio CSB Mostar, tu je Delić, Vlasto Kušmuk. Zovem ih na početku da dodju u Sektor. Sredoje važe hoće-neće, ali sigurno neće ni u „srpski“. Jedan od ove dvojice Bošnjaka izjavljuje kako je bolje ići kod Kukanjca nego kod mene i SDA. Većina rezervnog sastava i penzioniranih radnika SDB-a se javlja. Nakon četničkog osvajanja Vraca, uz pomoć JNA i MUP „srpski“ počinje sa radom. Škipina rukovodi SDB-om. Kijač je do njega, tu je i Mihić. Iz mog Sektora tih dana je otišlo desetak inspektora. Odmah primamo nove operativce srpske nacionalnosti. Kandidata napretek. Dogovaram sa ministrom i sa čovjekom „broj dva“ da Sektor SDB-a Sarajevo preuzme i funkcije Republičkog SDB-a do izbora podsekretara i kadrovske popune. U medjuvremenu, konsultuje me Delimustafić, kao i Asima, oko postavljanja Muslimovića za podsekretara SDB-a, kaže, traže od njega to Vasiljević i Tomanov, kao i Pero Simović, koji je naslijedio Muslimovića u KOS-u. Protivimo se, ubijedjujemo ga da nisu čista posla oko toga, on tvrdi da je s njima u razlazu, a oni ga nama uvaljuju za prvog čovjeka. Igra KOS-a se širi, gradovi Bosne padaju, genocid na pomolu. Stiže u Sarajevo Aco Vasiljević, s ciljem da upozna predsjednika sa podacima o naoružavanju Muslimana, odnosno orgnaizovanja i opremanja PL i „Zelenih beretki“. Cilj – kompromitirati rukovodstvo Bosne, zaplašiti ga da kapitulira, četnici i JNA su već granatama zasipali Sarajevo i druge gradove.

Tu večer 2/3. maj 1992. god. sve misli su uperene ka Lukavici, gdje je priveden predsjednik. Rješava se njegova sudbina, sudbina Bosne. Najcrnje misli govore da ih KOS može pogubiti. Sutradan (3. 5. 1992.) zove me ministar Delimustafić u kabinet sav nervozan, galami u smislu – hoćemo li zbog Alije Izetbegovića izgubiti Bosnu, šta će naša djeca ako on ostane, bez Fikreta nema spasa, Aliju neće JNA, neće Srbi, neće Hrvati. Pitam ga zbog čega me zvao, a on reče da ga slijedi većina saradnika, osim mene, oko podrške Fikretu. Kažem mu: „To je ludost šta ti radiš, umjesto da štitiš ledja legalno izabranom predsjedniku, ti ga rušiš! Tako se u ovoj situaciji ne spasava Bosna.“ Nakon toga ustanem i krenem iz kancelarije. U tom momentu ulazi njegov potparol i nosi neki tekst, viče – Evo ovaj tekst za Fikreta je gotov. Bilo mi je jasno šta se zbiva, vratim se u kancelariju i imam hitnu poruku od načelnika SJB-a i komandira jedne PS. Javim im se, a oni mi rekoše kako ih je zvao minsitar, odvojeno, i naložio da policija otvori vatru na transportere u kojima će biti predsjednik i Kukanjac po izlasku iz komande. Kazem im: „Ni za živu glavu! Predsjednik se mora spasiti!“ Tako su i uradili. Opet informišem Mahmut Čehajića o pučističkim namjerama, bit će poslani Pušina i Alispahić da pomognu policiji i TO-u u Dobrovoljačkoj ulici. U Predsjedništvu je prava drama. Neko od KOS-ovih veza je zaključao jednog člana Predsjedništva, da bi ga isključio iz akcije oslobadjanje predsjendika. Otključat će ga Šefer Halilović, a kasnije se ovaj član Predsjedništva na sva usta hvalio oko svoje uloge 2. i 3. 5. 1992. god.

