TAJNI AGENT BOLJKOVAC

Nekadašnji austrijski generalni konzul u Zagrebu doktor Dengler, veliki prijatelj progonjenih hrvatskih nacionalista, posle svega se nadao da će biti i bogato nagradjen, ne samo ekonomskim koncesijama austrijskim firmama u budućoj hrvatskoj privredi već i na drugi način. Ne čekajući varljivu i neizvesnu budućnost, Dengleru se Vrhovništvo Hrvatske delimično odužilo već u oktobru 1990. godine. Njemu je vlada Republike Hrvatske, sa potpisom tadašnjeg ministra „inozemnih poslova“ dr Zdravka Mršića, izdala „potvrdu“ kojom je dr Dengler „autorizovan u ime hrvatske vlade da stvara kontakte u Austriji u cilju kooperacije izmedju Austrije i Hrvatske“. Zbog uspešnih posredovanja izmedju Hrvatske i velikog broja medjunarodnih faktora, Tudjman je dr Dengleru nakon sastanka 10. decembra 1990. produžio akreditaciju do marta 1991. godine.

Ma koliko je inostrani savetnik novouspostavljene hadezovske vlasti u Hrvatskoj želeo da se razbijanje Jugoslavije i otcepljenje Hrvatske izvede postepeno i bez sukoba, ta vlast je ubrzo pokazala svu svoju satelitsku i fašistoidnu prirodu, koja nije mogla bez nasilja i krvoprolića. Na jednom od kolegijuma ministra unutrašnjih poslova Hrvatske potvrdjene su, izmedju ostalih, i dve do tada nepoznate činjenice: prva, da je BND glavni inostrani faktor koji je pomagao dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, i drugi, da se Hrvatska uz svestranu pomoć iz inostranstva (Nemačka, Austrija, Madjarska) priprema za rat protiv JNA i srpskog naroda, odnosno za terorizam velikih razmera, uz neposrednu stručnu asistenciju nemačkih instruktora. Operativnim putem, organi bezbednosti JNA pribavili su saznanja o toku sastanka sa čelnim rukovodstvom Službe državne sigurnosti Hrvatske kod tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, Josipa Boljkovca.

Prema verodostojnom fonosnimku, ovaj sastanak je održan 6. marta 1991. godine, a na njemu je, pored ostalog, rečeno:

„Nama je BND pomogla u obaranju stare vlasti, ali sta ona sada misli i da li samo preko nas hoće da utiče na daljnje odnose u Jugoslaviji, to ja ne znam. Uzmite samo primjer moga dosadašnjeg zamjenika, Perice Jurića, koji je po liniji BND-a došao u MUP, završio je obavještajnu školu u Baden-Badenu, čudno se ponašao i čudne je propuste i greške činio. Vrtoglavo je išao linijom smjenjivanja starih kadrova i instaliranja novih. Praktično je odmah pristupio instaliranju paralelne službe u službi. Kada smo išli detaljnije to gledati, vidjeli smo da je najveći dio njih iz „Hrvatskog državotvornog pokreta“. Ne bih htio kao baba da nagadjam, ali možda je sve to smišljeni sistem da se ubrza proces kojim bi se neke pretenzije stranih zemalja prema Jugoslaviji brzo ostvarile. Tu je najinteresantnija za njih Hrvatska, radi Jadrana, gdje juriša Madjarska. Oni nas pomažu i pomoću, to ste vidjeli sa oružjem, ali ne smijemo državu prodati kao Pavelić, da nam ostanu samo mrvice od raspada Jugoslavije. Neki, ovi iz emigracije, koji sada rade u Hrvatskoj i koje smo morali dovesti u zemlju jer su nas njihove gazde finansirale, očito po nalogu njihovih gazda, i dalje moraju raditi kako im gazde narede, a nisu oni pod nama… Mi tu moramo biti obazrivi, jer koliko su god oni veliki Hrvati, a nisu direktno pod nama, oni mogu raditi protiv Hrvatske i Hrvata.

Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar policije, danas je samo jedan od malobrojnih članova Mesićeva HND-a i zastupnik u Županijskom domu Sabora.

Medjutim, još 1941. bio sam ilegalac u Zagrebu. Iz njega sam pobegao, pod imenom Ivan Moskun, jer za mnom je bila raspisana tjeralica: prepoznat sam kad su stradali Josip Kraš u Karlovcu i potom Nada Dimić. Ona je tijekom istrage tek mogla reći da sam ja „mali s dva zlatna zuba, izgleda da se zove Joža. Počeli su potragu za mnom, ali ja sam, na osnovi ranijeg rasporeda, bio u Črnomercu u Zagrebu na vezi. Potom sam preko Karlovca stigao u Vukovu Goricu, pa u Ponikve, i na Kordun. Bio sam 1943. tek politički rukovodilac hrvatskoga bataljuna u ovom području. Tada sam sreo generala Rukavinu. Tek tada smo ustanovili tko je tko, jer njegovo konspirativno ime bilo Vladić, a moje Mali. U to je doba prijetila opasnost od savezničkog iskrcavanja na naš dio jadranske obale. S njima su, pretpostavljalo se, trebali doći i predstavnici jugoslavenske izbjegličke Vlade u Londonu, koje bi dočekao „ministar vojni“ Draža Mihailović. Prijetila je obnova stare Jugoslavije! Tada je rukovodstvo KPH, na čelu s Andrijom Hebrangom i mojim prijateljima Rukavinom, Holjevcem i Krajačićem, sudjelovao u razgovorima sa ustašama. U ime Lorkovića i Vokića, pregovore su vodili haesesovci Pavao Pocrnić i Božidar Magovac. Predlagali su stapanje hrvatskih domobrana i partizana u jednu vojsku! U Hitlerovoj Europi, dakle bez Rusije, Hrvatska bi s domobranima i partizanima – imala najjaču vojsku.

Sa dr Franjom Tudjmanom sam se upoznao potkraj 1963. u prisustvu Rukavine, mog mentora i našega najpametnijeg generala, i Holjevca, tadašnjeg ministra prosvjete. Našli smo se u Holjevcevoj kancelariji u Saboru. Tada smo pokrenuli inicijativu, koja je podržana od strane Zakonodavne komisije Sabora, da Zagreb postane glavnim gradom Hrvatske. Po Ustavu iz 1963., Zagreb je, naime, bio tek glavni grad uže i šire njegove okolice. Izišao sam za saborsku govornicu i to predložio. Podržao me Stipe Mesić. Bilo je to potkraj 1964. ili početkom 1965… Kad sam čuo da se zove Mesić, pomislio sam: „Taj je Hrvat iz Like“. Od tada se znamo i nikad se nismo razdvojili. Holjevac i ja često smo odlazili kod Tudjmana u Institut za radnički pokret Hrvatske. U njemu smo upoznali i Bruna Busića. Holjevac i ja nagovorili smo ga da ne ide u inozemstvo, jer tamo neće ništa napraviti. I Tudjman se, štoviše, zalagao za to da Bruno ne emigrira. Bruno je bio drag čovjek, bio je odlučan, ali nije shvaćao da se iz inozemstva ništa ne može napraviti. Nismo htjeli da takav čovjek ode, htjeli smo da ostane u zemlji. Posle obaranja Maspoka ja sam 1971. ostao bez posla. Hranio sam svinje, obradjivao vinograd i voćnjak, i primao njemačke ministre i agente, s kojima sam uspostavio dobre odnose još od 1965. S njima sam stupio u kontakt u vrijeme Treće vatrogasne olimpijade, pod općim pokroviteljstvom Konrada Adenauera. Karlovac je, usprkos konkurencije mnogih gradova, zahvaljujući mojim sposobnostima, dobio tu Olimpijadu, pod pokroviteljstvom Josipa Broza. Ta je veza odigrala svoju povijesnu ulogu, i to Tudjman zna. Današnji njemački kancelar Helmut Kol bio je predsjednik pokrajine u kojoj se, medju ostalima, nalazi i grad Majnhajm. Odlučili smo s njim uspostaviti vezu. Susreo sam se s Mikom Tripalom i dogovorili smo se na koji način osigurati zbližavanje Njemačke i Hrvatske, planirajući, u tom sklopu, INU vezati za njemački kapital. Jasno se sjećam, na Kolovim vratima dočekao me visok, korpulentan gospodin. Na sebi je imao radnički kombinezon i rukavice, jer je, s još dvojicom radnika, kopao temelje za kuću. I to je bio predsjednik pokrajine! Njegov mentor, središnji tajnik CDU-a Bruno Hek, došapuno mi je: „To je budući kancelar“. Dakle, poznajem kancelara Kola još iz doba kad je bio tek predsjednik jedne pokrajine s približno četiri milijuna stanovnika. Zbog toga sam mogao ići u Njemačku kad god sam to htio. često su kod mene u gostima bili središnji tajnik CDU-a, njemački ministar za obitelj i mladež, te državni tajnik dr Dil. Godine 1966. upoznao sam pukovnika Manfreda Njernera, kasnije tajnika NATO-pakta, a dosta dobro poznajem i Mihaela Štajnera.

Ovdje smo se sastajali, u ovom restoranu. To možete pitati i Antu Todorića, oca Ivice Todorića.

U vrijeme priprema obrambenog rata 1991. ovdje sam imao svoj stožer, jer ga nisam mogao imati u Karlovcu pokraj garnizona JNA. U podrumu ovoga restorana primao sam Hrvate iz jugovojske. Ti su oficiri uvečer u civilu dolazili na sastanak, a ujutro bi pukove vodili na vježbu. Za neke se od njih još ne zna, a neki su još u Beogradu. Jednoga sam čak predao i Martinu Špegelju. Vlasnik onoga restorana, nije uopće znao kakvoj se opasnosti izlaže. Budući da nismo bili pri novcu, on nas je sve častio. Još 1989. predsjednik Tudjman me molio da preuzmem na sebe formiranje oružanih formacija. Govorio sam da s time ne prenagljujemo. Tudjman je govorio: „Već sada moramo raditi na organizaciji“. Josip Manolić me pitao, u dogovoru s Tudjmanom, imam li ja nekoga u Beogradu i bih li se usudio tamo otići. To je bilo dosta opasno jer sam zbog svoga prohrvatskog angažmana 1971. bio u egzilu, oduzet mi je čin pukovnika i bio sam po vojnim i civilnim sudovima. Ali, mnogi ne znaju da sam imao zaštitu preporučenu u Jugoslavenskom veleposlanstvu u Njemačkoj. Jugo-poslanik je bio kod Nijemaca na večeri, i oni su mu rekli da sam ja njihov prijatelj, da sam pridonosio uspostavi odnosa izmedju Nijemaca na večeri, da sam pridonosio uspostavi odnosa izmedju Njemačke i Jugoslavije, da sam čestit čovjek i da me često posjećuju. Moja veza bila je u Komandi grada Beograda. Zapravo, htjeli smo provjeriti što JNA namjerava učiniti u povodu naših odluka u Zagrebu, kako ne bismo doživjeli sudbinu Madjarske 1956. i i Češke 1968. U komandi su sjedila dva potpukovnika. Lukavo sam pred njima telefonirao: „Rodjo, ja sam na proputovanju za Homoljske planine i želio bih te vidjeti, dugo se nismo vidjeli“. On je rekao da će prekinuti sjednicu i da dodjem u Generalštab. A sve je već bilo dogovoreno. Tako smo razgovarali jer se sve snimalo. Sastali smo se u zgradi nasuprot Generalštaba, i pošli smo na Savski Venac. Moj prijatelj „Rodjo“ bio je u civilu, a pridružili su nam se još neki ljudi, takodjer u civilu. Na putu do Savskog Venca pitao sam spremaju li se napasti Hrvatsku. Rekli su da nas neće napasti. Dogovorili su da će podržavati Ustav iz 1974. i konfederativnu opciju. Ali, nitko od njih nije znao da sam bio u Beogradu. Tudjman me pitao kad ću u Beograd, a ja sam rekao: „Otvorite bocu viskija, upravo sam se vratio iz Beograda. Situacija je za nas povoljna“.

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović