ISPOVEST ALIJINOG AGENTA

Munir Alibabić Munja je rodjen 17. 10. 1950. godine u Srbljanima – Bihać. Osnovnu školu pohadjao je u Srbljanima, Jezeru Bihać i Ostrošcu kod Cazina, Učiteljsku školu završio u Bihaću, a FPN odsjek sociologije u Sarajevu. Bio zaposlen u SDB i MUP R BiH od 01. 03. 1973. godine do 01. 02. 1996. godine. U ratu obavljao funkciju načelnika sektora SDB i načelnika CSB Sarajevo. Nosilac je Zlatne policijske značke iz 1992. godine. Svojevremeno kao inspektor SDB BiH isledjivao je Aliju Izetbegovića, a od 1993. kao policajac radio je u muslimanskoj tajnoj službi, odakle ga je i isterao baš Alija Izetbegović. Ovo je njegova ispovest :

– Dolaskom u Sarajevo, sredinom 1975. dobivam resor liberalizma i anarholiberalizma, i tu se, kroz mjere Službe, posredno-operativno, sretoh sa Rajkom Nogom, Radovanom Karadžićem, Gojkom Djogom, Dobricom Ćosićem… Interesantno je da su upravo oni sumnjali da Karadžić radi za KOS, jer su nadležni blagovremeno saznavali za detalje razgovora njegovih prijatelja s njim, vodjenih u četiri oka. Prijatelji su imali silne peripetije, a on nikad nije pozivan, privodjen i hapšen zbog verbalnog delikta, koristio je pogodnosti specijaliziranja na Zapadu, mimo svih kriterija. Nije se nikad znalo da li specijalizira kao psihijatar, književnik ili sportista! Koristio je sve, imao neobjašnjive prednosti, privilegije na radnom mjestu, medju prvima privatno ordinirao, sjedio na klupi FK „Sarajevo“, opljačkao firmu „Gradjenje“, pušten – oslobodjen odgovornosti. Vodila ga i spasavala nevidljiva ruka.

Tokom boravka u Beogradu, a u povodu sudjelovanja na jednom od kongresa književnika, Nogo i kompanija su, u to sam se uvjerio, stalno kukali kolegama iz Srbije, o svojoj navodnoj nacionalnoj ugroženosti, ponižavajućem položaju u Bosni. Izjavljivali su da je lako biti Srbin u Srbiji, ali teško u Bosni, tražili zaposlenje u Beogradu, hvalili JNA, govoreći da jedino njoj vjeruju, napadali SKBiH, a hvalili SK Srbije. Provjeravali smo, zaista su svi imali briljantne karakteristike iz JNA…Da li su ih pisali oficiri Vojne bezbjednosti – KOS-a?

Od 1976. radim na problematici birokratsko-dogmatskoj, i sa strukturom IB-ovaca, rukovodićevaca, IB emigranata se susrećem, sve do 1983. god. Preko njih su se uglavnom prelamali „odnosi SFRJ-SSSR“. Svaki zastoj, konflikt medju emigrantima, sve do 1983. Jedno od pitanja koje je ostalo otvoreno glasi: Zašto 1948. god. nisu hapšeni agenti NKVD-a? Ovi su imali instrukciju da verbalno osude Rezoluciju IB-a. Interesantno je da su iseljednici upravo na Golom otoku natjerali mnoge IB-ovce da izmisle i da priznaju da su radili za NKDV, za GESTAPO, specijalnu policiju, talijansku OVRU, UNS-u.Svaki je izabrao za sebe odgovarajućeg špijunskog gazdu. Poneko i dvojicu. Mogao je čovjek raditi za GESTAPO i NKVD uzastopce.“ A kakav je bio taj isljednik?“ Bio je preglup, čak i za svoj posao. Sam, izlučen iz čvrstog stada najboljih sinova naše Partije, preambiciozan, udario je stranputicom i ponašao se kao da je Berijin sinovac. Tražio je špijune, i špijune i špijune. I razumljivo, nalazio ih“.

U tom periodu je, u januaru 1977. god., na misteriozan način, u avionskoj nesreci poginuo predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, sa suprugom i saradnicima. U saopćenje o tome, u „Oslobodjenju“ od 19.1.1977. god., nije rečeno ništa konkretno, čak ni indicija uzroka nesreće. Istragu su vodile službe SDB RSUP-a, SSUP- i KOS-a, s tim da je veći dio istražnih radnji izvodio dio ekipe iz 1991. god. kod sredjivanja dokumentacije imao „specijalni status“, tako da ga niko nije mogao koristiti bez saglasnosti ministra, šta li se krilo iza tih „specijalnih“ pozicija? Najvjerovatnije je da su mnoga dokumenta prenesena u Beograd, na sigurnije mjesto, u KOS i SDB SSUP-a. Ova pogibija je bila veliki gubitak za Jugoslaviju i, naročito, Bosnu. Ovom i kasnijom Titovom smrću stavljena je tačka na jedan period djelovanja i razvoja službe SDB RBiH u postplenumskom razdoblju, dakle od 1966-1980. god. koji je specifičan. osnovna karakteristika je da se SDB uspjela u tom periodu kadrovski obnoviti, nacionalno izbalansirati približno strukturi stanovništva sa izuzetkom rukovodnog sastava, da je bila orijentirana uglavnom na prevenciju, sa izuzetkom IB-ovštine i ekstremne emigracije. Dakle, kategorija unutrašnjeg neprijatelja je rijetko krivično gonjena, korištene su mjere upozorenja, razgovora. Vodilo se računa o ravnoteži nacinalnoj, tretiranih slučajeva, tako da su poslije primjene mjera prema, recimo, jednom imamu, slijedile iste ili slične prema svećeniku i svešteniku. Odnos SDB-a i KOS-a bio je rivalski, istina, razmjenjivali su se podaci, ali se strogo vodilo računa o razgraničenju nadležnosti. Ako se desilo da starješina iz SUP-a bez dogovora, neovlašteno, ustupi podatke KOS-u, bio je izložen oštrim sankcijama; gubljenju funkcija, ponekad mu je odredjivan pritovr i dr. Rad SDB je kontrolirala Partija, i ova (SDB) se ponašala kao njen istureni odred, najsavjesniji dio. Zbog toga su se za primjenu mjera SDB protiv članova Partije trebala posebna komitetska odobrenja i ona su bila rijetka, čime su nečlanovi SK dovodjeni u neravnopravan položaj i odnos prema njima u osnovi je bio drskiji, oštriji, bez mnogo obzira. Rukovodstvo SDB-a je cijeli ovaj period nosilo hipoteku Ranković i bilo ubijedjeno da, što više Partija bude utjecala na rad SDB-a, bit će manje propusta, a samim tim i kritika.

Duško Zgonjanin, faktički prvi čovjek RSUP-a, već 1981. god. formira ekipu ljudi koji će, sa izvesnim odstupanjima i dopunama 1986. i 1987. god., vedriti i oblačiti cijelih deset godina. Posebno je forsirao tandeme koji su u napredovanju pratili jedan drugog, kao na sportskim takmičenjima. Opredijelio se za slijedeće: Slobodan Skipina Borisa Delić SDB Sarajevo, Todor Panjković, Milan Ljubojević SDB Bihać, Mile Mandić , Djuro Savić Banja Luka, Bogdan Nikolić Doboj, Mehmed Bajrić Budimir Nikolić Tuzla, Slobodan Šarenac Mostar, Tanović Radoš Goražde, a na republičkom nivou Resid Musić Boris Tankosić, Željko Varunek Dragan Kijac, Ristu Basića, Ranka Pejanovića, Jerku Bradvicu, Brunu Socea, Sredoju Novića i Jovu Tadića. Druga kategorija rukovodilaca se teško uklapala u ovu ekipu izabranih, koji su bili neka vrsta službe u službi, neprikosnoveni, nepogrešivi i kao takvi su u strukturi izvršilaca vezali za sebe „pouzdanije i povjerljivije operativce“, koji su odradjivali specijalne zadatke, pogotovo one na ivici propisa i ovlaštenja. Ti su morali izvršiti i šutjeti, ali su za to bili i specijalno nagradjivani. U osnovi, bili su to loši ljudi i operativci i kolektiv ih je, zbog povlaštenog položaja, sitnog denunciranja i laskanja, prezirao. Uz ovu Zgonjaninovu ekipu, u KOS-u u BiH su od 1980-1990. god., pored Mileta Babića, „harali“ Aleksandar Vasiljević, Simeun Tomanov, Fikret Muslimović, negdje 1984. i 1985. god., pojavio se jedan poručničić Enver Mujezinović, čulo se za Jusufa Jašarevića, Seju Ćudića, Šaćira Arnautovića i druge, i sadašnje i bivše kosovce. Zgonjanin i Vasiljević, naravno uz podršku na saveznom nivou, na terenu Bosne provode simbiozu SDB i KOS-a, u kojoj KOS ipak dominira. Tako se organiziraju zajedničke akcije praćenja aktivnosti nacionalista i kleronacionalista, provjerava se i pokriva svećenički podmladak, kategorija studenata teologije u Jugoslaviji i vani, organiziraju se zajedničke vježbe na terenu, od Bihaća do Zvornika i Gacka, rukovodni kadar milicije pohadja vojne kurseve u Bileći, preko tzv. odbrambenih priprema dobar dio aktivnosti SDB-a se utapa u KOS, kadrovi se preko toga upućuju na dnevne kontakte, organiziraju se zajedničke akcije obezbjedjenja, provode se zajedničke mjere suzbijanja „kontrarevolucije“ na Kosovu. Rezervni sastav SDB-a i milicije bira se uz pomoć KOS-a. U takvim okolnostima, KOS preko svojih organizacionih jedinica u trupama, komandama, Ministarstvu odbrane, TO-u, vojnoprivrednom sektoru i „rezervnog sastava“, koji regrutira iz strukture zaposlenih u sredstvima informisanja, obrazovanju, velikim privrednim sistemima, strukturi vjerskih službenika, civila na radu uArmiji i klasičnih agenata i njihovih veza operativno pokriva cijelo područje BiH, njene ključne državne organe. Rezultat toga su i usaglašene procjene SDB-a i KOS-a oko stanja na terenu, u masama, čime se odredjivao rad drugih državnih organa, pa i SK u cjelini, koji je pretendirao na rukovodnu ulogu u sistemu i pokušao izvesti demokratske promjene. No, čelni kadrovi Partije, sa malim iznimkama, uklopili su se i bili počašćeni što im čelnici SDB-a i KOS-a vjeruju, te su se prema njima odnosili kao prema svojim zaštitnicima, pa su propuste Službe i KOS-a često predstavljali kao kolosalne uspjehe.

Prioritetan interes SDB i KOS-a bile su kategorije albanskih, zatim hrvatskih i muslimanskih nacionalista, a ostale su bile ipak sporadičnije, ravnoteže radi i za nastup pred javnošću. Možda će u vezi sa ovim biti interesantan slučaj jednog bivšeg vojnika iz Zagreba, koji je 1981. god. u VP u Čapljini vrbovan za saradnju, a onda upućen na zadatak, o čemu je zapisano: „Lončarević (Mišo KOS-vac kojeg smo sretali u Sarajevu 1992. i 1993. god. p. aut.) mu je uoči odlaska dobacio onako u prolaze E, sad ćeš ti Marku Veselici ofarbati jaja. čim je doputovao u Sarajevo, javio se potpukovniku Vasiljeviću, koji ga je odveo na ručak u tamošnji Dom JNA u samom središtu grada. Tad je upitao Vasiljevića: Zašto vam je Marko toliko interesantan? A ovaj odgovorio: E, pa vidi! Da, zapravo ja ne znam sasvim precizno kakve su trenutno prilike u Zagrebu, ali valjda i sam vidiš da situacija u čitavoj Jugoslaviji nije baš stabilna. Na Kosovu su izbili veliki neredi! Tito je umro! Marko je, pretpostavljam, vrlo opasna osoba koja bi u takvim okolnostima mogla da izazove velike ekscese! Zato je najbolje da ga maknemo!“

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović