2009


SMENA NAČELNIKA MUNJE

U medjuvremenu, u Sarajevu je na gnusan način ubijen jedan bivši komandant bataljona Armije RBiH. Posebno se istekao u prvim danima odbrane grada. Borio se i protiv kriminala. Na vrijeme se distancirao od KOS-a i SDB SSUP-a i Arkana. KOS je zbog toga bio ljut na njega, stršno. Neki momenti oko njegovog ubistva su zaista indikativni. Da li je KOS-ova „ruka iz groba“ izašla i izvršila osvetu? Pitanje je koja ga je „krtica“ uhotila. Pitanje bez odgovora, za sada, nadajmo se – kaže Munir Alibabić i dodaje.

- Imajući u vidu sve izraženiju stramputicu i privatizaciju Službe od strane nekolicine KOS-ovaca dugo sam tih dana razmišljao tome kako se oduprijeti ovoj hidri, da bi se zaštitile vitalne institucije Republike od predsjednika pa nadalje, kako održati njihovo bosansko biće, bosansku orijentaciju, a u skladu sa našom Platformom borbe za jedinstvenu multietničku Bosnu. Ovim što se zbivalo poslije 26. 10. 1993. bilo je nagoviješteno da je prvi čovjek na udaru jednog prevratnčkog staljinističkog tima osrednjih činovnika kojima je ratni haos i čvrst pogled na Beograd i Zagreb omogućio da igraju ulogu lažnih heroja rata i mira. Zaključio sam da su to vrlo teški dani za bosansko vođstvo, a da je sam predsjednik izložen drugom udaru – nasilju staljinista, koji u krajnjem slučaju može imati iste posljedice kao i onaj koji je spriječen 3. 5. 1992. god. kada se preko KOS-ove grupe planiralo njegovo fizičko uklanjanje. Sada su ciljevi bili opkoliti politički, obračunati se sa njegovim najbližim saradnicima, eliminisati ih da bi Prvi čovjek ostao sam sa svojim „vjernim“ ljudima iz bezbjednosti, od kojih su se neki možda pridružili odbrani Republike sa ciljem da uglavnom ometu organiziranje otpora fašizmu, kako bi se Bosna pokorila, a pošto to nije bila baš jednostavna stvar, ciljevi KOS-a su promijenjeni, trebalo je ići na njenu podjelu i pripajanje srpskog dijela Srbiji. A za to trebaju i tako opredijeljene rukovodne ekipe i institucije. KOS je rezonovao da treba udariti prvo prema vrhu, oslabiti ga i onda ga usmjeriti u tom pravcu, a poslije će ići lakše. U ovom kontekstu čine se realnim informacije po kojima je Muslimović držao na vezi i usmjeravao, direktno ili posredno sasvim je svjedno grupice ekstremista, stranog porijekla, koje su na volšeban način, u periodu totalne blokade srednjobosanskih gradova, ubačeni preko KOS-ovih i SIS-ovih punktova. Inače, neki od ovih su i bili stari KOS-ovi znanci, sa studija iz Beograda, Zagreba i Rijeke. Prilikom pokušaja hapšenja jedne ovakve trojke, oni su se pozivali na Muslimovića, govoreći da im je on šef. Dakle, naši vidjeniji KOS-ovi su, pored sudjelovanja u produkciji vlastitog ekstremizma, štitili i pothranjivali i onaj sa stranom etiketom. Sigurno je samo jedno, da je sadejstvo KOS-a sa ovim stranim ekstremistima bilo na štetu borbe za Bosnu. To su upavo Grude i Pale, odnosno Zagreb i Beograd rabili i služilo im je kao argumenat da se kod nas stvara islamska, fundamentalistička država. Dakle, KOS je i tu bio u funkciji podjele Bosne.

Službe – Sektor SDB Sarajevo je pretvorena u KOS-ovizirani dio SDB-a, koji je pod političkim patronatom uže stranačke grupe frakcije, koja je generator podjele RbiH i pripreme ostalih organa za tu situaciju. U tom cilju simptomatična je uloga Mujezinovića, koji se sa položaja načelnika SDB-a bavi provjerom podobnosti i smjenama komandanata brigada i za taj posao koristi ključne pozicije KOS-a, angažovane još iz perioda Vasiljevića koje nikom nije prijavio, a ugradjene su čak i u komandu brigade. Dalje je preko svojih pozicija nametnuo rješenje tužioca Vojnog suda, od kojih je jedan radio u predratnom Vojnom sudu u V.B. pod Vasiljevićevom komandom, a iskazao je „principijelnost“ na davanju otkaza randicima nesrpske nacionalnosti u Vojnoprivrednom sektoru u početku rata.

Ovaj nemio tok stvari podstiče češća poredjenja sadašnjeg stanja i perioda 1992. i prva polovina 1993., kako u Armiji, tako i u MUP-u. Većina mojih neopterećenih sagovornika se vraća na montirani slučaj „Sefer“. jedan od njih, koji je upoznat sa suštinom problema, tvrdi argumentovano da je u pitanju KOS-ova osveta prema njemu zbog pomoći koju je 1991. g. pružio hrvatskoj vojsci u Đakovu, zbog organizovanja „Patriotske Lige“ BiH i odbrane RBiH. Kaže, sada su mu se zbog toga navalili na kosti KOS-ovi vampiri i dodaje da će imati ozbiljnih problema. Pitao sam se kakve su to životinje, ti vampiri. Ovaj mi kasnije kaže – da je u jednoj knjižici pročitao da su to „veliki slijepi miševi, sa dugom izbačenom surlicom, ogromnim ušima i mekanim crvenkastim krznom na ledjima, a žuto smedjim na trbuhu. krila su im dugačka četrdeset, pa i više centimetara“. Pitam ga A kažeš da vampiri sišu krv? Jeste, odgovara ovaj i dodaje da piše da „to čine tako neprimjetno da obično čovjek ništa ne osjeti, zahvaljujuci veoma tankoj sisaljci kojom probiju kožu ne izazivajući bol. Rane koje oni nanesu teško zarastu“.

Sarajevo je sredinom 1994. ponovo u dvostrukoj okupaciji, agresorskoj i ratnih profitera, koji nastoje kontroliasti i „plave puteve“, samo da bi ostvarili materijalni interes. Mnogima je ta komunikacija na slamku pobrkala profitne račune i pitanje je dana kada će sa jedne ili druge strane biti isprovociran razlog za njeno zatvaranje. profiteri sa okupiranog dijela Ilidže vrište, a njihova sabraća ovdje pište. Prebacuju se velika sredstva iz Sarajeva u inostranstvo na ime fiktivnih kupovina robe, radi se o milionima DEM, finansijski moćnici na državnu štetu preuzimaju obaveze i garantiraju u inostranstvu za propale poslove. Već se u Sarajevo vraćaju pojedinci koji bi morali odgovarati za novčane malverzacije, nestanak desetine hiljada komada opreme, skupocjenih vozila MUP-a koja su jednostavno ostavljena u Bugarskoj ili nekoj drugoj zemlji na parkingu, za umiješanosti u neka ubistva, pad Igmana. Ali, dok se pripremaju krivične prijave od strane CSB-a za ta lica u MUP-u ih svečano primaju kao velike donatore, što revnosno bilježi dirigovana štampa, insistira se da se krivično ne goni ovaj ili onaj zbog toga što je kadar Stranke. Umjesto polaganja računa, neki povratnici za nekoliko dana su već bili u užoj pratnji predsjednika, na iznenadjenje javnosti.

Politički moćnici umjesto obaveze da postupaju po propisu, djeluju shodno dnevnim interesima grupe koju predstavljaju. Borba za vlast, amoral i neosnovano pozivanje na „više interese“ su prethodnica kriminalu.

Dobijam iznenada poruku usmenu od predsjednika da hitno napišem sve ono što smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim službama i da mu to dostavim. Došao njegov pratilac, sapće mi, kaže sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom. Da li se već tada znalo da se jedan od nas dvojice kontroliše? Primim to k znanju, uzmem nekoliko primjera ali vidim sve se vrti oko 5-6 lica, ali čelnih, od kojih su tri bivša KOS-ovca, neki su čvrsto pokriće kriminalnim radnjama, zloupotrebama, u njima sudjeluju, a svjestan sam da me javnost smatra dijelom, i to aktivnim, te ekipe. Opet razmišljam da to što sam napisao manje – više zna predsjednik, ima čak i više primjera sa drugih strana. Zašto mu treba, baš ovo u pismenoj formi? Da li je cilj razračunati se sa kriminalom, ili sa onim koji nije u tome, a zna za to, ukazuje, bori se protiv toga?

Što da ja služim kao maska u bilo kom obliku, pogotovo da me neko veže za onakve, a znam sebe? Odlučim da ovu informaciju pošaljem u službenoj formi, protokolišem. Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgažen, uništen, da mogu izazvati ljutnju i srdžbu predsjendika, ali ove žrtve u Bosni traže da se stvari zovu pravim imenom, da se za lopovluk kaže lopovluk, za dobro dobro. Dakle, već sam donio odluku i svjestan sam svih posljedica.

Informacija na osam strana se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje i indikativno ponašanje Alispahića, Ugljena, Mujezinovića, Jožića, Varuneka i njihovih pojedinih potčinjenih, kao i aktuelnih i bivših saradnika, a vezano za : prodor stranih službi u naš sistem bezbjednosti i sumnjivo držanje naših aktuelnih bezbjednjaka; kradju povjerljivih dokumenata, njihovo ustupanje stranom faktoru; zloupotrebu dosijea objavljivanjem u štampi, a radi političke kompromitacije pojedinaca oko angažovanja u SDB bivših KOS-ovih i Zgonjaninovih kadrova, kao i lica za koja postoje informacije da su vršili kriminalne radnje; o KOS-ovizaciji SDB-a, odnosno potčinjavanju SDB-a SIS-u, prikrivanju informacija o agresorskim namjerama HVO-, zločinima i dr.; privatizaciji SDB- i prikupljanju informacija za političke i druge obračune; primjeni mjera (neovlašteno) prema članovima Predsjedništva; proizvodnji unutrašnjih protivnika neprijatelja od organizatora otpora agresiji;dekonspiraciji izvora i metoda rada SDB-a, miješanje u nadležnost drugih organa, plasiranje dezinformacija o uspješnim jedinicama i uglednim pojedincima; spasavanju od odgovornosti krivične otkrivenih KOS-ovih pozicija; rasipništvu, sklapanje sumnjivih ugovora u ime MUP-a i dr.; dezinformisanju rukovodstva države o aktuelnom stanju u zemlji i na frontu; izazivanju i produciranju sukoba izmedju predsjednika i premijera;hapšenju, zadržavanju i kompromitaciji nevinih ljudi, a radi zadovoljenja političkih interesa moćnika, odnosno spasavanju ovih od odgovornosti za kriminalne radnje i dr.; blokiranju rada Ministarstva inostranih poslova, o kriminalnim radnjama (šverc, zloupotrebe, preprodaje), čiji su nosioci radnici MUP-a, a koji se odvijaju uz sudjelovanje, znanje i podsticanje Alispahića i dr.,o postojanju indicija da su Alispahić i dr. umiješani (direktno ili indikrektno) u izvršenje ili prikrivanje teških krivičnih djela (droga, ubistva, nestanci i drugo).

Napominjem da je informacija pisana na osnvou mojih tadašnjih saznanja za koje sam naveo samo nekoliko primjera, kojih sam se tog momenta sjetio, a bilo ih je daleko više koje sam izostavio. Smatrao sam da je to dovoljno za primaoca informacije, jer sam se u ranijim razgovorima s njim uvjerio da on o tim licima zna mnogo na osnovu izvještaja drugih saradnika.

Dio moje informacije je pisan u obliku tvrdnji, gdje su postojali čvrsti dokazi, jedan dio u obliku konstatacija i indicija. Informacija je 27. 7. 1994. god. već bila kod predsjednika, poslana preko kurira, uredno protokolisan prijem. I već sutradan, vidim da me vjerno čuvaju ekipe bivših KOS-ovaca, pratnja je tu skoro otvorena, telefoni šušte, sitni provokatori i doušnici traže povoda da me sretnu, zapitkuju. A „doušnici obavljaju više funkcija“. Prva je klasična „Slušaju šta ljudi pričaju i o tome izvještavaju svoje pretpostavljene. Druga je zastrašivanje. Daju nam do znanja da smo u njihovim šakama i žele da se bojimo. Treća njihova funkcija je insceniranje situacija koje će nas kompromitovati“.

Vidim, Mujezinović je Sektor već očistio od nepodobnih, histeriše, vrišti na Srbe i Hrvate, ne daje im zadatke, sumnjiči ih, pospješuje njihov odlazak iz Bosne, daje putne naloge samo da što prije odu. Privatizirana Služba od strane grupice prozvanih u informaciji koju sam poslao. Na brzinu se donosi odluka po kojoj su načelnici CSB-a maltene nenadležni prema sektorima SDB-a, samo da bi meni izbili adut kod insistiranja da Mujezinović radi po propisu. Da li je ta odluka bila u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima? Ona je bila više politička nego pravni akt, jer se uglavnom odnosila na mene. I drugi su načelnici CSB-a imali problema zbog odnosa SDB-a prema njima, ali su gutali knedle. U takvoj situaciji očekujem da će me predsjednik zvati u povodu informacija, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahić u kabinet i s vrata mi saopštava da me smijenio sa mjesta načelnika CSB, da uzmem rješenje i izvršim primopredaju sa novim načelnikom CSB-a, ranijim načelnikom SIB Stari grad. Jedan moj prijatelj, kad je čuo ko dolazi mjesto mene, skoči pa kaže – pa u toj opštini je bilo najviše ubistava, pljačke, Stanica bila okupirana i da te taj čovjek zamjenuje. Šuti, rekoh mu, normalno je da takav čovjek bude Bakirov izbor. Bit će i neko saopćenje u štampi o mom premještaju, eto kadrovsko usaglašavanje, maltene ja unaprijedjen. Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca grupe, znam unaprijed da je to fikcija, mjesto proforme, i da me on uklanja samo da sam dalje od predmeta u koje je umiješan…- kaže tajni agent Munja o svom progonu iz policije Alije Izetbegovića.

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

BORSKI GRAĐANSKI PARLAMENT

Tema: Lezi hlebu da te jedem

Razlozi pokretanja teme: Odomaćena praksa da se u Boru pojedincima omogućuje lagodno ponašanje na radnim mestima.

U sklopu mnogih naopako shvaćenih i u praksi primenjenih „demokratskih tekovina“ u Boru (verovatno i u celoj Srbiji), u početku pod izgovorom Sankcija ujedinjenih nacija, odomaćile su  se u primeni zloupotrebe radnog mesta i anganžovanja na njemu, uz diskrecionu saglasnost nekog službenog lica u nekoj firmi.

Za vreme Sankcija ujedinjenih nacija uz takvu diskrecionu pomoć svog rukovodioca mogli ste da dobijete godinu dana plaćenog odsustva na teret firme (75 % od plate) i da to vreme provodite na radu u svom domaćinstvu ili čak u inostranstvu, negde na školovanju, na turističkim putovanjima ili kako god vam to drugačije odgovaralo.

Ovih dana ponovo je aktuelizovana ova tema kroz toleranciju lažnih bolovanja ali i kroz činjenicu da se nekima u prošlosti ali  i danas omogućuje da u firmi zauzimaju fiktivna radna mesta a da radno vreme provode više na drugim mestima nego na radnom mestu.

Kako je to izgledalo u praksi za BORSKI GRAĐANSKI PARLAMENT svedoči kazivanje Jovanović Jugoslava (vlasnika poznatog borskog bloga www.borskainicijativa.com):

„Koliko su bitni oni koji ne rade, a primaju plate, još su bitniji oni koji im to omogućavaju!
Tiče se bivšeg finansijskog rukovodioca “Ishrane”, zatim je i dug period bila na mestu direktora “Ugostiteljstva”, a pre nekoliko meseci primljena je u opštinsku upravu, na ko zna koje poslove? Čak je postojala solucija da bude načelnik za finansije.
Radi se o Živani Tutorić, koja je u Ishrani svog oca vodila kao radnika, a koji nije znao ni gde mu se nalazi firma, jer nikada u njoj nije bio, a kamoli radio. Nakon ovoga dobija krivičnu prijavu, ali je urbzo 2001. godine uz pomoć Dragana Strilića i Vukomana Vranića postala direktor Ugostiteljstva u Boru, gde je imala “saradnju” sa Nenadom Ašaninom i prijavlijvala je veći broj izbeglica od realnog, što je značilo i razduživanje veće količine namirnica, ali i veći priliv sredstava iz komesarijata za izbeglice. Zbog ovoga ponovo dobija krivičnu prijavu 2006. godine, ali ovog puta od komesarijata za izbegla i raseljena lica. Nakon privatizacije Ugostiteljstva dobija otkaz, ali ponovo u pomoć priskače stari prijatelj Strilić, koji je uglavljuje u opštinsku upravu i umalo na mesto načelnika za finansije. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primera avanzovanja uz podršku političkih moćnika.“

Navedeno svedočenje opisuje konkretne primere ko i kako je to radio i jasno je da su svi akteri iz toga izvlačili neke lične koristi.

Naravno, ima mnogo onih koji će nekom službenom licu ponuditi „šefovsku potrošačku korpu“* da bi ostvarili svoj lični interes, ali država mora da bude ta koja će sprečiti da na službene položaje u firmama i državnim strukturama budu imenovana službena lica koja ne mogu odoleti čarima „šefovske potrošačke korpe“.

* šefovska potrošačka korpa-sinonim za podmićivanje nekog službenog lica radi ostvarivanja nekog ličnog interesa suprotnog zakonima i moralu demokratske države.

Slobodan Radulović

ČETNICI U SARAJEVU

Interesantno je kako je Karadžić mobilisao svoje sljedbenike za četničke rabote, na osjećanju da ih štiti autoritet, kojeg oni poštuju i on ih poziva da ubiju prije nego što budu ubijeni. Kasnije, 1995. god. prilikom napredovanja Armije RBiH prema Doboju, na vijestima čujem da je Milan Simić komandant četničke odbrane Doboja preduzeo sve da linije budu stabilne. Eto, želja mu se, ozrenska, ostvarila. Bože, a hvalio se dugo kako mu je otac bio partizan i pratilac T. Vujasinovića, upravo poginuo od četničke kame na Ozrenu. Ali, tad je ta priča bila unosna.

U ljeto i jesen 1991. god. masovno naoružavanje SDS-a teče preko bivše JNA, a i direktnom nabavkom oružja preko prodavnica i firmi u kojima ključnu ulogu imaju bivši policajci SDB-a i SJB-a, kao što su „Tit“, „Tintor“, „Šnajper“, „Kobra“, a od policajaca Tadić, Joksimović, Petković.

Uglavnom, KOS operativno pokriva sve te radnje i istovremeno i javnost i MUP bombardiraju informacijama o masovnom naoružavanju i švercu oružja od strane Muslimana i Hrvata, SDS nigdje ne spominju. Naprotiv, na sva zvona spominju i hvale njegov odnos prema JNA, odziv na mobilizaciju i slanje dobrovoljaca u Hrvatsku.

Negdje 25. maja 1991. god. hitno me traži Asim Dautbegović i kaže da imamo sve podatke o jednom SDS-ovom kamionu oružja oko Bileće, koji je natovaren u Nikšiću. Šta da radimo? Predlažem mu da ga policija proprati do Mostara, to je predmet iz više nadležnosti, civili i civilno vozilo je u pitanju. I takav nalog se izda i ekipa operativaca čeka u CSB-Mostar. Kad zove uspaničeno Fikret Muslimović, potpukovnik JNA, i hoće s nama da razgovara oko oružja. Odmah napade Asima, a on dade slušalicu meni.

Muslimović mi reče: „Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA.! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion udje u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslavenski.“ Pokušaj A. Hebiba pomoćnika ministra policije BiH, u junu mjesecu 1991.g., da spriječi transport kamiona oružja iz Srbije u Knin, razljutio je druga Muslimovića, tada prvog KOS-ca u Bosni pa je protiv Hebiba podnio i krivičnu prijavu u Vojnom sudu u Sarajevu. Tvrdio je da je u pitanju vojni transport, a u kamionima su bili civili i izvjesna gospodja Milunka. Boravak Šešelja na Romaniji otvorena podrška SDS-a njegovim aktivnostima, zatim prolazak tenkova JNA kroz Listicu, kada su bili blokirani u mjestu Polog, u kojem je Predsjednik Izetbegović održao čuveni govor, rekavši: „Ja izdati ne znam“, otkrivanje plana RAM, te aktivnosti potpukovnika JNA Muslimovića oko spasavanja kamiona oružja SDS-a, njegova izjava da je CSB Mostar antijugoslavenski, koja korespondira s izjavom trebinjskog gradonačelnika Vučurevića, koji kaže kako istragu ovog slučaja neće prepustiti Mostaru, jer se tamo vjeruje Izetbegoviću i Tudjmanu, i da se u Mostaru neće suditi srpskom narodu, definitivno su skinule maske KOS-a, Beograda i SDS-a.

U oktobru 1991. god., na dan kad je sa skupštinske govornice u Sarajevu Karadžić zaprijetio Muslimanima da će ih nestati, u noćnim satima obavještava me telefonom sa Pala jedan rpijatelj, inače Srbin po nacionalnosti, da se u jednom magacinu na Palama tovare kamioni oružja za Vraca i okolinu da ce u njihovoj pratnji biti i Malko Koroman, načelnik SJB-a sa Pala. Dao mi je sve podatke, od vozača do vozila. Nazovem komandira PS Novo Sarajevo Kažića i dogovorim šta treba poduzeti da se ta vozila sa oružjem oduzmu. I zaista, on i njegov pomoćnik Miletić to izvedu školski, sve dokumentuju do ujutro, vozila na sigurnom. Ali, ujutro se pokrenu mašinerija KOS-a i SDS-a, uz pomoc Delimustafića, preuze se vozila i odvezoše ih do Krtelja – vrate ih JNA, odnosno SDS-u. I, nikom ništa! U povodu toga, odnosno Karadžićeve prijetnje Skupštini, na moju sugestiju, a na zahtjev dvadesetak gradjana, advokat Faruk Balijagić podnese prvu krivičnu prijavu protiv Karadžića, što su prenijela i sredstva informiranja. Predlagao sam i drugim advokatima da to urade, ali nisu htjeli ni da čuju.

S druge strane, naoružavanje i priprema legalnih organa BiH za odbranu uglavnom teče stihijski. Ono što se preko MUP-a podijeli SJB, to operativci KOS-a fotografiraju, dokumentiraju kao da je u pitanju ilegalna nabavka. Imao sam utisak da to tako rade pojedinci iz MUP-a kako bi se dali argumenti KOS-u u ruke. Medjutim, ono što je radio „čovjek broj 3″ i dok je to bilo u njegovim rukama i pod kontrolom njegove ekipe, to je bilo zaštićeno. E, kasnije su i tu šverceri vidjeli interes i našli način da ga ostvare. Takodjer su bila sigurna još dva načina materijalnog opremanja. No, i tu su, nažalost, šverceri pomalo nagrizali stvar, a neki su bili u dosluhu sa KOS-om, pa su mnogi naši gradjani na okupiranim teritorijama to platili glavom.

U takvoj situaciji, rezervisti iz srbije i Crne Gore dolaskom u Hercegovinu pojačavaju agresiju. S druge strane, državna imovina Bosne je na dobošu, masovno se pljačka. Više puta o tome informišem čak i premijera vlade, ministre i očekivao sam sprečavanje toga. Medjutim, i neki ministri su te informacije iskoristili pa i oni ponešto prisvojili. Takodjer, Delimustafić podmićuje i korumpira skoro sve rukovodne ljude, osim predsjednika, Rusmira Mahmutčehajića, Hasana Čengica i još ponekog, poklanja im auta, kupuje poslovne prostore, smjene guvernera Hajre Balorde. Medjutim, udružili se Delimustafić, Boban, Pejić, ne daju je, ona obezbjedjuje devizna prava za banke u kojima oni i njihovi prijatelji imaju upliva, vrši se pljačka kod zamjene starih novčanica. Policija organizuje akcije oduzimanja deviza od preprodavaca i tim sredstvima, koja se deponiraju kod Mandića, pomoćnika ministra u MUP-u, finansira se naoružavanje SDS-a i rad budućeg srpskog MUP-a.

KOS u cijeloj ovoj raboti javno glumi objektivnost, neutralnost, a u suštini bio je to u onoj mjeri koliko je takva i JNA, a znamo šta je bila. Državnom rukovodstvu Jugoslavije pa i RBiH, u formi ucjene, prijetnji dostavlja samo podatke o navodnom muslimanskom i hrvatskom ekstremizmu. Ta jednostranost je bila osnova za prijedloge za zavodjenje vanrednih mjera u Jugoslaviji i BiH. U vezi s tim, Delimustafić i Žepinić prihvataju jednu saveznu inspekciju koja obilazi SJB, one gdje će kasnije biti izvršen najveći pokolji i progoni Bošnjaka i Hrvata. Ta komisija sve evidentira, nacionalni sastav, popunjenost, naoružanje, stanje odnosa i na kraju izvlači generalni zaključak koji upućuje na potrebu zavodjenja vanrednog stanja.

Nakon jednog sastanka izmedju rukovodstva MUP-a RBiH, SSUP-a i KOS-a u Han-Pijesku u CSB će doći na stručnu ispomoć inspektori iz Beograda. U sarajevski je odredjen Vlado Jestratijević, kojeg je načelnik CSB-a Šabović prihvatio, takva je instrukcija, i on svaki dan šalje depešu u Beograd sa Šabovićevog kolegija. I meni se ovaj najavio da se dogovorimo oko njegovog uticaja na rad SDB-a Sarajevo. Primim ga i kažem, u prisustvu svog zamjenika Jožića, da dodje kad god hoće na kafu ili ako mu treba nešto privatno, a da o poslu nemamo šta razgovarati, da nije nadležan. On se ljutnu, kaže da ima ovlaštenje i za javnu i državnu. Žalio se Delimustafiću i Žepiniću, bilo pritisaka, ali je Vlado bio poslovno za mene persona non grate. U ovom me podržava Kvesić, podsekretar SDB, koji mi je rekao: „Ja tim saveznicima ne dam u Livno i Mostar, a ti im ne daj u Sarajevo.“

KOS je bio plasirao jedno uporište agenata, preko Fikreta Abdića, prema državnom vrhu, rukovodstvu PL. Imao je zadatak da prikuplja informacije, ali i da servira neistine kako bi destabilizirao čelne ljude, učinio ih nesigurnim u ličnu sigurnost, vlastite stavove. Zahvaljujući dokumentaciji koju sam prezentirao nadležnim, iz koje se nedvojbeno vidjelo kako prima zadatak od svog nalogodavca, ovaj je eliminisan i kasnije je pobjegao iz Bosne. Interesantno je da i on obilazi područje uz Savu, gdje su porušeni mostovi, a izgovor za putovanje je bila prodaja deterdženta na veliko, koji je zaista tada bio deficitaran.

Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića, a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva RBiH o saradnji s organima JNA.

Slijede prve ozbiljnije akcije SDS-a, martovske barikade, organizovane uz pomoć KOS-a i kriminalnog podzemlja, koji su angažovani kao snajperisti. Grad je blokiran i presječen. Podaci o tim namjerama su desetak sati prije dostavljeni rukovodstvu MUP-a, Predsjedništvu. Umjesto njihovog sprečavanja, SDS preko svojih kadrova u MPU-u radi na njihovom postavljanju, naoružavanju. Kritične noći SDS iz jedne kasarne u Lukavici naoružava četu sa Vraca.Bosanci – patriote se obraćaju komandantima i oficirima Bošnjacima iz susjedne kasarne da ih naoružaju, medjutim ovi hoće maltene da ih uhapse, čudno! Ulazim u ozbiljniji konflikt sa kadrovima SDS-a iz MUP-a koji su pokušali zataškati svoje sudjelovanje u blokadi grada. Nakon sastanka zaključimo Jožić i ja da će desetak ovih Mihićevih operativaca završiti u tzv. „srpskom MUP-u“, kojeg SDS već konstituiše i da od njih valja zaštititi dokumentaciju i opremu. Tih dana MUP nabavi nekoliko stotina novih RS (ručnih stanica) i vidim programirane i šalju se u Mostar i CSB Banja Luku, koji je već otkazao poslušnost MUP-u RBiH i djeluje pod komandom Karadžića. Protestujem kod Brune Stojića, pomoćnika ministra za materijalno- finansijske poslove, i tražim da bar trećina mora ostati u Sarajevu, a on mi tada reče: „što ti brineš o tome, kad ne brinu Šabović i Delimustafić, a uostalom vi Muslimani imate pare, kupite sebi“. „Evo za ovaj paraf“, pokazuje pravdanje nekog MTS-a, „Vasovaj Čenga je platio 50.000 DEM“. Kažem mu da ne vjerujem, da ne izmišlja, a on dodaje: „Ovo je Mokin zapis, a pitaj Alispahića koji mi je ovo pravdanje donio, koliko, kome je dao. Pitaj Asima. Sramota, kradu od naroda“, dodade on. Pošto sam iskamčio pet stanica, odem u kancelariju i razmišljam o duelu sa Stojićem i pitam se da li je kriminal postao manir ponašanja? Poslije toga, o tome razgovaram sa Alispahićem, on se kune da je samo posrednik, da je donio novac, uzeo potpis jednog od ove dvojice i to vratio Stojiću. Osudjujemo to obojica kao lopovluk.

Poslije sretnem jednog od ove dvojice i napadam ga unaprijed zbog novca i bruke, a on meni kaže: „što ne pitaš toga što ti je rekao i donio nam novac, koliko je on uzeo i koliko uzima na švercu. Evo imam dokumentaciju da je umiješao prste u jedan PP i da je tamo zakinuo više gradjana za kredite, a novac je otišao njegovim prijateljima, koji te kredite nikad neće vratiti.“ Vidim poslije ovoga da se sva trojica zaklinju u Stranku, narod, Bosnu, ali očito neki u prazno. Busaju se da su kadrovi Stranke, a to neki naplaćuju. Neke je Delimustafić već tada bio zakitio poslovnim prostorima, autima, stanovima u Neumu, normalno iz državne kase. Jedan drugi gest Bakirov u vezi s tim „parafom“ će podgrijati moju sumnju da ni on baš nije tu kako treba, ali opet više vjerujem njemu nego „plaćenom potpisniku“, jer sam vidio paraf koji je naplatio. Tih dana jedan od čelnih ljudi države će me pitati oko tog plaćenog „parafa“. Rekao sam mu što su mi prenijeli Alispahić i Stojić. On se izjasni i vidim da o tome ima više informacija od mene i spomenu da ga je Bakir upoznao. Uskoro će Mokica odletjeti sa funkcije. Je li mu to „pomoglo“, ne znam.

U MUP-u radi komisija koja utvrdjuje optužbe pojedinih gradjana oko kradje deviza, novca, malverzacije sa oduzetim vozilima i oružjem. Saopštavaju se nalazi komisije koji potvrdjuju indicije, ima elemenata krivične odgovornosti Mandića i drugih. To je saopšteno javnosti. Mandić sa svojom ekipom organizuje 17.3.1992. god. konferenciju za štampu, brani se, proziva sve redom. Traži i moju smjenu, navodeći da se radi o čovjeku koji radi za SDA. Uz Mandića je i Miljenko Čubelić, i on diskutuje, brani ga. Poslije dolazi do smjene Šabovića sa mjesta načelnika CSB-a Sarajevo, zbog sprege sa Mandićem i drugih malverzacija. Predlažem da ga zamijeni Alispahić. Tako i bi. U medjuvremenu, Kvesićeva ekipa bježi u Mostar, sa sobom odvozi više luksuznih auta, odnosi devize iz specijalne kase, te vrlo značajnu dokumentaciju, dio te dokumentacije daje im da ponesu načelnik, iako nije nadležan, a kojem je pretpostavljeni Bakir Alispahić. Haos. SDB Repbulike obezglavljen je kadrovski, materijalno, dokumentacija odnešena. Dolazi mi više prijava o švercu oružja, nabavljenog za odbranu grada, razgovaram i sa Alispahićem. On kaže da ima tih saznanja, a da je njega skoro pokušao podmititi jedan vrlo važan čovjek na tu temu, ali da ga je on naružio. čestitam na principijelnom držanju.

Specijalna jedinica se povlači iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije – škola MUP-a Vraca. To se odbija. Zašto? Nije li već tada zacrtana podjela Sarajeva? U MUP-u, Risto Bašić, povučen iz SJB-a Visoko, piše po Mandićevom nalogu depešu koju treba da potpišu pomoćnici i da je pošalju CSB-i o podjeli MUP-a. Tu depešu odbija da potpiše pomoćnik Pušina, depeša odlazi u Mandićevo ime sa nalogom da otpočne funkcionirati i CSB „srpskog MUP-a“, već se čuje da će mu sjedište biti na Vracama – škola MUP-a. Delimustafić šalje drugu depešu kojom stornira Mandićevu, ali kasno. Podjela je tu. Na sceni je ponovo Slobo Škipina, okuplja kadrove SDB-a srpske nacionalnosti, ubjedjuju ih da idu u SDB „srpskog MUP-a“. Uz njega su Mihić, Kijac, Milan Šćekić i još desetak inspektora. U tom društvu se vidja i Sredoje Nović, tu je i Nedžad Ugljen, koji je napustio CSB Mostar, tu je Delić, Vlasto Kušmuk. Zovem ih na početku da dodju u Sektor. Sredoje važe hoće-neće, ali sigurno neće ni u „srpski“. Jedan od ove dvojice Bošnjaka izjavljuje kako je bolje ići kod Kukanjca nego kod mene i SDA. Većina rezervnog sastava i penzioniranih radnika SDB-a se javlja. Nakon četničkog osvajanja Vraca, uz pomoć JNA i MUP „srpski“ počinje sa radom. Škipina rukovodi SDB-om. Kijač je do njega, tu je i Mihić. Iz mog Sektora tih dana je otišlo desetak inspektora. Odmah primamo nove operativce srpske nacionalnosti. Kandidata napretek. Dogovaram sa ministrom i sa čovjekom „broj dva“ da Sektor SDB-a Sarajevo preuzme i funkcije Republičkog SDB-a do izbora podsekretara i kadrovske popune. U medjuvremenu, konsultuje me Delimustafić, kao i Asima, oko postavljanja Muslimovića za podsekretara SDB-a, kaže, traže od njega to Vasiljević i Tomanov, kao i Pero Simović, koji je naslijedio Muslimovića u KOS-u. Protivimo se, ubijedjujemo ga da nisu čista posla oko toga, on tvrdi da je s njima u razlazu, a oni ga nama uvaljuju za prvog čovjeka. Igra KOS-a se širi, gradovi Bosne padaju, genocid na pomolu. Stiže u Sarajevo Aco Vasiljević, s ciljem da upozna predsjednika sa podacima o naoružavanju Muslimana, odnosno orgnaizovanja i opremanja PL i „Zelenih beretki“. Cilj – kompromitirati rukovodstvo Bosne, zaplašiti ga da kapitulira, četnici i JNA su već granatama zasipali Sarajevo i druge gradove.

Tu večer 2/3. maj 1992. god. sve misli su uperene ka Lukavici, gdje je priveden predsjednik. Rješava se njegova sudbina, sudbina Bosne. Najcrnje misli govore da ih KOS može pogubiti. Sutradan (3. 5. 1992.) zove me ministar Delimustafić u kabinet sav nervozan, galami u smislu – hoćemo li zbog Alije Izetbegovića izgubiti Bosnu, šta će naša djeca ako on ostane, bez Fikreta nema spasa, Aliju neće JNA, neće Srbi, neće Hrvati. Pitam ga zbog čega me zvao, a on reče da ga slijedi većina saradnika, osim mene, oko podrške Fikretu. Kažem mu: „To je ludost šta ti radiš, umjesto da štitiš ledja legalno izabranom predsjedniku, ti ga rušiš! Tako se u ovoj situaciji ne spasava Bosna.“ Nakon toga ustanem i krenem iz kancelarije. U tom momentu ulazi njegov potparol i nosi neki tekst, viče – Evo ovaj tekst za Fikreta je gotov. Bilo mi je jasno šta se zbiva, vratim se u kancelariju i imam hitnu poruku od načelnika SJB-a i komandira jedne PS. Javim im se, a oni mi rekoše kako ih je zvao minsitar, odvojeno, i naložio da policija otvori vatru na transportere u kojima će biti predsjednik i Kukanjac po izlasku iz komande. Kazem im: „Ni za živu glavu! Predsjednik se mora spasiti!“ Tako su i uradili. Opet informišem Mahmut Čehajića o pučističkim namjerama, bit će poslani Pušina i Alispahić da pomognu policiji i TO-u u Dobrovoljačkoj ulici. U Predsjedništvu je prava drama. Neko od KOS-ovih veza je zaključao jednog člana Predsjedništva, da bi ga isključio iz akcije oslobadjanje predsjendika. Otključat će ga Šefer Halilović, a kasnije se ovaj član Predsjedništva na sva usta hvalio oko svoje uloge 2. i 3. 5. 1992. god.

Tog dana bit će zarobljen Slavoljub Belošević Beli, jedan od čelnika KOS-a, kojeg počinju saslušavati operativci Sektora, ali stupa na scenu Muslimović, koji je već u Ministarstvu odbrane, odnosno TO BiH glavni za bezbjednost, moli da ga ustupimo, jer treba da da informacije o planu borbenih aktivnosti agresora. Jak argument, popuštamo, i Belošević se tako spasava iscrpnog rzagovora o mreži i aktivnosti kOS-a, biva razmijenjen pod sumnjivim okolnostima. Neko je oko toga obmanuo Kljuića i Doku. Muslimović uzima od njega minorne podatke i kao stari saradnici razgovor završavaju na evociranju zajedničkih uspomena, čak mu daje nešto maraka za puta, da li državnih? A zašto? Pa ni Muslimović, izmedju ostalog, nikad nije ustupio nadležnim organima kako svoju, tako ni mrežu drugih KOS-ovaca za koju je znao, a što je bilo bitno radi njenog neutraliziranja, onemogućavanja dalje veze sa onim KOS-cima koji su bili na agresorskoj strani, objašnjavajući da to nije etički ispravno?! Pošto je bilo na njega pritisaka, dao je nekolicinu imena marginalaca, koji s obzirom na skromne karakteristike i mogućnosti nikad nisu bili ozbiljan oslonac KOS-u. Prašina u oči! Upravo tih dana neko od mojih inspektora je registrirao zaposlenje u V upravi SDB-a bivšeg Ančevskog. Ustanovljam da Muslimović s njima kontaktira. Po kom osnovu? Da li ga je on tu i ugradio? Insistram da se za kriminalne radnje koje je izvršio na Aerodromu podnese krivična prijava, Muslimović ga pokušava zaštiti, ali to nisam dozvolio. Bilo je indicija da se informacije koje su sa naše strane ustupane usmeno Muslimoviću za TO, a ticale su se najava granatiranja i drugih agresorskih aktivnosti, ne prosledjuju u potpunosti i blagovremeno nadležnim komandantima, zbog čega sam, dok on nije bio smijenjen sa te funkcije, naložio saradnicima da se značajniji podaci ustupaju paralelno i drugim izvršnim nivoima.

U tom periodu bilo je više pokušaja ovladavanja Vracama, Ilidžom i jedinice su poslije uspješnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da potiče od Delimustafića i predsjednika. Znam da je to predsjednik učinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugroženi od unakrsne vatre u hotelu „Srbija“ na Ilidži, a za druge slučajeve od njega takve naredbe nisu poticale. Ne vjerujem da su i od Delimustafića. To su odradjivale krtice KOS-a! Tačno je da je Delimustafić simpatisao Vasiljevića. Tumanova i druge, ali ništa više od Muslimovića ili, recimo. Jašarevića, koji je tad rukovodio bezbjednošću u Regionalnom štabu Sarajevo i koji se spočetka aprila malo kolebao, da li da ode ili ostane u Sarajevu, tako mi je govorio Sefer. Ja sam tada mislio da je bolje što je ostao. Ali, kompletna KOS-ova tehnička struktura, predratna, sekretarice i drugi službenici su automatizmom prešli u nove organe bezbjednosti TO i ministarstvo, tako da su generali Vasiljević i Tumanov, dok su radile telefonske linije, imali preko njih dnevne informacije. Sefer Halilović je jednu od sekretarica morao prekinuti kod telefoniranja jer je saopćavala Vasiljeviću, bez ustručavanja zbog Seferova prisustva, da je u Sarajevu sve u redu, padne poneka granata. Haos! Kasnije će te KOS-ve dame biti još bolje rasporedjene i koristit će ih bivši KOS-ci kao izvore, ali ih nigdje nisu zvanično prikazali u mreži KOS-a, služit će im za ličnu promociju, vrlo uspješno.

Ko je sve umiješao prste u katastrofalne poteze oko povlačenja policije sa Ilidže na Stup, čime je ovo naselje prepušteno agresorskoj policiji? Ko je povukao policiju sa Grbavice, Vraca? Jesu li se tada crtale granice podijeljenog Sarajeva? Koliko je Bosanaca poginulo u pokušaju da to vrate pod kontrolu i deblokiraju grad? O tome će jednom reći svoju verziju načelnici Mlivić i Kažić, odnosno njihovi pretpostavljeni Bakir Alispahić i Delimustafić. Dok se odvijala drama oko oslobadjanja predsjednika, ministri tzv. Republike Srpske na Ilidži u hotelu „Srbija“ drže konferenciju za štampu i najavljuju da će uskoro proglasiti zločine nad srpskim narodom, medju kojima su G. Milić, Delimustafić i ja. Obrazloženje daju Ostojić, Mandić i Stanišić. Nisu mi oprostili što sam otkrio njihov kriminal i planove za agresiju, od RAMA pa nadalje.

Dana 30. 5. 1993. god. zove me predsjednik Izetbegović i saopštava mi da su se njih četvorica, ne navodi imena, konsultovali i odlučili da mi ponude mjesto minisrtra unutrašnjih poslova. Zaista iznenadjen, zahvalim se, ne navodim razloge, ali predlažem Alispahića, hvalim ga. Predsjednik primjećuje da za njega ima nekih informacija oko kriminala, zloupotreba. Kažem da ima nekih podataka, a da ja o tome zaista nemam ništa konkretno, nisam se time bavio, on mi je pretpostavljeni, a i Služba kriminalaca je u njegovoj ingerenciji. Pita me predsjednik: „Je li to tvoj definitivan stav?“ Potvrdih ja. Pita da li bih ja pravio smetnje ako oni odluče drugačije, a ja mu rekoh da ne bi bilo dobro da njega dovodim u nepriliku. Kaže: „Ti si jedini koji je do sada odbio funkciju ministra. Nadji onda Bakira i pošalji ga kod mene. „Tako i bi, nadjem ga i kažem mu da sam se zahvalio na ponudi, ali da je on predložen i da ga predsjednik čeka. Skoči on, vrati se za deset minuta. Kaže: „I prihvatio“, čestitam mu. Poslije razmišljam da ćemo kao ekipa možda dobro saradjivati, a onda njegova, čvrsto uspostavljena veza sa „čovjekom broj 3″ možda je prilika da MUP profunkcionira, da se izbije paralelizam MUP-CSB. To je možda i bilo ključno zbog čega sam odbio ponudu, pomislio sam da će me blokirati kao i Puškinu sa ovim „čovjekom 3″ pa ću se samo iskompromitovati. Pored toga, krenuli su negativni politički procesi iza čega stoji jedna stranačka grupa, mimo platforme Predsjedništva i bit ću progutan. Još uvijek ja ne znam ama baš ništa o predmetima po kriminalitetu, njihovom stanju i ko na njima radi, odnosno ko opstruira. Tek kad sam postavljen za načelnika CSB-a Sarajevo, kad sam to vidio, rekoh sebi: „Došao si gdje treba, još si ga predložio za ministra. Neka si, svaka sjekira sebi malj usiječe.“ Tamo, u Službi kriminaliteta, zateknem Mandićevog bližeg saradnika koji je u aprilu i na konferencijama za štampu branio kriminal i kriminalce. Zatim jednog višestrukog povratnika u izvršenju teških djela, kojem je Alispahić dao zadatak da štiti trezore. Kad su inspektori postavili pitanje njegovog angažovanja. Bakir je pred četrdeset ljudi izjavio: „Ja sam ga doveo. Ima li ko šta protiv?“

Za mog nasljednika na mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo dolazi Mujezinović, to je verifikovao Bakir, kaže sa predsjednikom. Ja sam mu kao načelnik CSB-a i pretpostavljeni, ali on se veže sa Bakirom direktno. Na Mujezinovićev prijedlog za tužioca u Vojnom sudu dolazi čovjek iz bivše Vasiljevićeve ekipe. Tako će krenuti Muslimovićevo spasavanje, a tim i predmeta Rekić. Muslimović je ponovo prvi bezbjednjak, ali sada ima upliva i na rad SDB-a – tu je Mujezinović. Kakve li će sada informacije iz tih službi kojima ovi rukovode izlaziti, da li će biti potkrijepljene činjenicama ili će pogadjati želje primaoca i njihovog konzumenta, te ih tako prilagodjavati. Da bi se postavili realno, morali bi se najrpije osloboditi zavisti i mržnje prema onima koji pravu ulogu bivšeg ili sadašnjeg KOS-a, svejedno, u tragediji Bosne znaju nešto više.

U oktobru 1993. god., na sjednici IO Okruga Sarajevo, izjavljujem da nas samo organizovano i odlučno suprotstavljanje kriminalu može spasiti od anarhije. Ako do nje dodje, niko je neće moći kontrolisati. Ovim sam i najavio sukob sa kriminalom. Dana 26. 10. 1993. god. kreće akcija „uvojničavanja“ pojedinaca po planu „Trebević“, koji su potpisali predsjednik, komandant Delić, ministar Alispahić. Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili više naklonjena podjeli Bosne. Platforma se više i ne spominje. Zato će i krenuti procesi kako bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove Vlade RBiH – 28. 10. 1993. iz igre ispada Rusmir Mahmutčehajić, do tada drugi covjek u državi, po svemu, čvrste orijentacije za cjelovitu Bosnu. Otvara se zatim proces Seferu Halilovću, prvom komandantu Armije RBiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, još sredinom 1991. godine. KOS mu to nikako nije oprostio.

Na slučaju Halilović i njegovom procesu praktično je demonstriran kompletan KOS-ov mehanizam, montaža, dezinformisanja, ucjena iz najboljih Vasiljevićevih dana. Njegovi sljedbencii Mujezinović, Jašarević i Muslimović su to sve sada primijenili prema čovjeku na čijoj kompromitaciji dvojica od ovih rade od maja 1992., služeći se i KOS-ovim pamfletom. Ovaj obračun sa Seferom Halilovićem ima svoje korijene još od njegovog bjekstva iz JNA sredinom 1991., kada pristupa PL, organizuje otpor srbijanskim agresorima, o čemu je KOS stvarao dokumentaciju i vrebao priliku da mu se osveti. U tome je imao svjesnu i nesvjesnu podršku najodgovornijih državnih i stranačkih (SDA) faktora kojima su Mujezinović, Jašarević i drugi, obračun, sa Seferom predstavili kao pitanje od interesa za dalju bosansku borbu. Preko Sefera će ovi pokušati da operu ruke za sve svoje propuste i promašaje, činjenja i nečinjenja, ispoljene u gajenju izgrednika sa kojima se obračunalo 26. 10. 1993. tako da će njegov slučaj apsorbirati dosta toga što nije valjalo. Halilović je znao da ni jedan od ovih nije ponudio ostavku, javno se suprotstavio kriminalu – izuzev slanja ponekog internog pisamceta koje im služi kao alibi, a kamoli da su prozvali nekog od stranačkih moćnika ili drugih podstrekača kriminala, jer su kalkulisali da im od ovih zavisi dalje napredovanje i trebalo im se dodvoriti, čak tada politički moćnici, istovremeno tolerišu aktivnost izgrednika i neaktivnost vojnih organa čije nečinjenje su izgrednici uzimali kao osnov za nelegalno odvodjenje gradjana na kopanje rovova, što je za neke bio i posljednji odlazak od kuće.

Zaista čudi kako je Predsjedništvo jednostavno posmatralo ovaj obračun sa Seferom i kako je vjerovalo dezinformacijama koje su im plasirane, a koje su bile veoma providne. Njegovo saslušavanje se vršilo u Sektoru SDB-a Sarajevo, vodile su ga mješovite ekipe Državne i Vojne bezbjednosti, medju kojima je bilo bivših Zgonjaninovih perjanica. Bio sam nemalo iznenadjen kad sam saznao sastav isljednika i da bi me Mujezinović umirio rekao je da su Alispahić i Ugljen tako htjeli, kao, eto, i ovi su mu pretpostavljeni. Ljudi iz politike su, vjerovatno, bili zavedeni, jer ih je dvojac Mujezinović – Muslimović dugo vremena u ime organa Vojne bezbjednosti bombardirao lažnim informacijama o Seferu i drugim slučajevima.

Tokom boravka u Varešu nisam ni znao da je Bakir Alispahić, preko jedne referentice iz Kriminalističke službe CSB-a, ukrao dosje Husrefa Silajdžića, koji je ranije vodjen po kriminalu, iskopirao ga i vratio, iskinuo dvije fotografije sa njegove naslovne strane i on će biti objavljen u listu „Avaz“ sa ciljem da se kompromitira premijer. Da se u MUP-u vrši neko spremanje, vrlo ozbiljno, saznadoh u januaru 1994. Naime, bile su u toku radnje zajedničke ekipe MUP-a i Vojne bezbjednosti na području Konjic, Zenice, Gornjeg Vakufa, na dokumentiranju kriminala, akcije „Trebević“. Javnost bruji o tome. Te poslove vodi Ismet Muzurović, penzioner MUP-a, u ratu reaktiviran. Njegov pretpostavljeni Hasib Dazdarević se žali kako Muzurović ima najviše problema sa predmetima u kojima se povlači ime ministra i njegovih prijatelja i logističara, te da takve predmete sklanjaju u stranu. To će izjavljivati i još dvojica inspektora iz te Muzurovićeve ekipe, navodeći da to što se radi nije sprečavanje kriminala, nego spašavanje šefa i njegovih veza i uništavanje dokaza o kriminalu. U januaru 1994. tražim Mujezinovića, pretpostavljeni sam mu, dobijem poruku da je bolestan. Medjutim, jedan načelnik me izvještava da se zaključao i prebire papire SDB-a, traži da li se Alispahić spominje u njima oko slučaja Ahatovići, o čemu je prije bilo govora, oko Pezinog kriminala i drugih predmeta – kaže načelnik Munja.

Prodje nekoliko dana, zove me Bakir Alispashić. Ja kod njega, a on mi pokazao rješenje oko formiranja komisije u sastavu Ugljen, Mujezinović i Varunek, koja treba da utvrdi otkud se on spominje u Pezinom kriminalnom slučaju. Kažem mu da se nije malo „zeletio“ s komisijom i da razmisli je li fer sa njegove strane da pokreće postupak bez osnova, te ga podsjećam da sam ga pred rat spasio od ulice, u ratu od čelinih optužbi, a on meni reče: „Ja sam upoznao i predsjednika sa ovim i ovo se mora završiti“. Preneseno mi je da je i predsjednik navodno malo ružio Bakira, što se istrčavao sa Komisijom prema meni. A i ja sam pitao jednom Izetbegovića da li je on odobrio da ovaj krene onako prema meni, on mi je rekao da jeste, ali da je njemu ovaj to predstavio drukčije, uveličao i ne znam još šta. Poslije ovoga na sastanku Kolegija ministra, Bakir u prisustvu svih saopštava da čaršija priča kako će on biti smijenjen, da na njegovo mjesto kandiduju Kemu Ademovića, Dahića, pa i mene, i da on smatra to atakom na njegovu ličnost i da očekuje da će ga štititi SDB kontraobaveštajno, kao što je svojevremeno štitila Zgonjanina. Svi šute, gledaju. Mislim se, gotovo je sa Službom, ona je postala njegov privatni servis.

U proljece 1994. god., u nekoliko navrata, zove me predsjednik i interesuje se za stanje JRM, o SDB-u i njegovoj aktivnosti u gradu, iznosim mu saznanja, ali i probleme. On primjećuje da treba krenuti sa dokumentiranjem i presjecanjem kriminalnih radnji u Sarajevu, navodi da ima opravdanih reakcija gradjana koji traže da se tome stane na put. Upoznajem ga da radimo na prikupljanju dokumentacije i čim to završimo, podnijet ćemo krivične prijave. Pita me za neke podatke o rukovodiocima iz SDB-a, ja se ogradjujem, govorim da mnogo toga meni nije dostupno. Nalaže mi da neke stvari provjerim, jer ima nekih pritužbi iz unutrašnjosti. Htjedoh mu tada reći da je bio u pravu 1993. god. kada mi je ono rekao za Bakira, ali sada je bilo kasno. Tada je bilo dovoljno da sam samo bio bar malo kritičan i ozbiljnije ocijenio ono što sam znao pa da se izjasnim objektivnije, ni da dodajem, ni da ublažavam. A ja ga još predlažem za ministra i kazem da nije provjereno, da ima u tim negativnim opaskama o njemu pretjerivanja. Ali, i tada sam morao znati da se negativno mišljenje desetine ljudi o njemu mora uzeti bar za sumnju. Obećavam ja predsjedniku da ću postupiti po njegovoj sugestiji i informirati ga.

S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivično gonjenje jednog broja lica sa područja Starog grada, sačinjen je plan i ja ga pošaljem Alishapiću na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. On mi šalje, u povodu toga, svog pomoćnika za kriminalitet – Dizdarevića, da me informiše da se ne slaže sa tom akcijom, da treba sačekati mir, da to vrh države neće podržati i još neke primjedbe. A poslat će mi, kaže ovaj, i pismeno svoj stav. Poslije pritvaranja jednog čelnika spomenute opštine zove Alispahić i ja mu tada rekoh za njegovu neprincipijelnost, za igru sa inspektorima, bezobrazno pozivanje na predsjednika. Kažem mu da me Izetbegović lično zvao oko tog predmeta u prisustvu Dazdarevića. On reče da interveniše šef predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegović, da se Gurda pusti iz zatvora, a ne predsjednik. Poslije tog zove me Bakir Izetbegović, traži da se Gurda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjećam ga da mu je pritvor odredio istražni vojni sudija, a ne ja. On reče da će zvati tog sudiju i tužioca. Ubrzo Gurda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko „Starog grada“ se zaljulja. Vidim ja, uspješe dva Bakira. Razmišljam koliko zloupotrebljavaju i predsjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegović je takodjer intervenirao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, a koji se njemu dojmio kao dobar čovjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu nisam popustio. Mislim se, kamo sreće da interveniše za nekog borca koji je pritvoren zbog konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta-možete i hoćete. Ali, kod mene to nije upalilo. Rezonovao sam tražite vi drugog načelnika CSB koji će vam uslišiti takve zahtjeve.

Zaključujem da neki ljudi smatraju moralnim i normalnim kršenje propisa. Tih mjeseci, u okviru sistema zaštite u Bosni, vrlo značajnu ulogu igraju pripadnici „Bisera“, koji se bave poslovima obezbedjivanja predsjednika i Predsjedništva, a ponekad sudjeluju i u borbi. Postavljeni su negdje izmedju MUP-a, Predsjedništva i Armije i valja ih potpuno uklopiti u jednu od institucija. Ima raznih prijedloga, čak i nestručnih i zlonamjernih, šta s njima? Zove me Izetbegović i pita za moj stav. Kažem mu da je jedino rješenje da budu u okviru SDB-a MUP-a i da budu organizirani na nivou principa efikasnosti, operativnosti i jedinstva operativnog i fizičkog obezbjedjenja. Složi se on i bi mu drago što je neko neopterećen pomogao da se taj spor oko statusa pravilno riješi, te naloži da ja to u kbinetu i napišem, što ja i uradih. Tako „Biseri“ i formalno zauzeše mijesto koje im je pripadalo i za koje su se izborili. Ali, i ovakav moj stav će od četvorice KOS-oviziranih biti analiziran, prevrtan, sumnjičen.

Dana 24. 3. 1994. god. u listu „Avaz“ je objavljen dio dosjea Husrefa Silajdžića, ali u kontekstu koji je usmjeren na kompromitaciju premijera. Dosije je bio pohranjen u Kriminalističkoj službi CSB-a, čiji sam ja načelnik. Nalažem Mujezinoviću da se hitno ustanovi kako je ovaj materijal neovlašteno dospio u ruke novinara. Sutradan me izvještava da su Ugljen i Alispahić naredili da se obustavi rad na tome. Rekli mu da nisu ni premijer ni predsjednik za to „čačkanje“ i da treba smiriti javnost. Vidim da su tu igre u pitanju, kakav predsjednik, kakav premijer? Dana 12. 6. 1994. zakazao je predsjednik sastanak predstavnika MUP-a, Ministarstva pravde, suda, tužilaštva, vojne i Državne bezbjednosti. Povod su i neke diskutabilne presude po špijunaži, za ubistva, nerješavanje krivičnih prijava. Javnost uznemirena, pogotovo rodbina ubijenih kad vide da ubice slobodno šetaju po gradu. Uzimajući riječ, Bakir ističe da prema njemu ima prijetnji od strane oslobodjenih, ali da je on i pored toga spreman da ih ponovo pohapsi, pri tom miješajući nadležnosti policije, tužilaštva i suda. To me nije iznenadilo, što ne zna, jer se nije trudio da nauči, ali me iznenadila upadica predsjednika, koji ga je počeo prevoditi u smislu on je htio reći to, mislio je to. Mislim dopunjavajte se koliko hoćete. Uzimajući riječ, i ja se dotaknem neoglašavanja po prijavama, kao primjer uzimam neka lica koja su prijavljena i po 5-6 puta za teška djela, prijave zaprimljene, ali se tužilaštvo ne oglašava, niti se podnosi zahtjev za otvaranje istrage, niti ima javno tužilačke odluke, a kao primjer promašaja svih organa čiji su predstavnici sjedili na sastanku spomenem pad Igmana, gdje smo imali djela izdaje, špijunaže, pljačke, ubistava, a niko još nije izašao sa izvještajem ili krivičnom prijavom u vezi s tim. Kažem da i ovdje ima bivših oficira, iz bivšeg KOS-a, koji još tu mrežu predratnu nisu demaskirali, zaklinju se na vjernost Bosni, a u praksi se ponašaju drukčije. Spomenem jedan predmet po špijunaži i kažem da se nije išlo za tim da se odgovornost tog lica objektivno istraži i presudi nego da se spasavaju od odgovornosti drugi, koji su davali špijunske zadatke, oni koji su odgovorni za prirpemu agresije. ministar pravde protestuje na moje izalganje i on bi da se govori načelno, njegov pomoćnik pokušava nevješto krivicu prebaciti na CSB, jer se tako dogovorio sa Alispahićem, a onda se uhvati prijave protiv Delimustafića za 100.000 DEM i pita zašto nije prijavljen Pezo. Au, Bakir se uzvrpoljio, vidi iskočio iz dogovora. Uključi se i predsednik, i on reče da zna za taj predmet, informisao ga je svojevremeno Pušina, i on reče da je tu trebala ići prijava i protiv Peze. Ja samo rekoh: „Tu je Bakir, on je oko toga upućen“. Daduše mi ostali za pravo, čak i oko demaskiranja mreže KOS-a. Većina prisutnih izvršilaca se zalaže za dosljednu primjenu propisa, jer oni i ništa drugo nemaju, osim toga i golog života, nemaju diplomatskih i političkih ambicija. Ali niko ne reče „car je go“. čak i na pitanje predsjednika upućeno sudijama i tužiocima – da li na njih ko vrši pritisak – neka kažu, pa taman da je i on, oni šute. Mislim se, moj predsjedniče,da znate šta i koliko ih interveniše u vaše ime, a vi ne znate. Zaključak sastanka uopšten, dade se i neko saopštenje za štampu.

Razmišljao sam tada o teškoj ulozi samog predsjednika, koji često mora da donosi odluke i presudjuje bez dovoljno argumenata. ne postoji nikakav mehanizam stručnog praćenja nekih pojava, provodjenja odluka, sve je manje-više improvizacija, počev od Službi bezbjednosti, koje se nisu zaokružile u jedan koherentan sistem, bosanski, nego je to čudna simbioza bivšeg KOS-a, SDB-a, neke nove stranačke Službe, od koje se nije mogla očekivati efikansnost. „Kad se dogadjaji brzo odvijaju, ljudi u centru odlučivanja preplavljeni su izvještajima sazdanim od pretpostavki, saznanja, nade i zabrinutosti. Izvještaje slika; koherentnost slici dogadjaja mora, u neku ruku, dati onaj ko donosi odluku koji prihvaća izazov i obrće ga u priliku, procjenjujući ispravno i okolnosti i granice za realnu akciju“.

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

BORSKI GRAĐANSKI PARLAMENT

Tema: Politička tračarenja?

Razlozi za pokretanje teme:

Vest da se odbornik SPS-a u Skupštini Opštine Bor Dragan Žikić bavio ucenama i lažima, možda i švaleracijom.

Već odavno smo navikli da se u predizbornim kampanjama politički protivnici međusobno verbalno vređaju i jedni o drugima iznose „prljav veš“ u javnost bez ikakvih potkrepljujućih pisanih dokaza ili da bar u svojstvu svedoka takve izjave daju pod zakletvom.

Takvu praksu je ponovio ovih dana Saša Mirković-menadžer i član pokreta Boška Ničića „Živim za Krajinu“ tako što je u negativnom kontekstu „ocrnio“ odbornika SPS-a Dragana Žikića kao lažova, večitog zamenika predsednika opštine, ličnosti bez autoriteta koja se bavila ucenama, da je u svojstvu potpresednika opštine potpisivao divlje ture i štetne fakture, kao i višemilionske ugovore, da nije hteo da se saglasi za 1,5 miliona dinara za grejanje i sanaciju krovova dečjih vrtića, da je uzimao dečji dodatak iako su mu deca velika, da bi pošteni ljudi trebalo da se zapitaju i o švalerskim radnjama Žikića

Nakon ovakvog javnog istupa jednog političkog menadžera mimo predizborne kampanje (nisu raspisani vanredni izbori za odbornike SO Bor) nameće se logično pitanje: kako će na sve navedeno reagovati sam Dragan Žikić, njegova odbornička grupa u SO Bor, SPS, a naročito državni organi jer na osnovu onoga što je izneto bar jedan od navedenih aktera trebao bi da bude uhapšen i procesuiran, a obzirom da su jedno vreme zajedno rukovodili u Opštinskim organima, možda obojica, što bi verovatno bila neka pravda, jer ako je tačno sve ono što je rečeno Dragan Žikić bi trebao da odgovara za eventualno učinjene nezakonite radnje a Saša Mirković zato što to nije blagovremeno prijavio državnim organima, a možda i saučesništvo. Ovo je dobar povod da državni organi počnu sa raskidom sprege politike, kriminala i pravosuđa. Da li će biti tako videćemo.

Slobodan Radulović

Pravosuđe

Za mesec dana u srpskom pravosuđu, naročito u Beogradu, očekuje se potpuna blokada rada sudova i tužilaštva. Oni koji su zamisli reformu pravosudnog sistema, očigledno je da nisu tom poslu dorasli. Haos koji se očekuje potpuno će urušiti nezavisnost sudstva i tužilaštva, i ostaviti građane bez pravne zaštite i sigurnosti. A možda su reformatori i planirali haos…

Reforma pravosudnog sistema u završnoj je fazi. Tragedija koja nas očekuje, već se naslućuje.

Od 1. januara sledeće godine u Beogradu se ustanovljavaju dva osnovna suda. Prvi osnovni sud pokrivaće teritoriju grada Beograda, koju je do sada opsluživalo pet opštinskih sudova.

Drugi osnovni sud u Beogradu preuzeće nadležnosti opštinskih sudova u Lazarevcu, Obrenovcu, Mladenovcu i Sopotu. U ovim gradovima biće osnovana odeljenja ovog suda, ali će se uprava i pisarnice preseliti u Beograd!

Odluke Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaštva o reizboru i izboru novih sudija, tužilaca i njihovih zamenika još nisu obelodanjene, mada su spiskovi koji su sačinjeni u Ministarstvu pravde Srbije, a nakon što su oni prethodno utvrđeni u centralama političkih stranaka koje učestvuju u aktuelnoj izvršnoj vlasti, dostavljeni Visokom savetu pravosuđa i Državnom veću tužilaštva, da ih uzmu na znanje, a potom ga obznane javnosti.

Do kraja ove godine, dakle u naredna tri meseca, prosto je nemoguće, tehnički, stvoriti uslove za normalan početak rada novuspostavljenih sudova, njihovih odeljenja i za rad ustanovljenih javnih tužilaštava.

Od sredine oktobra sudije pet opštinskih sudova u Beogradu i četiri opštinska suda u prigradskim opštinama, moraće da obustave rad!

Prvi osnovni i Drugi osnovni sud u Beogradu imaće sedište u zgradi Palate pravde u Savskoj ulici. Svi predmeti pet opštinskih sudova biće prebačeni u Palatu pravde. Predviđeno je da dobiju nove brojeve. Reč je o ogromnom poslu, jer su predmeti u ovim sudovima vođeni kao spisi predmeta kojih nema u elektronskoj formi.

Iz svakog od četiri opštinska suda u Palatu pravde biće prebačeno po nekoliko stotina hiljada predmeta, uključujući i one koji su pravnosnažno okončani, ali se moraju čuvati izvestan broj godina, zbog primene vanrednih pravnih lekova i do završetka izdržane kazne, pa i duže, što sve zakon propisuje.

Prevesti dvesta hiljada predmeta, koji su u radu, u jedinstven imenik, posao je koji iziskuje mnogo vremena, i nemoguće je taj posao uraditi za mesec dana, koliko su “reformatori“ predvideli pauzu u radu osnovnih sudova u Srbiji.

Izvinite, gde mi je sudnica

Već od sredine oktobra sudije u sadašnjim opštinskim sudovima na teritoriji Beograda ne mogu zakazivati nova ročišta! Prvo, oni ne znaju da li su reizabrani, u kojoj će sudnici i u kom sudu suditi!

Prema planu do kojeg je došao Tabloid, krivični predmeti Prvog osnovnog suda u Beogradu biće procesuirani u zgradi Palate pravde. Parnični postupci ovog suda vodiće se u zgradi sadašnjeg četvrtog opštinskog suda na Novom Beogradu, a u sadašnjem Petom opštinskom sudu presuđivaće se radni sporovi, dok je zgrada Trećeg opštinskog suda predviđena za rad male apelacije.

Za najmanje tri meseca, koliko će, objektivno, pet opštinskih sudova u Beogradu morati da obustavi rad u parničnim i krivičnim predmetima, osim pritvorskih, doći će do priliva preko trideset hiljada novih predmeta!

Reogranizacijom sudova i tužilaštava predviđeno je da se smanji broj sudija za nekoliko stotina!

Kako li će izgledati deljenje pravde, kada sudije dobiju u rad još po stotinu novih predmeta, a već su u zaostatku i imaju u radu po nekoliko stotina predmeta, najmanje!

Ko će u poslednja tri meseca odlučivati o hitnim predmetima, o privremenim merama, o pritvorskim predmetima? Odgovora na ovo pitanje nema.

Upućeni u stanje u srpskom pravosuđu su zabrinuti odlukom vrhova političkih stranka da podmlade sudijsku i tužilačku profesiju.

Naime, Visoki savet pravosuđa i Državno veće tužilaštva, sudije i tužioce koji se biraju prvi put, predlaže za izbor, o kojem odlučuje Narodna skupština Srbije. Pre toga o njihovom izboru treba da se glasa u odboru za pravosuđe. Procedura njihovog izbora, bez obzira na to što će biti stavljena na dnevni red po hitnom postupku, može da traje danima, jer narodni poslanici mogu o svakom predloženom sudiji, tužiocu i zameniku tužioca da stave primedbu, traže reč i osporavaju kandidaturu, što može da traje nedeljama.

Ukoliko do 1. januara Narodna skupština Srbije ne izabere “podmladak“, koji treba da zameni sudije i tužioce koji su “pali“ na reizboru, rad sudova i tužilaštava biće paralisan.

U boljem položaju nije ni Viši sud u Beogradu, koji treba da preuzme predmete Okružnog suda u Beogradu.

Visoki savet sudstva je na sednici 1. juna odlučio da će sudovi opšte nadležnosti, privredni sudovi, privredni apelacioni i Upravni sud imati ukupno 1.838 sudija, a u prekršajnim sudovima i u Višem prekršajnom sudu biće ukupno 615 sudija.

U konkursu koji je potom objavio Visoki savet sudstva, za rad u Višem sudu u Beogradu, sadašnji Okružni sud u Beogradu, predviđeno je samo 50 sudija. Pri tom samo u odeljenju za borbu protiv organizovanog kriminala i odeljenju za ratne zločine radi 20 sudija. Dakle, za Viši sud u Beogradu biraće se samo 30 sudija!

U Okružnom sudu u Beogradu, u prvostepenom krivičnom odeljenju, ima 15 sudskih veća. U nadležnosti ovog suda su teška krivična dela, u kojima sude petočlana veća, u kojima su dvojica profesionalnih sudija, a trojica porotnici.

Do sada su predsednicima veća u krivičnim predmetima pomagale sudije iz drugostepenog parničnog odeljenja, ili iz drugostepenog krivičnog odeljenja. Oba ova odeljenja izgubila su nadležnost, i njihove predmete preuzima Apelacioni sud u Beogradu.

Dakle, za rad 15 krivičnih veća, Višem sudu u Beogradu biće potrebno 30 sudija. Ko će onda suditi u sporovima za povredu ličnih prava, autorskih sporova, ko će odlučivati u vanraspravom veću, u veću za maloletnike i odeljenju istrage?

Bez obzira na to što od 1. januara sledeće godine istrage preuzimaju tužilaštva, istražni sudija odlučuje o zahtevima za određivanje pritvora, donosi naredbe o pretresu stanova, automobila, poslovnih zgrada, izdaje naredbu o obdukciji, o prisluškivanju i tajnom fotografisanju. Preciznije, u istražnom odeljenju će morati da radi najmanje pet istražnih sudija, od kojih je jedan celog dana i dežurni istražni sudija, jer istražni centri još nisu osnovani u Srbiji.

Kako sada stvari stoje, i rad Višeg suda u Beogradu će od 1. januara biti blokiran.

Zbog ovakve neorganizovanosti i snažnih pritisaka političke elite, istražne sudije su skoro sve privedene građane slali u pritvor.

Opsednutost tužilaca koji traže i istražnih sudija koji određuju pritvor, u kome osumnjičene, bez ikakvih stvarnih i pravnih razloga drže mesecima, pa i godinama u pritvoru, dovela je Okružni zatvor u Beogradu u nezavidan položaj.

Pritvorska odeljenja Okružnog zatvora mogu da smeste oko 800 pritvorenika, a sada ih ima preko 1.200! Za  naredna tri meseca, u kom periodu se očekuje paraliza rada sudova, a i zbog najave vlasti da će se “odlučno obračunati“ sa huliganima i ekstremistima, zatvori će biti puni kao šibice. Prebukiranost zatvorskih ćelija dovodi pritvorenike u nezavidan položaj, koji ugrožava njihovo zdravlje i živote.

Zbrinjavanje reformatora

Izvori Tabloida iz beogradskog pravosuđa ukazuju na mogućnost da haos oko premeštanja predmeta i stvaranje jedinstvenih evidencija može potrajati i nekoliko meseci. Jer, kada posle  1. januara novoizabrane sudije dobiju predmete, prvo će morati da ih prouče, utvrde prioritet suđenja, i tek potom zakazuju rasprave i pretrese; pri tom moraju voditi računa i o rokovima, da strankama ostave zakonski period za pripremu za suđenje.

Zbog velikog broja novih sudija u Prvom osnovnom i Drugom osnovnom sudu u Beogradu, sva suđenja će, zbog promene predsednika veća, a i zbog promene suda, morati da počni iznova, što će dalekosežno usporiti napredak u predmetima koji su bili pred presuđenjem.

Paradoksalno zvuči, ali će sudski postupci građana Sopota, Mladenovca, Lazarevca i Obrenovca morati da se vode preko Drugog osnovnog suda u Beogradu, i da će centralna pisarnica biti u Beogradu. Mnogim predmetima, prilikom preseljenja, izgubiće se trag!

Osim sudija, tužilaca i njihovih zamenika, koji s neizvesnošću očekuju odluku Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaštva o svom budućem statusu, oko 2.500 zaposlenih u Ministarstvu pravde Srbije, koji rade u pravosuđu, očekuje da im se uruči otkaz!

U Ministarstvu pravde Srbije je 1997. godine bilo  8.500, a u 2000. godini 11.000 zaposlenih. Od kada je ovo ministarstvo u šapama ministara Demokratske stranke, broj zaposlenih je uvećan za još 1.800, a to su mahom stranački bašibozluci.

Zebnju u sudovima i tužilaštvima izaziva odluka da se ukupan broj zaposlenih u Ministarstvu pravde mora smanjiti za 2.500 radnih mesta. Predviđeno je znatno smanjenje referenata koji obrađuju predmete za sudije i tužioce, sudijskih pomoćnika i pripravnika.

Bez sudijskih pomoćnika i referenata, sudije, koje su zadužene sa po nekoliko stotina predmeta koji su u postupku, ne mogu funkcionisati, niti pisati odluke, rešenja, presude, bez kvalifikovanih sudijskih pomoćnika. Smanjenje broja radnika koji opslužuju sudije i tužioce, dovešće do toga, i teško je i pretpostaviti koliko će biti potrebno vremena da se zakaže suđenje, nakon podnošenja tužbe.

Panika među zaposlenima koji su kandidati za otkaz, može da preraste u organizovaniji otpor. Kriterijum za gubitak posla je uglavom nestranačka pripadnost. Oni koji su članovi partija na vlasti, zadržaće uhlebljenje jer je strateguju zbrinjavanja članstva promovisao srpski predsednik Boris Tadić, a potom je osmislili i drugi partijski vrhovi.

Službenici koji su godinama savesno i posvećeno izvršavali svoje poslove, do kraja godine dobiće rešenja o otkazu.

Da li “reformatori“ znaju kako funkcionišu sudovi i tužilaštva, u uslovima u kojima oni trenutno rade, lišeni savremene opreme i informatičkog sistema? Ko će iznositi sudijama predmete, ko će raznositi sudsku poštu u važim i hitnim postupcima, u uslovima kada trećina građana u Beogradu ima prijavu stana na jednom, a stanuju u drugom stanu i delu grada?

Reforma predviđa znatno smanjenje kurirske službe. Plaćanjem poštarine stvoriće se veći troškovi od onih koji su bili isplaćivani zaposlenima u kurirskoj službi.

Postavlja se i pitanje – koliko će koštati reforma sudstva? Samo izrada pečata za 1.300 sudija, jer svako veće ima svoj pečat, delovodnika i tabli za isticanje naziva sudova i tužilaštava, moraće da se plati desetinama hiljada evra.

U cenu koštanja reforme treba uračunati troškove odjavljivanja nekoliko hiljada sudija i tužilaca, zatim njihovo ponovno prijavljivanje za rad u sudovima koji su promenili naziv, a isto toliko i za promenu radno-pravnih statusa tužilaca, njihovih zamenika i zaposlenih u sudovima i tužilaštvima.

Reformom će se, više nema sumnje, ograničiti mogućnost da građani efikasnije dođu do pravičnog suđenja i zaštite svojih prava. Sudije osnovnih i viših sudova nastaviće da sude u sadašnjim sudnicama koje su nefunkcionalne, neopremljene, bez umreženosti u sistem.

Sudijama, tužiocima, sudijskim i tužilačkim pomoćnicima, referentima i pratećem osoblju, reforma neće doneti bolje uslove rada. Sudije i zamenici tužioca sede u kabinetima koje dele sa nekoliko kolega. Nedostatak prostora i dalje će im umanjivati efikasnost, jer diktiranje presuda i zakazivanje ročišta zavisi i od broja sudnica i kabineta, a taj problem reformatori nisu uzeli u obzir.

U narednim mesecima, nema više sumnje, srpsko pravosuđe naći će se u haosu i kolapsu, iz kojeg mnogi koji u njemu rade ne znaju da li će ostati bez posla, a oni koji pravdu traže – kada će do nje doći.

Da li je ovaj haos planiran od onih koji žele da Srbiju potpuno satru? Potpisnik ovih redova je tvrdo uveren da iza planiranog haosa stoji, osim reformatora, i kamarila Borisa Tadića.

Lepljenje plakata

Jedan od onih koji reformiše pravosuđe, pomoćnik ministra pravde Vojkan Simić, bivši predsednik Prvog opštinskog suda u Beogradu, u Ministarstvo pravde doveo je svog vozača. Na pitanje kolega šta ga je preporučilo za rad u Ministarstvu, Simićev vozač je odgovorio - lepljenje plakata Demokratske stranke.

Dolaskom DOS-ovih ministara pravde, svi ministri i predsednici Vrhovnog suda Srbije dovodili su svoje vozače, sekretarice, prijateljice, koji su zapošljavani i ostavljani da rade i posle odlaska njihovih promotera. Njih će zaobići ova reforma, jer će posao izgubiti njihove kolege koji nisu partijski jurišnici i aktivisti, i koji su bili posvećeni svom poslu.

Ima li sindikat radnika pravosudnih organa snage da se uhvati u koštac sa reformatorima?

Milovan Brkić

Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

SVI ZGONJANINOVI LJUDI

Negdje sredinom marta 1983. god. saopćeno mi je da sam odredjen za jednog od iseljednika grupi muslimanskih nacionalista, inače intelektualaca, kojoj slijedi hapšenje i ubrzana istraga. S obzirom na zvučna imena, očekivali su se razni pritisci na SDB, bar tako nam je govoreno. Uvodni sastanak su održali Zgonjanin, Bradvica i Musić – prvi ljudi Službe i MUP-a. Tad se sjetih svog susreta sa Zgonjaninom u Jajcu od prije deset godina, ništa se izmijenio nije, radi mnogo, zna policijske poslove – mora se priznati, ali još drskiji i osioniji. Podijeljeni su zadaci, odredjena tri glavna isljednika i tri pomoćnika. Ispade da sam po godinama i iskustvu nekako i prvi isljednik. Tad vidim da su detaljno isplanirane mjere hapšenja, privodjenja i pretresa stanova Izetbegovića i drugih, čime je rukovodio tandem skipina-Delić. Poslije sastanka, uslijedio je kratak period priprema, u kojem je Zgonjanin pitao saradnike što to mene odrediše za isljednika, jer sam svojeglav, na što mu je odgovoreno da od operativaca Muslimana trenutnog boljeg nemaju, a obećali su mu da ću biti pod njihovom kontrolom. U ovu istragu sam ušao čvrsto riješen da kao isljednik uspijem, ali sam sebi dao u zadatak da moje ponašanje mora biti odmjereno i ljudsko, jer sam bio svjestan da će tim ljudima biti teško samim tim što će biti s onu stranu slobode i eventualne grubosti i poniženja će im samo otežati položaj i neće moći biti uspostavljena relacija ni minimalnog povjerenja isljednik-okrivljeni. Pitao sam se da li je stepen državne opasnosti baš toliki kako je stajalo u dokumentaciji, i da li zaslužuju takve obimne policijske mjere. No, nisam mogao odgovoriti, jer sam raspolagao samo jednim dijelom informacija, nije mi bio poznat stav politike, SDB SSUP-a i drugih faktora, koji su verifikovali ovakvu obimnu akciju. Nakon pretresa stana, o čijem toku nisam odmah bio upoznat, ni čak znao ko ga je izvršio, priveden je Alija Izetbegović i ja sam mu se predstavio, iznio o kojim ćemo okolnostima razgovarati. Prve razmijenjene rečenice su bile impresivne i odmah su narušile sliku o njemu, formianu na osnovu dokumenata koje sam pročitao, kao fanatiku, ekstremisti, isključivom intelektualcu. A, zapravo se radilo o jednoj izraženo elokventnoj ličnosti, on je obrazovan, inteligentan, razložan, tolerantan, i ima samo jedan porok, koliko je meni poznato, cigarete i to „morava“ bez filtera. Pošto se čula neka vriska i galama u susjednoj prostoriji, na tren sam izašao jer sam pretpostavio da neko od šefova „prosipa silu“ i zamolio jednog od glavnih da niko s tim namjerama i ne pokuša ući u moju kancelariju, jer u protivnom neka ne računaju na mene. Tad mi on reče da sada vidi da je drug Duško bio u pravu kad je imao rezervu prema meni, a oni eto opet odlučili da mi pruže šansu i da me afirmišu. Rekao sam mu da će Služba prije postići cilj finim metodama. Dobaci on ponovo da razmislim koliko je takav pristup policijski, da mi ne smijemo tetošiti i solidarisati se sa protivnikom. Ovim mi on navali breme dodatne odgovornosti.
Nakon toga dobijem pismo od upravnika OZ Sarajevo, gdje je Izetbegović u pritvoru, u kojem me pritvoreni obavještava da mu je u pretresu stana od strane operativaca podmetnut ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao uredno pronadjeno u njegovom stanu. Iznenadjen ovim pismom, obraćam se načelniku C SDB-Amiru S., izvještavam ga, on se snebiva i upućuje me da pitam Skipinu i Delića, jer su oni pripremili ekipe za pretres. Pitam ovu dvojicu, oni se smješkaju i čude se kako ja mogu nasjesti takvoj Izebegovićevoj dezinformaciji, kažu da je ustaški letak stvarno pronadjen u stanu, da imaju svjedoke pretresa. Ipak mi nisu ubjedljivi. Pošto je i tužilac upoznat s ovim, i on insistira da se utvrde činjenice. Medjutim, ključni dokaz da je montaža u pitanju bit će nestanak ovog (ustaškog letka) iz istražnog spisa, prije njegovog predavanja istražnom sudiji. Spomenuta dvojica u SDB-u su zadnji rukovali spisom i sredjivali ga – pravili popis priloga. I onda letak nestade, a sve regularno, kako su govorili. Dokaz za ovo je i prilog optužnice, koji je bez letka, iako je priložen uz krivičnu prijavu. Strašna stvar, mislio sam i tada. Pod izgovorom sprečavanja antidržavne djelatnosti, vrše se kriminalne radnje, zloupotrebe. U stvari, fabriciraju se i dokazi i neprijatelji. U šta se ta Služba izradja? Da li su Zgonjanin i Bradvica svjesni gdje je vode? Ova dvojica u Sektoru SDB-a Sarajevo to nisu mogli sami uraditi, bez konsultacija sa njima. Kasnije ću pročitati o ovom slučaju i ovo: „Uhapšeni Alija Izetbegović protestuje zbog „Nove Hrvatske“ (emigrantske novine), tvrdeći da to nije bilo u stanu: ova novina je „pronadjena“ pošto su Aliju odveli u SUP da mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu su ostali predstavnici SDB-a da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tim novinama i odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s islamom“.
Slijedeća nemila scena u istrazi zbila se poslije nekoliko dana, kada je u kancelariju u kojoj sam isljedjivao Hasana Čengića uletio kao furija šef Službe i isprebijao ga, ni kriva ni dužna. Mučna i ponižavajuća situacija i za isljednika. Znao sam da je od stražara više puta tražio da mu donesu „Kuran“, bezuspješno, i na moje insistiranje jedva je pristao da zovnem telefonom njegovu porodicu u Ustikolini kod Foče i prenesem poruku. Pretpostavio sam da mu je do toga jako stalo, ali iz inata uvrijedjenosti nije htio da to ide preko mene. Kasnije će mi šef priznati da je taktika koju sam odabrao jedino moguća, jer se radi o „teškoj materiji“. Zatim uslijediše pripreme za ZOI 83., rukovodim štabom obezbjedjenja na MRTVC-Sarajevo. Na ispomoć dolaze inspektori SDB-a Banja Luke i Mostara. Pozitivno su me dojmili svi, pogotovu Mostarci, druže se, zabavni su, ali i rade. Ko je mogao pretpostaviti da će 1992. ti isti otići na tri strane a dvije izvršiti agresiju na Mostar. Nevjerovatno!
U 1988. god. u četiri navrata putujem u KPD Foča, po zadatku, da izvidim situaciju oko prijedloga za skraćenje kazne ili pomilovanje Izetbegovića. Sjetih se kosntatacije jednog bivšeg kažnjenika: „Na robiji kao na samrti, čovjek se osjeća beznadežno napušten. Ne čini mu se da iko osim policije na njega ozbiljno misli.“ Ima nekih inicijativa oko prijedloga pomilovanja, pa treba da i ja, kao inspektor, kažem svoje. Tamo sretnem dvojicu oficira KOS-a, koji se dogovaraju sa bivšim oficirima Albancima, koji su tu izdržavali kaznu i saznajem da su ovi naprasno oslobodjeni i otputovali u Zagreb i Ljubljanu, šta li će tamo, a rodbina im na Kosovu? Nagadjam i ja. Nakon razgovora, napišem zapažanje po kojem treba predložiti da se Izetbegović oslobodi od daljeg izdržavanja kazne, obrazloženje boelst, nezainteresiran za politički angažman, korigovao neke stavove, nastali demokratski procesi i ne znam šta još. Izvijestim da sam, uz Izetbegovićevo posredovanje, preko jedne pisane poruke kontaktirao i sa njegovim sinom i on obećao „kompromis“ oko nekih stvari, nema daljeg politiziranja i dr. Urodi taj prijedlog plodom i jedan dan javi mi se Izetbegović telefonom, te popismo kafu. Kaze kako se sad ne snalazi najbolje u ovoj konfuznoj situaciji. Umirujem ga da su to prvi utisci nakon višegodišnjeg robijanja, da to nije baš tako. Opet mi govori kako ga politika ne intersuje. To ce biti tema, usputna, naših povremenih susreta. Izetbegović dobija pasoš i odlazi da obidje neke prijatelje, znam da su ga mnogi istinski cijenili dok se nalazio s onu stranu slobode. Kad se čulo za inicijativu oko formiranja stranke od strane Izetbegovića, onda opet oni moji sumnjićavi šefovi počese prebacivati za moje loše procjene. Kažem im da je teško ko odolio izazovu vlasti i politike, pa eto nisu ni oni. Kažu, a i ja sam se složio s njima svi su 1983. god. govorili, ne borimo se za vlast, a vidi sada. Opet zaključujemo da su se promijenile okolnosti, da su ovo nova vremena i novi običaji, da je ovo borba političkim sredstvima. Svi smo pretpostavljali da će nam se, ako pobijede, vrlo okrutno revanširati za sve, i dobro i loše.
U 1990. god. po potrebi Službe bivam rasporedjen na drugo radno mjesto, na nižu funkciju. Presedan, protestiram kod Novića, novog šefa Službe, kaže da su mi to „spakovali“ Skipina i Delić, da bi na moje mjesto doveli nekog svog pulena, da on u tome nije sudjelovao. Žalim se zbog obmana i novom ministru Bešiću i on pokazuje puno razumijevanje, i kaže da će insistirati da se izvrše korekcije, da zadržim isti status. Slaže se on, princip je u pitanju. Ali, ipak ništa. Angažujem se na zadacima sredjivanja dosjea, vidim, bivša Duškova ekipa isposlovala pravo sredjivanja i rukovanja tzv. specijalnih dosjea. koliko je tada vrijedne državne dokumentacije završilo u Beogradu, SDB-u i u KOS-u, a možda i u Zagrebu. Vrijeme će pokazati, a moguće i neke istrage koliko je naša državna arhivska gradja tada osiromašena, pokradena.
Nakon objavljenih rezultata prvih višestranačkih izbora, bivša Zgonjaninova ekipa se izenada konsolidirala, vidim Varunek se počeo dodvoravati Kljuiću i kandidira se za šefa SDB- a, Nović Plavšićki i pronose se glasine da će svi ostati na funkcijama, pa čak i ministar Bešić. Medjutim, biva izabran Delimustafić i dodje sasvim nova rukovodna ekipa pomoćnika. Dobijam rješenje u martu 1991. god. za mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo, na kojem je tada bio Delić. On me prilikom smjene uvrijedjeno upita: „Boga ti, hoćeš li mi reći kada si postao član SDA? „Odgovorim mu da nisam i da me ne pita za privatne stvari. Otišao je ni s kim se nije pozdravio, osim s Dragišom Mihićem, koji je već tada uveliko radio za KOS i otići će medju prvima u četničku službu.
Kad su se konstituirale uprave SDB-a, predložim ga podsekretaru SDB-a Brani Kvesiću za šefa analitike. Ovaj se nećka, kaže anonimus, imam neke loše podatke o njemu. Medjutim, ja ga ubijedim i on biva postavljen za šefa. Iza toga ga upoznajem i preporučujem trojici prvih ljudi u Republici i protežiram a u smislu da na njega treba računati kao na kadrovsko riješenje. Hvalim ga, a i on odradjuje sa mnom neke zadatke oko priprema odbrane Republike, sasvim korektno. Medjutim, imam i drugih signala, ali ja ih tumačim kao zlobni pokušaj remećenja naše korektne saradnje.
I ja zaokružujem solidnu rukovodnu ekipu Sektora SDB-a Sarajevo, s kojom ću raditi sve do juna 1993. god. Samo će jedan načelnik u aprilu 1992. god. otići na stranu agresora. Trećeg aprila 1991. god. obavještava me Asim Dautbašić, pomoćnik podsekretara za SDB-a, da mu se najavio na službeni razgovor Marić, bivši inspektor SDB-a Sarajevo i da ovaj insistira da i ja budem prisutan. Marić nas tada zvanično upoznaje sa organizovanom pljačkom katoličkog objekta na Obali Sarajevo, iznoseći detalje o tome. Po njemu, nalog za ovu kriminalnu radnju je došao direktno od Zgonjanina, neposredno je akcijom rukovodio Skipina i o njenom toku upoznat je Delić, a tadašnji načelnik Centra Amir je bio odsutan. Navodno je Skipina lično i ulazio u objekat, kada su devize i odnesene. Fratar Marko je ovo bio prijavio kao kradju i lično se obraćao za pomoć Mariću. Ovaj je obećao da će, preko Skipine i Delića, intervenisati da nadležna kriminalistička služba ubrza rad na tom slučaju. Zaista je Marić molio ovu dvojicu za pomoć i Skipina je to obežao. Medjutim, ostalo je na obećanju iz razumljivih razloga. U svemu tome osumnjičen je u internom svećeničkom krugu jedan svećenik starije dobi, kome je mogao biti dostupan ključ devizne kase, čovjek se pravdao i u tim danima umro. Da li od nanesene tuge, uvrede? Marić nam je objasnio da ga je ova smrt teško dojmila, pogotovo kada je pohvatao konce ilegalnog upada u ovaj bojekat. Kad su, kako kaže, Skipina i drugi saznali da je spoznao istinu o toj „akciji“, onda su iskoristili neki nesporazum Marića sa paljanskom policijom i izbacili ga na ulicu.
Da, sjetih se da mi je dio ove priče iznio i 1985. god. kada me je posjetio na RTV Sarajevo, tražeci uhljebljenje. Poslije ove
zaprimljene prijave, Asim je preko dva operativca – sudionika ove akcije provjerio Marićeve navode i pokazalo se da je njegova prijava istinita. Otalo je da se pronadju dokazi o količini ukradenih sredstava. Ja sam provjeravao u SJB Stari grad i SUP Grada šta je preduzeto po fra Markovim prijavima…
Medjutim, taj slučaj nije nigdje evidentiran u sačuvanim knjigama iz tog perioda. Zaista je Skipinina intervencija urodila plodom, ali u suprotnom smjeru. Kasnije, u 1993. god. moj nasljednik Mujezinović će o istoj temi obaviti razgovor sa jednom operativkom – svjedokom te akcije, koja će potvrditi Marićeve navode. Ostalo je da se zatraži pojašnjenje kod Delića, a Skipina je već bio na četničkoj strani. Slučaj karakterističan u smislu potvrde zloupotrebe ovlaštenja, kriminaliziranja Službe i postojanja službe u službi. Možda će neko to rasvijetliti jednog dana…
Nagovještaj agresije na BiH uslijedio je već u prvim danima maja 1991. god. Na Romaniju, sa četničkom pratnjomi ikonografijom stiže Šešelj, drže govor on i Karadžić na Novakovoj pećini na djurdjevdan. Tom prilikom huška na rat, hvali se da je formirao četnicki korpus u Bosni, posjećuje sjedište SDS-a u Sarajevu. Na putu do Sarajeva i nazad prema Beogradu, zadržava se u više mjesta, poziva Srbe na rat protiv Muslimana i Hrvata. Uzavrelo stanje. Za njim je raspisana potjernica RSUP-a Hrvatske, zbog izvršenih krivičnih djela oružanog napada u Borovom Selu i Lici. Predlažem i pripremam njegovo hapšenje, što podržava ministar Delimustafić, ali treba da na kraju verifikuju ljudi iz politike. Držimo ga pod kontrolom sve do Zvornika i meni se naredjuje da se iz političkih razloga odustane od hapšenja. Kojih?

Autor: Marko Lopušina, „UBIJ BLIŽNJEG SVOG I/II“
Od zaborava sačuvao: Slobodan Radulović

Život šta je?

Čemu li služi?

Kad duša se kaje,

Uz bol sve duži.

Kad radosti nema,

A u srcu tuga,

Ta duša drema,

Kroz vremena duga.

Ta tužna duša,

Sad boga moli,

Da je posluša,

I smrt joj dozvoli.

Jer ljubavi nema,

Za koju da živi,

I zato je spremna,

Da sebe okrivi.

Da tako grešna,

U prošlost ode,

U patnji neutešna,

Kroz ljubavne “zgode”.

Autor: Slobodan Radulović

« Prethodna stranaSledeća strana »

Prati

Dobijte svaki novi članak dostavljen u vaše poštansko sanduče.

Pridružite se 30 drugih pratioca