Mirko Norac – Je li se pokajao?

Mirko Norac na vjenčanju / Jakov PRKIĆ / CROPIX
Mirko Norac prošao je put od mladog konobara koji domoljublje dokazuje zvjerstvom do profesora kineziologije koji u zatvoru liječi ovisnike. Oženio se i postao religiozan. Stručnjaci tvrde – ima nade
piše DAMIR PETRANOVIĆ

Sat prije ponoći u šumi kod Pazarišta se pojavio vojni kamion prekriven ceradom, u pratnji Vojne policije. Iz vozila je u tišini iskrcana grupa zarobljenih Srba, među kojima je bilo više žena. Uplašena od same pomisli da će ovdje biti likvidirana, jedna žena je zapitala: “Sine, nećeš me valjda ubiti?”, nakon čega je počela vikati i zapomagati.

Prišao joj je Mirko Norac, uhvatio je i odveo dublje u šumu, odakle se iz mrkle noći začuo pucanj. Nakon što se vratio, Norac je iz svega glasa kriknuo: “Šta čekate? Pucajte!” Noćnu tišinu poremetili su rafali ispaljeni iz automatskih pušaka i revolvera i za tili čas svi zarobljeni Srbi su bili mrtvi.

Crno odijelo

Čak ni jedan mali, sasvim mali isječak sa suđenja generalu Mirku Norcu, koliko je poznato, u posljednjih nekoliko mjeseci jednostavno se nije uspio probiti do čitatelja bilo kojega hrvatskog medija. U veselo blagdansko doba nitko se nije sjetio slijepe 84-godišnje starice Bosiljke Bjegović, koja je u rujnu 1993. godine stradala ispred vlastite kuće u selu Čitluk, ni Mile Save Rajčević, kojoj je – iako je hodala na štakama – istoga dana prerezan vrat, ni još desetaka civila stradalih u akciji Medački džep ili likvidiranih na Pazarištu.

Istina, general Norac nepravomoćno je osuđen na sedam godina zatvora, što bi se trebalo pribrojiti na onih 12 godina koje mu je za slučaj Gospić odrapila sutkinja Ika Šarić, no u Hrvatskoj ni zatvor nije što je nekad bio. Nakon što je udovoljeno zahtjevu onih 200 tisuća “noraca” sa splitske Rive pa se heroju nije sudilo u Haagu, kad se dogodilo i da “institucije pravne države” – makar jednom – “odrade svoj dio posla”, ratni zločinac se – oženio.

I to kako: nije to bilo vjenčanje kao u američkim filmovima, gdje se zaljubljena nevjesta u drndavom autobusu trucka do kaznionice da bi u uredu zatvorskog ravnatelja kazala svoj famozni pristanak. Ne: u Hrvatskoj mladoženju puste iz zatvora nešto ranije, da u miru dočeka Novu godinu, plati “Bosutske bećare” i salon za vjenčanja u Dugopolju, kupi novo crno odijelo i valjda se sa svojim kumom koji put dobro zapije.

Po mladu se odlazi sa stilom, veselo, za ceremoniju se angažira ni manje ni više nego osam svećenika, a o “svadbi stoljeća” sa četiri stotine uzvanika danima čitamo u ama baš svim novinama. Nikakve nelagode nema, a zašto i bi? Pa “institucije pravne države” našem glavnom junaku dale su slobodno, sve je po strogim zatvorskim pravilima – uostalom, hrvatske zatvore danas vodi novi, provjereni čovjek, kojeg je ministar Ivan Šimonović postavio kad se otkrilo da je onaj prošli, Ivan Damjanović, Hrvoju Petraču i ekipi dopuštao gozbe, pijanstva i orgije iza rešetaka.

Lutak na koncu

Dan nakon svadbe, dok su svi još bili mamurni od slavlja, netko se negdje u Zagrebu klepnuo po čelu i okrenuo par telefonskih brojeva. Shvatilo se da i nije baš sve “po zakonu”, da je Norac ipak morao odležati još koju godinu u Glini prije nego što ga se pusti u novogodišnji shopping u “Jokera”. Pogreška je ispravljena – neće neke cjepidlake valjda inzistirati na tričarijama tipa odgovornost ili suosjećanje sa žrtvama. Uostalom, stvar je pokrivena papirima: pogrešku nisu spoznali u Ministarstvu pravosuđa, nego im je to nacrtao Vrhovni sud.

Mirko Norac uniformu je obukao kao mladi konobar, a u ratu je jako brzo dogurao jako daleko. Svjedočanstva kažu da se iskazao zavidnom dozom bezobzirnosti i okrutnosti, da se koji put oglušio o naredbe iz Zagreba, a da su njegovom reputacijom “ratnika” vješto manipulirali špijunski i polušpijunski krugovi, koji su ga baš zato slali na “posebne misije”.

– Mi smo se ovdje večeras sastali… Mi u ime Vlade Hrvatske moramo činiti određene stvari koje smo dobili u zadatak… Mi moramo izvršiti, kako bih rekao, određene egzekucije nad određenim ljudima – hvalio se Norac po Gospiću. Do danas nije razjašnjeno je li tada, usred opkoljenoga grada, pod danonoćnom paljbom agresora, doista govorio istinu.

Oprost

Uglavnom, kad je postalo jasno da sud ipak neće izbjeći, naš glavni junak postao je pijun. Igrali su se njime organizatori splitskih prosvjeda, njegovo ime poslužilo je kao idealno sredstvo manipuliranja ponosnim i prkosnim Sinjanima, radili su se izmišljeni intervjui, rušila se Vlada…

Trubilo se “Svi smo mi Mirko Norac”, plaćali su se jumbo plakati i vrtjeli janjci za prosvjednike, sve dok nije došlo vrijeme za pravo suđenje, a onda su ga se svi odrekli i Norac je opet postao samo Norac, sam, na optuženičkoj klupi pred strogom i pravednom sutkinjom Šarić. Jedino što su mu dojučerašnji mentori ostavili neokrznuto jest slava u cetinskom kraju, simpatije Sinjana kojima sada ostatak Hrvatske mora objasniti da nije lijepo pucati nemoćnim staricama u potiljak, makar one bile i Srpkinje.

Mirko Norac suđenje je podnio dostojanstveno, s kaznom se očito pomirio. Nije progovorio ni riječi otkad su mu predstavljeni svi dokazi i svjedočanstva koji mu baš i ne idu u prilog, iz zatvora nije slao pisma ni poslanice, nije se upletao u politiku i barem u tom dijelu časno je nosio uniformu generala Hrvatske vojske. Nije, doduše, izrazio ni žaljenje zbog zločina ili se ispričao obiteljima ubijenih, no od njega očekivati takvu metamorfozu bilo bi ravno vjerovanju da je Anto Đapić svoje kuće i stanove stekao pošteno i zakonito. Dakle, nekako blesavo.

U par godina iza rešetaka Norac se prekvalificirao, sada više nije neuki i neobuzdani sinjski konobar niti general s upitnom reputacijom. Mirko Norac danas je profesor kineziologije. Svoj pedagoški rad već je isprobao i u praksi: Novica Petrač, njegov cimer iz ćelije, pohvalio se da je baš uz njegovu pomoć, tijekom dugih zatvorskih šetnji, utekao iz pakla droge, pa ga je ovaj za nagradu, budući da je momak već odslužio svoj dug zajednici – pozvao i na svoju svadbu.

U rat je otišao mlad i zanesen, ponašao se kako se već ponašao – dakle, s neprijateljem se obračunao na istoj razini a vjerojatno je iskreno mislio da je to što čini domoljubni čin, tumači dr. Mijo Milas, ugledni splitski liječnik i sudski vještak. Na Norca će, kaže, rat, poraće i godine u zatvoru sasvim sigurno ostaviti traga, no očito je počeo sa socijalizacijom, stvaranjem obitelji te ima nadu u budućnost.

Po onome što je objavljeno, postao je religiozan. Ako je to istina, to je njegova velika prednost: religioznost i poštovanje kršćanskih načela daje ljudima nadu u život i uvjerava ih da će im pogreške – čak i one teške – Bog oprostiti.

Sudbonosno DA u zatvoru

Pritvorenici u odnosu na zatvorenike imaju uvelike manji broj pogodnosti koje mogu koristiti prilikom boravka u svjojim ćelijama, a razlikuju se i zakonske odredbe koje propisuju tko je nadležan za odobravanje svih oblika izlazaka i kontakta sa vanjskim svijetom.

Pritvorenici su osobe pod istragom, zatim one kojima je u tijeku suđenje ili su osuđeni na sudu prvog stupnja te čekaju pravomoćnost odluke, a koje se ne brane sa slobode već je nad njima određen pritvor koji se smatra krajnjom mjerom.

Za odluke o privorenicima nadležan je sudac koji vodi kazneni predmet, istražni ili sudac prvog stupnja te on mora dati svoju suglasnost. Pritvorenik preko zatvorske uprave zatraži određenu pogodnost koju zatim sudac odobrava ili ne. U pozitivnim odlukama obavezno se navodi kako se odluka mora provesti sukladno kućnom redu kaznene ustanove.

Najčešće se radi o izlascima od jednoga dana i to zbog smrti u obitelji kada pritvorenici odlaze na sprovod u pratnji zatvorskih čuvara. Osim toga, izlasci se odobravaju zbog posjete liječniku ukoliko se određeni zdravstveni problem ne može rješiti unutar zatvorske ambulante, odlazak na terapiju i odlazak u banku. Moguće je odobrenje vjenčanja koje se najčešće obavi unutar zatvora.

Kod zatvorenika je situacija nešto povoljnija. Kako saznajemo od Ljiljane Stipišić, sutkinje Županijskog suda u Splitu ujedno i suca izvršenja istog suda, zatvoreniku izvanredni izlazak do pet dana može odobriti upravitelj zatvora. Kako stoji u zakonu razlozi su: pokop, posjet bolesnom članu obitelji, vjenčanje, krštenje, odlazak na sud ili neki bitni, neodgodivi posao.

Postoje također i pogodnosti izlaska koje mogu koristiti zatvorenici nakon odsluženja jedne trećine kazne do deset godina zatvora ili jedne polovine kazne od deset do dvadeset godina zatvora, kaže sutkinja Stipišić. Pogodnosti izlaska koriste se u kaznionicama poluotvorenog ili otvorenog tipa, a može ih odobriti upravitelj do 120 sati mjesečno ilo do 140 sati u mjesecima u blagdanskim mjesecima. Svaki slučaj je poseban te se vodi računa o individualizaciji izvršenja kazne te da su ispunjeni penološki uvjeti.

Uvjetni otpust s izvršenja kazne odobrava sudac izvršenja sa Županijskog suda na kojem području je zatvor u kojem se odslužuje kazne. Prijedlog za uvjetni otpust daje zatvor. Mogu kazati kako su sve moje odluke o uvjetnom otpustu bile potvrđene, kazala je sutkinja Stipišić naglašavajući kako je za svaki izlazak iz zatvora potrebno provoditi strogu i sustavnu kontrolu ponašanja na slobodi.

KATARINA MARIĆ BANJE

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Izvor informisanja: Slobodna Dalmacija