30. decembar 2011.
Vlada Srbije je svoj mandat započela kao najbrojnija u našem Regionu i glomaznija je čak i od kineske vlade. Tokom svog mandata vodila je čudnu monetarno-finansijsku politiku, koja se u 2011. godini završava sa 11,2% inflacije merene indeksom potrošačkih cena i puštanjem u promet novčanice od 2.000 dinara.
Nije li to početak reprize inflacije iz devedesetih godina (period 1991-1993 godine-vidi sliku).
Radi podsećanja tokom 1993. godine štampana je novčanica od 500 milijardi dinara, čija je vrednost krajem te godine iznosila oko 4-5 nemačkih maraka. Uostalom predsednik Srbije nam je već najavio da u narednoj godini treba da očekujemo težak ekonomski period.
Za razliku od predsednika Srbije predsednik Vlade nastupa u optimističkom tonu, jer je 22. septembra 2011. godine ponosno najavio da je njegova vlada zadužila zemlju za još milijardu dolara, sa kamatom od 7,25% i rokom otplate od 10. godina. To znači da će Srbija od marta 2012. godine do septembra 2021. godine iz budžeta morati da isplaćuje 72,5 miliona dolara samo na ime kamate. Naravno, za otplatu ove kamate nekako će se naći mogućnost, ali iz kojih će se sredstava otplaćivati milijardu dolara osnovnog duga predsednik Vlade nije nagovestio. Po svemu sudeći očigledno je da nam je ovakvim vođenjem monetarno-finansijske strategije Vlada Srbije pripremila još goru sudbinu od Grčke, Italije, Španije, Portugala, Irske, jer sve navedene zemlje imaju bolje privredne i organizacione potencijale, jer za razliku od Srbije, mogu računati i na pomoć Evropske Unije.
Kao dodatni razlog za strah od povratka inflacije iz devedesetih godina je način kako Vlada rukuje budžetskim sredstvima. Naime, nije nikakva tajna da je budžet Srbije konstantno u stanju nelikvidnosti, zbog čega je Vlada prinuđena da g a “krpi”, tako što se često povećavaju postojeće takse i doprinose, menja se visina akciza na uvoznu robu, uvode se nove takse i doprinosi i sl. Međutim, sve to nije dovoljno pa je Vlada sve češće prinuđena da “rupe u budžetu” zatvara emitovanjem državnih obveznica, kao najbrži i najlakši način za popunu budžetskog deficita. Tako, naprimer 29. decembra 2010. godine rasprodati su šestomesečni zapisi sa kamatnom stopom od 5,25% u vrednosti od 21 milijarde dinara.
Već krajem marta (28.03.2011.) ukazala se potreba za popunu budžetskog deficita od 500 miliona evra a šest meseci kasnije napravljen je dug za još 500 miliona evra.
Koliko je praksa emitovanja državnih zapisa za popunu budžetskog deficita omiljena u Vladi Srbije vidi se iz činjenice da je za 2011. godinu bila planirana emisija državnih zapisa od 280 milijardi dinara od čega je za refinansiranje prethono izdatih zapisa namenjeno 235 milijardi dinara, a 45 milijardi za refinansiranje deficita budžeta. Na ovakve poteze Vlade Srbije reagovala je Narodna banka Srbije tako što je objavila da se Javni dug Republike Srbije nekontrolisano povećava emitovanjem državnih hartija od vrednosti, jer samo u prvom tromesečju 2011. godine taj dug se uvećao za 72,4 milijarde da bi na kraju marta dostigao vrednost od 250,2 milijarde dinara. U drugom tromesečju taj se dug povećao za 54,3 milijarde dinara, tako da je na kraju juna iznosio 304, 9 milijardi dinara.
Postavlja se logično pitanje ko i zbog čega kupuje ovakve državne zapise?
Pokazalo se da državne obveznice najčešće kupuju strane banke koje posluju sa Srbijom, a kupuju ih zato što Vlada Srbije za prodaju državnih obveznica daje galantnu kamatu od 13-14 %, a na dvogodišnje zapise krajem septembra 2011. davana je kamata od neverovatnih 14,9%.
Za tri godine Vlada Srbije je uspela da zaduži Srbiju za 5,7 milijardi evra, što znači da se dug Srbije svake sekunde uvećavao za 58 evra, a samo u ovoj godini taj je dug uvećan za preko 2 milijarde evra. Naime, ova Vlada je preuzela vlast sa Javnim dugom od 8,7 milijardi evra , a za vreme svog mandata taj dug uvećala na 14,4 milijarde evra.
Takođe, ova Vlada je preuzela vlast sa iznosom spoljnjeg duga od 17,9 milijardi evra da bi na kraju jula 2011. taj dug dostigao iznos od 23,1 milijardu evra, čime je Srbija dovedena na granicu zaduženosti od 45% BDP-a, koju je Vladi Srbije, kao fiskalno pravilo, postavio MMF.
Nakon emitovanja evro obveznica Vlada Srbije je Javni dug dovela na poziciju od 44,4%, tj. na samo 0,6% od postavljene gornje granice.
Ako se u narednom periodu nastave ovakvi trendovi zaduživanja Javni dug Srbije bi mogao do 2015 godine da dostigne čak 60% BDP-a.
Poseban problem u narednom periodu biće činjenica da država nema više šta da proda, a strane donacije su skoro potpuno “presušile”, što znači da, kao jedina alternativa, ostaje novo zaduživanje a to Srbiju vodi u Grčki scenario ili povratak u 90-te godine, tj. u “finansijski pakao”.
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović
Izvor podataka: http://svisrbisveta.org/ekonomija/istorijska-zaduzenost-srbije/#ixzz1hxldAIZ7
26. decembar 2011.
U Srbiji vlada opšte mišljenje da Zdrav Razum imaju svi oni koji se ne nalaze u nekoj ludnici, pa čak i većina pacijenata u ludnicama. Uobičajeno je da se izraz „Zdrav Razum“ u celom svetu koristi za pravdanje ispravnosti sasvim normalnog mišljenja ili odluka.
Ali nakon ovih desetak godina tranzicije, kada se sagledaju njeni rezultati stiče se utisak da su vlast u Srbiji i dobar deo državljana Srbije postali jedna velika ožalošćena porodica, zato što ih je, nakon desetogodišnje Tranzicione bolesti, napustio njihov najbolji prijatelj – Zdrav Razum.
Tim povodom, usuđujem se da u ovoj besedi, u svoje lično ime, odam poštu, našem voljenom i nikad prežaljenom prijatelju Zdravom Razumu, koji nam je bio životna vodilja svih ovih godina.
O pokojnom Zdravom Razumu mogu reći sledeće:
Niko ne zna koliko je bio star, obzirom da je njegova krštenica davno izgubljena zbog preterane birokratsko-crvene brige da se svima obezbedi sve u skladu sa njihovim potrebama i neuspelom pokušaju da se to nadoknadi od njihovih sposobnosti.
Pokojni Zdrav Razum biće zapamćen po tome što se striktno držao dragocenih saveta naših važnih drugova i drugarica. Zahvaljujući tome, uvek je znao kako i kada se treba skloniti od nevolje, zašto su neki drugovi ugrabili i po dve ili više sreće, a znao je i da život nije bio fer prema onima koji nisu ugrabili ništa, zato što nisu slušali blagovremene savete i upozorenja naših važnih drugova.
Pokojni Zdrav Razum je živeo po jednostavnim ekonomskim pravilima, jer nije trošio više nego što je zarađivao, a kredite je uzimao samo pre, a nikako posle Tranzicije.
Zdravlje pokojnog Zdravog Razuma počelo je da se urušava kada su uvedene dobro smišljene državne regulative sa duplim standardima, jer sa svojim dugogodišnjim navikama nije mogao da shvati da neko može da postane vlasnik neke firme za 1-3 evra, da nakon toga može da radnicima godinama ne isplaćuje zarade, a državi ne uplaćuje porez i doprinose.
Zdrav Razum je bio potpuno zbunjen i dezorijentisan, kada je od predsednika države saznao da u državi funkcioniše sprega politike, kriminala i pravosuđa. Sa velikim umnim naporom pokušavao je da shvati kako to država štiti ljudska prava onima koji zbog neisplaćenih zarada sebi seku prste, vezuju se za šine, spaljuju se ili skaču sa višespratnica.
Pokojni Zdrav Razum je izgubio želju za životom kada je, na osnovu zvaničnih državnih izveštaja saznao da u državi funkcionišu razne Mafije, među kojima čak i Crkvena Mafija, jer kao i većina građana verovao je do tada da su crkveni poslenici božji službenici na zemlji i da svojim skromnim i smernim postupcima u ovozemaljskom životu treba da pruže primer vernicima a ne da se voze u luksuznim automobilima, da žive u luksuznim eparhijama, da se odaju pijanstvu i razvratu, a da sve to plaćaju od nameta za svoje usluge vernicima i harača nametnutog od države za njihove potrebe.
Neposredno pred smrt pokojni Zdrav Razum se mnogo prestrašio kada je shvatio da država posredstvom „Reformisanog pravosuđa“ nema pouzdane mehanizme da ga zaštiti od huligana, provalnika i razbojnika. Izgubio je volju za životom kada je saznao da „Reformisano pravosuđe“ neće da ga zaštiti od mogućnosti da mu Elektrodistribucija izmisli dug za struju, čak i kada ne potroši ni jedan kilovat a uredno plati taksu na brojilo, a ipak mu obustavi isporuku struje uz tvrdnju da od „Reformisanog pravosuđa“ poseduje pravosnažno Rešenje o obavezi isplate izmišljenog duga i sudskih troškova za sudski spor u kome nije ni bio učesnik, niti je od „Reformisanog pravosuđa“ bio obavešten da je takav spor uopšte vođen protiv njega.
Zdrav Razum je potpuno izgubio želju za životom kada je saznao da se sve češće dešavaju slučajevi da državna administracija može nekog da proglasi mrtvim, iako je živ, i da mu po tom osnovu ukine pravo na penziju i pravo da se služi svojim dokumentima pred „Reformisanim pravosuđem“ kako bi dokazao da još nije umro.
Na kraju da kažem da će Zdrav Razum biti ispraćen od svojih roditelja Istine i Poverenja, od ucveljene supruge Diskrecije, svog sina Logike i od svoje voljene kćeri Odgovornosti.
Nakon njegove smrti iza njega, u svojstvu trajno ožalošćenih, ostaju njegova polubraća: Nisam Ovca, Nisam Glup, Nisam Budala, i njegove polusestre: Tražim Pravdu i Ima Boga.
Pokojnom Zdravom Razumu nek je večna slava Amin.
Oproštajnu besedu održao: ožalošćeni Slobodan Radulović
po ideji sa:
http://www.politika.rs/IN MEMORIAM – ZDRAVOG RAZUMA !! …..
20. decembar 2011.
19. decembar 2011.
Za poslednjih par decenija iz godine u godinu Srbija doživljava sve veći sunovrat. Tradicionalne vrednosti građanskog društva Srbije zamenile su vrednosti tzv. “Novog svetskog poretka”, koje podrazumevaju sticanje što većeg bogatstva za što kraće vreme i sa što manje rada.
Takav sistem vrednosti uništio je privredu i pravni poredak Srbije stvorivši na jednoj strani ogroman broj sirotinje na ivici životne egzistencijie i mali broj ekstremno bogatih pojedinaca. Posledice takvog sistema vrednosti su pljačkaške privatizacije, koje su iznedrile veliki broj nezaposlenih građana, prezaduženost i države i njenih građana, spregu politike, kriminala i pravosuđa, porast beznađa, kriminala i samoubistava.
Opšte je poznato da se oblik vlasti može opravdati samo pred sudom ljudi kojima se vlada, odnosno oni treba da svojom voljom pristanu na to, prosudivši razumno o postupcima vlasti i društvenom uređenju. Normalno bi bilo da se vlast u Srbiji uspostavlja legalnim izbornim postupkom između najboljih kandidata sa najboljim programima, ali i na osnovu njihove uspešnosti u ostvarivanju tih programa.
Nažalost, u Srbiji je zadnjih decenijuipo uspostavljen nakaradni izborni sistem, koji više liči na tender za najvećeg lažova nego na utakmicu kandidata sa pozitivnim sistemom tradicionalnih građanskih vrednosti zasnovanih na razumu, znanju, časti, poštenju, humanosti, zakonitosti itd.
Zbog otuđenja političkih elita od tradicionalnih vrednosti građanskog društva potrebno je da građani Srbije, kao alternativu lošem vođenju države uspostave Ustavotvornu skupštinu, koja će, za period do legalnih izbora imenovati paralelne institucije vlasti, koje će umesto stvarnog vršenja vlasti, postojećim državnim institucijama davati javne besplatne savete kako bi te državne institucije trebale da budu uređene i kakva bi pojedina rešenja trebalo primenjivati umesto postojećih vladinih rešenja. Na taj način predstavnici Ustavotvorne Skupštine i Vlade u senci pokazali bi biračima da Srbija ima alternativu.
Slobodan Radulović