Tog dana bit će zarobljen Slavoljub Belošević Beli, jedan od čelnika KOS-a, kojeg počinju saslušavati operativci Sektora, ali stupa na scenu Muslimović, koji je već u Ministarstvu odbrane, odnosno TO BiH glavni za bezbjednost, moli da ga ustupimo, jer treba da da informacije o planu borbenih aktivnosti agresora. Jak argument, popuštamo, i Belošević se tako spasava iscrpnog rzagovora o mreži i aktivnosti kOS-a, biva razmijenjen pod sumnjivim okolnostima. Neko je oko toga obmanuo Kljuića i Doku. Muslimović uzima od njega minorne podatke i kao stari saradnici razgovor završavaju na evociranju zajedničkih uspomena, čak mu daje nešto maraka za puta, da li državnih? A zašto? Pa ni Muslimović, izmedju ostalog, nikad nije ustupio nadležnim organima kako svoju, tako ni mrežu drugih KOS-ovaca za koju je znao, a što je bilo bitno radi njenog neutraliziranja, onemogućavanja dalje veze sa onim KOS-cima koji su bili na agresorskoj strani, objašnjavajući da to nije etički ispravno?! Pošto je bilo na njega pritisaka, dao je nekolicinu imena marginalaca, koji s obzirom na skromne karakteristike i mogućnosti nikad nisu bili ozbiljan oslonac KOS-u. Prašina u oči! Upravo tih dana neko od mojih inspektora je registrirao zaposlenje u V upravi SDB-a bivšeg Ančevskog. Ustanovljam da Muslimović s njima kontaktira. Po kom osnovu? Da li ga je on tu i ugradio? Insistram da se za kriminalne radnje koje je izvršio na Aerodromu podnese krivična prijava, Muslimović ga pokušava zaštiti, ali to nisam dozvolio. Bilo je indicija da se informacije koje su sa naše strane ustupane usmeno Muslimoviću za TO, a ticale su se najava granatiranja i drugih agresorskih aktivnosti, ne prosledjuju u potpunosti i blagovremeno nadležnim komandantima, zbog čega sam, dok on nije bio smijenjen sa te funkcije, naložio saradnicima da se značajniji podaci ustupaju paralelno i drugim izvršnim nivoima.

U tom periodu bilo je više pokušaja ovladavanja Vracama, Ilidžom i jedinice su poslije uspješnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da potiče od Delimustafića i predsjednika. Znam da je to predsjednik učinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugroženi od unakrsne vatre u hotelu „Srbija“ na Ilidži, a za druge slučajeve od njega takve naredbe nisu poticale. Ne vjerujem da su i od Delimustafića. To su odradjivale krtice KOS-a! Tačno je da je Delimustafić simpatisao Vasiljevića. Tumanova i druge, ali ništa više od Muslimovića ili, recimo. Jašarevića, koji je tad rukovodio bezbjednošću u Regionalnom štabu Sarajevo i koji se spočetka aprila malo kolebao, da li da ode ili ostane u Sarajevu, tako mi je govorio Sefer. Ja sam tada mislio da je bolje što je ostao. Ali, kompletna KOS-ova tehnička struktura, predratna, sekretarice i drugi službenici su automatizmom prešli u nove organe bezbjednosti TO i ministarstvo, tako da su generali Vasiljević i Tumanov, dok su radile telefonske linije, imali preko njih dnevne informacije. Sefer Halilović je jednu od sekretarica morao prekinuti kod telefoniranja jer je saopćavala Vasiljeviću, bez ustručavanja zbog Seferova prisustva, da je u Sarajevu sve u redu, padne poneka granata. Haos! Kasnije će te KOS-ve dame biti još bolje rasporedjene i koristit će ih bivši KOS-ci kao izvore, ali ih nigdje nisu zvanično prikazali u mreži KOS-a, služit će im za ličnu promociju, vrlo uspješno.

Ko je sve umiješao prste u katastrofalne poteze oko povlačenja policije sa Ilidže na Stup, čime je ovo naselje prepušteno agresorskoj policiji? Ko je povukao policiju sa Grbavice, Vraca? Jesu li se tada crtale granice podijeljenog Sarajeva? Koliko je Bosanaca poginulo u pokušaju da to vrate pod kontrolu i deblokiraju grad? O tome će jednom reći svoju verziju načelnici Mlivić i Kažić, odnosno njihovi pretpostavljeni Bakir Alispahić i Delimustafić. Dok se odvijala drama oko oslobadjanja predsjednika, ministri tzv. Republike Srpske na Ilidži u hotelu „Srbija“ drže konferenciju za štampu i najavljuju da će uskoro proglasiti zločine nad srpskim narodom, medju kojima su G. Milić, Delimustafić i ja. Obrazloženje daju Ostojić, Mandić i Stanišić. Nisu mi oprostili što sam otkrio njihov kriminal i planove za agresiju, od RAMA pa nadalje.

Dana 30. 5. 1993. god. zove me predsjednik Izetbegović i saopštava mi da su se njih četvorica, ne navodi imena, konsultovali i odlučili da mi ponude mjesto minisrtra unutrašnjih poslova. Zaista iznenadjen, zahvalim se, ne navodim razloge, ali predlažem Alispahića, hvalim ga. Predsjednik primjećuje da za njega ima nekih informacija oko kriminala, zloupotreba. Kažem da ima nekih podataka, a da ja o tome zaista nemam ništa konkretno, nisam se time bavio, on mi je pretpostavljeni, a i Služba kriminalaca je u njegovoj ingerenciji. Pita me predsjednik: „Je li to tvoj definitivan stav?“ Potvrdih ja. Pita da li bih ja pravio smetnje ako oni odluče drugačije, a ja mu rekoh da ne bi bilo dobro da njega dovodim u nepriliku. Kaže: „Ti si jedini koji je do sada odbio funkciju ministra. Nadji onda Bakira i pošalji ga kod mene. „Tako i bi, nadjem ga i kažem mu da sam se zahvalio na ponudi, ali da je on predložen i da ga predsjednik čeka. Skoči on, vrati se za deset minuta. Kaže: „I prihvatio“, čestitam mu. Poslije razmišljam da ćemo kao ekipa možda dobro saradjivati, a onda njegova, čvrsto uspostavljena veza sa „čovjekom broj 3“ možda je prilika da MUP profunkcionira, da se izbije paralelizam MUP-CSB. To je možda i bilo ključno zbog čega sam odbio ponudu, pomislio sam da će me blokirati kao i Puškinu sa ovim „čovjekom 3“ pa ću se samo iskompromitovati. Pored toga, krenuli su negativni politički procesi iza čega stoji jedna stranačka grupa, mimo platforme Predsjedništva i bit ću progutan. Još uvijek ja ne znam ama baš ništa o predmetima po kriminalitetu, njihovom stanju i ko na njima radi, odnosno ko opstruira. Tek kad sam postavljen za načelnika CSB-a Sarajevo, kad sam to vidio, rekoh sebi: „Došao si gdje treba, još si ga predložio za ministra. Neka si, svaka sjekira sebi malj usiječe.“ Tamo, u Službi kriminaliteta, zateknem Mandićevog bližeg saradnika koji je u aprilu i na konferencijama za štampu branio kriminal i kriminalce. Zatim jednog višestrukog povratnika u izvršenju teških djela, kojem je Alispahić dao zadatak da štiti trezore. Kad su inspektori postavili pitanje njegovog angažovanja. Bakir je pred četrdeset ljudi izjavio: „Ja sam ga doveo. Ima li ko šta protiv?“

Za mog nasljednika na mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo dolazi Mujezinović, to je verifikovao Bakir, kaže sa predsjednikom. Ja sam mu kao načelnik CSB-a i pretpostavljeni, ali on se veže sa Bakirom direktno. Na Mujezinovićev prijedlog za tužioca u Vojnom sudu dolazi čovjek iz bivše Vasiljevićeve ekipe. Tako će krenuti Muslimovićevo spasavanje, a tim i predmeta Rekić. Muslimović je ponovo prvi bezbjednjak, ali sada ima upliva i na rad SDB-a – tu je Mujezinović. Kakve li će sada informacije iz tih službi kojima ovi rukovode izlaziti, da li će biti potkrijepljene činjenicama ili će pogadjati želje primaoca i njihovog konzumenta, te ih tako prilagodjavati. Da bi se postavili realno, morali bi se najrpije osloboditi zavisti i mržnje prema onima koji pravu ulogu bivšeg ili sadašnjeg KOS-a, svejedno, u tragediji Bosne znaju nešto više.

U oktobru 1993. god., na sjednici IO Okruga Sarajevo, izjavljujem da nas samo organizovano i odlučno suprotstavljanje kriminalu može spasiti od anarhije. Ako do nje dodje, niko je neće moći kontrolisati. Ovim sam i najavio sukob sa kriminalom. Dana 26. 10. 1993. god. kreće akcija „uvojničavanja“ pojedinaca po planu „Trebević“, koji su potpisali predsjednik, komandant Delić, ministar Alispahić. Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili više naklonjena podjeli Bosne. Platforma se više i ne spominje. Zato će i krenuti procesi kako bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove Vlade RBiH – 28. 10. 1993. iz igre ispada Rusmir Mahmutčehajić, do tada drugi covjek u državi, po svemu, čvrste orijentacije za cjelovitu Bosnu. Otvara se zatim proces Seferu Halilovću, prvom komandantu Armije RBiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, još sredinom 1991. godine. KOS mu to nikako nije oprostio.

Na slučaju Halilović i njegovom procesu praktično je demonstriran kompletan KOS-ov mehanizam, montaža, dezinformisanja, ucjena iz najboljih Vasiljevićevih dana. Njegovi sljedbencii Mujezinović, Jašarević i Muslimović su to sve sada primijenili prema čovjeku na čijoj kompromitaciji dvojica od ovih rade od maja 1992., služeći se i KOS-ovim pamfletom. Ovaj obračun sa Seferom Halilovićem ima svoje korijene još od njegovog bjekstva iz JNA sredinom 1991., kada pristupa PL, organizuje otpor srbijanskim agresorima, o čemu je KOS stvarao dokumentaciju i vrebao priliku da mu se osveti. U tome je imao svjesnu i nesvjesnu podršku najodgovornijih državnih i stranačkih (SDA) faktora kojima su Mujezinović, Jašarević i drugi, obračun, sa Seferom predstavili kao pitanje od interesa za dalju bosansku borbu. Preko Sefera će ovi pokušati da operu ruke za sve svoje propuste i promašaje, činjenja i nečinjenja, ispoljene u gajenju izgrednika sa kojima se obračunalo 26. 10. 1993. tako da će njegov slučaj apsorbirati dosta toga što nije valjalo. Halilović je znao da ni jedan od ovih nije ponudio ostavku, javno se suprotstavio kriminalu – izuzev slanja ponekog internog pisamceta koje im služi kao alibi, a kamoli da su prozvali nekog od stranačkih moćnika ili drugih podstrekača kriminala, jer su kalkulisali da im od ovih zavisi dalje napredovanje i trebalo im se dodvoriti, čak tada politički moćnici, istovremeno tolerišu aktivnost izgrednika i neaktivnost vojnih organa čije nečinjenje su izgrednici uzimali kao osnov za nelegalno odvodjenje gradjana na kopanje rovova, što je za neke bio i posljednji odlazak od kuće.

Zaista čudi kako je Predsjedništvo jednostavno posmatralo ovaj obračun sa Seferom i kako je vjerovalo dezinformacijama koje su im plasirane, a koje su bile veoma providne. Njegovo saslušavanje se vršilo u Sektoru SDB-a Sarajevo, vodile su ga mješovite ekipe Državne i Vojne bezbjednosti, medju kojima je bilo bivših Zgonjaninovih perjanica. Bio sam nemalo iznenadjen kad sam saznao sastav isljednika i da bi me Mujezinović umirio rekao je da su Alispahić i Ugljen tako htjeli, kao, eto, i ovi su mu pretpostavljeni. Ljudi iz politike su, vjerovatno, bili zavedeni, jer ih je dvojac Mujezinović – Muslimović dugo vremena u ime organa Vojne bezbjednosti bombardirao lažnim informacijama o Seferu i drugim slučajevima.

Tokom boravka u Varešu nisam ni znao da je Bakir Alispahić, preko jedne referentice iz Kriminalističke službe CSB-a, ukrao dosje Husrefa Silajdžića, koji je ranije vodjen po kriminalu, iskopirao ga i vratio, iskinuo dvije fotografije sa njegove naslovne strane i on će biti objavljen u listu „Avaz“ sa ciljem da se kompromitira premijer. Da se u MUP-u vrši neko spremanje, vrlo ozbiljno, saznadoh u januaru 1994. Naime, bile su u toku radnje zajedničke ekipe MUP-a i Vojne bezbjednosti na području Konjic, Zenice, Gornjeg Vakufa, na dokumentiranju kriminala, akcije „Trebević“. Javnost bruji o tome. Te poslove vodi Ismet Muzurović, penzioner MUP-a, u ratu reaktiviran. Njegov pretpostavljeni Hasib Dazdarević se žali kako Muzurović ima najviše problema sa predmetima u kojima se povlači ime ministra i njegovih prijatelja i logističara, te da takve predmete sklanjaju u stranu. To će izjavljivati i još dvojica inspektora iz te Muzurovićeve ekipe, navodeći da to što se radi nije sprečavanje kriminala, nego spašavanje šefa i njegovih veza i uništavanje dokaza o kriminalu. U januaru 1994. tražim Mujezinovića, pretpostavljeni sam mu, dobijem poruku da je bolestan. Medjutim, jedan načelnik me izvještava da se zaključao i prebire papire SDB-a, traži da li se Alispahić spominje u njima oko slučaja Ahatovići, o čemu je prije bilo govora, oko Pezinog kriminala i drugih predmeta – kaže načelnik Munja.

Prodje nekoliko dana, zove me Bakir Alispashić. Ja kod njega, a on mi pokazao rješenje oko formiranja komisije u sastavu Ugljen, Mujezinović i Varunek, koja treba da utvrdi otkud se on spominje u Pezinom kriminalnom slučaju. Kažem mu da se nije malo „zeletio“ s komisijom i da razmisli je li fer sa njegove strane da pokreće postupak bez osnova, te ga podsjećam da sam ga pred rat spasio od ulice, u ratu od čelinih optužbi, a on meni reče: „Ja sam upoznao i predsjednika sa ovim i ovo se mora završiti“. Preneseno mi je da je i predsjednik navodno malo ružio Bakira, što se istrčavao sa Komisijom prema meni. A i ja sam pitao jednom Izetbegovića da li je on odobrio da ovaj krene onako prema meni, on mi je rekao da jeste, ali da je njemu ovaj to predstavio drukčije, uveličao i ne znam još šta. Poslije ovoga na sastanku Kolegija ministra, Bakir u prisustvu svih saopštava da čaršija priča kako će on biti smijenjen, da na njegovo mjesto kandiduju Kemu Ademovića, Dahića, pa i mene, i da on smatra to atakom na njegovu ličnost i da očekuje da će ga štititi SDB kontraobaveštajno, kao što je svojevremeno štitila Zgonjanina. Svi šute, gledaju. Mislim se, gotovo je sa Službom, ona je postala njegov privatni servis.

U proljece 1994. god., u nekoliko navrata, zove me predsjednik i interesuje se za stanje JRM, o SDB-u i njegovoj aktivnosti u gradu, iznosim mu saznanja, ali i probleme. On primjećuje da treba krenuti sa dokumentiranjem i presjecanjem kriminalnih radnji u Sarajevu, navodi da ima opravdanih reakcija gradjana koji traže da se tome stane na put. Upoznajem ga da radimo na prikupljanju dokumentacije i čim to završimo, podnijet ćemo krivične prijave. Pita me za neke podatke o rukovodiocima iz SDB-a, ja se ogradjujem, govorim da mnogo toga meni nije dostupno. Nalaže mi da neke stvari provjerim, jer ima nekih pritužbi iz unutrašnjosti. Htjedoh mu tada reći da je bio u pravu 1993. god. kada mi je ono rekao za Bakira, ali sada je bilo kasno. Tada je bilo dovoljno da sam samo bio bar malo kritičan i ozbiljnije ocijenio ono što sam znao pa da se izjasnim objektivnije, ni da dodajem, ni da ublažavam. A ja ga još predlažem za ministra i kazem da nije provjereno, da ima u tim negativnim opaskama o njemu pretjerivanja. Ali, i tada sam morao znati da se negativno mišljenje desetine ljudi o njemu mora uzeti bar za sumnju. Obećavam ja predsjedniku da ću postupiti po njegovoj sugestiji i informirati ga.

S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivično gonjenje jednog broja lica sa područja Starog grada, sačinjen je plan i ja ga pošaljem Alishapiću na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. On mi šalje, u povodu toga, svog pomoćnika za kriminalitet – Dizdarevića, da me informiše da se ne slaže sa tom akcijom, da treba sačekati mir, da to vrh države neće podržati i još neke primjedbe. A poslat će mi, kaže ovaj, i pismeno svoj stav. Poslije pritvaranja jednog čelnika spomenute opštine zove Alispahić i ja mu tada rekoh za njegovu neprincipijelnost, za igru sa inspektorima, bezobrazno pozivanje na predsjednika. Kažem mu da me Izetbegović lično zvao oko tog predmeta u prisustvu Dazdarevića. On reče da interveniše šef predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegović, da se Gurda pusti iz zatvora, a ne predsjednik. Poslije tog zove me Bakir Izetbegović, traži da se Gurda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjećam ga da mu je pritvor odredio istražni vojni sudija, a ne ja. On reče da će zvati tog sudiju i tužioca. Ubrzo Gurda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko „Starog grada“ se zaljulja. Vidim ja, uspješe dva Bakira. Razmišljam koliko zloupotrebljavaju i predsjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegović je takodjer intervenirao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, a koji se njemu dojmio kao dobar čovjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu nisam popustio. Mislim se, kamo sreće da interveniše za nekog borca koji je pritvoren zbog konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta-možete i hoćete. Ali, kod mene to nije upalilo. Rezonovao sam tražite vi drugog načelnika CSB koji će vam uslišiti takve zahtjeve.

Zaključujem da neki ljudi smatraju moralnim i normalnim kršenje propisa. Tih mjeseci, u okviru sistema zaštite u Bosni, vrlo značajnu ulogu igraju pripadnici „Bisera“, koji se bave poslovima obezbedjivanja predsjednika i Predsjedništva, a ponekad sudjeluju i u borbi. Postavljeni su negdje izmedju MUP-a, Predsjedništva i Armije i valja ih potpuno uklopiti u jednu od institucija. Ima raznih prijedloga, čak i nestručnih i zlonamjernih, šta s njima? Zove me Izetbegović i pita za moj stav. Kažem mu da je jedino rješenje da budu u okviru SDB-a MUP-a i da budu organizirani na nivou principa efikasnosti, operativnosti i jedinstva operativnog i fizičkog obezbjedjenja. Složi se on i bi mu drago što je neko neopterećen pomogao da se taj spor oko statusa pravilno riješi, te naloži da ja to u kbinetu i napišem, što ja i uradih. Tako „Biseri“ i formalno zauzeše mijesto koje im je pripadalo i za koje su se izborili. Ali, i ovakav moj stav će od četvorice KOS-oviziranih biti analiziran, prevrtan, sumnjičen.

Dana 24. 3. 1994. god. u listu „Avaz“ je objavljen dio dosjea Husrefa Silajdžića, ali u kontekstu koji je usmjeren na kompromitaciju premijera. Dosije je bio pohranjen u Kriminalističkoj službi CSB-a, čiji sam ja načelnik. Nalažem Mujezinoviću da se hitno ustanovi kako je ovaj materijal neovlašteno dospio u ruke novinara. Sutradan me izvještava da su Ugljen i Alispahić naredili da se obustavi rad na tome. Rekli mu da nisu ni premijer ni predsjednik za to „čačkanje“ i da treba smiriti javnost. Vidim da su tu igre u pitanju, kakav predsjednik, kakav premijer? Dana 12. 6. 1994. zakazao je predsjednik sastanak predstavnika MUP-a, Ministarstva pravde, suda, tužilaštva, vojne i Državne bezbjednosti. Povod su i neke diskutabilne presude po špijunaži, za ubistva, nerješavanje krivičnih prijava. Javnost uznemirena, pogotovo rodbina ubijenih kad vide da ubice slobodno šetaju po gradu. Uzimajući riječ, Bakir ističe da prema njemu ima prijetnji od strane oslobodjenih, ali da je on i pored toga spreman da ih ponovo pohapsi, pri tom miješajući nadležnosti policije, tužilaštva i suda. To me nije iznenadilo, što ne zna, jer se nije trudio da nauči, ali me iznenadila upadica predsjednika, koji ga je počeo prevoditi u smislu on je htio reći to, mislio je to. Mislim dopunjavajte se koliko hoćete. Uzimajući riječ, i ja se dotaknem neoglašavanja po prijavama, kao primjer uzimam neka lica koja su prijavljena i po 5-6 puta za teška djela, prijave zaprimljene, ali se tužilaštvo ne oglašava, niti se podnosi zahtjev za otvaranje istrage, niti ima javno tužilačke odluke, a kao primjer promašaja svih organa čiji su predstavnici sjedili na sastanku spomenem pad Igmana, gdje smo imali djela izdaje, špijunaže, pljačke, ubistava, a niko još nije izašao sa izvještajem ili krivičnom prijavom u vezi s tim. Kažem da i ovdje ima bivših oficira, iz bivšeg KOS-a, koji još tu mrežu predratnu nisu demaskirali, zaklinju se na vjernost Bosni, a u praksi se ponašaju drukčije. Spomenem jedan predmet po špijunaži i kažem da se nije išlo za tim da se odgovornost tog lica objektivno istraži i presudi nego da se spasavaju od odgovornosti drugi, koji su davali špijunske zadatke, oni koji su odgovorni za prirpemu agresije. ministar pravde protestuje na moje izalganje i on bi da se govori načelno, njegov pomoćnik pokušava nevješto krivicu prebaciti na CSB, jer se tako dogovorio sa Alispahićem, a onda se uhvati prijave protiv Delimustafića za 100.000 DEM i pita zašto nije prijavljen Pezo. Au, Bakir se uzvrpoljio, vidi iskočio iz dogovora. Uključi se i predsednik, i on reče da zna za taj predmet, informisao ga je svojevremeno Pušina, i on reče da je tu trebala ići prijava i protiv Peze. Ja samo rekoh: „Tu je Bakir, on je oko toga upućen“. Daduše mi ostali za pravo, čak i oko demaskiranja mreže KOS-a. Većina prisutnih izvršilaca se zalaže za dosljednu primjenu propisa, jer oni i ništa drugo nemaju, osim toga i golog života, nemaju diplomatskih i političkih ambicija. Ali niko ne reče „car je go“. čak i na pitanje predsjednika upućeno sudijama i tužiocima – da li na njih ko vrši pritisak – neka kažu, pa taman da je i on, oni šute. Mislim se, moj predsjedniče,da znate šta i koliko ih interveniše u vaše ime, a vi ne znate. Zaključak sastanka uopšten, dade se i neko saopštenje za štampu.

Razmišljao sam tada o teškoj ulozi samog predsjednika, koji često mora da donosi odluke i presudjuje bez dovoljno argumenata. ne postoji nikakav mehanizam stručnog praćenja nekih pojava, provodjenja odluka, sve je manje-više improvizacija, počev od Službi bezbjednosti, koje se nisu zaokružile u jedan koherentan sistem, bosanski, nego je to čudna simbioza bivšeg KOS-a, SDB-a, neke nove stranačke Službe, od koje se nije mogla očekivati efikansnost. „Kad se dogadjaji brzo odvijaju, ljudi u centru odlučivanja preplavljeni su izvještajima sazdanim od pretpostavki, saznanja, nade i zabrinutosti. Izvještaje slika; koherentnost slici dogadjaja mora, u neku ruku, dati onaj ko donosi odluku koji prihvaća izazov i obrće ga u priliku, procjenjujući ispravno i okolnosti i granice za realnu akciju“.

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović