SVI ZGONJANINOVI LJUDI

Negdje sredinom marta 1983. god. saopćeno mi je da sam odredjen za jednog od iseljednika grupi muslimanskih nacionalista, inače intelektualaca, kojoj slijedi hapšenje i ubrzana istraga. S obzirom na zvučna imena, očekivali su se razni pritisci na SDB, bar tako nam je govoreno. Uvodni sastanak su održali Zgonjanin, Bradvica i Musić – prvi ljudi Službe i MUP-a. Tad se sjetih svog susreta sa Zgonjaninom u Jajcu od prije deset godina, ništa se izmijenio nije, radi mnogo, zna policijske poslove – mora se priznati, ali još drskiji i osioniji. Podijeljeni su zadaci, odredjena tri glavna isljednika i tri pomoćnika. Ispade da sam po godinama i iskustvu nekako i prvi isljednik. Tad vidim da su detaljno isplanirane mjere hapšenja, privodjenja i pretresa stanova Izetbegovića i drugih, čime je rukovodio tandem skipina-Delić. Poslije sastanka, uslijedio je kratak period priprema, u kojem je Zgonjanin pitao saradnike što to mene odrediše za isljednika, jer sam svojeglav, na što mu je odgovoreno da od operativaca Muslimana trenutnog boljeg nemaju, a obećali su mu da ću biti pod njihovom kontrolom. U ovu istragu sam ušao čvrsto riješen da kao isljednik uspijem, ali sam sebi dao u zadatak da moje ponašanje mora biti odmjereno i ljudsko, jer sam bio svjestan da će tim ljudima biti teško samim tim što će biti s onu stranu slobode i eventualne grubosti i poniženja će im samo otežati položaj i neće moći biti uspostavljena relacija ni minimalnog povjerenja isljednik-okrivljeni. Pitao sam se da li je stepen državne opasnosti baš toliki kako je stajalo u dokumentaciji, i da li zaslužuju takve obimne policijske mjere. No, nisam mogao odgovoriti, jer sam raspolagao samo jednim dijelom informacija, nije mi bio poznat stav politike, SDB SSUP-a i drugih faktora, koji su verifikovali ovakvu obimnu akciju. Nakon pretresa stana, o čijem toku nisam odmah bio upoznat, ni čak znao ko ga je izvršio, priveden je Alija Izetbegović i ja sam mu se predstavio, iznio o kojim ćemo okolnostima razgovarati. Prve razmijenjene rečenice su bile impresivne i odmah su narušile sliku o njemu, formianu na osnovu dokumenata koje sam pročitao, kao fanatiku, ekstremisti, isključivom intelektualcu. A, zapravo se radilo o jednoj izraženo elokventnoj ličnosti, on je obrazovan, inteligentan, razložan, tolerantan, i ima samo jedan porok, koliko je meni poznato, cigarete i to „morava“ bez filtera. Pošto se čula neka vriska i galama u susjednoj prostoriji, na tren sam izašao jer sam pretpostavio da neko od šefova „prosipa silu“ i zamolio jednog od glavnih da niko s tim namjerama i ne pokuša ući u moju kancelariju, jer u protivnom neka ne računaju na mene. Tad mi on reče da sada vidi da je drug Duško bio u pravu kad je imao rezervu prema meni, a oni eto opet odlučili da mi pruže šansu i da me afirmišu. Rekao sam mu da će Služba prije postići cilj finim metodama. Dobaci on ponovo da razmislim koliko je takav pristup policijski, da mi ne smijemo tetošiti i solidarisati se sa protivnikom. Ovim mi on navali breme dodatne odgovornosti.
Nakon toga dobijem pismo od upravnika OZ Sarajevo, gdje je Izetbegović u pritvoru, u kojem me pritvoreni obavještava da mu je u pretresu stana od strane operativaca podmetnut ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao uredno pronadjeno u njegovom stanu. Iznenadjen ovim pismom, obraćam se načelniku C SDB-Amiru S., izvještavam ga, on se snebiva i upućuje me da pitam Skipinu i Delića, jer su oni pripremili ekipe za pretres. Pitam ovu dvojicu, oni se smješkaju i čude se kako ja mogu nasjesti takvoj Izebegovićevoj dezinformaciji, kažu da je ustaški letak stvarno pronadjen u stanu, da imaju svjedoke pretresa. Ipak mi nisu ubjedljivi. Pošto je i tužilac upoznat s ovim, i on insistira da se utvrde činjenice. Medjutim, ključni dokaz da je montaža u pitanju bit će nestanak ovog (ustaškog letka) iz istražnog spisa, prije njegovog predavanja istražnom sudiji. Spomenuta dvojica u SDB-u su zadnji rukovali spisom i sredjivali ga – pravili popis priloga. I onda letak nestade, a sve regularno, kako su govorili. Dokaz za ovo je i prilog optužnice, koji je bez letka, iako je priložen uz krivičnu prijavu. Strašna stvar, mislio sam i tada. Pod izgovorom sprečavanja antidržavne djelatnosti, vrše se kriminalne radnje, zloupotrebe. U stvari, fabriciraju se i dokazi i neprijatelji. U šta se ta Služba izradja? Da li su Zgonjanin i Bradvica svjesni gdje je vode? Ova dvojica u Sektoru SDB-a Sarajevo to nisu mogli sami uraditi, bez konsultacija sa njima. Kasnije ću pročitati o ovom slučaju i ovo: „Uhapšeni Alija Izetbegović protestuje zbog „Nove Hrvatske“ (emigrantske novine), tvrdeći da to nije bilo u stanu: ova novina je „pronadjena“ pošto su Aliju odveli u SUP da mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu su ostali predstavnici SDB-a da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tim novinama i odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s islamom“.
Slijedeća nemila scena u istrazi zbila se poslije nekoliko dana, kada je u kancelariju u kojoj sam isljedjivao Hasana Čengića uletio kao furija šef Službe i isprebijao ga, ni kriva ni dužna. Mučna i ponižavajuća situacija i za isljednika. Znao sam da je od stražara više puta tražio da mu donesu „Kuran“, bezuspješno, i na moje insistiranje jedva je pristao da zovnem telefonom njegovu porodicu u Ustikolini kod Foče i prenesem poruku. Pretpostavio sam da mu je do toga jako stalo, ali iz inata uvrijedjenosti nije htio da to ide preko mene. Kasnije će mi šef priznati da je taktika koju sam odabrao jedino moguća, jer se radi o „teškoj materiji“. Zatim uslijediše pripreme za ZOI 83., rukovodim štabom obezbjedjenja na MRTVC-Sarajevo. Na ispomoć dolaze inspektori SDB-a Banja Luke i Mostara. Pozitivno su me dojmili svi, pogotovu Mostarci, druže se, zabavni su, ali i rade. Ko je mogao pretpostaviti da će 1992. ti isti otići na tri strane a dvije izvršiti agresiju na Mostar. Nevjerovatno!
U 1988. god. u četiri navrata putujem u KPD Foča, po zadatku, da izvidim situaciju oko prijedloga za skraćenje kazne ili pomilovanje Izetbegovića. Sjetih se kosntatacije jednog bivšeg kažnjenika: „Na robiji kao na samrti, čovjek se osjeća beznadežno napušten. Ne čini mu se da iko osim policije na njega ozbiljno misli.“ Ima nekih inicijativa oko prijedloga pomilovanja, pa treba da i ja, kao inspektor, kažem svoje. Tamo sretnem dvojicu oficira KOS-a, koji se dogovaraju sa bivšim oficirima Albancima, koji su tu izdržavali kaznu i saznajem da su ovi naprasno oslobodjeni i otputovali u Zagreb i Ljubljanu, šta li će tamo, a rodbina im na Kosovu? Nagadjam i ja. Nakon razgovora, napišem zapažanje po kojem treba predložiti da se Izetbegović oslobodi od daljeg izdržavanja kazne, obrazloženje boelst, nezainteresiran za politički angažman, korigovao neke stavove, nastali demokratski procesi i ne znam šta još. Izvijestim da sam, uz Izetbegovićevo posredovanje, preko jedne pisane poruke kontaktirao i sa njegovim sinom i on obećao „kompromis“ oko nekih stvari, nema daljeg politiziranja i dr. Urodi taj prijedlog plodom i jedan dan javi mi se Izetbegović telefonom, te popismo kafu. Kaze kako se sad ne snalazi najbolje u ovoj konfuznoj situaciji. Umirujem ga da su to prvi utisci nakon višegodišnjeg robijanja, da to nije baš tako. Opet mi govori kako ga politika ne intersuje. To ce biti tema, usputna, naših povremenih susreta. Izetbegović dobija pasoš i odlazi da obidje neke prijatelje, znam da su ga mnogi istinski cijenili dok se nalazio s onu stranu slobode. Kad se čulo za inicijativu oko formiranja stranke od strane Izetbegovića, onda opet oni moji sumnjićavi šefovi počese prebacivati za moje loše procjene. Kažem im da je teško ko odolio izazovu vlasti i politike, pa eto nisu ni oni. Kažu, a i ja sam se složio s njima svi su 1983. god. govorili, ne borimo se za vlast, a vidi sada. Opet zaključujemo da su se promijenile okolnosti, da su ovo nova vremena i novi običaji, da je ovo borba političkim sredstvima. Svi smo pretpostavljali da će nam se, ako pobijede, vrlo okrutno revanširati za sve, i dobro i loše.
U 1990. god. po potrebi Službe bivam rasporedjen na drugo radno mjesto, na nižu funkciju. Presedan, protestiram kod Novića, novog šefa Službe, kaže da su mi to „spakovali“ Skipina i Delić, da bi na moje mjesto doveli nekog svog pulena, da on u tome nije sudjelovao. Žalim se zbog obmana i novom ministru Bešiću i on pokazuje puno razumijevanje, i kaže da će insistirati da se izvrše korekcije, da zadržim isti status. Slaže se on, princip je u pitanju. Ali, ipak ništa. Angažujem se na zadacima sredjivanja dosjea, vidim, bivša Duškova ekipa isposlovala pravo sredjivanja i rukovanja tzv. specijalnih dosjea. koliko je tada vrijedne državne dokumentacije završilo u Beogradu, SDB-u i u KOS-u, a možda i u Zagrebu. Vrijeme će pokazati, a moguće i neke istrage koliko je naša državna arhivska gradja tada osiromašena, pokradena.
Nakon objavljenih rezultata prvih višestranačkih izbora, bivša Zgonjaninova ekipa se izenada konsolidirala, vidim Varunek se počeo dodvoravati Kljuiću i kandidira se za šefa SDB- a, Nović Plavšićki i pronose se glasine da će svi ostati na funkcijama, pa čak i ministar Bešić. Medjutim, biva izabran Delimustafić i dodje sasvim nova rukovodna ekipa pomoćnika. Dobijam rješenje u martu 1991. god. za mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo, na kojem je tada bio Delić. On me prilikom smjene uvrijedjeno upita: „Boga ti, hoćeš li mi reći kada si postao član SDA? „Odgovorim mu da nisam i da me ne pita za privatne stvari. Otišao je ni s kim se nije pozdravio, osim s Dragišom Mihićem, koji je već tada uveliko radio za KOS i otići će medju prvima u četničku službu.
Kad su se konstituirale uprave SDB-a, predložim ga podsekretaru SDB-a Brani Kvesiću za šefa analitike. Ovaj se nećka, kaže anonimus, imam neke loše podatke o njemu. Medjutim, ja ga ubijedim i on biva postavljen za šefa. Iza toga ga upoznajem i preporučujem trojici prvih ljudi u Republici i protežiram a u smislu da na njega treba računati kao na kadrovsko riješenje. Hvalim ga, a i on odradjuje sa mnom neke zadatke oko priprema odbrane Republike, sasvim korektno. Medjutim, imam i drugih signala, ali ja ih tumačim kao zlobni pokušaj remećenja naše korektne saradnje.
I ja zaokružujem solidnu rukovodnu ekipu Sektora SDB-a Sarajevo, s kojom ću raditi sve do juna 1993. god. Samo će jedan načelnik u aprilu 1992. god. otići na stranu agresora. Trećeg aprila 1991. god. obavještava me Asim Dautbašić, pomoćnik podsekretara za SDB-a, da mu se najavio na službeni razgovor Marić, bivši inspektor SDB-a Sarajevo i da ovaj insistira da i ja budem prisutan. Marić nas tada zvanično upoznaje sa organizovanom pljačkom katoličkog objekta na Obali Sarajevo, iznoseći detalje o tome. Po njemu, nalog za ovu kriminalnu radnju je došao direktno od Zgonjanina, neposredno je akcijom rukovodio Skipina i o njenom toku upoznat je Delić, a tadašnji načelnik Centra Amir je bio odsutan. Navodno je Skipina lično i ulazio u objekat, kada su devize i odnesene. Fratar Marko je ovo bio prijavio kao kradju i lično se obraćao za pomoć Mariću. Ovaj je obećao da će, preko Skipine i Delića, intervenisati da nadležna kriminalistička služba ubrza rad na tom slučaju. Zaista je Marić molio ovu dvojicu za pomoć i Skipina je to obežao. Medjutim, ostalo je na obećanju iz razumljivih razloga. U svemu tome osumnjičen je u internom svećeničkom krugu jedan svećenik starije dobi, kome je mogao biti dostupan ključ devizne kase, čovjek se pravdao i u tim danima umro. Da li od nanesene tuge, uvrede? Marić nam je objasnio da ga je ova smrt teško dojmila, pogotovo kada je pohvatao konce ilegalnog upada u ovaj bojekat. Kad su, kako kaže, Skipina i drugi saznali da je spoznao istinu o toj „akciji“, onda su iskoristili neki nesporazum Marića sa paljanskom policijom i izbacili ga na ulicu.
Da, sjetih se da mi je dio ove priče iznio i 1985. god. kada me je posjetio na RTV Sarajevo, tražeci uhljebljenje. Poslije ove
zaprimljene prijave, Asim je preko dva operativca – sudionika ove akcije provjerio Marićeve navode i pokazalo se da je njegova prijava istinita. Otalo je da se pronadju dokazi o količini ukradenih sredstava. Ja sam provjeravao u SJB Stari grad i SUP Grada šta je preduzeto po fra Markovim prijavima…
Medjutim, taj slučaj nije nigdje evidentiran u sačuvanim knjigama iz tog perioda. Zaista je Skipinina intervencija urodila plodom, ali u suprotnom smjeru. Kasnije, u 1993. god. moj nasljednik Mujezinović će o istoj temi obaviti razgovor sa jednom operativkom – svjedokom te akcije, koja će potvrditi Marićeve navode. Ostalo je da se zatraži pojašnjenje kod Delića, a Skipina je već bio na četničkoj strani. Slučaj karakterističan u smislu potvrde zloupotrebe ovlaštenja, kriminaliziranja Službe i postojanja službe u službi. Možda će neko to rasvijetliti jednog dana…
Nagovještaj agresije na BiH uslijedio je već u prvim danima maja 1991. god. Na Romaniju, sa četničkom pratnjomi ikonografijom stiže Šešelj, drže govor on i Karadžić na Novakovoj pećini na djurdjevdan. Tom prilikom huška na rat, hvali se da je formirao četnicki korpus u Bosni, posjećuje sjedište SDS-a u Sarajevu. Na putu do Sarajeva i nazad prema Beogradu, zadržava se u više mjesta, poziva Srbe na rat protiv Muslimana i Hrvata. Uzavrelo stanje. Za njim je raspisana potjernica RSUP-a Hrvatske, zbog izvršenih krivičnih djela oružanog napada u Borovom Selu i Lici. Predlažem i pripremam njegovo hapšenje, što podržava ministar Delimustafić, ali treba da na kraju verifikuju ljudi iz politike. Držimo ga pod kontrolom sve do Zvornika i meni se naredjuje da se iz političkih razloga odustane od hapšenja. Kojih?

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović