Desetorica sa Ilidže

Tragajući za četnicima-početnicima u Sarajevu, Služba državne bezbednosti BiH se 1986. godine okomila na “neprijateljsku” grupu Srba sa Ilidže. U njoj su bili: Radomir Kovačević, službenik, Sveto Petković, privatni ugostitelj, Vukašin Koprivica, ekonomista, Ljubo Bosiljčić, advokat, Ratko Ćurić, profesor fizike, Milorad Babelj, komercijalista, Zdravko Mišeljić, advokat, Budimir Djurić, ugostitelj, Elez Vlado, ekonomista i Branko Kapular, penzioner. Da bi se dokazala politička nepodobnost Srba sa Ilidže, u glavnom gradu BiH saslušano je čak dve stotine ljudi. Taj posao je obavljala Služba državne bezbednosti Sarajeva, koju je vodio Slobodan Skipina. Sarajevske novine, posebno “As”, zajedno su sa tajnom policijom krenule u juriš na te “cetnike”. Kako niko ništa loše nije rekao o njima, SDB je sama tako nespretno montirala politički proces, pa je za četništvo okrivljen i jedan Hrvat, Branko Kapular. Tako je nastao slučaj Ilidžanci. Hapšenja i saslušanja su vršili Boro Djurica, Dragan Medjović, Bane Blagovčanin, Mirko Kurilić i Mirko Subotić, inspektori SDB BiH. Ovo je priča jednog od stradalnika, advokata Zdravka Mišeljića, poznatijeg na Ilidži kao Braco:

“Rodjen sam 17. maja 1937. godine, kao drugo dijete u porodici. Kao pravnik učen sam da je sveta dužnost čoveka borba za istinu i slobodu. Vjerovao ljudima, cijenio prijateljstvo, ljudstvo, komšijske, kolegijalne odnose. To su bili moji kriteriji za druženje sa ljudima. Medjutim, posle privodjenja i “obrade” u Centar državne bezbednosti Sarajevo od 1. i 2. aprila 1986. godine sve se to u meni srušilo. Žena me je probudila 1. aprila 1986. oko 6,15 i saopštila da me traže neki ljudi. Sišao sam u hodnik, gdje sam zatekao trojicu u civilu i jednog uniformisanog milicionara. Pružio sam ruku da dohvatim farmerke da se obučem, a taj uniformisani je kao panter skočio jedno četiri metra i iz mojih ruku isčupao pantalone, vrlo pažljivo pretresao džepove, i posle toga mi ih dodao. Ispred kuće postoji “ligustrum” živa ograda preko koje sam vidio krov od dva automobila, a primjetio sam jedno sedam do osam ljudi ukupno u dvorištu. Pokazan mi je nalog za pretres, i pri tome saopšteno da će mi se uzeti kao olakšavajuća okolnost pri izricanju kazne, ako odmah predam sav “inkriminirajući” materijal. Porodici je zabranjeno da se kreću po kući. Mene su fotografisali u nekoliko poza sa bratovim oružjem, i u jednoj pozi sa mojim pištoljem za koji sam imao dozvolu za nabavku, a ne i na držanje i nošenje. Nakon što sam im predao svoje i bratovo oružje, tražen je i drugi materijal, no ja sam rekao da drugo ništa nemam. Oni su tražili letke, a ja sam rekao neka traže. zatim su me odveli u SDB negdje oko sedam sati. Kada sam ja poveden za Sarajevo, ponešeno je oružje moga brata i moje i jedan lovački nož sa posvetom “Bracu od Luke”.

Pretresli su u prisustvu dva svjedoka kuću, tavan, šupu, štalu, garažu, i to vrlo detaljno. U to vrijeme sam imao oko dve tone stočne hrane zvana “mlinska pljeva”, pa kada su tu hrpu ugledali prokomentarisali su riječima “ako se doktor dobro naoružao, još se bolje obezbjedio sa brašnom”. Moja žena je na to dodala drsko “mi to još uvijek ne jedemo”. Uzeli su jednu praznu vreću, i počeli da driješe pune vreće i da pretresaju tražeci da li ima nešto u njima sakriveno, iako je na većini vreća bila etiketa “25 maj” Sarajevo, gdje sam tu stočnu hranu kupio. Pretrešen je bio i tavan sa vrećama u kojim držim pšenicu. S obzirom da je bila strpana u vreće od 50 – 75 kilograma valjda im je bilo to teško pretresati, pa su samo driješili vreće i zavlačili ruke u njih koliko su mogli. Na štali su vilama okretali sijeno, a mojoj majci od 76 godina nisu dali pomusti kravu u štali bez njihovog prisustva. Nakon toga žena, svjedoci i inspektori otišli su u radnju na Ilidži, Mala aleja br. 6. Nastavljen je pretres radnje, okretanjem svakog papira u njoj. Na nalogu za pretres radnje piše da sam nastanjen na Ilidži, a ne da je to advokatska kancelarija. Advokatska kancelarija se može pretresati samo kada se prethodno donese rješenje o otvaranju istrage protiv advokata, jer je advokatura javna, a ne privatna služba. Pri tome pretresu odnešeno je iz kuće navodno oružje, lovački nož, pisaća mašina “Olimpija”, pasoš, jedan stari rokovnik u kome su bili telefonski brojevi za tu godinu. A iz radnje mala Unisova pisaća mašina i list hartije koji je meni bio potsjetnik da sam Savi Lukiću dao dvije knjige Dobrice Ćosića “Vrijeme smrti” i “Stvarno i moguće”. To je bio sav “inkriminirajući” materijal koji je pronadjen u kući.

Doveden sam u Službu državne bezbednosti Sarajeva, u kancelariju na III sprat. Tu sam čekao negdje do 10 sati kada je došao jedan od inspektora koji je počeo sa mnom razgovor pitanjima: koga imam u inostranstvu, koga imam od prijatelja, ko su mi klijenti itd. Nisam imao nikakve potrebe da bilo šta slažem od onoga što sam bio pitan, pa sam iskreno odgovarao. Medjutim, odmah sam primjetio da inspektoru uopšte ne odgovaraju moji odgovori. Objašnjavao sam da imam u selu prijatelje Šutele, Martiće, Tomiće, koji su Hrvati po nacionalnosti i Džankovića koji je musliman, zatim poslovne prijatelje, advokate, Edu Bećirbegovića, Ljubović Nijaza, Erski Ivana, Blaža Tomića. Ni to se inspektoru nije dopalo, jer je očito po njemu to bilo nemoguće, pa je valjda mislio da lažem. Treća vrsta prijatelja su bili moji kafanski drugovi Ratko Kovač, Ratko Čučilo, Korup Fadil, te drugi, koji su, saznaću kasnije, bili isto tako saslušavani i maltretirani kao i ja. Posle je usledilo pitanje: “Sa kojim sam klerikalnim klubovima povezan u zemlji, a sa kojim u inostranstvu?” Odgovor “ vodio sam dvije privatne parnice za sveštenika Djuru Ilića iz Blažuja i to je sve. Zatim pitanje: “Sa kojim advokatima izvan Sarajeva sam povezan po pitanju razmjene pravnih stanovišta sudova za političke delikte?”. A znali su da sam ja kao pravnik civilista. Video sam da me ne okrivljuju i da sam dobio ulogu svjedoka. Zato sam morao odgovarati na brojna pitanja pretpostavljene krivice Budimira Djurića, moga poznanika i prijatelja. Ono što mi je bilo poznato, to njima nije trebalo, ono što su oni tražili, ja nisam znao. To je tako trajalo devet i po sati. Posle toga je donešen komad papira i postavljena pitanja na koje sam ja trebao dati odgovore. Svaki je od tih papira sa pitanjima pocijepan na moje oči zbog nezadovoljstva sa odgovorom. Tražili su da im kažem Budino mišljenje o privrednom sistemu, o političkom sistemu, o Josipu Brozu, Hamdiji Pozdercu, Branku Mikuliću, Raifu Dizdareviću, ZUR-u, samoupravljanju kao sistemu odlučivanja, o delegatskom sistemu i naročito gdje su njegove pare? Ispitivanje se prvog dana završilo oko 15,30 sati, ali mi je naredjeno da dodjem sutra 2. aprila u 7 sati. Ja sam se javio na vrijeme, ali sam na recepciji sačekao do 11 sati, dok “drugovi inspektori” nisu malo odspavali. Taj drugi dan saslušanja počeo je njihovom konstatacijom, pričom: “Juče si ti nas saslušavao čitav dan, a sada je došlo vrijeme da i mi saslušamo tebe”. Poturen mi je pod nos neki papir na kome je jasno stajao potpis profesora Ratka Čućila. Datum “ nečitak, mjesec – decembar 1985. godine. Tekst otprilike govori da sam ja u kafani kod Bude, u slobodnom izlaganju, vrlo kritički se osvrnuo na disidente bilo koje vrste, kojima je malo slobode i demokratije u Bosni, pa se presele u Beograd, odakle se bore za Bosnu. I u tom pravcu iznio mišljenje da niti njima valja što odu iz Bosne, niti beogradskoj čaršiji što ih objeručke primi. To je bilo moje mišljenje, ja ga ni tada nisam promjenio. Medjutim, tome mišljenju je dodata uzrečica: “Jer u Srbiji je lako Srbin biti!” I takva mi ubačena u usta. To je bio “doprinos” Ratka Čučila za “rasvjetljavanje istine” o mom neprijateljstvu. Njemu je bar dobro poznato da ja nikada nisam “srbovao” i da sam sto puta rekao da bih radije bio i Roman i German kad bih mogao, nego Srbin. To je jedna od tački optužbe protiv mene. Druga se sastojala u sledećem: Od istog dostavljača informacija “ Ratka Čučila – zapisana je jedna dogodovština iz Splita. Relativno često sam išao na sud u Split i sporio se sa “Poduzećem za izgradnju Splita” i tako upoznao njihovog pravnika. Posle jedne rasprave pozvao me je na kafu u kafe bistro kod pravosudne palate, što sam prihvatio, i u vrijeme pauze za doručak jedva smo našli dva prazna mjesta za šankom. Taj kolega mi je postavljao izuzetno vrijedjajuca pitanja: koji je vezir bio u Travniku kada je Dubrovnik imao Republiku, i gdje su nas u to vrijeme hvatali na užad, kada je Dioklecijan pravio palatu u Splitu? Po povratku iz Splita ja sam to ispričao i Ratku Kovaču i Ratku Čučilu u kontekstu jedne nekolegijalnosti, jedne neprijatnosti. Osim ta dva slučaja, meni ništa drugo nije imputirano, niti sam saslušavan. Posle toga sam vraćen ponovo na razgovor o Budi Djuriću. Inspektori tajne policije su se smenjivali. Obećavane su nam kazne zatvora od 126 godina za nas desetoricu. Dakle, broj okrivljenih je bio odredjen u SDB Sarajeva mnogo ranije. Iz susjedne kancelarije čulo se strašno udaranje po nekome. Da li je to bio zvuk sa trake ili izravno nije mi poznato. Jedini od inspektora koji se tog drugog dana predstavio bio je Mirko Kurilić. On mi je objašnjavao da mi ne gine teška robija, jer krivično djelo poreske utaje može da preraste u krivično djelo protiv naroda i države, kao ekonomsko podrivanje zemlje.

Kada je inspektor SDB Kurilić vidio da ja na te pravne meditacije “ne trzam”, onda mi je skrenuo pažnju na njihov podatak, da emigracija računa na mene, i da oni to znaju. Te prijetnje upućene izravno meni nisu me moralno slomile, i oni su to vidjeli, pa su počeli sa drugim pitanjima. Šta mislim da li mi je majka živa, jer kad su mene odveli primjetili su na njoj crvene tufne na licu? Zatim, da li se mladja kćerkica već raspituje gde joj je “tajo”, hoće li starija kćerkica popustiti u učenju? Iza toga su uslijedila obećanja da će upropastiti i porodicu moga brata. Naime, inspektori su znali da su djeca moga brata meni jako privržena. Da stariji sin Davor ide u avijatičarsku školu u Vršcu, i da je pilotiranje jedini posao koji je odabrao i koji bi sa voljom radio. Znali su takodje da ga jako volim, i onda su počela pitanja: Mislim li ja da će moj brat završiti taj svoj mandat u SSSR-u? Mislim li ja da će Dado završiti pilotsku školu? Medjutim, prijetnja da će zbog mene upropastiti životni poziv bratovog djeteta, totalno me je izbacila iz takta. Nije me bilo više strah. Postao sam odsutan duhom, suze su same tekle. Vjerovatno i zbog gubitka tečnosti pomjerio mi se kamen u bubregu, tako da sam počeo dobijati i vrlo jake bolove. Pod tim bolovima bio sam još jedno dva sata i kada su vidjeli da mokrim krv, otpustili su me kući sa pozdravom: “Marš kući djubre jedno neprijateljsko i da nisi nikud makao od kuće ili otputovao.”

Ilidžom je zavladao strah. Ljudi, Srbi koji imaju bašte, čistili su ih. Poneki od njih su pred noć, na te vatre na kojima je gorjelo staro granje bacali srpske knjige i tako da bi ih se vatrom oslobadjali. Neke su završavale u kontejnerima. Jedan od smetlara me je pitao da li te knjige šta vrijede, jer su bile skoro nove. Prva odozgo bila je knjiga “Grešnik”. Ja sam se prepao čovjeka, posumnjavši odmah da se radi o podmetnutom “čistaču”, rekao sam da se u to ne razumijem, i udaljio se što prije. Bojao sam se bosanske tajne službe, jer je njene inspektore zanimalo sve osim istine. Oni su imali neku svoju “istinu” koju je mi trebalo da potvrdimo. Neki od nas da bi sebi iole olakšali, potvrdili su sve njihove laži, da bi kasnije na sudu mijenjali iskaze. Zaključak da smo kao neprijatelji nekom bili potrebni, sam od sebe se nameće. I pored toga što se desilo, teško mi je 1986. bilo vjerovati da ta vrsta političke policije nije makla ni za dlaku od metoda NKVD za pripremu montiranih procesa. Tri mjeseca i više nisam se mogao osloboditi straha. Sve se promjenilo, proružnjalo, sve sam omrzao, čak i Malu aleju kroz koju prolazim svaki dan dva puta. Sve ono što mi je ranije bilo vrlo skupo, kao drugarstvo, prijateljstvo, sve se pretvorilo u svoju suprotnost, zahvaljujući vrlo povjerljivim ljudima SDB Ratku Kovaču, Ratku Čučilu, Radi Pindžo, i donekle Fadilu Korupu. Revnosnost kojom je Ratko Kovač radio meni o glavi, dostojna je divljenja. Tako revnosno sa toliko energije, ja ne bih mogao raditi ni najhumaniji posao. On me nije puštao iz ruku. Svakog petka mi je bio u radnji, to se znalo da ce doći na “lozu” ili “gemišt”. Držao sam ga za prijatelja, tako se predstavio, tako sam ga prihvatio, i tako doživio. Iz tih razloga što sam ja njega držao za pravog prijatelja, a on mene kao objekt za posmatranje i otkrivanje u meni neprijatelja, zamrzio sam i sam termin “prijateljstvo”. Isto mi se desilo, ali sam kasnije saznao sa Ratkom Čučilom. Kovač je stalno vozio auto pijan, i stalno su mu oduzimane vozačke dozvole. Priličan broj puta je uporno insistirao da me vozi kući, pa ga je saobraćajna milicija zaustavljala i dok sam ja bio u autu. On bi se kao dobar saradnik SDB i s njima bahato ponašao. Nikada ga nisu isključivali iz saobraćaja, a jednom prilikom, kada je njegova svjesna cenzura popustila obratio mi se rijecima: “Šupci misle da će mi naškoditi, a ne znaju da će mi njihov komandir ujutro morati donijeti vozačku na sto”. Kako porazno zvuči saznanje da saradnja izmedju političke i saobraćajne policije dozvoljava pravo doušniku, denuncijantu, špijunu, da može biti u saobraćaju totalno pijan. I bez ikakvih posledica proći, jer je “na zadatku”. A to što time može povrijediti ili ubiti neko nedužno lice, to nije ništa u odnosu na važnost njegovog zadatka. Do 3. aprila 1986. godine bili smo dakle prijatelji. Tokom saslušanja mi je nešto postalo jasno, Kovač me je posjetio u radnji tih dana. Odbio sam da s njim razgovaram, glumio mi je pijana čovjeka, i posle se nismo vidjali.

Još je trajao april 1986. godine kad je OK SK Ilidža objelodanio dopunu procjene političko bezbjednosne situacije na opštini. Tom dopunom OK SK napravio je grupu od deset ljudi. Proglasio ih je srpskom, četničkom, nacionalističkom grupom, a da se ti ljudi izmedju sebe nisu uopšte poznavali. Jednostavno, bili su samo Srbi i to je Komitetu i tajnoj policiji bilo dovoljno. Taj slučaj je trebalo zapravo da bude opomena Srbiji, a i Srbima u Bosni i Hercegovini da ne srbuju previše. Ja sa nekim od tih ljudi nisam stajao nikako. Sa Ljubom Bosiljčićem – advokatom razišao sam se još u studentskim danima na pitanju neke elementarne ljudske etike. A 1986. samo sam jednom sjedio za istim stolom s njim, Budom, Smailom Sokolovićem, i Ratkom Čučilom, a povod je bio moja molba da me zamijeni na sudu u Kiseljaku. Branka Kapulara sam poznavao, ali mi se nije svidjao. Svetu Petkovića, sam znao odavno. Kako je on vrlo snažan čovjek, mjerili smo snagu ruku preko stola. Mišu Koprivicu sam samo jednom vidio u gostima kod Svete kad je doveo neku delegaciju na ručak, i konobar mi je rekao da je to Mišo. Upoznali smo se onoga dana kada smo pošli u CK SK BiH, u “Expres restoranu” na Ilidži. Nekog Eleza – trgovackog putnika niti sam do tada vidio niti znao. Mišu Babalja sam znao iz vidjenja. On je većinom bio u društvu sa Nezifom Letićem, Jelić Radom i Ljubom Bosiljčićem. Dakle, znali smo se, ali nismo bili društvo jedan drugom.

“Odvažni drugovi” Srbi, drugovi komitetski, drugovi sa zavidnom partijskom nadgradnjom, Rade Vasiljević, Milan Banjac, Stefko Bilić – Markulj, dobili su svaki za sebe partijske zadatke, koje su disciplinovano izvršavali. Tako i treba. Sa državnim neprijateljem nema šale, a budni čuvari tekovina Revolucije, i higijeničari političkog duha i misli na Ilidži, pokazali su se u akciji. Milan Banjac, sa kojim sam se godinama znao, zajedno bili i pili, kada je u ime Komiteta održao nekrolog nije mogao da ne pusti suzu očajnicu nad sudbinom naše zemlje, toliko mu je teško pala obaveza da obavjesti partijsko članstvo kako se u srcu Ilidže, rodnom mjestu M. Muharemovića, Rave Janković – Gliše zakopitila četnička organizacija. Znao je Milan Banjac da je to laž, ali mu je valjda trebala još neka nedobijena zvjezdica na epoleti. Takvi i trebaju Komitetima. Oni su poslušni i podobni i sposobni. U hotelu “Terme” izvještač u ime Komiteta, nakon što je čuvana informacija pročitana skrenuo je pažnju prisutnima da je politički zadatak trenutka totalni bojkot radnji Svete P. i Bude Djurića, a da se sa advokatima prekine svaki kontakt. Ni na ulici da se ne pita za pravni savjet, a kamo li da se udje u radnju. U jednoj od teritorijalnih OOSK-a u Hrasnici izvještač je bio čuveni kadar sa Stupa, komunista Šefko Bilić Markulj, koji je zatražio spisak članova, izvršio proziv, pročitao informaciju, a zatim pozivao jednog po jednog da se izjasne, da li su za informaciju ili protiv nje. Kada je došao na red da se izjasni neki šezdesetogodišnjak, koji je malo upamtio 1948. godine i izjašnjavanje, spetljao se, nije znao o čemu se radi, molio da se on izjasni sjutradan, i zatim počeo plakati, dok mu nije ideolog objasnio da se treba prihvatiti informacija i time dobiti na stepenu političke svijesti budnosti. U jednoj proizvodnoj OOSK-a javio se jedan radnik iz neposredne proizvodnje, koji se mene sjeća kao pravnika iz Famosa sa otprilike sledećim opservacijama: “Ja iz ove grupe znam samo Zdravka Mišeljića, a za njega mogu reći da je on nekvarljiva roba. Ako su ti drugi ljudi kao on, onda je to samo sudar političke birokratije sa slobodnim čovjekom, koji niotkoga ne ovisi i nikoga ne zarezuje”. Radnik je i dodao je da on ne vjeruje informaciji što se mene tiče. Na istom sastanku pala je opklada po pitanju da li ce taj radnik sutra doći na posao ili će Udba doći po njega. Jer, kada se Komitet sa političkom moći, zaogrne republičkom SDB kao policijskom moći, onda na ovim podnebljima BiH nema šta protiv toga da se kaže, iz razloga bojazni za vlastitu bezbjednost. Informacija OK SK Ilidža je postigla pun pogodak. Od 1. aprila do 31. decembra 1986. godine kroz moju kancelariju su prošla samo četiri klijenta. Kako ja radim više za privredu, a bavim se poljoprivredom, ja sam tu godinu, kao i posle preživio, dok je Ljubo Bosiljčić morao zatvoriti advokatsku kancelariju zbog instrukcija Komiteta. Budo je prestruktuirao objekt, umjesto restorana, u koji niko nije smio ući, sagradio je piceriju za mladji svijet. Ratko Čučilo je dobijao platu za neki drugi posao. Mišo Babalj je ostao bez posla. Dalji potezi OOSK Ilidža su, takodje, bili usmjereni na bojkotovanje u drugim oblastima u kojima je bilo ko od nas imao ugled ili funkciju. Tako je naredjenje Podružnicama udruženja SRVS-a da nas poizbacuju iz udruženja, što je vrlo disciplinovano uradjeno. Svi smo poizbacivani. A u MZ Oteš gdje sam ja bio organizaciono povezan, niti su me zvali na sastanak, niti su mi dostavili odluku, već su samo odluku kao dokaz vojnopolitičke lojalnosti Komitetu, dostavili Sekretarijatu za NO Ilidža. Dana 9. oktobra 1987. godine dok sam čekao tramvaj kod banke vidio me je Mirko Kuralić i zatražio da s njim odem u zgradu SDB, što sam bez pogovora i uradio. Nije me ništa pitao, odveo me je u jednu malu prostoriju, koja izgleda kao neki priručni magacin, i predao u jednoj kartonskoj kutiji, obje pisaće mašine, knjigu “Grešnik” i stari rokovnik. Ja mašine nisam htio da uzmem, jer sam već bio nabavio druge dvije. Ali mi je prisutni inspektor vrlo oštrim tonom naredio da iznesem to “djubre” i da ja bacim gdje hoću, a da zapisnik potpišem, što sam naravno i uradio. Tako sam posle tačno 18 mjeseci i 10 dana ponovo dobio svoje mašine. Lovački nož nisam nikada dobio…”

Autor: Marko Lopusina, „UBIJ BLIZNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović