By Emil Vlajki

Nedavno je izišla knjiga Miloša Vasića (M.V.) koja objašnjava Djindjićevo ubistvo. M.V. je izričit: ubistvo je izvršila mafija! Što bi drugo mafija u jednom demokratskom ustrojstvu radila već ubijala predsednike vlada. Tu je uostalom i razlika izmedju demokratskog i totalitarnog ustrojstva. Dok je totalitarac Milošević bio na vlasti, on je, po navodima opozicije, naredjivao sva poznata ubistva; ona su dakle bila politička! Odkad je na vlast došla demokracija, “oktobarskom revolucijom” 2000., nema više političkih ubistava! Gavrilovića, Buhu, Djindjica i ostale je ubila mafija!

Na ovo bi neki zlobnik cinično primjetio, kako su na vlast 2000. došle mafijaške strukture, ali bi to bilo apsolutno netočno!

Zadivljen ovako nadahnutom tvrdnjom M.V. o Djindjicevom ubistvu, upitao sam se , u kojoj se mjeri autoru ove knjige može vjerovati? Pregledao sam svoje arhive i nepobitno pronašao sve o istinoljubljivosti i hrabrosti M.V. koji je sa Filipovićem, Kandićkom, Biserko i inima, a u sudejstvu sa Sorošom i Bijelom kućom, inaugurirao objektivno, angažirano, demokratsko i, posebno, patriotsko novinarstvo. Evo i adekvatnog primjera.

U članku: „Ekskluzivno, ispovest vozača hladnjače: mrtvi putuju…“ (‘Vreme’ broj 546), naš „novinar“ Miloš Vasić ide dalje od Roya Gutmanna koji je na osnovu iskaza dvojice Muslimana objavio istinitu istinu o srpskim „Logorima smrti“. Djavo bi ga znao. Možda će jednog M. V., kao i Gutmann, za ovakav tekst M.V.dobiti Pulicerovu nagradu. Tekst M. V. jasno pokazuje i zašto je Milošević morao biti kidnapiran i predat legalnom tribunalu u Hagu. Po tekstu koji je tragična ispovjest rezerviste i vozača hladnjača Nikole (fiktivno ime), izgleda da su Srbi pobili čak dvostruko više albanskih civila nego što to NATO tvrdi kako bi opravdao svoju nužnu intervenciju protiv Jugoslavije 1999. godine.

Evo nekih momenata moralnog herojstva ovog članka.

Naš novinar M. V. piše:

„Nikola je bio mobilisan početkom februara 1999. kao rezervista. Kao ratni raspored dobio je kasarnu u Boru, dakle nedaleko od mesta gde je inače živeo.

Pošto sam u vojsci bio vozač, odmah po dolasku dobio sam kamion hladnjaču, prazan, sa naredenjem da ga odvezem na Kosovo, u jedan vojni logor istočno od Prištine. Moje je bilo da ne pitam, nego da vozim. Napravio sam desetak tih tura Kosovo-Bor; Uvek sam vozio sa Kosova za Bor noću; kamion sam predavao policajcima na ulazu u topionicu bakra u kompleksu Rudarsko-topioničarskog bazena Bor. Čekao sam na porti da mi vrate prazan kamion. Ubrzo sam shvatio da vozim leševe; nije tu trebala velika pamet.

Kad sam se odlučio (da to više ne radim, – E.V), zatražio sam pomoć dvojice prijatelja iz mog mesta kojima sam verovao. Dogovorili smo se da me sačekaju na skrovitom mestu pre Bora; vozio sam brže, jer sam imao tačno odredjeno vreme kada moram da se javim policiji na ulazu u topionicu, a hteo sam da ništa ne bude sumnjivo; uštedeo sam pola sata za ceo posao. Prijatelji su me čekali po dogovoru i dok sam se presvlačio u civilno odelo, oni su otvorili hladnjaču. Bila je puna leševa, do pola metra od plafona… Moji prijatelji fotografisali su unutrašnjost hladnjače, a ja sam tada pobegao dalje. Oni su onda odvezli hladnjaču na skrivenije mesto i pobrojali leševe. Bilo ih je 78: uglavnom civili, medju kojima i jedna žena, ali i tri vojnika Vojske Jugoslavije. Jednog od njih prepoznali su – bio je to dečko iz našeg mesta.“.

Iz Republike Srpske Nikola i njegova žena prebacili su se u Hrvatsku početkom maja 1999, dakle skoro tri meseca posle odluke da kamion otvori.

Da li je priča istinita ili nije?

Evo dva elokventna stava za koje bi netko rekao da su protivurječni:

  1. M.V.: „Nikolina priča takva je kako je ovde prenesena na osnovu njegove lične ispovesti i dopunskih iskaza „časnih ljudi i pouzdanih svedoka“ (Danilo Kiš u „Grobnici za Borisa Davidovića“). Da li je i u kolikoj meri ta priča kriminalistički istinita, „Vreme“ nije bilo u stanju da proveri do kraja iz više razloga, ……
  2. Iduci Nikolinim tragom, „Vreme“ je u Zagrebu i na još nekim mestima došlo do potvrda cele priče, ali i do dopunskih informacija, koje su u gornjem tekstu ispričane van znakova navoda. Na ponovljeno insistiranje vašeg novinara, izvori iz istražnih organa Haškog tribunala – dva istražitelja, od kojih je jedan direktno umešan u slučaj – donekle preko volje potvrdili su da raspolažu dotičnim svedokom i da je njegova priča istinita.“ (Čitaocima je jasno, da je priča istinita jer su je potvrdila dva haška istražitelja)

Moralna hrabrost

Ne možemo, dakle, sumnjati u to, da sve što Nikola priča, je istinito: Srbi su, eto, naveliko klali albanske civile po Kosovu, vozili do uže Srbije i tamo ih spaljivali, bacali u Dunav i zakopavali. Što radi Nikola sa svojom istinitom istinom?

-Odlazi u Zagreb da to tamo nekom ispriča. Zagreb, za kojeg zlobnici tvrde da je u zadnjoj deceniji služio kao glavni centar antisrpske propagande, gdje su se izmislile priče o srpskim „logorima smrti“ i „logorima za silovanje“, što je dakako krajnje netočno i neukusno..

-Susrece se sa predstavnicima jedne velike, zapadne sile kojima tu priču prodaje. Kao i sve druge velike zapadne sile, ta velika sila je učestvovala u otkrivanju istine o srpskoj bestijalnosti, razotkrila srpsku odgovornost o masakrima na sarajevskim tržnicama, kao dio NATO-a s pravom okupirala dio Jugoslavije, bombardirala ‘Republiku Srpsku’, u skladu sa međunarodnim pravom, te ponovo učestvovala je u bombardiranju jedne genocidne zemlje, Jugoslavije/Srbije 1999. Konacno Nikola sklapa sporazurn sa hačkim tribunalom, legalnom i humanorn institucijom koja je osnovana i financirana od SAD-a, najhumanitarnije zemlje na svijetu i ciji je jedan od glavnih zadataka da čiri istinu o Srbima. Kao Srbin, treba stvarno biti moralno hrabar pa sa svojom istinitom istinom dolaziti i tražiti zaštitu od onih koji su dokazali da im je do istine o Srbima stalo iznad svega.

Evo i odgovarajuceg teksta M.V-a.

M.V.: „lz Republike Srpske Nikola i njegova žena prebacili su se u Hrvatsku početkom maja 1999, dakle skoro tri meseca posle odluke da kamion otvori. Gde su bili i šta su radili u ta tri meseca, Nikola ne želi da kaže. Od dolaska u Hrvatsku, međutim, njegov trag može se pratiti pouzdanije: obratio se izvesnoj humanitarnoj organizaciji reformisanih hrišćana, koja ga je dovela u kontakt sa izvesnim zagrebačkirn advokatom, poznatim po moralnom integritetu i zalaganju za ljudska prava. Advokat je postupio veoma oprezno, kontaktirajući sa izvesnim diplomatskim predstavništvima za koja je pretpostavljao – ili znao – da su bliska Haškom tribunalu. Zbog operativne bezbednosti i opravdanog nepoverenja u hrvatsku vlast i njena osećanja kad je Hag u pitanju, uspostavljanje kontakata uzelo je nekoliko dana opreznog rada.

U ovom dijelu teksta se nikako ne radi o crnom humoru.

M.V. : Oko 20. maja 1999. Nikola ulazi u ambasadu jedne velike sile u centru Zagreba. Razgovor koji je usledio odigrao se u posebno zaštićenoj „gluvoj sobi“ ambasade, uz prisustvo jako naoružanog i uniformisanog obezbedjenja. Nikola je ispričao svoju priču i pokazao svoje fotografije, ali iz njegove ruke“, kako deca kažu, bez ustupanja; sagovornici su tražili nekoliko dana da provere autentičnost fotografija pre nego što Nikoli daju garancije za ličnu bezbednost i izvuku ga iz Hrvatske u neku treću zemlju. Nikola je tražio da njega i ženu prvo izvuku iz Hrvatske, pa će im tek onda dati sve detalje i slike i odgovoriti na sva dopunska pitanja kojih je bilo mnogo.

Natezanje je trajalo neko vreme, da bi na kraju predstavnici te velike sile pristali na Nikoline uslove; izgleda da su fotografije bile suviše uverljive. Tiho i diskretno Nikola i njegova žena izvučeni su u jednu zemlju Evropske unije i tamo žive pod zaštitom inače veoma efikasne tajne službe te zemlje.

(Ozbiljnost teksta M.V., netko bi rekao: za maloumne, se nastavlja: Nikola ne daje dokumente iz ruke!, strana sila ozbiljno provjerava Nikolinu priču!; oni su, naravno, ozbiljno provjeravali sve istinite svinjarije koje su se o Srbima pisale u to doba, Nikola postavlja uvjete stranoj sili!, i konačno, strana sila kapitulira pred Nikolom jer su fotografije SUVIŠE uvjerljive!)

SAD, novinar M. V., Milošević i Hag.

Čitaoci će primjetiti, da naš novinar M.V. u svom tekstu posebno, preko Nikole, ističe činjenicu, da su Srbi skoro svakodnevno i masovno klali (masakrirali, ubijali) albanske žene, djecu i starce PRIJE nego sto je NATO napao Jugoslaviju. To, naravno, nije sporedan detalj. Putem njega se dokazuje, kao sto to i prosrpska haška optužnica kaže, da je Miloševićev režim, posebno u 1998. i na početku 1999. godine, činio masovne zločine prema Albancima , pa je NATO, jasno je, morao humano intervenirati kako bi spasio albansku populaciju od istrebljenja. VrIo lijepa koordinacija M.V., Nikole i Hag-a, zar ne? Upravo za Pulitzera!

Malo nevjerovatne koincidencije nikad ne škodi.

Kreativna mašta je nešto čega M.V., američke prislušne sluzbe i naš Nikola imaju, izgleda, u obilju. Tako Nikola veli da od tri mrtva jugoslavenska vojnika u hladnjaci, da je jedan bio iz njegovog mjesta!!!. Bravo, to se zove koincidencija! Od pedesetak hiljada vojnika koji su u februaru 1999. godine bili na Kosovu i kada skoro da medju njima nije bilo mrtvih, da jedan od rijetkih poginulih bude upravo iz njegovog mjesta i da bude upravo te noći pronadjen!!!

Naravno, samo bi zlobnici mogli pitati što su tri mrtva jugoslavenska vojnika radila medu „mučki ubijenim albanskim civilima“, i zbog čega bi jugoslavenske vojnike trebalo spaljivati sa ostalim albanskim lješevima. Ubijedeni smo, da će naš novinar M.V. i tajanstveni Nikola to objasniti jednog lijepog dana!

Napad na zločinačku jugo-vojsku.

Čitaoci će primjetiti da je Nikola, kao rezervista, angažiran od vojske. Isto će tako primjetiti da je „jedan general naveo Nikolu na zločinačku djelatnost razvoženja albanskih lješeva. Dakle, jugoslavenski vojni vrh je znao i navodio na zločine.

Eto, što je nemoralnost, nepatriotizam. Jugoslavenska vojska, predvodjena svojim oficirima, vodila je zločinačku borbu protiv 19 najpravednijih zemalja svijeta, umjesto da shvati svoju krivicu, da bez otpora dopusti bombardiranje vlastite zemlje, pa čak i da sama sebe bombardira!

Neka čitaoci vide dio teksta M.V.- Nikoline priče gdje se simbolički i konkretno stavlja u u pitanje ovakva vrst vojske i njen vrh:

M.V.: To sto sam u vojsci bio vozač, odmah po dolasku dobio sam kamion hladnjaču, prazan, sa naredenjern da ga odvezem na Kosovo, u jedan vojni logor istoćno od Prištine. Čim sarn stigao, jedan general me je odveo na stranu i počeo da me ispituje. Skoro pun sat pitao me je o mojoj prošlosti, političkim opredeljenjima, jesam li putovao u inostranstvo i već celu tu priču jesam li patriota, želim li da branim zemlju i te stvari. Pošto sam odslužio vojni rok, znao sam odgovore na ta pitanja od ranije. Dok smo mi tako razgovarali, hladnjača je bila natovarena i zapečaćena negde ne znam gde, nikada me nisu pustali blizu i dovezena natrag. Moje je bilo da ne pitam, nego da vozim“.

Čudno je, da na Kosovu jos uvijek ima albanske populacije.

Možda je ipak najoriginalniji dio teksta našeg M.V-a onaj koji je implicitne prirode. Naime, Nikola tvrdi kako je maltene svake noći vozio u Bor po jednu hladnjaču punu albanskih lješeva. U hladnjači može stati 80 lješeva. Prema tome, u deset tura, Nikola je odvezao 800 albanskih lješeva na spaljivanje. Logično je, medjutim, za pretpostaviti da Nikola to nije sam radio. Recimo da je bilo samo desetak takvih vozača koji su svaki dan odvozili mrtve Albance. To znači po 800 „mučki ubijenih civila“ svaki dan, odnosno 24 000 mjesečno!!! Recimo, da se u doba NATO napada srpska zločinačka represija prema kosovskirn Albancima pojačala, čto čini, otprilike, 100. 000 za februar, mart, april i maj 1999. godine. Eto, to su prave implikacije clanka N.N-a, odnosno Nikoline priče.

Pored svega, pažljivi čitaoci će primjetiti da to upravo odgovara cifri od vjerovatno mučki pobijenih 100 000 albanskih civila od strane Srba, koju je Predsjednik Clinton iznio prilikom humanitarnog napada NATO-a na Jugoslaviju. I tako se krug zatvara. Svi su tu: Clinton, zapadne službe za psihološki rat, zapadni mediji, naši istinoljubljivi mediji tipa M.V., naši hrabri i istiniti svjedoci kao Nikola, ogromne albanske žrtve, haški tribunal, optužba protiv Miloševića i vojske i s pravom demoniziran srpski narod. Jer, nemojmo se zavaravati time da su samo Milošević i par ljudi u pitanju. U očima Zapada, masovna ubistva Albanaca uključuju sve one (vojnike i policajce) koji su ta ubistva radili, vojnu i policijsku komandu, vozače lješeva, one koji su te lješeve spaljivali, izvjestan broj administrativaca, itd.; sve u svemu, skoro svi Srbi. Jedini koji su stvarno izuzeti iz srpskih zločina su nas novinar M. V., njegov Nikola i njima slični čestiti ljudi.

Nakon ovog teksta, čitaocima je jasno, da sve ono čto M. V. kaže ili napiše, da je to apsolutna istina. Prema tome, Djindjica je stvarno dala ubiti mafija, a tadašnje političke strukture i njihovi američki prijatelji nemaju a ma bas nikakve veze sa navedenim zlocinom!

Miroslav Antić

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: http://www.mail-archive.com